REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-571/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 20. veljače 2026., poslovni broj: P-2740/2025-9, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika ..., djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, na način da se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 20. veljače 2026., poslovni broj: P-2740/2025-9,
1.) potvrđuje pod točkama I i IV izreke,
2.) preinačuje pod točkama II i III izreke, te sudi:
Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.081,15 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2006. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena , do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana , dok se sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 102,85 eura, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 15. srpnja 2006. do 28. srpnja 2006., tužitelj odbija.
Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.310,81 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana , dok se sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 41,16 eura, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 4. travnja 2013. do 2. ožujka 2014., tužitelj odbija.
II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troška žalbenog postupka naknadi iznos od 14,62 eura, u roku od 15 dana.
III Tuženik se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 350,97 eura.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 14.07.2006. sklopljenog između tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika ..., [adresa], danas ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], a koja: - u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'' - u čl. 8.2. glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge [obrt] -
...''
II Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.184,00 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 15.07.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.351,97 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 04 .04.2013. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.178,10 eur sa zateznim kamatama od 20. veljače 2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.”
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), te povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Nadalje ističe i povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP-a, jer da je prvostupanjski sud ignorirao njegove tvrdnje iznesene tijekom postupka odnosno da je propustio obrazložiti zašto su iste neosnovane. Navodi i da iz istog razloga ističe i povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a ukazuje i na povredu iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a
2.1. U žalbi tuženik prvenstveno navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je sud prekoračio tužbeni zahtjev glede dosuđenih novčanih iznosa i tijeka zateznih kamata, čime da je i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to stoga što se iz obrazloženja presude ne vidi na koji točno način je sud ustanovio da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplatio iznos od 2.184,00 eura dana 15. srpnja 2006., odnosno na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.351,97 eura dana 4. travnja 2013., pri čemu ističe da nije učinio nespornim tužiteljeve tvrdnje iz tužbe u kojima navodi visinu tužbenih zahtjeva niti tijek kamata istih, čak naprotiv da je dostavio podatke koji se razlikuju od onog što tužitelj tvrdi u tužbi. Vezano uz navedeno ističe i da je tužitelj podneskom od 11. lipnja 2025. tužbeni zahtjev glede visine i tijeka zateznih kamata prilagodio njegovim navodima ističući u tom podnesku da čini nespornim iznose i datume naplaćenih naknadi koje tuženik navodi, a osim toga da je tužitelj istim podneskom odredio i visinu vrijednosti predmeta spora na 3.391,96 eura, čiji zbroj se sastoji od visine naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, onako kako ju je on- tuženik opisao u odgovoru na tužbu i podnesku od 13. siječnja 2026., međutim da je sud unatoč navedenom tužitelju dosudio ukupni iznos od 3.535,97 eura (a ne 3.391,96 eura).
2.2. Nadalje obrazlaže pravni temelj za naplatu troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita pozivajući se na članke 1022. stavka 2. i 1024. Zakona o obveznim odnosima, Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 52/16), članke 173. i 174. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02), ističe da je sporna ugovorna odredba lako uočljiva i razumljiva čime da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. ZZP/03, da je izostanak pojedinačnog pregovaranja tek jedna od tri pretpostavke koje moraju kumulativno biti ispunjene za utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti potrošačkog ugovora sukladno članku 81. ZZP/03, navodi da uslijed prijevremene otplate trpi štetu na koju okolnost da je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem koji dokaz je sud odbio provesti, te napose navodi i da čak da je sporna ugovorna odredba ništetna da se radi o zabrani manjeg značaja. Poziva se na praksu suda EU, iskustva u poredbenom pravu i domaću sudsku praksu, u bitnome ponavljajući navode iz odgovora na tužbu, a ostaje i kod istaknutog prigovora zastare.
2.3. Navodi i da osporava u cijelosti odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom IV izreke pobijane presude, posebno da osporava trošak pristupa na ročište za objavu presude koji nije nužan i potreban za vođenje postupka, kao i trošak sudskih pristojbi koji da tužitelju ne pripada obzirom na odredbu članka 6. i 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 51/23 od 12. svibnja 2023.).
2.4. Predlaže da se pobijana presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura, te sudsku pristojbu u iznosu od 53,09 eura, odnosno ukupan iznos od 365,59 eura.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika neosnovana je u odnosu na točku I i IV izreke, dok je djelomično osnovana u odnosu na točku II i III izreke pobijane presude.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.
5.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio prava tuženika zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; - dalje: Ustav RH) i (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17; - dalje: Konvencija).
5.1.1. Naime, tuženik u žalbi ovaj prigovor iznosi općenito bez navođenja konkretn ih odredbi Ustava RH ili Konvencije koja bi bila povrijeđena, kao i bez navođenja konkretne radnje ili propusta prvostupanjskog suda iz koje bi takva povreda proizlazila. Samo pozivanje na Ustav RH i Konvenciju, bez konkretizacije zaštićenog prava i načina na koji je ono u konkretnom postupku povrijeđeno, nije dostatno za osnovanost takvog žalbenog prigovora. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud svojim postupanjem povrijedio neko od ustavnih ili konvencijskih prava stranaka, pa ovaj žalbeni navod ocjenjuje paušalnim i neosnovanim, pri čemu činjenica da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o dijelu visine tužbenog zahtjeva i tijeku zateznih kamata, sama po sebi ne predstavlja povredu ustavnog ili konvencijskog prava, već procesnu povredu koja ima posljedice propisane ZPP-om.
5.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP-a budući da je u obrazloženju pobijane presude naveo sve bitne elemente propisane tim člankom, te je donio presudu na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica.
5.3. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud zanemario odnosno da je odbio provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da je tuženik uslijed prijevremene otplate kredita trpio štetu.
5.3.1. Naime, sukladno odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Ovdje valja navesti i da je tuženik ovaj dokaz predložio tek podredno, te da osim općenitog pozivanja na Odluku o naknadama za usluge banke, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate, ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornom naknadom, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima niti navodi način utvrđivanja visine takve naknade , što ukazuje na činjenicu da tu naknadu tuženik jednostrano određuje temeljem odluka koje će biti na snazi u trenutku otplate kredita. Nadalje, tuženik samo općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci, međutim te tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi ni u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Kako prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom, a obzirom da tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
5.4. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a time što je prekoračio tužbeni zahtjev glede dosuđenih novčanih iznosa i tijeka zateznih kamata.
5.4.1. Naime, prema mišljenju ovog suda podnesak tužitelja od 11. lipnja 2025. ne predstavlja procesnu dispoziciju kojom bi tužitelj konačno odredio odnosno smanjio tužbeni zahtjev, već očitovanje kojim tužitelj prihvaća kao nesporne određene činjenične navode, konkretno iznose i datume koje je prethodno u odgovoru na tužbu naveo tuženik, tako što je u tom podnesku tužitelj učinio nespornim da je na ime naknade za obradu kredita platio 27. srpnja 2026. iznos od 2.081,15 eura, a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 1. ožujka 2014. iznos od 1.310,81 eura. Sadržaj tog podneska obzirom da u istom tužitelj nije na jasan i nedvosmislen način naveo da sukladno navodima tuženika specificira tužbeni zahtjev, ne može se tumačiti kao konačno postavljanje tužbenog zahtjeva, niti kao odustanak od dijela zahtjeva, pa stoga činjenica što je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznose zatražene u tužbi i tijek zateznih kamata odredio na način postavljen u tužbi, nije prekoračenje tužbenog zahtjeva, nego propust prvostupanjskog suda da utvrdi i ocijeni odlučne činjenice koje proizlaze iz sadržaja spisa, osobito činjenice koji su iznosi i razdoblja između stranaka nesporni.
5.5. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da presuda ima nedostataka, odnosno da o odlučnim činjenicama vezanim za visinu iznosa predmetnih naknada i datuma njihova plaćanja, postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno navoda iz podnesaka stranaka i samih tih podnesaka. Konkretno, osnovano žalbom ukazuje da je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi i ocijeniti odlučne činjenice koje proizlaze iz sadržaja spisa, osobito sadržaja podneska tužite lja od 11. lipnja 2025., čime je počinjena apsolutno bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
5.5.1. Naime, sadržaj podneska od 11. lipnja 2025., treba cijeniti prema njegovom stvarnom sadržaju i procesnom kontekstu, a iz njega nedvojbeno proizlazi da tužitelj ne osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu koji se odnose na iznose i datume plaćanja predmetnih naknada. Činjenica da su određeni iznosi i datumi među strankama postali nesporni predstavlja odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, koju je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi i ocijeniti, ali isto nije učinio, niti je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i dostatne razloge o tome koji su iznosi i razdoblja među strankama postali nesporni, na temelju kojih je činjenica utvrdio visinu tražbine , te zbog čega je dosudio upravo iznose sadržane pod točkom II i III izreke pobijane presude, čime je obrazloženje presude ostalo bez valjanih razloga o činjenicama o kojima ovisi visina i dospjelost tužbenog zahtjeva. Međutim, navedena procesna povreda u konkretnom slučaju ne zahtijeva ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, jer je te nedostatke moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku primjenom članka 373.a stavka 1. točke 1. i 2. i stavka 3. ZPP -a, obzirom da je iz sadržaja spisa, osobito iz podneska tužitelja od 11. lipnja 2025., navoda stranaka te ostale dokumentacije na kojoj se temelji prvostupanjska odluka, moguće pouzdano utvrditi odlučne činjenice relevantne za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva koji je osnovan i dospijeće plaćanja.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 14. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika ..., kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor), i to dijela odredbe članka 5. kojom je ugovoreno da će se prije isplate kredita od iznosa kredita korisniku kredita odbiti jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, te odredbe članka 8.2. prema kojoj je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otpla te kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge ..., kao i zahtjev tužitelja za isplatu i to na ime naknade za obradu kredita iznosa od 2.184,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2007., te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 1.351,97 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2013.
7. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je :
- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor kojim je prednik tuženika kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita, stambeni kredit u iznosu od 273.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,
- da je prethodno navedenim odredbama članka 5. i 8.2. Ugovora, ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu utvrđenom Odlukom banke,
- da se radi o potrošačkom kreditu,
- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, osim u odnosu visine kredita i roka otplate,
- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za sporne ugovorne odredbe, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj t ih odredbi u dijelu kojim ga se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita niti je bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje,
- da sporna odredba članka 5. Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara prednik tuženika kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita, niti je bio upoznat u čemu se sastoje troškovi tzv. izlazne naknade, obzirom da odredba članka 8.2. Ugovora ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je prednik tuženika kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita,
- da je tužitelj predmetne naknade platio u visini od ukupno 3.391,96 eura (a ne u visini od 3.535,97 eura kako tužbom potražuje) datuma navedenih u podnesku od 11. lipnja 2025. u kojem podnesku je učinio nespornim navode tuženika iz odgovora na tužbu vezane za visinu plaćenih naknada i datume njihova plaćanja.
7.1. Ovdje valja istaći da je tužitelj podneskom od 11. lipnja 2025. učinio nespornim navode tuženika iz odgovora na tužbu, konkretno učinio je nespornim da je na ime naknade za obradu kredita 27. srpnja 2006. platio iznos od 2.081,15 eura, a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 1. ožujka 2014. iznos od 1.210,81 eura, što ukupno iznosi 3.391,96 eura, čime visina utuženih naknada i datumi plaćanja istih, među strankama nisu sporni.
7.1.1. Budući da su odlučne činjenice o visini i razdoblju potraživanja razvidne iz sadržaja spisa, a osobito iz navoda stranaka i podneska tužitelja od 11. lipnja 2025., prvostupanjski sud nije imao činjeničnu osnovu za dosudu iznosa u dijelu u kojem isti prelazi iznos koji proizlazi iz tako utvrđenih nespornih činjenica, slijedom čega je ovaj drugostupanjski sud primjenom članka 373.a ZPP-a utvrdio da navedene činjenice imaju neposredan utjecaj na visinu potraživanja koje tužitelj može osnovano zahtijevati, odnosno da visina plaćenih naknada i datumi njihova plaćanja prema suglasnim navodima stranaka predstavljaju činjeničnu osnovu za dosudu upravo tih iznosa sa zateznim kamatama tekućim od nesporno učinjenih datuma plaćanja, tako da su ispunjene pretpostavke za preinačenje pobijane presude pod točkom II i III izreke na način da se odbije tužbeni zahtjev u dijelu u kojem prelazi iznose koje je tužitelj svojim očitovanjem učinio nespornim, kao i u dijelu odluke o zateznim kamatama.
8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe sadržane u članku 5. i 8.2. Ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i za slučaj prijevremene otplate kredita, te pripadaju li u tom slučaju tužitelju iznosi koje je temeljem tih odredaba platio tuženiku, a sporna je i osnovanost prigovora zastare potraživanja.
9. Iz iskaza tužitelja kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupnje kuće u kojoj živi sa obitelji, da istu nikada nije iznajmljivao, te da nema registriran obrt. Isto tako proizlazi i da je pročitao ugovor o kreditu te primijetio da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita, pri čemu mu zaposlenik prednika tuženika nije objasnio od čega se sastoji ulazna naknada za obradu kredita već mu je rekao da ako želi dobiti kredit da naknadu mora platiti. Što se tiče naknade za zatvaranje kredita iskazao je da mu ista nije bila objašnjena i da ju je morao platiti kako bi zatvorio kredit.
9.1. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne ugovorne odredbe kako bi mogao predvidjeti njihove posljedice, o kojim odredbama tužitelj očito nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (odluka Vrhovnog suda RH broj: Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.) , što je u konkretnom slučaju prema mišljenju ovog suda izostalo.
10. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja , te dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s prednikom tuženika u vezi predmetnih naknada nije mogao posebno pregovarati, da je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, da je tužitelj bio u podređenom slabijem položaju u odnosu na tuženika koji je iskoristio položaj jače ugovorne strane i ugovorio naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, a da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi, čime da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, te da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama.
10.1. Pravilno je stoga prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, međutim nije pravilno postupio kada je tužitelju na ime utuženih naknada dosudio iznose pobliže navedene pod točkom II i III izreke pobijane presude, niti je pravilno odredio tijek zateznih kamata, ali to nije razlog za ukidanje presude jer je te nedostatke bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku iz razloga ranije obrazloženih.
11. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 5. i 8.2. Ugovora, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 81. stavka 4. ZZP-a, dokazao da se o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo sa tužiteljem, pa su na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, sporne ugovorne odredbe ništetne.
12. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što znači da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga, tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu k redita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članku 81. stavka 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati i o njihovoj visini.
12.1. Obzirom da je u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini tih naknada, valja reći da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu koje sadrže odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita, te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci banke, tako da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom Ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno načelu savjesnosti i poštenja može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da su ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu, pri čemu ni u Ugovoru nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovim naknadama. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da tuženik nije pojasnio tužitelju što navedenim naknadama podmiruje, tim više što je naknada za obradu određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određenih naknada tužitelj financijski oštećen, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , te je pravilno zaključio da su sporne odredbe nepoštene, a time i ništetne tako da suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.
14. Nadalje, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012., te se primjenjuju kao nacionalni propis. Do tada to područje u Republici Hrvatskoj bilo uređeno Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.
14.1. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog Ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.
14.2. Stoga ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako valja navesti i da se u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje spornih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Nadalje treba navesti i da ispunjenjem Ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora, dakle ex tunc, pa iste nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Naime, člankom 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane , dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen.
16.1. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene ZZP/03, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je to već naprijed navedeno, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.
17. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o spornim odredbama o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke jer na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada), prvostupanjski sud pravilno je zaključio da su ništetne odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, te odredba članka 8.2. Ugovora kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci o naknadama za usluge, to u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. ZOO- a u vezi s člankom 324. ZOO-a, koje pravno shvaćanje proizlazi i iz brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.)
17.1. Imajući u vidu da je da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora tužitelj isplatio tuženiku na ime naknade za obradu kredita iznos od 2.081,15 eura, a na ime naknade za prijevremenu otplatu iznos od 1.310,15 eura, visina kojih među strankama nije sporna, a ne kako tužbom potražuje iznose od 2.184,00 eura i 1.351,97 eura, valjalo je preinačiti točku II i III izreke presude, te tužitelju na ime naknade za obradu kredita dosuditi iznos od 2.081,15 eura, a odbiti ga sa dijelom zahtjeva u iznosu od 102,85 eura, a na ime naknade za prijevremenu otplatu dosuditi iznos od 1.310,15 eura, a odbiti ga sa dijelom zahtjeva u iznosu od 41,16 eura.
18. Odredbom člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenim odredbama, tužitelju kao osnovane pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja odnosno plaćanja navedenih iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
18.1. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik nepošten stjecatelj, tako da su suprotni navodi žalitelja neosnovani. Kako je među strankama nesporno da je tužitelj naknadu za obradu kredita platio 27. srpnja 2006., a naknadu za prijevremenu otplatu 1. ožujka 2014., valjalo je na dosuđene iznose odrediti zatezne kamate tekuće od 28. srpnja 2006. i 2. ožujka 2014., te tužitelja odbiti sa dijelom zahtjeva u odnosu na zatražene zatezne kamate za razdoblje od 15. srpnja 2006. do 28. srpnja 2006., te za razdoblje od 4. travnja 2013. do 2. ožujka 2014 .
19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena , stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost spornih odredbi Ugovora utvrđena tek u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnost i ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
20. Obzirom da je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatom dijelu od 4% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, odluka o parničnom trošku pod točkom IV izreke pobijane presude, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25; - dalje: Tarifa), ostaje neizmijenjena, dakle tužitelju osnovano pripada dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.178,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate , dok je tuženik osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
20.1. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude, koji je uz ostale dosuđene troškove, prvostupanjski sud pravilno priznao tužitelju kao osnovan, jer je trošak za pristup na ročište radi objave presude potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluka broj Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.).
20.2. Tuženik neosnovano žalbom osporava i dosuđeni trošak za sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer je tužitelj obveznik plaćanja istih prema članku 3. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 4. točke 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje: ZOSP), pri čemu u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 11. stavka 1. točke 20. ZOSP-a, kako to tuženik neosnovano ističe u žalbi.
21. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijanu presudu pod točkom I izreke, a u vezi s člankom 380. točke 2. ZPP-a i točku IV izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka, te odlučiti kao u izreci pod točkom I 1.), dok je na temelju članka 373.a stavka 1. točke 1. i 2. i stavka 3. ZPP-a, preinačena točka II I III izreke pobijane presude.
22. Sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, tuženiku pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 250,00 eura, PDV u iznosu od 62,50 eura, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 365,56 eura, a uzimajući u obzir da je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 4%, to mu na ime troška žalbenog postupka pripada iznos od 14,62 eura, koji iznos mu je valjalo i dosuditi, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 350,97 eura, odbijen.
Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
