Poslovni broj: Usž-4455/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Andreje Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Jarić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o., Osijek, L. Jagera 24, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-998/2023-28 od 22. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-998/2023-28 od 22. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141-02/22-01/03406907425, URBROJ: 341-99-05/3-22-7653 od 4. svibnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I 141-02/22-01/03406907425, URBROJ: 341-12-05/3-22-20184 od 8. studenoga 2022. kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 4. svibnja 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 8. studenoga 2022.

3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 8. studenoga 2022. obustavljena je s danom 3. studenoga 2021. isplata invalidske mirovine tužitelju zbog profesionalne nesposobnosti koju je tužitelj primao na temelju rješenja Područne službe u Zagrebu, KLASA: 141-02/08-02/OB 03406907425, URBROJ: 341-25-05/3-08-136747, broj spisa: 704932 od 18. kolovoza 2009. te je tužitelju utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, dijelom kao posljedica bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (30%), a dijelom kao posljedica bolesti (20%) i ozljede na radu (50%) izvan tih okolnosti.

4. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi iznosi kronologiju upravnih postupaka koji su prethodili ovom sporu. Ističe da mu je odbijanjem dokaznih prijedloga u sporu onemogućeno dokazati svoje tvrdnje i njihovu utemeljenost, čime mu je prvostupanjski sud onemogućio raspravljanje te povrijedio njegovo ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje. Upire na praksu Suda Europske unije prema kojoj se strankama mora omogućiti da učinkovito iznesu svoja stajališta u vezi s elementima na kojima uprava namjerava temeljiti svoju odluku. Navodi da je pred sudom upućivao na niz postupovnih propusta iz upravnog postupka, na što se sud nije ni osvrnuo, već je sam utvrđivao činjenično stanje, a nakon što je utvrdio da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, nije poništio nezakonito rješenje. Prigovara što sud ne smatra bitnim utvrđenje da je osporeno rješenje tuženika nezakonito, smatrajući da ni zakonitim rješenjem tužitelj neće ostvariti veća prava. Pojašnjava da je vještačenjem u sporu utvrđeno da je gubitak sposobnosti za rad kod tužitelja nastupio kao posljedica 30% bolesti povezane sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu, 30% bolesti izvan toga i 40% ozljede na radu. Dakle, vještačenjem koje sud prihvaća, utvrđeno je da je pobijano upravno rješenje doneseno na temelju nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ali to rješenje ne poništava, jer to „tužitelju nije od utjecaja“. Ako je sud prihvatio nalaz vještaka, onda je prihvatio i da je činjenično stanje u upravnom postupku bilo pogrešno, nakon čega je morao poništiti pobijano rješenje. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZUS) jer do odbijanja tužbenog zahtjeva po toj odredbi ZUS-a može doći samo ako se utvrde povrede pravila upravnog postupka koje nisu bile od važnosti za rješavanje upravne stvari. Tužitelj osporava i nalaz i mišljenje sudske vještakinje ističući da vještakinja odabire dokumentaciju na temelju koje će izraditi nalaz, zanemarujući onu koja je protivna njenim zaključcima. Mišljenja je da ako je samo po jednoj dijagnozi ostvario status HRVI, to ne znači nužno da i neka druga dijagnoza također nije u vezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu, a što vještak odnosno sud trebaju utvrditi. Štoviše, predmet upravnog postupka bio je utvrditi koje su tužiteljeve dijagnoze u vezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu, a ne po kojim dijagnozama je ostvario status HRVI, zbog čega je bespredmetno ne utvrđivati ovu (ključnu) činjenicu samo zato što je status HRVI stekao samo na temelju PTSP-a. Poziva se na nalaz KBC Osijek od **.**.2018., prof. prim. dr. sc. TŽ, dr. med, specijalistice psihijatrije, koja je osobno provodila tužiteljevo liječenje, prema kojem nalazu kod tužitelja postoje psihičke bolesti: kronični PTSP, povratni depresivni poremećaj i trajne promjene osobnosti te postoji uzročno-posljedična veza između pojave ovih bolesti i sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ističe da isto proizlazi i iz otpusnog pisma Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Lipik od 20. travnja 2009. Osporava da sudski vještak ima obvezu pridržavati se nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstva Ministarstva branitelja, u čijoj je nadležnosti utvrđivanje bolesti kao neposredne posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu jer je vještak ovlašten prema svom stručnom znanju i iskustvu utvrditi koja bolest je u uzročno-posljedičnoj vezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu, a podredno otvara pitanje uloge vještaka u ovom postupku ako vještak ne daje vlastitu ocjenu, nego mu je dopušteno samo prihvatiti ocjenu koja je donesena u upravnom postupku. Budući da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u kontradikciji s medicinskom dokumentacijom, sud nije smio prihvatiti nalaz vještaka i samo na temelju takvog nalaza donijeti presudu. Naposljetku ističe da je u konkretnom slučaju primijenjen pogrešan materijalni propis jer je sud u predmetnom upravnom sporu ispitivao zakonitost osporenog upravnog akta, a nije sam rješavao upravnu stvar. Naime, Uredba o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, 96/23.; u daljnjem tekstu: Uredba/23.) stupila je na snagu nakon što su upravna tijela već riješila ovu upravnu stvar, pa je u konkretnom slučaju sud morao primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada se upravna stvar rješavala, a to je Uredba o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, 67/17., 56/18. i 16/22.; u daljnjem tekstu: Uredba/17.). Predlaže da Visoki upravni sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troškova spora, uključujući troškove ovoga žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tuženik ostaje kod svojih ranijih navoda odnosno razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbijanje žalbe.

6. Žalba nije osnovana.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je u izvršenju rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141-02/22-01/03406907425, URBROJ: 341- 99-05/3-22-750 od 26. travnja 2022. U postupku je utvrđeno da je tužitelj rođen **.**.1975., da mu je priznata profesionalna nesposobnost za rad od 8. studenoga 2008., da ima status HRVI – 20 % stalno po osnovi bolesti PTSP, da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske 371 dan u borbenom sektoru, da radni vijek osiguranika iznosi 26 godina, da mirovinski staž prema člancima 24. do 31. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.; u daljnjem tekstu: ZOMO) i članka 55. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", 121/17., 98/19. i 84/21.; u daljnjem tekstu: ZHBDR), koji se računa za stjecanje prava na mirovinu, iznosi do 4. studenoga 2021. ukupno 21 godinu, 7 mjeseci i 23 dana te da pridodani staž prema članku 32. ZOMO-a iznosi 7 godina 11 mjeseci i 19 dana, dakle ukupan mirovinski staž za izračun mirovine iznosi 29 godina 7 mjeseci i 12 dana.

8. U upravnom postupku provedeno je medicinsko vještačenje u dva stupnja, u kojemu je na temelju neposrednog pregleda tužitelja i uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju ocijenjeno da kod tužitelja, hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, od 4. studenoga 2021. postoji potpuni gubitak radne sposobnosti, s uzrokom 30% bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske PTSP, 20% bolest (anksiozno - depresivni sindrom, povratni depresivni poremećaj) koja nije posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu i 50% ozljeda na radu (prijelom noge s komplikacijama). U nalazima i mišljenjima u bitnom je navedeno da je tužitelj radio kao djelatna vojna osoba, NKV, PKV, rukovatelj dozera, a nakon ozljede noge onesposobljen je za djelatnu vojnu službu. Tijek psihijatrijskog liječenja i praćenja stanja upućuje na kroničnu simptomatologiju PTSP-a uz depresivni poremećaj. Nakon prijeloma desne potkoljenice 2007. - ozljede na radu - zaostaje kontraktura talokruralnog zgloba i hipotrofija muskulature mišića kvadricepsa; kao komplikacija razvio se i Sudeckov sindrom.

9. U upravnom sporu provedeno je sudsko vještačenje po sudskoj vještakinji prim. dr. sc. Mariji Zavalić, specijalistici medicine rada. Zaključak je sudske vještakinje da je bolest PTSP posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu koja sudjeluje s 30% u potpunom gubitku radne sposobnosti tužitelja. Uz PTSP srednjeg stupnja, koji je posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu, kod tužitelja, nakon prijeloma desne potkoljenice, kao posljedice ozljede na radu, dolazi do pogoršanja simptoma PTSP-a te do anksiozno-depresivnog poremećaja i depresivnog poremećaja, koje bolesti nisu posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu, a što potvrđuje i činjenica da te bolesti nadležno tijelo nije priznalo kao bolesti izazvane sudjelovanjem u Domovinskom ratu (pa ni kao komorbiditet uz priznati PTSP) i koje čine 30% uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja. Nadalje, tužitelj je imao prijelom desne potkoljenice nakon kojeg zaostaje zadebljanje desnog skočnog zgloba uz urednu funkciju toga zgloba, ali bez fizičkog opterećenja. Postoje i degenerativne promjene desnog palca uz otok i bolnost, zbog čega je smanjena funkcija toga palca. Tužitelj ima završenu OŠ i nakon prestanka rada u djelatnoj vojnoj službi mogao je nastaviti raditi poslove u okviru svoje naobrazbe. Uzimajući u obzir zahtjeve poslova NKV radnika, sudska vještakinja ocjenjuje da je uzrok potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja 30% bolest u vezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu (PTSP), 30% anksiozno - depresivni poremećaj i depresivni sindrom koji nisu vezani uz Domovinski rat te 40% degenerativne promjene sustava za kretanje (od čega ozljeda na radu 30%

- degenerativne promjene desnog skočnog zgloba uz zadebljanje i 10% bolest - degenerativne promjene desnog palca na ruci zbog čega je smanjena funkcija palca). Sudska vještakinja je na raspravi pred prvostupanjskim sudom ostala u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, kao i kod ranijih, pisanih odgovora na prigovore tužitelja i tuženika, dodatno pojasnivši i obrazloživši svoje zaključke i detaljno se očitujući na prigovore stranaka.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske u dijelu koji se odnosi na udio potpunog gubitka radne sposobnosti vezan za sudjelovanje tužitelja u Domovinskom ratu, smatrajući ga valjanim, stručnim i potpuno obrazloženim u pogledu odlučnih medicinskih činjenica potrebnih za donošenje odluke u predmetnom upravnom sporu. Pritom je imao na umu i okolnost da je tužitelju utvrđen status HRVI iz Domovinskog rata s 20% oštećenja organizma po osnovi bolesti PTSP od 1. rujna 2021., za stalno, slijedom čega je zaključio da nije moguće bez prethodnog priznavanja bolesti po dg. F32 i F33 kao izravne posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu od strane nadležnih tijela, u medicinskom vještačenju povodom zahtjeva za priznavanje prava na mirovinu priznavati druge bolesti kao posljedicu sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ističući da je sudsko vještačenje suglasno s vještačenjem iz upravnog postupka u dijelu koji se tiče omjera uzroka potpune nesposobnosti za rad koji je vezan uz tužiteljevo sudjelovanje u Domovinskom ratu, prvostupanjski sud nije našao osnove za zaključak da je osporavano rješenje nezakonito.

11. S druge strane, prvostupanjski sud ocjenjuje pravilnim i medicinski argumentiranim stav tuženika u pogledu uzroka potpune nesposobnosti za rad koji nije vezan uz sudjelovanje tužitelja u Domovinskom ratu (70%), ističući da je glavna bolest lokomotornog sustava nastala kao posljedica ozljede na radu i kasnije nastalih degenerativnih promjena navedenog sustava (50%), a manjim dijelom kao posljedica psihičkih poteškoća koje nisu posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu (20%).

12. S obzirom na to da tužitelj primarno osporava utvrđenje dijela uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti vezanog uz sudjelovanje u Domovinskom ratu, a koji omjer direktno utječe na visinu mirovine, prvostupanjski sud zaključuje da „tužitelju nije od utjecaja na pravilnost omjer postojećih uzroka izvan uzroka vezanog uz sudjelovanje u Domovinskom ratu.“. Stoga sud smatra da u ovoj upravnoj stvari nisu od utjecaja na odlučivanje razlike između tuženika i sudskog vještaka u pogledu dijela uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti koji nije posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu, slijedom čega nije našao svrhovitim vraćati predmet na ponovni postupak radi (eventualne) izmjene postotka u tom dijelu. U tom smislu prvostupanjski sud navodi da bi bez utvrđenja potpunog gubitka radne sposobnosti po osnovi ozljede na radu kod tužitelja bilo upitno postojanje potpunog gubitka radne sposobnosti. Drugim riječima, tužitelj niti u upravnom sporu nije uspio dokazati da bi bolest vezana uz sudjelovanje u Domovinskom ratu bio samostalan (niti glavni) razlog potpune nesposobnosti za rad.

13. Ocjenjujući osnovanost žalbe, prije svega, valja istaknuti da ovaj Sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da tužitelju nije moguće bez prethodnog priznavanja drugih bolesti (osim PTSP) kao posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu od strane nadležnih tijela koja odlučuju o statusu HRVI, vještačenjem u postupku radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu (eventualno) utvrditi drugu bolest/bolesti kao posljedicu sudjelovanja u Domovinskom ratu.

14. Člankom 30. stavkom 3. ZHBDR-a propisano je da pravo na invalidsku mirovinu HRVI iz Domovinskog rata ostvaruje na temelju izvršnog rješenja o trajno utvrđenom statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Iz članka 30. ZHBDR- a, promatranog u njegovoj cjelini, proizlazi da su u postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata nadležna tijela vezana činjenicama utvrđenim u postupku utvrđivanja statusa HRVI iz Domovinskog rata te da se u postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu kao uzrok invalidnosti ne bi mogla utvrđivati neka druga bolest nastala kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu koja nije obuhvaćena statusom HRVI.

15. S druge strane, ovaj Sud ne prihvaća stav prvostupanjskog suda da u situaciji kao što je konkretna nije od utjecaja pravilnost utvrđenog omjera uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja u dijelu koji nije povezan s njegovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da tužitelj primarno osporava utvrđenje dijela uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti vezanog uz sudjelovanje u Domovinskom ratu, a koji postotak, prema mišljenju prvostupanjskog suda, (jedini) direktno utječe na visinu mirovine. Takav stav nema uporišta u mjerodavnim propisima.

16. Člankom 30. stavkom 2. ZHBDR-a propisano je da HRVI iz Domovinskog rata kod kojega je potpuni gubitak radne sposobnosti ili djelomični gubitak radne sposobnosti djelomično prouzročen ranjavanjem, ozljedom, zatočeništvom u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu, bolesti, pogoršanjem bolesti odnosno pojavom bolesti zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a djelomice bolešću, ozljedom izvan rada, ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću izvan tih okolnosti, invalidska mirovina određuje se razmjerno utjecaju pojedinih uzroka na potpuni ili djelomični gubitak radne sposobnosti.

17. Člankom 86. stavkom 3. mjerodavnog ZOMO-a propisano je da se pri određivanju osobnih bodova osiguranika za određivanje invalidske mirovine, ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti uzrokovan ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, uzimaju vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža. Prema stavku 4. članka 86. ZOMO-a, ako je smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, na osnovi kojeg osiguranik stječe pravo na invalidsku mirovinu, uzrokovano djelomično ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, a djelomično bolešću ili ozljedom izvan rada, invalidska mirovina odredit će se kao jedna mirovina od zbroja osobnih bodova obračunatih u razmjernom dijelu za slučaj ozljede na radu ili profesionalne bolesti prema stavku 3. toga članka i u razmjernom dijelu za slučaj bolesti ili ozljede izvan rada prema stavku 1. toga članka.

18. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da vrsta uzroka (ili dijela uzroka) potpunog gubitka radne sposobnosti utječe na izračun mirovine, slijedom čega nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je irelevantan omjer uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja koji nije posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu (bolest i ozljeda na radu) jer on ne utječe na visinu mirovine.

19. Međutim, navedeno ne zahtijeva poništavanje osporene presude iz sljedećih razloga:

19.1. U upravnom postupku ocijenjeno je da je uzrok potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja bolest PTSP zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (30%), zatim bolesti anksiozno - depresivni sindrom i povratni depresivni poremećaj (20%) koji nisu posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu i ozljeda na radu - prijelom noge s komplikacijama (50%).

19.2. Sudska je vještakinja utvrdila drugačiji omjer uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja: 30% bolest PTSP zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, 30% anksiozno - depresivni sindrom i povratni depresivni poremećaj koji nisu posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu i 40% degenerativne promjene sustava za kretanje: od toga ozljeda na radu 30% - degenerativne promjene desnog skočnog zgloba uz zadebljanje istog i 10% bolest - degenerativne promjene desnog palca na ruci, zbog čega je smanjena funkcija navedenog palca.

19.3. Dakle, vještaci iz upravnog postupka i sudska vještakinja suglasni su o omjeru uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja u dijelu koji se odnosi na bolest PTSP koja je zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a nisu suglasni o omjeru uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja u dijelu koji se odnosi na bolesti koje nisu posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu i ozljedu na radu.

19.4. Ovaj Sud prihvaća suglasne, stručne i valjano obrazložene, ocjene vještaka glede udjela bolesti (PTSP) zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u uzroku potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja.

19.5. U vezi s uzrokom potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja u preostalom dijelu, vještaci nisu jedinstveni. Vještaci iz upravnog postupka zaključuju da ozljeda na radu čini 50% uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja, a sudska vještakinja taj postotak smatra nižim. U takvoj situaciji, a imajući na umu okolnost da ni tužitelj ne tvrdi da bi taj postotak bio viši, ovaj Sud ne nalazi uporišta za zaključak da bi postotak uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja uslijed ozljede na radu bio viši od postotka koji je utvrđen vještačenjem u upravnom postupku (50%). Stoga valja zaključiti da bi poništavanje osporenih rješenja javnopravnih tijela bilo na štetu tužitelja. Stoga nije moguće prihvatiti prigovor tužitelja da ishod sudskog vještačenja, koje implicira da je činjenično stanje u upravnom postupku pogrešno utvrđeno, u situaciji kao što je konkretna, zahtijeva poništavanje pobijanih rješenja. Stoga ovaj Sud ne nalazi osnovu za usvajanje žalbe.

20. Što se tiče žalbenog prigovora o neprihvaćanju tužiteljevih dokaznih prijedloga u prvostupanjskom sporu treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). U skladu s člankom 8. stavkom 1. ZUS-a sud upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu, u skladu s kojim načelom je prvostupanjski sud i postupio. Ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužitelj i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imao mogućnost izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to mu nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku odnosno raspravljanje u upravnom sporu. S obzirom na navedeno, Sud ne nalazi povrede ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

21. Do drugačije odluke u ovom postupku ne može dovesti ni žalbeni navod o pogrešnoj primjeni Uredbe/23. u prvostupanjskom sporu s obzirom na činjenicu da ni primjena Uredbe/17. koju tužitelj smatra mjerodavnom u konkretnom slučaju ne bi rezultirala drukčijim rješavanjem konkretne upravne stvari. Naime, iz naprijed navedenih razloga ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju valja prihvatiti činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, slijedom čega prigovor o primjeni propisa koji nije mjerodavan u upravnom sporu ne opravdava usvajanje žalbe.

22. Slijedom navedenog, zaključivši da ni ostali žalbeni navodi ne mogu dovesti do drukčijeg ishoda ovoga postupka, Sud je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odlučio kao u točki I. izreke.

23. Budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, to nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS- a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković