- 1 -              Poslovni broj: Usž-572/23-2

 

Poslovni broj: Usž-572/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. V. usluge d.o.o., U., kojeg zastupa opunomoćenica Z. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1188/2021-7 od 17. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja N. V. usluge d.o.o., U. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1188/2021-7 od 17. studenog 2022.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1188/2021-7 od 17. studenog 2022. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-042-01/19-02/4, urbroj: 513-04-21-11 od 7. rujna 2021. i rješenja Ministarstava financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., klasa: UP/I-471-02/15-09/5, urbroj: 513-02-6002/7-19-48 od 22. ožujka 2019. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2.              Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da zakonitost prvostupanjske presude pobija, jer smatra da je povrijeđena odredba članka 55. stavka 3., a s tim u vezi i članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, jer nije utvrđena materijalna istina, odnosno sva pravna i činjenična pitanja u vezi sa stavljanjem novih aparata u uporabu, a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u vezi utvrđivanja poreznog razdoblja u kojem je nastala porezna obveza u vezi stavljanja novih aparata u uporabu u 2011. Prvostupanjsku presudu pobija zbog ocjene tužbenih navoda u vezi zastare prava na utvrđivanje porezne obveze i smatra da se prvostupanjski sud nezakonito poziva na primjenu članka 94. stavka 12. Općeg poreznog zakona iz 2008. i članka 94. stavka 7. Općeg poreznog zakona, a s time u vezi i članka 241. Zakona o obveznim odnosima. U vezi zastoja zastare za vrijeme trajanja upravnog spora, pokrenutog u 2015., prvostupanjski sud pogrešno se poziva na primjenu članka 241. Zakona o obveznim odnosima i ističe da Zakon o obveznim odnosima ne poznaje institut apsolutne zastare, a zastara je u poreznom postupku prekluzivan rok, istekom kojega se gubi samo pravo, ovdje konkretno pravo na utvrđivanje porezne obveze. Ako bi se primijenila navedena odredba Zakona o obveznim odnosima, u tom slučaju bi podnošenjem tužbe 2. ožujka 2015. zastara bila prekinuta i zastara bi ponovno počela teći 3. ožujka 2015., što i u tom slučaju dovodi do isteka roka apsolutne zastare do donošenja utuženog rješenja od 7. rujna 2021., kojim je utvrđena porezna obveza. Navedeno je dovoljan dokaz da se ne može primijeniti spomenuta odredba o zastoju zastare u vezi prava na utvrđivanje porezne obveze, a koji je bitno različiti institut u odnosu na prekid zastare propisan Zakonom o obveznim odnosima. Smatra da iz obrazloženja prvostupanjske presude nije vidljiv način na koji prvostupanjski sud računa rok zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, a u vezi roka zastare koji je protekao prije nastupa zastoja i rok koji traje od prestanka uzroka zastoja do isteka jedinstvenog roka od šest godina, što čini presudu nerazumljivom i arbitrarnom. Ističe da je u konkretnom slučaju porezna obveza utvrđena rješenjem tuženika od 7. rujna 2021., a dana 26. srpnja 2018. nastupila je apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2010. (uključujući zastoj), pa smatra da je prvostupanjskom presudom nezakonito odbijen prigovor zastare u vezi utvrđene porezne obveze za 2010. Prvostupanjski sud je propustio raspraviti sporno pravno pitanje u vezi početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze iz točke II. izreke prvostupanjskog rješenja, a napominje i da je izreka prvostupanjskog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem, međutim prvostupanjski sud nije raspravio pravno pitanje u vezi kontradiktornosti izreke i obrazloženja. U žalbi iscrpno navodi razloge zbog kojih smatra da je nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze prije no što je prvostupanjsko rješenje, kojim je utvrđena porezna obveza, dostavljeno stranci. Nadalje, smatra da je nezakonito odbijen tužbeni navod u vezi zastare prava na provođenje poreznog nadzora u 2019. za 2010. i 2011. u vezi primjene članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona. Naime, prvostupanjski sud navodi da Opći porezni zakon iz 2008., primjenom kojega se vodi ovaj postupak, ne poznaje institut zastare poreznog nadzora, međutim, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, Opći porezni zakon iz 2008. u članku 104. stavku 2. propisuje da se porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze. Smatra da prvostupanjski sud nije odgovorio na bitan tužbeni navod, a u vezi nezakonito utvrđene porezne obveze za 2010., jer zanemaruje okolnost da se radi o činjenicama na kojima porezno tijelo temelji oporezivanje i pogrešno primjenjuje pravila o teretu dokazivanja, što predstavlja povredu materijalnog prava. Zato je nezakonito utvrđenje prvostupanjskog suda da on nije uspješno osporio da bi promet nastao u novoj godini, jer je dostavio dokaze u spis o kojima se sud nije očitovao, a iz kojih proizlazi da se radi o prometu u novoj godini, međutim, ono što iz zakona proizlazi je to da porezno tijelo nije niti dokazalo, niti provelo dokazni postupak usmjeren na dokazivanje da je nove aparate stavio u uporabu 31. prosinca. Pored toga prvostupanjski sud ne navodi niti jednu konkretnu nepravilnost u vođenju dnevnih evidencija prometa po aparatu, niti su nepravilnosti u vođenju dnevnih evidencija zapisnikom utvrđene, nego samo citira članke 55. i 59. stavak 1. Općeg poreznog zakona, međutim, zbog izostanka konkretnih razloga u čemu se sastoji povreda tih odredbi zakona, pobijana presuda je arbitrarna. Predlaže da ovaj Sud žalbu uvaži i poništi prvostupanjsku presudu.

3.              Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6.              Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održane usmene rasprave 11. studenog 2022., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica i sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7.              Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor obračuna, prijave i uplate koncesijske naknade za priređivanje igara na sreću na automatima u automat klubu za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. ožujka 2012. o čemu je sastavljen zapisnik od 11. siječnja 2019. kojim su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. Naime, u provedenom nadzoru je utvrđeno da je tužitelj 2010. stavio u promet osam novih aparata za koje nije uplatio predmetnu naknadu, a u 2011. stavio je dvanaest novih aparata za koje je uplatio godišnju naknadu prilikom stavljanja aparata u upotrebu za 2011., ali ne i za 2012., što je vidljivo iz prometa koji je za predmetne dane odnosno za 31. prosinca 2010. i 31. prosinca 2011. utvrđen na aparatima.

8.              Dakle, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju je pravilno utvrđena godišnja naknada za koncesiju za priređivanje igara na sreću na automatima, te u tom smislu prvostupanjski sud pravilno upućuje na odredbe članka 58. stavka 1. i 2. i članka 31. stavka 1., 2. i 3. Zakona o igrama na sreću ("Narodne novine", broj: 87/09.), članka 20. i 22. stavka 1. Pravilnika o obveznim evidencijama za obračun naknade od priređivanja igara na sreću ("Narodne novine", broj: 8/15.) te odredbe članka 55. i 59. stavka 1. i 7. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15. dalje: OPZ/08).

9.              Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10.              Prigovori tužitelja koji se odnose na to da je predmetni promet napravljen između 00,01 sati i 07,00 sati ujutro 1. siječnja te da se ne odnosi na promet nastao 31. prosinca prvostupanjski sud pravilno nije našao osnovanim, jer iz zapisnika o provedenom nadzoru i obrazaca s dnevnim prometima proizlazi da je promet nastao 31. prosinca 2010. i 31. prosinca 2011., što tužitelj nije doveo u sumnju, a pravilno navodi i prvostupanjski sud i da je tužitelj obvezan voditi knjiženja i druge evidencije potpuno, točno, pravodobno i uredno, a iz tih evidencija upravo proizlazi da je promet nastao 31. prosinca 2010. i 31. prosinca 2011. pa osnovano zaključuje i prvostupanjski sud da su predmetni aparati toga dana bili u uporabi, pa se prigovori tužitelja izneseni u tom pravcu ne mogu prihvatiti.

11.               Suprotno tužbenim i  žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nalazi pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije nastupila apsolutna niti relativna zastara te je pravilno obrazložio prvostupanjski sud da do donošenja osporenog drugostupanjskog rješenja 7. rujna 2021. nije došlo do nastupa apsolutne zastare, a imajući na umu da u tijek zastare ne ulazi vrijeme trajanja sudskog postupka odnosno da zastara nije tekla od dostave tužbe 2. ožujka 2015. pa sve do 27. rujna 2016. kada je tužitelju dostavljena presude poslovni broj: UsI-320/15 od 9. rujna 2016., zatim od dostave tužbe sudu 16. siječnja 2017. pa do dostave presude poslovni broj: UsI-87/17 od 4. svibnja 2018. tužitelju 29. svibnja 2018. i dostave tužbe sudu 7. lipnja 2021. pa do dostave presude poslovni broj: UsI-687/2021 od 24. kolovoza 2021. tužitelju 30. kolovoza 2021., za koje vrijeme zastara nije tekla, a primjenom odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.), koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 94. stavka 12. OPZ/08, u konkretnom slučaju. Naime, odredba članka 241. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju, to znači da za vrijeme trajanja navedenih upravnih sporova koji su se vodili pred Upravnim sudom u Rijeci zastara nije tekla, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, pozivajući se na dosljednu upravno sudsku praksu (npr. Usž-2328/18 i dr.) radi čega je valjano postupio kada je odbio prigovor tužitelja da je nastupila apsolutna zastara poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze. Tužitelj neosnovano prigovara da je nezakonito odbijen njegov navod u vezi zastare prava na provođenje poreznog nadzora u 2019. za 2010. i 2011., a u vezi s primjenom članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona. Naime, osnovano navodi prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju primjenjuje Opći porezni zakon iz 2008. koji ne poznaje institut zastare poreznog nadzora. Međutim, treba istaknuti, a u pogledu prigovora tužitelja u vezi s primjenom odredbe članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona iz 2016. da je ovaj Sud donio zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice Financijsko radno-pravnog odjela broj: Su-22/23-12 od 17. svibnja 2023. prema kojem propisani rok od tri godine za obavljanje poreznog nadzora ne sprječava porezno tijelo u postupanju u ponovnom postupku poreznog nadzora unutar zastarnog roka. Naime, kako se u predmetnom slučaju radi o ponovnom postupku poreznog nadzora, na koji se prema pravnom shvaćanju iz navedenog zaključka ne primjenjuje rok od tri godine propisan člankom 117. stavkom 2. Općeg poreznog zakona iz 2016., pogrešno smatra tužitelj da je porezno tijelo obavljalo porezni nadzor po proteku propisanog roka iz navedene odredbe, a kada bi se ista i primjenjivala u predmetnom upravnom sporu.

12.               Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, te ujedno napominje da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

13.              Treba posebno napomenuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganje odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući na umu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

14.              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

15.              Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 21. veljače 2024.                                                                                                                                        

                                                                                                                     Predsjednica vijeća:

                                                                             mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.