REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-1560/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja PB iz [adresa], državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4153, URBROJ: 511-01-212-26-17 od 4. kolovoza 2026., te usvajanja zahtjeva tužitelja za pružanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Jeleni Cekić iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 2.009,69 eura (dvije tisuće i devet eura i šezdeset i devet centi), u roku od 30 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4153, URBROJ: 511-01- 212-26-17 od 4. kolovoza 2026., odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH) te je odlučeno kako je isti dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), te da se isti protjeruje i zabranjuje mu se ulazak i boravak u EGP-u u trajanju od jedne godine, računajući od dana prisilnog udaljenja i određeno je da će se prisilno udaljiti u Rusku Federaciju čiji je državljanin.

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Tužitelj predlaže da sud usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći, jer tužitelj nema sredstava za život, niti ima vlasništvu vrjednije pokretnine ili nekretninu, odnosno nema sredstava za osiguranje adekvatne pravne zaštite te smatra da ispunjava sve uvjete iz čl. 8 Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Tužitelj pobija rješenje u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene vjerodostojnosti, bitnih povreda pravila postupka, povrede načela non- refoulement te povrede Ustava Republike Hrvatske, Povelje Europske unije o temeljnim pravima i Europske konvencije o ljudskim pravima. Tužitelj da je državljanin Ruske Federacije, H i da je dana 29.05.2026. tužitelj bio priveden, nezakonito zatočen i otet, ispitivan, fizički i psihički zlostavljan od strane Kaznenog odjela policije (odjela za kaznene tjeralice Ackhoy-Martan) u gradu Ackhoy-Martan, da bi treći dan zatočeništva bio mučen električnom strujom, te prisiljavan da potpiše odlazak u rat u Ukrajinu pod cijenu života. Kada je konačno pod prisilom potpisao takav ugovor, nakon toga da je isti prodan za milijun rubalja i predan trećim osobama (HB vjerojatno prezime Tamhaevu prvom zamjeniku puka Ahmat Kavkaz-vidjeti instagram profil i_s_l_a_m95), te odveden u Krasnodar nakon čega da je otkupljen za milijun i pol rubalja odnosno oslobođen intervencijom obitelji i susjeda (UB komandant AMON-a) koje su mu pomagale te je pobjegao avionom za Istanbul, Sarajevo i došao u Hrvatsku. Tužitelj pojašnjava kako je osoba imenom HB, kome je prodan za milijun rubalja, prvi zamjenik pukovnije Ahmat Kavkaz koju čini krug ljudi koji se nalaze oko vladajuće strukture u Čečeniji (Kavkaz), točnije obitelji U i njihovih sigurnosnih snaga. Broj 95 je službeni ruski registarski kod za [adresa] koji pripadnici tog režima često koriste u nadimcima i nazivima. Na službenom instagram profilu HB vidljivo je kako isti pozira sa I, te kako veliča pukovniju Ahmat Kavkaz. Činjenicu da je Islam sa instagram profila i_s_l_a_m95 upravo osoba kojoj je bio prodan tužitelj dokazuje svojim saslušanjem budući ga je osobno prepoznao na tom profilu kao osobu koja ga je kupila, zatočila, te vodila i pripremala za dolazak u Ukrajinu. Tuženik da je praktično zaključio da je iskaz o mučenju nevjerodostojan prvenstveno zato što tužitelj nije dostavio medicinsku dokumentaciju, kao i zbog činjenice da je iskaz tužitelja proturječan osnovnim pravilima logike i općeg životnog iskustva kao i opće poznatim činjenicama o brzini oporavka nakon teške fizičke traume uzrokovane djelovanjem električne energije. No, ipak takav zaključak da je pravno pogrešan. Prvenstveno, tuženik da je u svojem iskazu naveo kako su ga udarali, posebice licu i u konačnici mučili strujom. Tužitelj da je bio mučen strujnom žicom oko prstiju ruke no isti nije zadobio opekline visokog stupnja sa dubokim ranama već je zadobio površinsku opeklinu I. stupnja. Crnilo koje tužitelj opisuje da je zapravo bilo površinsko čađenje od električnog luka ili nagorjelog materijala, a u nijednom trenutku nije iskazao da je koža bila uistinu ugljenisana na način da se crnilo ne bi moglo skinuti. Stoga da se ne može prihvatiti kao valjan zaključak tuženika da je općepoznato kako je nakon takve traume oporavak dulji od tjedan dana. Da bi tuženik mogao izvući takvu konkluziju nužno bi bilo da je detaljno ispitao tužitelja na navedene okolnosti u smislu ozljede (zbog čega odlučna činjenica nije uopće utvrđena) kao i da je tuženik medicinske struke, a što nije. U svakom slučaju kod bilo kakvih ozljeda električnom strujom ne može se govoriti o općepoznatoj činjenici, a pogotovo jer tuženik nije jasno utvrdio o kakvoj vrsti ozljede, opekline je bila riječ (površinskoj, I. ili većeg stupnja). Također, da je neispravan zaključak tuženika da ni modrice o kojima je iskazivao tužitelj ne bi mogle zacijeliti za vrijeme od 7 dana. Stoga tužitelj osporava navode iz obrazloženja i predlaže da se provede dokaz saslušanja tužitelja na okolnost utvrđivanja stanja ozljeda kao i da se provede pregled tužitelja i vještačenje po vještaku specijalistu sudske/forenzičke medicine, psihijatrijske/psihološke struke te da isti stručno ocijene ozljede. Upravo da je ovakvim manjkavim utvrđenjem odlučnih činjenica i donošenjem pogrešnih zaključaka tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, sukladno čl. 126. st. 4. ZUS-a, zbog čega je tuženi pogrešno primijenio materijalno pravo. Pored toga, članak 4. Uredbe (EU) 2024/1347 da izričito propisuje da se činjenica da je tražitelj već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, odnosno izravnim prijetnjama, smatra ozbiljnim pokazateljem osnovanog straha odnosno stvarnog rizika od ozbiljne nepravde, osim ako postoje dobri razlozi za zaključak da se to neće ponoviti. Ista odredba predviđa da, kada je tražitelj učinio stvaran napor da potkrijepi zahtjev, da su dostavljeni dostupni elementi te da su iskazi koherentni i u skladu s relevantnim informacijama, činjenica da pojedini dijelovi nisu dokumentirani sama po sebi ne zahtijeva dodatni dokaz. To je osobito važno upravo kod navoda o mučenju u nezakonitom pritvoru. Od osobe koja tvrdi da je bila držana u tajnom ili neformalnom pritvoru nije razumno zahtijevati da posjeduje službenu potvrdu policije ili medicinsku dokumentaciju koju je mogla pribaviti samo uz pomoć istih struktura od kojih je pobjegla. Uredba (EU) 2024/1347 u članku 9. da definira proganjanje kao dovoljno ozbiljnu povredu temeljnih ljudskih prava ili kumulaciju različitih mjera koja doseže usporedivu težinu. Među oblicima progona izričito navodi fizičko i psihičko nasilje, diskriminatorne policijske mjere, nerazmjerne kaznene postupke i određene oblike prisile povezane s vojnom službom. Opisani događaji uključuju: višednevno nezakonito lišenje slobode, fizičko nasilje, mučenje električnom strujom, prijetnje smrću, prijetnju prisilnim odlaskom u rat, prisilu na potpisivanje ugovora, predaju trećim osobama, moguće iznuđivanje novca, naknadni strah od državnih struktura. Uzveši u obzir kod tužitelja ovakav skup okolnosti ne može se iste odbaciti kao „nedostatak dokumentacije“ već kao ozbiljnu procjenu progona. Tuženi u svojem obrazloženju, a vezano za činjenicu otmice tužitelja, prodaje, otkupa te legalnog izlaska iz Ruske Federacije navodi kako nema materijalnih dokaza o navedenom. U bitnom, konkretno kaže da nema uzročno-posljedične veze (?) između otmice i tvrdnje o osobnom progonu tužitelja, te zaključuje da je iskaz tužitelja o tome kako bi ga pritvorili i ubili kad bi se vratio u zemlju podrijetla nelogičan jer je bez zapreke napustio zemlju podrijetla te da je njegov takav iskaz u suprotnosti sa uobičajenim, pravnim i operativnim postupanjem tijela državne vlasti odnosno FSB-a budući da tužitelj, kako zaključuje tuženi, nije od operativnog interesa za FSB te bi se mogao neometano kretati unutar zemlje, a koji zaključak tuženika nije ničim dokazan. Dodatno, tuženi ističe kao nedokazan i nepotkrijepljen iskaz tužitelja i u dijelu u kojem iskazuje o prodaji i otkupu njega od strane obitelji budući da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz o izvoru novca, načinu prikupljanja i činu predaje novca da bi tuženik iz neobjašnjivog razloga iz iskaza tužitelja izveo apsurdan i netočan i kontradiktoran zaključak kako je isplatom iznosa otkupnine bio okončan primarni motiv opisanog postupanja policije i drugih prema tužitelju, a to je stjecanje imovinske koristi, pa bi time i prestao kontinuiran, usmjeren progon od strane državnih tijela zbog čega nema zapreke da se tužitelj vrati u Rusku Federaciju. Ovakvo obrazloženje da se ne može prihvatiti niti pravno, niti činjenično s obzirom na objektivnu, dokumentiranu realnost u Ruskoj Federaciji te je tuženik počinio sve povrede iz čl. 126. st. 1. ZUS-a. Tuženik da je iskaz tužitelja odvojio od stvarnog konteksta u Čečeniji. EUAA (European Union Agency for Asylum) da je u svojem izvješću The Russian Federation: Country Focus, objavljenom u prosincu 2025., posebno analizirala Čečeniju i navela da čečenske sigurnosne strukture koriste pritisak, prijetnje, otmice, nasilje, izmišljanje kaznenih postupaka, ucjene i iznudu radi prisilnog regrutiranja ljudi za rat u Ukrajini, što je posebno relevantno za individualnu procjenu tužiteljeva iskaza. EUAA navodi i proizvoljna uhićenja muškaraca te njihovo odvođenje prema vojnim jedinicama. Naprotiv, aktualni EUAA izvori potvrđuju da se takve metode u Čečeniji koriste za prisilno regrutiranje. To da je izravno relevantno za iskaz tužitelja. Tužitelj da je u svojem iskazu naveo obrazac koji se primjenjuje: uhićenje → ispitivanje → prijetnja → nasilje/mučenje → prisilno potpisivanje ugovora → prisila odlaska u Ukrajinu. Taj obrazac nije suprotan objektivnim informacijama o zemlji podrijetla. Human Rights Watch da je također izvijestio da čečenske vlasti pod IB nastavljaju proizvoljno pritvarati ljude, prisilno mobilizirati stanovništvo za rat. U srpnju 2026. Novaya Gazeta Europe da je izvijestila da su policijski načelnici u čečenskim okruzima dobili mjesečne kvote za pronalaženje i prisiljavanje određenog broja ljudi da potpišu ugovore s ruskim Ministarstvom obrane. Prema tom izvještaju, osobe se drže u pritvoru prije slanja na front, a sustav je povezan s ranijom naredbom IB da se „problematične“ mlade ljude šalje u rat. (Новая газета Европа⁠). Isti izvor da navodi da je IB BB povjerio nadzor nad regrutacijom. (Новая газета Европа⁠). To da je posebno važno jer je tužitelj tijekom saslušanja naveo upravo ime BB kao osobu povezanu s pritiskom na mlade B da se vrate u Čečeniju i budu poslani u Ukrajinu. Ne može se unaprijed tvrditi da ovaj novinski članak dokazuje da je BB osobno sudjelovao u konkretnom događaju tužitelja. Međutim, on predstavlja važan objektivni kontekst koji potvrđuje da je upravo takav oblik prisilnog regrutiranja postojao i postoji. Također, i drugi objektivni izvori da govore u prilog lovaca na ljude putem raznoraznih financijskih smicalica, ucjena, prijetnji, otimanja, prodavanja i prisiljavanja na rat u Ukrajini. Tako i Ukrainska Pravda / Dozhd: Russian businesses ordered to send employees to war or pay fee — Istraživanje neovisnog medija Dozhd da otkriva nevjerojatan sustav ucjene ruskih poduzetnika. Vlasti prisiljavaju vlasnike tvrtki da sami nominiraju i pošalju svoje zaposlenike u rat, a ako to odbiju, moraju platiti kaznu/otkupninu (tzv. "buyout" shemu) od nekoliko stotina tisuća rubalja po čovjeku pod prijetnjom hitnih inspekcija i zatvaranja tvrtki. The Moscow Times / The Insider: Chechen Authorities Using Threats and Blackmail to Recruit Soldiers for Ukraine — Ova opsežna istraga razotkrila je detaljne metode Kadirovljevih snaga (Kadirovaca). Izvori i žrtve potvrđuju da sigurnosne službe otimaju muškarce, drže ih u tajnim zatvorima i muče strujom ili batinama sve dok ne potpišu "dobrovoljni" ugovor. Ako pojedinac i dalje odbija, prijeti se mučenjem, silovanjem ili ubojstvom članova njegove obitelji. OC Media: Chechnya reportedly enlists prospective university students — Članak opisuje kako su čečenske vlasti proširile mrežu prisile na sveučilišta. Studentima i mladima se uskraćuju dokumenti i diplome te ih se izravno iz ureda javnih službi pod prisilom šalje u baze za obuku. Navodi se i podatak oporbenog pokreta NIYSO o masovnim otmicama preko 80 stanovnika u samo jednom valu koji su nakon mučenja poslani na frontu. Caucasian Knot: Social media users questioned the voluntary nature of contracts with Chechen forces— Ovaj neovisni medij koji prati Kavkaz detaljno opisuje kako lokalne policijske snage u Čečeniji doslovno love mlade muškarce na ulicama i pod izmišljenim optužbama (poput posjedovanja droge ili sitnog kriminala) zatvaraju u podrume dok ne pristanu na ugovor. Policijska postaja u Ackhoy-Martan da u izvješćima organizacija poput Human Rights Watch (HRW) i neovisnog portala Caucasian Knot izričito navodi kao jedna od najozloglašenijih lokacija za mučenje i držanje ilegalno otetih građana. Odjel za kaznene tjeralice i potrage (KB): Unutar čečenske policijske strukture, ovaj odjel formalno služi za pronalaženje kriminalaca i osoba s tjeralica. Međutim, oporbeni kanali poput NIYSO i 1ADAT navode da oni danas funkcioniraju kao politički i vojni egzekutori. Oni koriste bazu podataka o bivšim prijestupnicima, osobama koje su ikada kritizirale vlast ili mladima koji su povezani s oporbom. Pod krinkom "obavijesnog razgovora" ili izmišljenih kaznenih prijava (najčešće za posjedovanje droge ili oružja), privode ih izravno u podrume Ackhoy- [adresa]. Svjedočanstva koja su prikupile čečenske organizacije u egzilu i međunarodni novinari pokazuju da je potpis na ugovoru za rat u Ukrajini isključivo rezultat ekstremnog fizičkog i psihičkog terora, a glavnu riječ u prisilnoj regrutaciji i torturi vodi lokalni odjel policije, koji blisko surađuje s kadirovcima i pukovnijom specijalne policije "Ahmat". Tužitelj posebno ističe da tužitelj nema službeni dokument kojim bi dokazao progon te da su materijalni dokazi koje tuženi traži nemoguć visoki standard u svjetlu okolnosti u kojima se tužitelj nalazio. Članak 4. Uredbe (EU) 2024/1347 da izričito uključuje izjave samog tražitelja među elemente koji se moraju procijeniti. Također predviđa da se prethodno pretrpljena nepravda smatra ozbiljnim pokazateljem budućeg rizika. U konkretnom slučaju trebalo je provesti kumulativnu procjenu: osobni iskaz, kronologiju događaja; identitet osoba koje je tužitelj naveo; mjesto događaja; činjenicu da je tužitelj zakonito napustio Rusiju; činjenicu da je imao valjanu putovnicu; objektivne informacije o Čečeniji; aktualne informacije o prisilnom regrutiranju; informacije o ulozi policije i sigurnosnih struktura; informacije o Kadyrovljevim strukturama; informacije o tretmanu osoba koje odbijaju odlazak u Ukrajinu; informacije o riziku za osobe koje napuste Čečeniju/Rusiju nakon takvog događaja. Umjesto toga, tuženik je pojedine okolnosti promatrao izolirano. Takav pristup da je protivan članku 8. ZUP-a, prema kojem treba utvrditi pravo stanje stvari i sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje stvari, te članku 9. ZUP-a, prema kojem se dokazi moraju ocijeniti savjesno i brižljivo, svaki posebno i svi zajedno, čime je tuženi povrijedio načelo materijalne istine. Nadalje, tuženik da osobito upire kako je tužitelj Rusiju napustio preko međunarodne zračne luke bez prepreka, koristeći vlastitu putovnicu. To nije dokaz da prethodno nije bio žrtva progona niti da budući rizik ne postoji, kao ni da mu je zemlja podrijetla spremna pružiti zaštitu. Naprotiv, dokumentirani slučajevi pokazuju da su čečenske vlasti u pojedinim slučajevima naknadno pokretale kaznene postupke i stavljale osobe na federalne odnosno međunarodne tjeralice nakon njihova napuštanja Ruske Federacije. U slučaju tužitelja da je riječ o ilegalnom pritvaranju pa takva činjenica nije ni trebala biti službeno zapisana. Štoviše, u samom iskazu jasno da se navodi kako je HB čekao da tužitelj napusti državu da bi dobio novac. Upravo je to modus operandi takvog kriminalnog posla. Da bi posao bio „čist“ lokalni policajci ili operativci namjerno ne stavljaju osobu u savezni sustav potraga (bazu podataka FSB-a) jer ako bi ju stavili to bi značilo da je slučaj preuzeo Moskovski savezni sustav, a tada lokalni gube kontrolu nad otetim čovjekom. Jednom kad je otkupljena takva osoba njoj je zapravo „otvoren prozor“ da nestane jer kriminalne strukture unutar čečenske policije i kadirovci žele da takva osoba nestane što dalje kako ne bi pričala o tome i radila im probleme na njihovom teritoriju. Zapravo, granična služba FSB-a da provjerava na aerodromu samo službenu bazu podataka, MUP-a (MVD) i Savezne ovršne službe (FSSP) dok je tzv. „crna lista“ nevidljiva i za službeni sustav takva osoba nikada nije bila uhićena, nema kaznenog postupka protiv nje. Tako je i tužitelj slobodno bez prepreka izašao iz države. No, to ipak da ne znači da tužitelj nije naknadno u službenim evidencijama upisan kao osoba koju se traži zbog bijega, što tuženi nije provjeravao. Jer, naime, to je upravo razlog - bijeg kojim se HB opravdao što tužitelja nije doveo. Kada osoba napusti zemlju nakon otmice i otkupnine, lokalne strukture (kadirovci i policija u Čečeniji) to shvaćaju kao bijeg i izdaju. Onog trenutka kada su shvatili da je osoba pobjegla u inozemstvo (što su vidjeli u sustavu prelazaka granice naknadno), njihov motiv se mijenja. Više nije u pitanju novac od otkupnine, već strah da će ta osoba u inozemstvu progovoriti medijima ili organizacijama za ljudska prava o mučenju u podrumima. Kako bi se osigurali da se osoba ne može vratiti ili kako bi je pokušali locirati, lokalni odjel naknadno otvara službeni kazneni postupak pod lažnim optužbama(najčešće za "financiranje terorizma", "sudjelovanje u ilegalnim naoružanim skupinama" ili "širenje laži o ruskoj vojsci"). Taj se podatak unosi u bazu podataka i u tom trenutku osoba dospijeva na saveznu tjeralicu FSB-a. O takvom načinu postupanja da postoje izvješća Amnesty international, Human rights watch, Krizne grupe SK SOS, koja dokazuju da Rusija naknadno stavlja bjegunce na tjeralice kako bi ih kaznila za odlazak. Opsežna istraga koju su objavili BBC i Index.hr da je razotkrila tisuće procurjelih dokumenata iz Interpola. Dokumenti da dokazuju da Rusija masovno zloupotrebljava sustav tjeralica (uključujući i Interpolove crvene tjeralice) na način da čeka da osoba napusti zemlju, a zatim pokreće lažne kaznene postupke (najčešće za "terorizam", "prijevaru" ili "ekstremizam") kako bi natjerala strane zemlje da uhapse i deportiraju bjegunca. International da je izdao službeno upozorenje europskim državama da hitno obustave deportacije ljudi iz Čečenije i Sjevernog Kavkaza. U izvješću se izričito navodi da ruski sustav koristi "odgođene optužnice". Dok je osoba u zemlji podvrgnuta neslužbenoj torturi, iznudi ili ucjeni, o tome ne postoji nikakav službeni zapis u bazi podataka. Tek kada osoba pobjegne i odbije potpisati ugovor za rat, lokalna policija retroaktivno falsificira dokumente i stavlja je na saveznu tjeralicu. Izvješće o pravnom položaju unutar Rusije (Mediazona): Ruski neovisni istraživački medij Mediazona redovito da preuzima i analizira službene baze podataka ruskog Ministarstva unutarnjih poslova (MVD). Njihove analize pokazuju da se na tisuće građana dodaje na tjeralice mjesecima nakon što su službeni granični podaci registrirali njihov izlazak iz Rusije. To je izravan matematički i digitalni dokaz da sustav reagira tek nakon bijega. Postoje ujedno i poznati slučajevi koji govore o tome: Slučaj VB (SB):

Čečenska policija ga je 2020. otela i brutalno mučila. Kako bi se spasio, potpisao je ugovor o "suradnji" s policijom, nakon čega je pušten kući. Iskoristio je taj trenutak i potpuno legalno prošao ruski aerodrom jer u tom trenutku nije bio na tjeralici. Međutim, čim su čečenske vlasti shvatile da je pobjegao i da je u inozemstvu (u Armeniji) progovorio o mučenju, naknadno su ga stavile na saveznu tjeralicu pod lažnim optužbama. Armenija mu je, nakon uvida u ove dokaze, službeno odobrila azil jer je prepoznala ovaj obrazac; Slučaj ĆB: Čečenski azilant koji je pobjegao u Europu. Francuske vlasti mu u početku nisu vjerovale i deportirale su ga natrag u Rusiju. Čim je sletio u Rusiju, iako je prije toga godinama bio "slobodan" u bazi podataka, čečenska policija ga je odmah otela na aerodromu i zatvorila u podrum pod optužbom da je "svjedok i izdajnik". Ovaj slučaj je izazvao ogroman skandal i Human Rights Watch ga koristi kao krunski dokaz zašto se preživjeli ne smiju vraćati u Rusiju; Slučaj izbjeglica u Njemačkoj i Austriji: Prema izvješćima OC Media i The Moscow Times, stotine K koji su bez problema izišli iz Rusije avionom, naknadno su locirani u Europi jer je Rusija poslala zahtjeve za uhićenje preko Interpola tjednima ili mjesecima nakon njihovog odlaska. U konkretnom slučaju tužitelja, tužitelj je čak i za vrijeme boravka u Dugom Dolu dobio informaciju od majke da su ga ponovno tražile nepoznate osobe i raspitivale se o njemu, gdje je, da li radi, kada će doći, da ga traže bez navođenja razloga. EUAA da je u najnovijem Country Focus izvješću izričito označila Čečeniju kao područje s izrazitom političkom represijom. Postoje i noviji izvještaji iz 2026. koji govore o nastavku nasilnih i represivnih metoda čečenskih sigurnosnih struktura, uključujući navode o otmicama, mučenju i prisilnom slanju ljudi u rat. (Радио V). Stoga da je tuženi prije donošenja zaključka o sigurnom povratku bio dužan ispitati kako je tužitelj mogao napustiti zemlju, tko ga je oslobodio, je li policijska ili sigurnosna struktura tada imala podatke o njemu i kakav bi bio njegov status nakon povratka. Tuženi da je bio dužan utvrditi postoji li, nakon ocjene svih dostupnih dokaza i aktualnih informacija o zemlji podrijetla, stvaran i individualiziran rizik da bi tužitelj po povratku bio izložen progonu ili ozbiljnoj nepravdi? No, odgovor na to pitanje nije mogao biti izveden bez potpunog povezivanja osobnog iskaza s aktualnim informacijama iz zemlje podrijetla, a što tuženi nije učinio čime je počinio povredu čl. 8. i 9. ZUP-a, načela utvrđivanja materijalne istine. Dalje, tuženi da navodi da bi tužitelj mogao živjeti u [adresa] ili drugom dijelu Ruske Federacije. Članak 8. Uredbe (EU) 2024/1347 da propisuje da se unutarnja zaštita može razmatrati samo ako se osoba može sigurno i zakonito kretati i biti primljena u drugi dio države te se od nje može razumno očekivati da se tamo nastani. Ako su država ili njezini agenti akteri progona ili ozbiljne nepravde, pretpostavlja se da učinkovita zaštita nije dostupna, osim u vrlo ograničenim okolnostima. Nadalje, teret dokazivanja dostupnosti unutarnje zaštite je na tijelu koje odlučuje. Nije dovoljno reći da je Rusija velika država pa tužitelj može živjeti u [adresa]. Tuženi je morao dokazati: da ga vlasti neće pronaći; da ga FSB neće evidentirati; da lokalne sigurnosne strukture neće surađivati; da može sigurno dobiti stanovanje i rad; da može putovati bez kontrole; da nije podvrgnut kontroli zbog prethodnog događaja; da postoji učinkovita državna zaštita; da zaštita nije samo formalna. No, tuženik to da nije dokazao. Obrazloženje pobijanog rješenja da ne sadržava u potpunosti i jasno utvrđeno činjenično stanje, niti jasne razloge odlučujuće za ocjenu pojedinih dokaza, kao ni razloge zaključaka, a niti propise. Praksa zahtijeva da obrazloženje bude potpuno, jasno i određeno te da bude u korelaciji s izrekom. U konkretnom slučaju obrazloženje ne daje dostatno uvjerljiv odgovor na pitanja koja su ključna za donošenje pravilne odluke, a koja navodi u tužbi. Čak i ako tuženik ne bi prihvatio da je tužitelj dokazao konvencijski razlog progona potreban za status izbjeglice, predmet nije smio biti zaključen negativno. Članak 15. Uredbe (EU) 2024/1347 da izričito definira ozbiljnu nepravdu kao, između ostalog, mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u zemlji podrijetla. Stoga je bilo nužno zasebno utvrditi postoji li stvaran rizik da bi tužitelj po povratku bio izložen takvom postupanju. Čak i ako bi se odbio status izbjeglice, to ne daje tijelu pravo automatski zaključiti da je povratak siguran. Članak 3. Konvencije da apsolutno zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Europski sud za ljudska prava u predmetu J.K. i drugi protiv Švedske naglasio je da protjerivanje može dovesti do odgovornosti države kada postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi osoba u zemlji odredišta bila izložena stvarnom riziku postupanja protivnog članku 3. Procjena tuženika morala je uzeti u obzir opću situaciju u zemlji i osobne okolnosti tužitelja. U ovom slučaju postojale su obje komponente-opći element: dokumentirana represija i prisilno regrutiranje u Čečeniji; te individualni element: tužitelj tvrdi da je upravo bio žrtva takvog postupanja, a što je tuženi ignorirao i počinio narečenu povredu. Prilikom donošenja pobijanog rješenja tuženik da je povrijedio sljedeće odredbe: Članak 4. Povelje zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Članak 47. Povelje jamči pravo na učinkovito pravno sredstvo i pravično suđenje. Članak 19. stavak 2. Povelje zabranjuje udaljavanje, protjerivanje ili izručenje prema državi u kojoj postoji ozbiljan rizik od smrtne kazne, mučenja ili drugog nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. U predmetu S, C-181/16, Sud EU izričito je povezao pravo na učinkovit pravni lijek s člancima 18., 19. stavkom 2. i 47. Povelje te načelom non- refoulement. Upravo zato izvršenje točke IV. osporenog rješenja prije stvarne i potpune sudske kontrole da predstavlja ozbiljan problem, slijedom čega je tužitelj i zatražio nastavno odgodni učinak tužbe. Članak 33. Ustava Republike Hrvatske da izričito propisuje da strani državljani i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, uz ustavne iznimke. Uredba (EU) 2024/1348 u članku 67. da propisuje pravo na učinkoviti pravni lijek protiv odluke kojom se zahtjev odbija kao neosnovan ili očito neosnovan, uz pravo na potpunu i ex nunc ocjenu činjenica i prava pred sudom prvog stupnja. Pored svega, tuženik se poziva na činjenicu da je stopa priznavanja međunarodne zaštite za ruske državljane bila 18,1 %. Međutim, članak 42. stavak 1. točka (j) Uredbe 2024/1348 da ne propisuje da je zahtjev ruskog državljanina zbog toga automatski očito neosnovan. Ta okolnost da može biti razlog za ubrzanu proceduru samo pod zakonskim uvjetima. Uredba izričito predviđa iznimke kada opća stopa nije reprezentativna za određenu kategoriju osoba ili kada je došlo do značajne promjene okolnosti. Tužitelj da pripada upravo kategoriji za koju se mora provesti individualna analiza jer je: H + stanovnik Ć + prethodno navodno otet i mučen + prisiljavan na odlazak u Ukrajinu + navodi konkretne osobe i strukture + aktualni objektivni izvori potvrđuju prisilno regrutiranje u Čečeniji. Stoga tuženi da nije mogao opću statistiku pretvoriti u individualnu odluku odnosno zaključak o njegovoj sigurnosti. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao povezanost s „ O“. Takvo rezoniranje da je pogrešno postavljeno. Za međunarodnu zaštitu nije potrebno dokazati članstvo u konkretnoj organizaciji. Relevantno je tko je izvršio progon, je li riječ o državnim ili nedržavnim akterima, je li država sposobna i voljna pružiti zaštitu i postoji li budući rizik. Uredba 2024/1347 izričito predviđa da akteri progona mogu biti država, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili njezin znatan dio, ali i nedržavni akteri kada država nije sposobna ili voljna pružiti zaštitu. Stoga čak i ako se ne dokaže da je svaki pojedini napadač bio formalno pripadnik Kadyrovih snaga, to ne uklanja problem. No, međutim, s početka tužbe tužitelj je naznačio osobu imena HB kao osobu koja povezana sa „kadirovcima“ kao i ukazao na objektivne izvore koji govore u prilog pripadnosti policije sa područja Ć [adresa] pa je tuženi izveo pogrešan zaključak o nepostojanju veze sa „kadirovcima“. Tuženik zaključuje da činjenica da je tužitelj prethodno živio u [adresa] pokazuje da je mogao živjeti izvan Čečenije. No, to nije dovoljno. Relevantno je može li se tužitelj sada, nakon događaja iz svibnja/lipnja 2026., sigurno vratiti i živjeti u drugom dijelu Rusije. To da je bitno drugačija činjenica. Uredba 2024/1347 traži procjenu osobnih okolnosti i aktualne situacije u trenutku odlučivanja. Teret dokazivanja dostupnosti unutarnje zaštite leži na tuženiku. Tužitelj predlaže da Sud pri ocjeni predmeta uzme u obzir osobito: 1. J.K. i drugi protiv Švedske Sud je naglasio da se rizik članka 3. procjenjuje prema općoj situaciji u zemlji i osobnim okolnostima osobe te prema predvidivim posljedicama povratka; 2. M.S.S. protiv Belgije i Grčke, ESLJP je utvrdio da država ne smije izložiti tražitelja azila stvarnom riziku postupanja protivnog članku 3. te je naglasio zahtjev učinkovitog pravnog lijeka u azilnim postupcima; 3. Ilias i Ahmed protiv Mađarske, Sud da je naglasio potrebu stvarne i individualizirane procjene rizika kod povratka te da se sigurnost ne smije pretpostaviti bez stvarne procjene položaja konkretne osobe; 4. S, C-181/16, Sud EU da naglašava povezanost odbijanja međunarodne zaštite, povratka, članka 19. stavka 2. i članka 47. Povelje te načela non-refoulement. Sukladno čl. 4. Direktive 2011/95/EU pri procjeni zahtjeva uzeti u obzir individualne iskaze, osobne okolnosti te objektivnu situaciju u zemlji podrijetla, a posebno kada formalni dokazi objektivno ne mogu postojati zbog represivnog karaktera režima. Pobijana odluka suda e temelji isključivo na zaključku o „nedostatku dokaza“, iako je u ovakvim predmetima, a sukladno europskoj sudskoj praksi, upravo nemogućnost pribavljanja službenih dokaza indikator težine progona i opasnosti za tužitelja. Time da je očito da je tužitelj trebao biti tretiran prema načelu benefit od the doubt (nenamtenja nerealnih tereta) dakle načelu vjerodostojnosti iz relevantnih propisa i prakse, što nije učinjeno. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika, da se tužitelju odobri zahtjev za međunarodnu zaštitu i besplatnu pravnu pomoć. Tužitelj zajedno s tužbom predlaže da se odredi odgodni učinak tužbe. U konkretnom slučaju postoje ozbiljni i konkretni razlozi zbog kojih bi izvršenjem osporenog rješenja prije pravomoćnog okončanja sudskog postupka tužitelj mogao biti izložen stvarnom riziku od postupanja protivnog članku 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno zabrani mučenja te nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Tužitelj da je tijekom postupka iznio konkretne navode o prethodnom zlostavljanju i mučenju, uključujući navode o primjeni električne struje. Ti navodi da nisu nevažni niti se mogu odbaciti samo zato što posljedice fizičkih ozljeda u trenutku pregleda nisu bile izrazito vidljive. Upravo zato je od osobite važnosti potpuno i pažljivo ocijeniti sve raspoložive dokaze, iskaz tužitelja te, prema potrebi, odgovarajuće medicinsko vještačenje. Kod procjene opasnosti od refoulementa da se ne smije promatrati samo pitanje postoji li danas vidljiv trag ranijeg zlostavljanja, nego se mora ocijeniti ukupnost okolnosti i posljedice koje bi povratak tužitelja mogao imati. Europski sud za ljudska prava kod procjene članka 3. zahtijeva ocjenu predvidivih posljedica udaljenja u odnosu na opću situaciju u zemlji odredišta i osobne okolnosti pojedinca. Upravo zbog toga da bi izvršenje osporenog rješenja prije nego što sud ispita zakonitost odluke i sve relevantne dokaze moglo dovesti do posljedice koju naknadna sudska odluka više ne bi mogla učinkovito otkloniti. Ako bi tužitelj bio vraćen u zemlju u kojoj mu prijeti stvaran rizik mučenja ili drugog postupanja protivnog članku 3. Konvencije, eventualno naknadno usvajanje tužbe više ne bi predstavljalo učinkovitu zaštitu njegovih prava. Načelo non-refoulement predstavlja temeljno načelo međunarodnog i europskog prava. U pravu Europske unije zaštićeno je, među ostalim, člankom 19. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Sud Europske unije pritom je izričito zauzeo stajalište da, kada postoje ozbiljni razlozi za zaključak da bi osoba nakon povratka bila izložena stvarnom riziku nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, pravo na učinkovit pravni lijek mora osigurati mogućnost suspenzije izvršenja mjere udaljenja. Stoga da bi izvršenje osporenog rješenja za vrijeme trajanja ovog sudskog postupka moglo učiniti pravo tužitelja na učinkoviti pravni lijek samo formalnim, a ne stvarnim i učinkovitim. Sudska zaštita mora biti takva da tužitelj ostane zaštićen od udaljenja barem do trenutka kada sud može učinkovito ispitati navode o riziku od povrede članka 3. EKLJP i načela non-refoulement. Posebno da valja imati u vidu da je riječ o mogućoj šteti koja se ne može naknadno popraviti. Povratak osobe u situaciju u kojoj postoji stvaran rizik mučenja ili nečovječnog postupanja može dovesti do posljedica koje nije moguće otkloniti naknadnom presudom. Upravo je zbog takve prirode rizika od refoulementa potreba za suspenzivnim učinkom pravnog lijeka osobito izražena. Slijedom navedenog, imajući u vidu konkretne navode tužitelja o prethodnom mučenju i zlostavljanju, te navodima da bi po povratku mogao biti odmah uhićen od strane FSB-a te da bi bio ubijen kao „šejtan“ (koji navodi se ne smiju ocjenjivati izolirano od objektivnih informacija o stanju u Čečeniji) , potrebu njihove potpune i individualizirane ocjene, moguće postojanje budućeg rizika od ponovnog zlostavljanja te činjenicu da bi izvršenjem osporenog rješenja prije okončanja sudskog postupka mogla nastupiti nepopravljiva šteta, predlaže se da sud odredi da tužba ima odgodni učinak, odnosno da se do pravomoćnog okončanja ovog postupka odgodi izvršenje osporenog rješenja. Takva odluka da je nužna kako bi se osigurala stvarna i učinkovita sudska zaštita tužitelja te spriječila mogućnost da izvršenjem osporenog rješenja dođe do povrede načela non- refoulement i zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja iz članka 3. EKLJP. Istodobno ističe kako odgodni učinak ne bi bio protivan javnom interesu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da prema navodima samog tužitelja, sporni se događaj (navodno mučenje strujom i ozljeđivanje) događali od 29.05.2026 do 31.05.2026. S druge strane, u spisu da prileže medicinska dokumentacija, odnosno nalaz i mišljenje s liječničkog pregleda obavljenog dana 17. lipnja 2026. godine — dakle, točno sedamnaest dana nakon navodnog događaja. U navedenom liječničkom nalazu izričito je navedeno da kod tužitelja nisu pronađeni nikakvi tragovi mučenja, zlostavljanja, oteklina, niti udaranja po licu, kao ni bilo kakvi tragovi ili ostaci opeklina. Polazeći od pravila općeg životnog iskustva i zdrave logike, potpuno je nevjerodostojno i neživotno da bi osoba koja je bila podvrgnuta teškom fizičkom mučenju, udarcima u predjelu lica i djelovanju električne struje koja uzrokuje opekline, svega sedamnaest nakon takvog događaja bila bez ikakvih vidljivih vanjskih tragova ili manifestacija tih povreda, a što je u konkretnom slučaju potvrđeno službenim pregledom. Sedamnaest dana je objektivno prekratak period da bi teške fizičke traume, tragovi udaraca po licu te oštećenja kože uzrokovana opeklinama, kakve tužitelj opisuje, potpuno i bez ikakvog traga iščeznuli sami od sebe. Stoga da se paušalni navodi tužitelja o pretrpljenom mučenju i ozljeđivanju ne mogu prihvatiti kao osnovani, jer su u izravnoj kontradikciji s objektivnim stanjem utvrđenim neposredno nakon događaja. Nadalje, u pogledu dokaznih prijedloga tužitelja koji se sastoje od preslika fotografija s društvene mreže Instagram te različitih novinskih članaka, ovo tijelo ističe da ti materijali ne mogu poslužiti kao dokaz utemeljenosti njegovog zahtjeva. Točno da je da su priloženi novinski članci i fotografije javno dostupni te da se u njima spominju i prikazuju javne osobe čiji je identitet i društveni status općepoznat. Međutim, sama činjenica da određene javne osobe i događaji postoje u javnom prostoru i medijima ne može automatski predstavljati dokaz u ovom postupku. Članak 4. Uredbe (EU) 2024/1347 da propisuje obvezu procjene elemenata koji se odnose na specifičnu i osobnu situaciju samog tražitelja. U konkretnom slučaju, tužitelj je priložio dokaze o trećim, javnim osobama, ali u tijeku postupka nije ponudio niti jedan uvjerljiv materijalni dokaz ili argument kojim bi dokazao da je on osobno u bilo kakvoj stvarnoj korelaciji, povezanosti ili izravnom odnosu s tim osobama. Navođenje općepoznatih javnih ličnosti i prilaganje javno dostupnih medijskih napisa, bez dokazivanja izravne i konkretne osobne povezanosti tužitelja s njima, predstavlja tek pozivanje na opće društvene okolnosti. Takvi prilozi ne dokazuju osobnu ugroženost ili specifičan položaj tužitelja, zbog čega su ovi dokazni prijedlozi ocijenjeni kao pravno nerelevantni za donošenje drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari. Ministarstvo unutarnjih poslova u ovoj upravnoj stvari da je postupilo sukladno članku 8. Zakona o općem upravnom postupku poštujući načelo utvrđivanja materijalne istine, čime da je tužitelju omogućeno iznošenje svih relevantnih činjenica i okolnosti bitnih za donošenje odluke. S tim u svezi, primijenjen je članak 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine, broj: 47/09. i 110121.), odnosno načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. U članku 9. stavku 2. navedenog Zakona navodi se, da činjenice i okolnosti koje će se uzeti kao dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Službena osoba Ministarstva da je provela ispitni postupak i omogućila tužitelju izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70115., 127/17., 33/23, 17/25. i 59/26) zahtjev za međunarodnu zaštitu je odbijen jer tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. navedenog Zakona te su ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavka 1. točke (j) Uredbe (EU) 2024/1348. Vezano za prijedlog opunomoćenika tužitelja za odgodni učinak navodi da navedeni prijedlog po svojoj pravnoj naravi nije i ne može biti uvjet za odobravanje odgodnog učinka, već predstavljaju isključivo tužbene razloge o kojima će se odlučivati u presudi te predlažemo da Sud predmetni prijedlog odbije. Tuženik smatra da je tužba neosnovana te predlaže Upravnom sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

3. U sporu je održana rasprava 28. kolovoza 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, te je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Na raspravi je isključena javnost iz razloga zaštite privatnosti na temelju odredbe članka 90. stavak 2. ZUS-a u vezi s odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25; dalje: Zakon.

4. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, u potpunosti osporava navode iz odgovora na tužbu. Posebno ističe kako tuženik nije ovlašten donijeti zaključak o tome da li tragovi fizičkog ili psihičkog ozljeđivanja mogu iščeznuti u roku od 17 dana od kada je navodno izvršen pregled tužitelja za što tuženik nije dostavio nikakav dokaz. A posebno se ističe kako ne bi bila riječ o objektivnom stanju utvrđenom neposredno nakon događaja budući da 17 dana od spornog događaja ne može činiti neposredno opažanje. U odnosu na navode tuženika da dostavljeni materijal u vidu fotografija, novinskih članaka, Instagrama ne mogu poslužiti kao dokaz u temeljenosti zahtjeva tužitelja navodi se kako tuženik pogrešno zaključuje da dostavljena dokumentacija nije relevantna jer iako se odnosi na opće društvenu situaciju upravo takve informacije o stanju u zemlji podrijetla tužitelja služe kao objektivan kontekst za ocjenu vjerodostojnosti individualnog iskaza tužitelja i rizika kojem bi bio izložen u slučaju povratka. Tužitelj predlaže da se izvedu svi dokazi istaknuti u tužbi, posebice da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja kako bi se poštovalo načelo izjašnjavanja stranke iz čl. 6. ZUS-a te načelo i pravo da stranka raspravlja pred sudom kako i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava. Dodatno u svrhu dokazivanja navoda iz tužbe tužitelj dostavlja kao materijalni dokaz izjave svjedoka kao i Ugovor o porijeklu novca za otkupninu te dokaze o članstvu kao studenta međutim navedeni dokazni materijal dostavlja se na ruskom jeziku uz prijevod na hrvatski jezik preko Google prevoditelja te se predlaže da sud navedenu dokumentaciju prevede putem stalnog sudskog tumača za ruski jezik budući da su takvi izdaci opravdani i čine troškove spora prema čl. 144. ZUS-a a u vezi sa zahtjevom tužitelja za ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć koja je čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisana te između ostalog obuhvaća i oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora. U protivnom ukoliko sud odbije tužitelja s navedenim zahtjevom za prijevod dostavljene dokumentacije tužitelj predlaže da mu se dodijeli rok radi pokušaja stupanja u kontakt s udrugom koja bi tužitelju omogućila prijevod predmetne dokumentacije a sve imajući u vidu kratkoću vremena od podnošenja tužbe do današnjeg ročišta. Također se predlaže da se izvrši uvid u cjelokupni spis broja klase pobijanog rješenja za tužitelja, te dalje izlaže kao u tužbi.

5. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i izlaže kao u odgovoru na tužbu, te ističe kako je izvršen zdravstveni pregled tužitelja 18. lipnja 2026., te ističe kako je tužitelj sasvim legalno napustio Rusku federaciju, da je nesporno da je isti student, te se protivi izvođenju predloženih dokaza koji se odnose na saslušanje tužitelja i na prijevod danas predane dokumentacije.

6. Opunomoćenica tužitelja u odnosu na zaprimljeni izvještaj o preliminarnom zdravstvenom pregledu tužitelja od 18. lipnja 2026. tužitelja u potpunosti osporava isti obzirom iz istog nije razvidno tko je izvršio pregled koje specijalizacije i struke pogotovo nije moguće da je osoba koja nije psihijatrijske struke utvrdila kako isti nema simptome PTSP-a. U odnosu na navode tuženika o legalnom napuštanju Ruske federacije upire se na navode iz tužbe te se predlaže da sud kao dokaz pribavi podatak o tome da li je tužitelja danas na takozvanom popisu vojnih obveznika u ruskoj federaciji kao i od FSB- a da li je i u kakvom statusu nalazeći prilikom eventualnog povratka u Rusku federaciju, odnosno da li je tražen od nadležnih službi.

7. Službena osoba tuženika ističe kako i ponavlja da je tužitelj napustio Rusku federaciju legalno, da uredno komunicira sa svojom obitelji koja se nalazi u Ruskoj federaciji i da tu nema nikakvih problema u komunikaciji s njima, te da mu obitelj nije ukazala na nikakve probleme koje bi eventualno imali. Obzirom da je isti još uvijek student, isti je vojni obveznik ali nije pozvan na odsluženje vojne obveze , a prilikom saslušavanja istog izjavio je kako je počinio prekršaj pronevjere novca. Također se napominje da je isti evidentiran kao obveznik služenja vojnog roka da bi to bilo evidentirano u "gostusluga", te da ne bi niti mogao napustiti Rusku federaciju, niti sklapati ugovore, Kupoprodajne ugovore, kupnju vozila, najam stana i sl.

8. Opunomoćenica tužitelja vezano za navode ističe kako nije točno da preostala obitelj nema nikakvih problema kada je tužitelj kazao da mu je brat u bijegstvu i skrivanju te iz tužbenih navoda proizlazi da su nakon odlaska tužitelja ljudi u civilu ponovno tražili tužitelja i to dva puta. U odnosu na isticanje prekršaja pronevjere novca ističe se kako je isti irelevantan u ovom postupku s obzirom da nigdje nije propisano da oni koji počine prekršaj nužno završavaju na ratištu u Ukrajini, štoviše irelevantnost tog prekršaja ogleda se i u činjenici da je tužitelj napustio granicu Ruske federacije međutim ističe se kako do dana napuštanja ruske federacije upravo zbog tajnosti i nezakonitosti privođenja te ostalog postupka nad njim službeni poziv za vojsku kao ni stavljanje na popis za vojsku nije izvršen. Na takvu opću situaciju u državi ukazuju i novinski članci koje je tužitelj dostavio. Upravo zato tužitelj je predložio da se dostavi službenim putem podatak iz Ruske federacije d ali se isti nalazi na popisu za rat u Ukrajini budući da je prisilno potpisao navodni dobrovoljni ugovor. U odnosu na navode oko "gostusluga" ističe se kako tuženik nije ničim dokazao da bi bilo prijava djeteta bilo poziv za vojsku bio nužno i jedino dostavljen i obavljen putem iste usluge. Štoviše pozivi za vojsku vrlo često se dostavljaju i osobno.

9. Službena osoba tuženika ističe kako tužitelj nije dobio poziv za vojsku, a prema zakonskoj regulativi Ruske federacije dostava vojnog poziva vrši i smatra uručenim, se putem "gostusluga". Što se tiče brata tužitelja ističe da je isti napustio Rusku federaciju 2018. i da je tada završio školu, fakultet i da nije proganjan.

10. Opunomoćenica tužitelja navodi kako je jedan brat napustio Rusku federaciju te se trenutno nalazi u Njemačkoj, međutim drugi brat se i dalje nalazi u Ruskoj federaciji te se skriva upravo da mu se ne bi dogodio scenarij kao i tužitelju a što proizlazi iz stanja spisa.

11. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja (osim uvida u spis upravnog postupka), smatrajući da je činjenično stanje u provedenom postupku utvrđeno na potpun i pravilan način, te da za donošenje odluke o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika nije potrebno provođenje daljnjih dokaza.

12. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Odredbom članka 16. Uredbe (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o upravljanju azilom i migracijama, izmjeni uredbi (EU) 2021/1147 i (EU) 2021/1060 i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 604/2013 (nastavno: Uredba (EU) 2024/1351), države članice razmatraju zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na državnom području bilo koje države članice, među ostalim i na granici ili u tranzitnim zonama. Zahtjev razmatra jedna država članica i to država članica koja je odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u poglavlju II. ili na temelju klauzula utvrđenih u poglavlju III. ovog dijela (stavak 1.) Ne dovodeći u pitanje pravila utvrđena u dijelu IV. ove Uredbe, ako se na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nijedna država članica ne može utvrditi kao odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu za razmatranje zahtjeva odgovorna je prva država članica u kojoj je registrirana namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu (stavak 2.).

14. Sukladno članku 35. stavak 1. Uredbe (EU) 2024/1351, odstupajući od članka 16. stavak 1. te Uredbe, država članica može odlučiti razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji je u njoj registriran i onda kad takvo razmatranje nije njezina odgovornost u skladu s kriterijima utvrđenima u ovoj Uredbi.

15. Odredbom članka 20. Zakona, propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

16. Odredbom članka 21. stavak 1. Zakona, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

17. Sukladno članku 38. stavak 1. točka 6. Zakona, Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev kao očito neosnovan ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. ovoga Zakona te postoje okolnosti iz članka 42. stavak 1. ovoga Zakona.

18. Sukladno članku 42. stavak 1. Zakona, postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

19. Po ocjeni Suda, tuženik je pravilno utvrdio razloge zbog kojih tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila u smislu citiranog članka 20. Zakona, odnosno supsidijarne zaštite u smislu citiranog članka 21. ZMPZ, pri čemu je svoju odluku utemeljio na individualnoj procjeni okolnosti za tužitelja, relevantnim izvješćima o zemlji podrijetla i procjeni budućeg rizika, te je svoju odluku valjano obrazložio.

20. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 23. lipnja 2026. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, te je u zahtjevu naveo da je zemlju podrijetla napustio zbog straha, da je otet, te da su ga prisilili da potpiše ugovor za Ukrajinu, da ga je strah da ga ne odvedu na ratište u Ukrajinu.

21. Povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tužitelj je saslušan na zapisnik 20. srpnja 2026. godine sukladno članku 35. Zakona. U zahtjevu je naveo da je napustio zemlju podrijetla jer je 29. svibnja 2026. priveden od nepoznatih ljudi radi saslušanja vezano za jednog njegovog poznanika imena G, da su ga te osobe ispitivale o navedenoj osobi, ali da je nakon par dana to ispitivanje preraslo u mučenje strujom zbog čega je zadobio opekline I. stupnja, te da je i ozljeđivan. Prema njegovim navodima to je trajalo od 29. svibnja 2026. do 31. svibnja 2026.

22. Tuženik smatra da iz stanja spisa i izvedenih dokaza ne proizlazi navedeno jer da spisu prileže Nalaz i mišljenje s liječničkog pregleda od 17. lipnja 2026. iz kojeg proizlazi da kod tužitelja nisu pronađeni nikakvi tragovi mučenja, zlostavljanja, oteklina, udaraca, kao niti tragovi opeklina, niti da postoji bilo kakva dokumentacija. Tuženik je paušalnim ocijenio navode tužitelja o pretrpljenom mučenju i ozljeđivanju, obzirom da nakon sedamnaest dana od navodnog mučenja, na tužitelju nisu vidljive nikakva oštećenja od opeklina, niti druge fizičke traume od ozljeda. Ističe da je taj vremenski period prekratak da bi nestala oštećenja na tijelu od navodnog mučenja i zlostavljanja.

23. Tužitelj navodi da je zemlju podrijetla legalno napustio preko legalnog graničnog prijelaza i to nakon detaljne provjere djelatnika obavještajne službe (FSB) za koje i sam navodi da bi ga oni prvi pritvorili i ubili kada bi se vratio u svoju zemlju. Da je to doista i tako, policijski službenici ne bi omogućili prijelaz državne granice takvoj osobi, niti slobodno kretanje u zemlji podrijetla, a tužitelj je sasvim legalno prošao državnu granicu iz čega slijedi da je nelogičan iskaz tužitelja koji tvrdi suprotno. Tuženik se također poziva i na portal „Gosuslugi“, što predstavlja službeni središnji portal javnih i državnih usluga Ruske Federacije, a iz kojega je vidljivo kada je došlo do prelaska državne granice, da li je netko evidentiran kao obveznik služenja vojnog roka i sl., u kojem slučaju ne bi moglo doći do nesmetanog prijelaza državne granice, što ovdje nije slučaj. Tuženik također navodi da tužitelj uredno komunicira sa svojom obitelji u Ruskoj Federaciji i da niti oni nemaju nikakvih problema sa lokalnim vlastima i sl.

24. Prema iskazu tužitelja isti je pušten na slobodu nakon isplaćene otkupnine od strane obitelji/susjeda i da mu je omogućen izlazak iz zemlje, što je tuženik ocijenio neosnovanim i dokazno nepotkrijepljenim u prvom redu što isti u tijeku postupka nije ponudio niti jedan dokaz koji bi potvrdio izvor, način prikupljanja ili sam čin predaje novčanih sredstava navedenim službenicima. Eventualna neslužbena isplata novca_lokalnim policijskim službenicima ne može se opravdati niti objasniti činjenicu da je stranka legalno prešla državnu granicu Ruske Federacije kada nadzor i kontrolu državne granice obavljaju federalna tijela. Tuženik također ističe da je za tužiteljem postojala službena potraga ili operativni interes tijela sigurnosti, sama isplata mita lokalnim akterima ne bi osigurala prolazak kroz federalni granični sustav. Tužitelj je poimence navodio osobe koje su ga navodno zatočile i mučile što sugerira da ih poznaje makar površno, ali niti u jednom trenutku te osobe nije povezao sa poznatom paravojnom formacijom koju u narodu zovu ”Kadirovci" prema vođi [adresa] OB koji Čečenijom vlada već 20 godina, a za koju svi tražitelji azila iz Čečenije navode kao tijelo proganjanja i razlog napuštanja zemlje podrijetla. U slučaju ovdje tužitelja nije zabilježena niti obiteljska povezanost s osobama sličnoga profila i cijela njegova obitelj, zajedno sa suprugom i djetetom i dalje boravi na području Čečenije i nije navedeno da ista trpi određeni rizik ili se suočava sa trpljenjem zbog tužiteljeva napuštanja zemlje podrijetla. U postupku također nije utvrđeno niti da je tužitelj navodio neke probleme sa legalnim vlastima Ruske Federacije.

25. Stoga se ovaj Sud u potpunosti priklanja navodima tuženika i smatra da je isti pravilno zaključio da nije utvrđeno postojanje osnovanog straha o proganjanju u smislu članka 20. Zakona, da nema dokaza da bi tužiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Tužitelj je na svojoj ruti putovanja imao mogućnost traženja međunarodne zaštite i u Republici Turskoj ili u Bosni i Hercegovini, ali to nije učinio jer nisu dio Europske unije.

26. Neosnovani su i tužbeni navodi kojima tužitelj upire na povredu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement“) iz članka 6. Zakona. Naime, tijekom upravnog postupka, kao niti tijekom upravnog spora, nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen proganjanju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju zbog nekog od konvencijskih razloga.

27. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane odluke, te je stoga na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

28. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (točka II. - III. izreke presude) donesena je na temelju članka 60. Zakona, članka 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“ br. 140/15, 155/22; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (članak 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenica tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom navedenog istoj su priznati slijedeći troškovi: 1. putni trošak ZG (Horvaćanska cesta 23a)- Prihvatilište Dugi Dol Zagreb-dana 18.8.2026. radi preuzimanja zastupanja tužitelja i potpisa punomoći, upotreba osobnog vozila reg. oznake [registarska oznaka], Tbr. 50, 73,1km x 2 = 146,2km x 86,25EUR+ pdv 25% 21,56eUF 107,81-EUR; 2. sastav tužbe, 500,00 EUR + pdv 25%, 125,00 EUR = 625,00EUR; 3. pristup ročištu 28.08.2026., 500,00 EUR + pdv 25% 125,00 EUR 625,00 EUR; 4. Izbivanje iz pisarnice 5 sati x 25b = 125b x 2,00 = 250,00 EUR + pdv 25% 62,50 EUR = 312,50 EUR; 5. putni trošak ZG (Horvaćanska cesta 23a)- RI (Upravni sud u Rijeci Ul. Erazma Barčića 5), upotreba osobnog vozila reg. oznake [registarska oznaka] 157km x 2 = 314,00km x 0,59 = 185,26 EUR + pdv 25% 46,315 = 231, 576 EUR; 6. putni trošak ZG (Horvaćanska cesta 23a) - Prihvatilište Dugi Dol -Zagreb (Horvaćanska cesta 23a) - radi uručenja presude (obveza propisana čl. 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite) odlazak u Prihvatilište Dugi Dol radi uručenja presude Upravnog suda u Rijeci u predmetu Us I- 1560/2026, upotreba osobnog vozila reg. oznake [registarska oznaka] Tbr 50, 73,1 km x 2 = 146,2km x 0,59 = zbroj:

86,25 EUR + pdv 25% 21,56 EUR = 107,81 EUR. Sveukupno: 2.009,69 EUR o čemu su dostavljeni i dokazi: najava MUP-u radi odobrenja dolaska u Prihvatni centar Dugi Dol i odobrenje, knjižica vozila, ugovor o najmu vozila, google map za udaljenost, računi gorivo.

29. Tužitelj je u okviru tužbe predložio određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da bi se izvršenjem osporenog rješenja tužitelju nanijela šteta koja bi se mogla teško popraviti.

30. Odredbom članka 42. stavak 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Stavkom 2. istog čl. propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

31. Dakle, da bi Sud odredio odgodni učinak tužbe uvjeti iz citiranog članka 42. stavak 1. ZUS-a moraju biti kumulativno ispunjeni, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

32. U prvom redu, kada bi se u konkretnom slučaju odredio odgodni učinak i tužitelju dopustio ulazak u Republiku Hrvatsku, predmetni postupak se više ne bi mogao provesti u okviru postupka na granici, stoga, ne samo da je određivanje odgodnog učinka u postupcima na granici protivno prirodi i svrsi postupka, nego bi se njihovim određivanjem ustvari riješilo o meritumu stvari, odnosno odlučilo da se postupak međunarodne zaštite provede u okviru redovnog postupka.

33. Osim toga, Sud smatra da tužitelj nije dokazao, pa ni učinio vjerojatnim da bi određivanjem smještaja u prihvatni centar za tužitelja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, a određivanje odgodnog učinka je svakako suprotno javnom interesu, stoga je slijedom navedenog prijedlog za određivanjem odgodnog učinka odbijen kako je to opisano u rješenju.

U Rijeci 31. kolovoza 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 5. Zakona.)

Dostaviti:

-opunomoćenici tužitelj Jeleni Cekić iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33