REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-73/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područni ured Požega, Požega, Ulica Republike Hrvatske 1c, OIB 84397956623 protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, zastupani po punomoćniku OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 21. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.629,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03115966058), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u kojoj navodi da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br. P-21/01 od 23.01.2001. tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja UP, budući je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika OP, a kako je to utvrđeno presudom Općinskog suda u Požegi br. K-192/78 od 22.09.1980.

1.1.Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja SP vrši i poslije 30.09.2020., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, šteta iznosi 7.629,07 eura, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01.10.2020. do 30.09.2025. godine u punom iznosu u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Budući su ozljede u prometnoj nezgodi utjecale samo sa 68% na invalidnost potražuje se 68 % punog iznosa isplaćene invalidske mirovine i onda se od tog iznosa odbije još 60% jer je prema presudi osiguranik tužitelja u tom postotku doprinio nastanku štetnog događaja.

1.2.Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li čl. 161. ZOMO ("Narodne novine", broj 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a ("Narodne novine", broj:151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju "Narodne novine", broj br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno Zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

1.3. Iznos od 7.629,07 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine", broj:157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.629,07 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja, kako po osnovu tako i po visini, sporna je pasivna legitimacija tuženika, a tuženik ističe i prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik čini nespornim nastanak prometne nezgode dana 19.03.1977. godine, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja, UP, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede, te da su ozljede iz predmetne prometne nezgode djelomično razlogom njegove radne nesposobnosti, uslijed koji je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu. Također, nesporno je da se među strankama, pred ovim sudom, već ranije vodio spor vezano uz isti štetni događaj, ali za isplaćene iznose mirovine za ranija razdoblja, te da je ovosudnom pravomoćnom presudom Pn-73/2021 od 27.04.2023. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, iz dokumentacije priložene uz tužbu i to presude K-192/78 proizlazi da je osiguraniku tužitelja šteta nastala od strane neosiguranog vozila, odnosno da vozilo OP, na dan prometne nezgode, nije imalo zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti kod tuženika.

2.3. Nadalje, iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, proizlazi da, kod sukcesivnih isplata štete, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, šteta za tužitelja nastaje u trenutku vršenja isplata. Prema navodima iz tužbe u ovom predmetu, šteta je za tužitelja nastala u razdoblju od 01.10.2020. do 30.09.2025. godine. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, na konkretan pravni odnos, trebaju se primijeniti zakonske odredbe važeće u trenutku nastanka štete za tužitelja, a to su odredbe članka 29. stavak 1. i članka 44. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao i odredba članka 159. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranje. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, tužitelj, u konkretnom slučaju nema osnove za potraživanje isplaćenih iznosa mirovine od tuženika, jer obveza tuženika može postojati isključivo temeljem zaključenog ugovora o osiguranju, kojega u konkretnom slučaju nije bilo. Stoga tuženik predlaže sudu, prvotno odlučiti o istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije tuženika i tužbeni zahtjev istoga odbiti kao neosnovan u cijelosti.

2.4.Podredno, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja za sve isplate izvršene u razdoblju starijem od 3 godine, računajući od datuma utuženja.

2.5.Također, u konkretnoj tužbi je naznačeno da se potražuje naknada punih iznosa isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01.10.2020. do 30.09.2025. godine. Tako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika (koji ne postoji u konkretnom slučaju), odnosno uzročnika štete. Dakle, da bi postojala odgovornost tuženika, šteta koju tužitelj potražuje treba biti uzrokovana po tuženikovu osiguraniku. Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tužitelj u prilog dokazivanja stvarne štete nije predložio dokaze niti je takve dokaze priložio uz tužbu, pa je stoga evidentno da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08.09.2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25.08.2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021. godine, broj Revd- 3715/2021 od 08.09.2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01.02.2022. godine, broj Revt- 634/2017 od 16.03.2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. godine. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja VSRH proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.6.Nadalje, iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu UP (priloženom uz tužbu), razvidno je da je isti rođen **.**.1954. godine, te da bi stoga, isti, još 2019. godine (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu i činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu.

2.7. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Požegi br. 21/01 od 23.01.2001., presuda Općinskog suda u Požegi br. K-192/78 od 22.09.1980., rješenje HZMO, Područne službe u Požegi od 25.09.1995., rješenje HZMO, Područne službe u Požegi od 04.10.1996., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 25.08.1995., obračun službe za isplatu mirovina od 25.09.2025., uvid u spis ovoga suda br. Pn-73/2021 te ostale priloge i podneske spisu.

4.Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među strankama nije sporan nastanak prometne nezgode dana 19.03.1977. godine, u kojoj je osiguranik tužitelja UP zadobio tjelesne ozljede. Nije sporno niti da je zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći i zbog bolesti, odnosno zbog ozljede izvan rada i zbog bolesti, tužitelj rješenjem br. IN 11927 od 25.09.1995. godine osiguraniku UP priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog nesposobnosti za rad počevši od 25.08.1995. godine. Presudom Općinskog suda u Požegi br. K-192/78 od **.**.1980. OP proglašen je krivim za izazivanje navedene prometne nesreće. Također, nesporno je da se među strankama ranije vodio spor vezano uz isti štetni događaj, ali za isplaćene iznose mirovine za ranija razdoblja, te da je ovosudskom pravomoćnom presudom Pn- 73/2021 od 27.04.2023. godine odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

5.1.Nije sporno niti da bi osiguranik tužitelja UP po redovnom toku stvari da nije bilo štetnog događaja stekao uvjete za starosnu mirovinu tijekom utuženog razdoblja. Iz spisa je razvidno da je isti rođen **.**.1954.

5.2.Također među strankama nije sporno da vozilo OP koji je uzrokovao prometnu nezgodu nije bilo osigurano, odnosno da nije imao zaključen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti s ovdje tuženikom. Tužitelj tijekom postupka nije osporio ovu okolnost odnosno dokazao suprotno.

5.3.Nije sporno, da je za utuženo razdoblje od 01. listopada 2020. pa do 30. rujna 2025. tužitelj UP, osiguraniku, isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 7.629,07 eura.

6. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istakao prigovor pasivne legitimacije tuženika i prigovor zastare. Osporio je svoju odgovornost navodeći da kad bi i postojala njegova pasivna legitimacija tužitelj ne može od njega potraživati štetu u vidu punih isplaćenih mirovinskih davanja i nakon trenutka kada bi osiguranik tužitelja da štetnog događaja nije bilo ostvario pravo na starosnu mirovinu. Među strankama je sporno i pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja- Zakonu o mirovinskom osiguranju ili Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu.

7. U odnosu na prigovor pasivne legitimacije sud smatra da je mjerodavno pravo, odnosno zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete za tužitelja. Za tužitelja je šteta nastala u trenutku isplate invalidske mirovine. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju predmet postupka isplata iznosa koje je tužitelj svom osiguraniku isplatio u razdoblju od 1. 10. 2020. do 30. 9. 2025. mjerodavne su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 155/18 i 102/19) , odnosno odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj:151/05, 36/39, 75/09, 76/13 i 152/14).

7.1. Među strankama nije sporno da vozilo OP koji je uzrokovao prometnu nezgodu nije bilo osigurano, odnosno da nije imao zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s ovdje tuženikom. Prema odredbi čl. 164. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila.

7.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje radi namirenja iz Garancijskog fonda (čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 44. st. 1. t. 4.). Prema odredbi čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

7.3. Dakle, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričito isključuje pravo Zavoda za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, pa tako i tužitelja, na regresno potraživanje naknade štete uzrokovane uporabom neosiguranog vozila pa osoba koja je prouzročila nesreću nema svojstvo tuženikovog osiguranika, a jednako tako iz odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju proizlazi da tužitelj štetu nastalu uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti ne može ostvariti od tuženika, kao društva za osiguranje već samo izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila (čl.164.st.2.)

7.4. Stoga sud nalazi prigovor pasivne legitimacije tuženika osnovanim iz kojeg je razloga valjalo tužbeni zahtjev odbiti, pa je odlučeno kao u izreci.

8. Podredno, vezano za prigovor osnovanosti tužbenog zahtjeva i mjerodavnom pravu sud je sljedećeg stava.

9. Odredbom čl. 161 st.2.t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

9.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

10.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

11. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25.kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16.lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

11.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

12. Stoga je ovaj sud stava, imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto kako u citiranoj odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., tako i u odluci br. Rev-x 177/2018 od 19.1.2018.: "Naime, polazeći od činjenice da bi osiguranik tužitelja (rođen **.**.1943.) da nije bio ozlijeđen mogao raditi i ostvarivati plaću do najduže 65. godine života kada bi sukladno odredbi čl. 30. tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“ broj 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 71/91, 26/93, 96/93, 29/94, 37/94, 37/94, 44/94, 59/96, 20/97 i 102/98 - dalje: ZMIO) stekao pravo na starosnu mirovinu pa bi mu radni odnos prestao, jasno je da opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina predstavlja razliku između visine invalidske mirovine i visine starosne mirovine", da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st. 1., 2. i 3. Tako bi tužitelj imao pravo na naknadu stvarne štete koja predstavlja razliku između visine invalidske mirovine i visine pretpostavljene starosne mirovine obzirom bi osiguranik tužitelja prema redovitom tijeku stvari ostvario uvjete za starosnu mirovinu da štetnog događaja nije bilo.

13. Kako tužitelj ne potražuje u ovom postupku naknadu štete po osnovi razmjernog iznosa mirovine od osiguravajućeg društva, niti je tom smjeru predložio vještačenje, ovaj sud cijeni da je teret dokazivanja visine razmjernog iznosa mirovine na tužitelju, pa bi primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) i s ove osnove sud našao tužbeni zahtjev neosnovanim i nije se upuštao u ispitivanje osnovanosti ostalih istaknutih prigovora tuženika.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

14.1. Obzirom je tuženik u cijelosti uspio u parnici, sud mu je priznao trošak u iznosu od 750,00 eura na ime sastava obrazloženog podneska od 12.2.2026. u iznosu od 200,00 eura, te na zastupanje na dva ročišta održana dana 26.2.2026. i 21.7.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako, što uz obračunati PDV od 25% iznosi dosuđeni iznos.

15. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 31. kolovoza 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba