Poslovni broj: Usž-2679/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Andreje Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja INA-Industrija nafte d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, kojeg zastupa opunomoćenik BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u odvjetničkom društvu Orehovec, Kiš, Šimunović d.o.o. Zagreb, Smičiklasova 18, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi unosa stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-433/2026-2 od 8. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-433/2026-2 od 8. travnja 2026.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1852, URBROJ: 531-14-3- 25-2 od 27. ožujka 2025. kao i zahtjev za naknadu troškova spora.

2. Rješenjem tuženika od 27. ožujka 2025. odbačen je zahtjev tužitelja za unos stana sagrađenog na k. č. br. [katastarska čestica] kuća - tvornica i privredna zgrada i dvorište, površine 3 jutra i 347 čhv ili 18519 m2, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ZK odjel Novi Zagreb, u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci, s obrazloženjem da je riječ o stanu na kojem je prema posebnom propisu izvršena pretvorba vlasništva, a u kojem zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost i koji, kao takav, u smislu članka 4. stavka 3. Programa mjera izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (u daljnjem tekstu: Program mjera) ne ulazi u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine", 36/24.; u daljnjem tekstu: Zakon Statileo).

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je Zakon Statileo opća mjera koju je Republika Hrvatska poduzela radi izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) i otklanjanja tri nedostatka hrvatskog zakonodavstva u vezi s institutom zaštićenih najmoprimaca (neodgovarajuća visina zaštićene najamnine, restriktivni uvjeti za otkaz zaštićenog najma i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma) te da je zakonodavac pristupio sveobuhvatnom uređenju instituta zaštićenih najmoprimaca. Smatra da tuženik i prvostupanjski sud pogrešno zaključuju da se Zakon Statileo ne odnosi na stanove čije je vlasništvo stečeno pretvorbom društvenog vlasništva i u odnosu na koje zaštićeni najmoprimci koji u njima žive nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. Poziva se na članak 2. Zakona Statileo te ponavlja navode iz tužbe o stanarskom pravu kao pravnom zaostatku ranijeg društveno-ekonomskog uređenja, a radi čijeg je uklanjanja donesen i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, 27/91., 54/91., 6/92., 8/92., 8/92., 33/92., 46/92., 49/92., 69/92., 87/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 103/95., 11/96., 76/96., 111/96., 11/97., 103/97., 68/98., 163/98., 22/99., 96/99., 120/00., 94/01., 78/02. i 113/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o otkupu). Ističe da su nositelji stanarskog prava koji nisu iskoristili svoje pravo otkupa, zajedno s nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20. i 36/24.) stekli prava i obveze zaštićenih najmoprimaca. Navodi da zaštićeni najam predstavlja pravo najma s posebnim režimom zaštite najmoprimca glede visine najamnine i ugovaranja najamnog odnosa na neodređeno vrijeme s ograničenim mogućnostima otkazivanja te da su uvođenjem takvog uređenja svi vlasnici stanova, neovisno o ranijoj prirodi vlasništva (privatno ili društveno vlasništvo), u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci, bili stavljeni u podređen položaj, a što je utvrdio i ESLJP. Citira dijelove presude ESLJP-a i ističe da neuravnoteženost interesa postoji u odnosima svih najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca, neovisno o tome koriste li oni stan koji je ranije bio u društvenom ili privatnom vlasništvu. Nadalje navodi da je Program mjera donesen na temelju Zakona Statileo, no da je podzakonski propis neutemeljeno i neopravdano ograničio primjenu mjera samo na određene stanove, što se protivi uputi ESLJP-a, utvrđenom području primjene Zakona Statileo i konkretno navedenom cilju koji bi se primjenom odabranih mjera trebao postići. Ističe da je stanarsko pravo prestalo po sili zakona tek donošenjem Zakona o otkupu, koji se primjenjuje, kako na osobe koje su bili nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu (kao u predmetu Statileo protiv Hrvatske), tako i na osobe koje nisu kupile stanove unatoč mogućnosti koja im je dana (kao u ovom predmetu). Navodi da su svi nositelji stanarskog prava koji nisu otkupili stanove stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova silom prilika uvršteni u posebnu kategoriju zaštićenih najmoprimaca, a da se prvostupanjski sud u potpunosti fokusirao na način stjecanja prava vlasništva predmetnog stana i mogućnosti njegova otkupa, zanemarujući činjenicu da je riječ o stanu u kojem žive zaštićeni najmoprimci kojima neminovno koristi neuravnoteženost interesa. Zaključno navodi da Zakonom Statileo nisu određene dodatne pretpostavke koje stanovi mora ju zadovoljavati da bi se upisali u Registar. Smatra da se predmetni stan tužitelja može i mora upisati u Registar stanova te da bi u suprotnom tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, bez bilo kakvog racionalnog opravdanja i bez osiguravanja bilo kakvih kompenzacijskih mehanizama, a koji se primjenom Zakona Statileo osiguravaju ostalim kategorijama najmodavaca. Predlaže prekid ovoga upravnog spora do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnoj tužbi podnesenoj protiv presude ovog Suda, poslovni broj Usž -3995/2025 od 5. studenoga 2025. Predlaže da ovaj Sud, nakon nastavka postupka, poništi pobijanu presudu i osporeno rješenje tuženika. Traži naknadu troškova upravnog spora, uključujući i troškove ovog žalbenog postupka.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj: Us I-546/2025-6 od 29. srpnja 2025. prekinut je spor u predmetnoj upravnoj stvari zbog oglednog spora koji se pred istim sudom vodio pod poslovnim brojem: Us I-480/2025 te je riješeno da će se upravni spor nastaviti nakon pravomoćnosti presude donesene u oglednom sporu.

8. Ogledni spor koji se vodio pred Upravnim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: Us I-480/2025 dovršen je pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3995/2025-2 od 5. studenoga 2025. nakon čega je nastavljen predmetni spor.

9. Iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika u bitnome proizlazi da se tužiteljev zahtjev odnosi na stan na kojemu je prema posebnom propisu izvršena pretvorba vlasništva i u odnosu na koji zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost, slijedom čega ne ulazi u područje primjene Zakona Statileo.

10. U konkretnom predmetu sporna je primjena prava, odnosno, potpada li predmetni stan u područje primjene Zakona Statileo i treba li ga unijeti u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kako je tužitelj zatražio svojim zahtjevom.

11. Polazeći od mjerodavnih zakonskih i podzakonskih propisa kao i stava ovoga suda izraženog u presudi, poslovni broj: Usž-3995/2025-2 od 5. studenoga 2025., prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik pozivom na članak 4. stavak 3. Programa mjera i cilj Zakona Statileo, pravilno odbacio tužiteljev zahtjev za unos predmetnog stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci.

12. Ocjenjujući osnovanost žalbe, valja imati na umu okolnost da je navedenom presudom ovoga suda od 5. studenog 2025., kojom je pravomoćno okončan ogledni spor u upravnoj stvari kao što je konkretna, ocijenjeno da je u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske riječ o bitno različitoj pravnoj situaciji u odnosu na predmetnu u kojoj je riječ o stanu na kojemu je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost, zbog čega se odnos najma iz toga predmeta ne može podvesti pod odredbe Zakona Statileo. Drugim riječima, Zakon Statileo i Program mjera ne primjenjuju se na stanove stečene pretvorbom društvenog vlasništva u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili mogućnost otkupa.

13. S obzirom na to da je o navedenom pravnom pitanju pravomoćno odlučeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2025. u oglednom sporu, ovaj Sud ne nalazi razloga za drugačije postupanje u ovoj, istovjetnoj, upravnoj stvari.

14. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za prekid ovoga upravnog spora zbog podnošenja ustavne tužbe. Naime, okolnost da je protiv presude ovog Suda, poslovni broj Usž-3995/2025 od 5. studenoga 2025. podnesena ustavna tužba nije ZUS -om propisana osnova za prekid postupka. Podnošenje ustavne tužbe nema suspenzivni učinak niti utječe na pravomoćnost i pravne učinke pobijane sudske odluke, osim ako Ustavni sud Republike Hrvatske ne odredi drukčije, što u ovom predmetu nije slučaj. Odluka Ustavnog suda o ustavnoj tužbi nije prethodno pitanje o kojem ovisi odluka u ovom žalbenom postupku.

15. Institut oglednog spora služi osiguranju ujednačene sudske prakse i učinkovitom rješavanju većeg broja istovrsnih predmeta. Prihvaćanje stajališta prema kojem bi samo podnošenje ustavne tužbe protiv odluke donesene u oglednom sporu predstavljalo razlog za prekid svih istovrsnih postupaka bilo bi protivno svrsi tog instituta i načelu učinkovitosti upravnog spora.

16. S obzirom na navedeno, valjalo je, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a, odlučiti kao u točki I. izreke.

17. Budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković