Poslovni broj: Usž-600/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Andreje Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZG, državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Hebrangova 15/I, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4939/2025-7 od 24. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4939/2025-7 od 24. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke osporavane presude prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/6370, URBROJ: 511-01-213-25-8 od 20. studenoga 2025. Točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći, udruzi "Bez granica“, Zagreb, 1.000,00 eura u roku od 15 dana.

2. Rješenjem tuženika od 20. studenoga 2025., tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.1997. u mjestu Ahtubinsk, Ruska Federacija, državljaninu Ruske Federacije, izrečena je mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance za razdoblje od tri mjeseca od dana uručenja tog rješenja.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv točke I. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude koristi opće i paušalne formulacije o postojanju „sigurnosnog rizika“, bez njihove konkretizacije i bez provedbe testa nužnosti i razmjernosti, čime je izostala stvarna i samostalna sudska analiza zakonitosti osporene mjere. Naglašava da je tijekom upravnog spora, prilikom davanja iskaza, izričito porekao bilo kakvu povezanost s islamističkim terorističkim organizacijama ili skupinama kao i pripadnost ili simpatiziranje takvih organizacija. Unatoč tome, prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da u okolnostima kada postoje dostatni i uvjerljivi sigurnosni podaci Sigurnosno-obavještajne agencije (u daljnjem tekstu: SOA), u koje je sud imao uvid, a koji se temelje na izvorima i metodama nedostupnima tužitelju, samo poricanje tih navoda ne može biti odlučno za ocjenu postojanja sigurnosnog rizika. Tužitelj smatra da takvim obrazloženjem prvostupanjski sud nije ocijenio vjerodostojnost iskaza tužitelja niti je naveo razloge zbog kojih ih smatra nedostatnim ili nevjerodostojnim u odnosu na sigurnosne podatke. Nadalje ističe da je tijekom upravnog spora isticao kako su mu neimenovane osobe koje mu se nisu predstavile, a koje su postupale kao djelatnici sigurnosnih službi, oduzele mobilni uređaj radi provjere, pri čemu nije sačinjena potvrda niti zapisnik o oduzimanju predmeta niti je tužitelj bio upoznat s pravnom osnovom takvog postupanja. Prvostupanjski sud navedeni prigovor nije uzeo u obzir smatrajući da se ti događaji ne odnose izravno na odlučno pitanje u ovom upravnom sporu, odnosno da se čak i u slučaju postojanja nepravilnosti u postupanju službenih osoba ne dovodi u pitanje postojanje sigurnosnih razloga koji su naknadno i neovisno ocijenjeni u okviru sigurnosne provjere SOA-e. Tužitelj smatra da u postupku u kojem se odlučuje o ograničenju temeljnog prava na slobodu kretanja, sud ne može unaprijed isključiti ili ne razmatrati prigovore koji se odnose na zakonitost postupanja državnih tijela u fazi koja prethodi donošenju osporene odluke, jer bi takav pristup bio nespojiv sa zahtjevom učinkovite sudske zaštite. Izostanak takve analize dodatno potvrđuje da pobijana presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati, čime je ostvarena bitna povreda odredaba upravnog spora. Nadalje prigovara što prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe. Ističe da se odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.; u daljnjem tekstu: ZMPZ) na kojima tuženik temelji rješenje moraju tumačiti i primjenjivati u skladu s Direktivom 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL L 180, 29. 6. 2013.; u daljnjem tekstu: Direktiva o prihvatu) koja dopušta zadržavanje tražitelja samo ako je to potrebno, na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, i ako se ne mogu učinkovito primijeniti druge, manje prisilne mjere. Prema tumačenju Suda Europske unije ograničenje prava na slobodu provodi se u granicama onoga što je strogo nužno te da je zadržavanje proporcionalno cilju koji se želi postići. Iz teksta, konteksta i cilja članka 8. Direktive proizlazi da zadržavanje zbog razloga nacionalne sigurnosti ili javnog poretka može biti dopušteno samo ako takvi razlozi to stvarno zahtijevaju i podliježe strogim pretpostavkama koje ograničavaju korištenje tom mjerom. Upravo takav standard prihvaća i Visoki upravni sud Republike Hrvatske (Usž- 3987/2024-2 od 22. siječnja 2025.), prema kojem se krajnja mjera ograničenja slobode kretanja može izreći samo ako je to neophodno, razmjerno cilju i uz prethodno isključenje blažih mjera, pri čemu trajanje mora biti što kraće moguće. Prvostupanjski sud se ograničio na puko ponavljanje i potvrđivanje navoda tuženika, bez da je ispitao njihovu konkretnost, provjerljivost i dostatnost i bez da je utvrdio postojanje nužnosti, razmjernosti i individualne procjene, koje nalažu članak 54. ZMPZ-a, Direktiva o prihvatu te praksa Suda Europske unije. Osobito naglašava da sudska odluka kojom se ograničava temeljno pravo na slobodu kretanja ne može biti utemeljena na formulacijama poput „moguće povezan“ niti na općim sigurnosnim kvalifikacijama jer pravo Europske unije zahtijeva postojanje utvrđene, stvarne i trenutačne prijetnje, a ne pretpostavljene ili hipotetske opasnosti. Naposljetku prigovara što sud nije razmotrio mogućnost kraćeg trajanja mjere niti je obrazložio zbog čega kraće trajanje ne bi bilo dostatno za ostvarenje legitimnog cilja, već se ograničio na općenite i apstraktne tvrdnje o „aktualnom i trajnom riziku koji se ne može učinkovito kontrolirati blažim mjerama“. Takav pristup rezultirao je automatskim potvrđivanjem maksimalnog trajanja mjere, bez stvarne individualne procjene, čime je povrijeđeno načelo razmjernosti te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja.

4. Predlaže da ovaj Sud ukine presudu prvostupanjskog suda, otkloni nedostatke i riješi stvar na način da ukine mjeru ograničenja kretanja, a podredno da ukine presudu prvostupanjskog suda i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Traži da mu se prizna trošak sastava žalbe.

5. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja i svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Upire na činjenicu da je SOA došla do saznanja da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama i simpatizer islamističkih terorističkih organizacija/skupina, koji je putem društvenih mreža pretraživao džihadističke sadržaje terorističkih organizacija Al-Qaide i tzv. Islamske države te koji je, moguće, povezan s pripadnicima tih terorističkih organizacija/skupina. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je ograničenje kretanja tužitelja potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka. Ističe da je u konkretnom slučaju provedena individualna procjena na temelju koje je, uz uzimanje u obzir osobnih okolnosti tužitelja, zaključeno da je predmetna mjera nužna radi zaštite nacionalne sigurnosti. Nadalje navodi da je tužitelju u prvostupanjskom sporu bilo omogućeno izjašnjenje o svim relevantnim okolnostima, a okolnost što prvostupanjski sud, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nije smatrao dokazanim tužiteljev navod o njegovoj nepovezanosti s islamističkim terorističkim organizacijama ili povezanim aktivnostima, ne čini osporenu presudu nezakonitom. Tuženik smatra da su sve okolnosti predmeta ispitane i obrazložene te da je osporena presuda zakonita. Predlaže odbijanje žalbe.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski je sud, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku kao i onih utvrđenih u sporu, ocijenio da je zakonito osporeno rješenje tuženika kojim je tužitelju izrečena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na razdoblje od tri mjeseca. U obrazloženju osporene presude sud je naveo bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe ZMPZ -a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Člankom 54. stavkom 2. ZMPZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika, bilo je propisano da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske.

10. Mjere kojima se može ograničiti sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu bile su propisane člankom 54. stavkom 5. ZMPZ-a (zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, zabrana kretanja izvan određenog područja, osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata te smještaj u prihvatni centar za strance). Prema članku 54. stavku 6. ZMPZ-a, mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. toga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

11. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je da je tužitelj 22. kolovoza 2025. u policiji izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, da je 27. kolovoza 2025. podnio zahtjev, uz prisutnost prevoditelja za ruski jezik, da je tužitelj 11. kolovoza 2025. vraćen iz Kraljevine Švedske u Republiku Hrvatsku na temelju tzv. Dublinskog postupka, da je tuženik 19. studenoga 2025. zaprimio dopis SOA-e od 17. studenoga 2025. u kojem se navodi da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama, simpatizer islamističkih terorističkih organizacija/skupina, da je putem društvenih mreža pretraživao džihadističke sadržaje Al-Qaide i tzv. Islamske države te da je moguće povezan s pripadnicima tih organizacija/skupina.

12. Na temelju navedenoga procijenjeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja nužna radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka Republike Hrvatske u smislu članka 54. stavka 2. točke 3. ZMPZ-a. Kako je člankom 54. stavkom 5. točkom 5. ZMPZ-a predviđeno da se ograničenje može provesti smještajem u Prihvatni centar za strance, a imajući na umu da se ciljevi sigurnosne zaštite ne bi mogli ostvariti blažim mjerama, određeno je ograničenje kretanja u trajanju od tri mjeseca, sukladno članku 54. stavku 9. ZMPZ-a.

13. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u klasificirane podatke SOA-e i ocijenio da u tim podacima postoje dostatni i uvjerljivi razlozi zbog kojih je tužitelja opravdano smatrati rizikom za nacionalnu sigurnost. Iz tih podataka, čiji sadržaj sud nije izravno reproducirao zbog ograničenja iz Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, 79/07. i 86/12.), proizlazi da postoje konkretni i individualizirani elementi koji nadilaze razinu paušalne sumnje, a koji prema ocjeni prvostupanjskog suda stvaraju razumno utemeljenu sigurnosnu procjenu da bi tužiteljevo slobodno kretanje moglo predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost. U tom je kontekstu sud procijenio da je tužitelju osigurana dostatna mogućnost očitovanja, jer se od njega ne zahtijeva opovrgavanje izvora sigurnosne provjere, već osporavanje vlastitog ponašanja i navodnih veza. Sud je razmotrio iskaz tužitelja u kojemu on u cijelosti poriče postojanje bilo kakvih veza s radikalnim tumačenjima islama, islamističkim terorističkim organizacijama ili povezanim aktivnostima. U okolnostima postojanja dostatnih i uvjerljivih sigurnosnih podataka SOA-e, u koje je sud izvršio uvid, a koji se temelje na izvorima i metodama nedostupnima tužitelju, samo poricanje tih navoda ne može biti odlučno za ocjenu postojanja sigurnosnog rizika. Sud je naglasio da se u predmetnom upravnom sporu ne ispituje kaznena odgovornost tužitelja niti se donosi zaključak o njegovoj krivnji, već se ocjenjuje postojanje preventivne potrebe za zaštitom nacionalne sigurnosti. U tom okviru, iskaz tužitelja ne dovodi u razumnu sumnju vjerodostojnost sigurnosne procjene nadležnog tijela. Sud je razmotrio i navode tužitelja prema kojima su ga 9. listopada 2025. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite neimenovane osobe za koje pretpostavlja da su djelatnici sigurnosnih službi, pozvale na razgovor, zatražile uvid u njegov mobilni uređaj te ga navodno poticale da potpiše izjavu o odustajanju od zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uz prijetnje smještajem u prihvatni centar za strance i deportacijom. Sud je ocijenio da se navedeni događaji ne odnose izravno na odlučno pitanje u ovom upravnom sporu, a to je postojanje razloga za ograničenje slobode kretanja tužitelja radi zaštite nacionalne sigurnosti u smislu članka 54. stavka 2. točke 3. ZMPZ-a. Čak i ako bi se prihvatilo da je tijekom navedenog razgovora došlo do nepravilnosti u postupanju pojedinih službenih osoba, takve okolnosti, same po sebi, ne dovode u pitanje postojanje sigurnosnih razloga koji su naknadno i neovisno ocijenjeni u okviru sigurnosne provjere SOA-e. Sud smatra da navedene tvrdnje tužitelja ne dovode u razumnu sumnju vjerodostojnost sigurnosne procjene niti ukazuju na to da bi mjera ograničenja slobode kretanja bila izrečena u svrhu različitu od one propisane zakonom. Stoga je sud te navode ocijenio pravno neodlučnima za ishod predmetnog upravnog spora.

14. U pogledu razmjernosti vrste mjere, sud je prihvatio stajalište tuženika da se svrha zaštite ne bi mogla ostvariti blažim mjerama. Naime, alternativne mjere pretpostavljaju određenu razinu slobode kretanja, dok sigurnosni razlozi navode na zaključak da primjena blažih mjera ne otklanja rizik koji je identificiran kroz sigurnosnu provjeru. Što se tiče razmjernosti trajanja mjere, prvostupanjski sud ističe da je ograničenje slobode kretanja određeno na razdoblje do tri mjeseca radi kontinuirane kontrole postojećeg sigurnosnog rizika tijekom trajanja postupka međunarodne zaštite. Iz sigurnosnih podataka proizlazi da je riječ o aktualnom i trajnom riziku koji se ne može učinkovito kontrolirati blažim mjerama. Kraće trajanje mjere ne bi omogućilo djelotvoran nadzor jer ne bi osiguralo kontinuiranu i stabilnu kontrolu kretanja i ponašanja tužitelja u razdoblju u kojem njegov pravni status još nije konačno riješen, a identificirani sigurnosni rizik i dalje postoji. Određeno trajanje predstavlja zakonski dopuštenu gornju granicu, ali mjera traje samo dok postoje razlozi njezine primjene i ukida se bez odgode ako ti razlozi prestanu, čime je razmjerna legitimnoj svrsi zaštite nacionalne sigurnosti.

15. Polazeći od navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika.

16. Ocjenjujući osnovanost žalbe valja imati na umu dopis SOA-e, Uprave za protuobavještajnu zaštitu, unutarnji nadzor i sigurnost, KLASA: 216 -01/25-01/71, URBROJ: 539-1603/724-25-1 od 17. studenoga 2025. (neklasificirano), koji prileži spisu, iz kojega proizlazi da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama i simpatizer islamističkih terorističkih organizacija/skupina, koji je putem društvenih mreža pretraživao džihadističke sadržaje terorističkih organizacija Al Qaide i tzv. Islamske države te koji je moguće povezan s pripadnicima navedenih terorističkih organizacija/skupina. Stoga razlozi nacionalne sigurnosti zahtijevaju ograničenje kretanja tužitelja.

17. Prema mjerodavnom pravu Europske unije, kada se pokaže potrebnim i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere. Odluka o zadržavanju (ograničenju slobode kretanja) može se donijeti nakon provjere je li takvo ograničenje proporcionalno ciljevima koji se žele postići, pri čemu protiv takve odluke stranka ima pravo na učinkoviti pravni lijek te joj se jamče minimalna postupovna jamstva (Direktiva o prihvatu). S druge strane, standardi utvrđeni sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, osim obveze upoznavanja stranke s razlozima (makar i sumarnim) zbog čega se smatra da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, odnosno postupovna jamstva, zahtijevaju da neovisni i nepristrani sud na odgovarajući način sam utvrdi (provjeri) činjenice na kojima se temelji odluka javnopravnog tijela. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, sud to utvrđuje uvidom u klasificiranu dokumentaciju SOA -e te ocjenjuje sadržava li ta dokumentacija u dovoljnoj mjeri jasne i argumentirane navode iz kojih proizlazi postojanje opasnosti za nacionalnu sigurnost.

18. Ovaj je Sud 27. svibnja 2026. izvršio uvid u spis SOA-e koji sadrži i klasificirane podatke (označene stupnjem tajnosti „povjerljivo“) odnosno cjelokupnu dokumentaciju na kojoj je utemeljeno mišljenje SOA-e. Na temelju uvida u klasificiranu dokumentaciju SOA-e ovaj Sud je utvrdio da ta dokumentacija, promatrana zajedno s ostalim (naprijed navedenim), neklasificiranim, podacima razvidnim iz spisa tuženika, sadrži u dovoljnoj mjeri jasne i argumentirane navode iz kojih proizlazi da postoje razlozi za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance te da ta mjera nije neproporcionalna ciljevima koji se njome žele postići (zaštita nacionalne sigurnosti). Iz tih podataka, a koji se ne temelje isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika, već je riječ o konkretnim, sigurnosno relevantnim saznanjima, proizlazi da u tužiteljevu slučaju postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da postoje sigurnosne zapreke odnosno razlozi zaštite nacionalne sigurnosti koji opravdavaju izricanje mjere ograničenja kretanja tužitelja. Ocjenjujući navedene podatke sadržane u spisu SOA-e samostalno i zajedno s ostalim dokazima provedenim u postupku, ovaj Sud smatra da činjenično stanje pruža valjanu osnovu za donošenje pobijanog rješenja javnopravnog tijela te da je individualnom procjenom valjano utvrđeno da se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja. Tužitelj je tijekom postupka i upravnog spora sumarno upoznat s razlozima izricanja mjere, a ovaj je Sud vlastitom provjerom odnosno uvidom u mjerodavnu dokumentaciju SOA-e utvrdio postojanje razloga odlučnih za donošenje osporenog rješenja. Slijedom navedenoga, ovaj Sud smatra da se iz tužiteljeva ponašanja razabire da on predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju temeljnim interesima društva te da je u konkretnom slučaju izricanje mjere ograničavanja slobode kretanja tužitelja na tri mjeseca opravdano zaštitom nacionalne sigurnosti.

19. Sud napominje da ZMPZ daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) slobodu u odabiru mjere ograničenja kretanja nakon što je individualnom procjenom utvrđeno da se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja. Nakon individualne procjene svih okolnosti konkretnog slučaja (uključujući i stupanj opasnosti koju tužitelj predstavlja za nacionalnu sigurnost) te po utvrđivanju da se legitimni cilj – zaštita nacionalne sigurnosti – ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama, ovaj Sud smatra da je izrečena mjera razmjerna cilju koji se njenim izricanjem želio postići.

20. Slijedom svega iznesenog, ovaj Sud zaključuje da praksa Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije na koju se tužitelj poziva ne može dovesti u sumnju zakonitost osporene prvostupanjske presude.

21. Suprotno žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

22. Osvrćući se na žalbene navode u vezi s neodlučivanjem prvostupanjskog suda o odgodnom učinku tužbe, valja reći da, unatoč tome što je riječ o postupovnom propustu, taj propust, u okolnostima konkretnog slučaja nije doveo do takvog narušavanja tužiteljevih prava koje bi zahtijevalo stavljanje izvan snage osporene presude koja je donesena pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava koje se odnosi na ograničenje slobode kretanja.

23. S obzirom na navedeno, valjalo je, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a, odlučiti kao u točki I. izreke.

24. Budući da je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković