Poslovni broj: Usž-2423/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŽBK iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Tatjana Barišić Tomše, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Barišić i partneri j.t.d. Zagreb, Argentinska ulica 4, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: 1. Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41/IV i 2. Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi obnove upravnog postupka naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-5701/2023-17 od 25. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-5701/2023-17 od 25. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klase: UP/II-942-01/21- 01/36, urbroj: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 17. srpnja 2023., kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko - pravne poslove, Sektor za upravno pravne poslove, Odjel za naknade i izvlaštenja, Šesti područni odsjek, klasa: UP/I-942-02/20-009/7, urbroj: 251-19-11-7/002-20-6 od 27. studenog 2020. godine. Navedenim rješenjem je odbačen prijedlog tužiteljice za obnovu postupka okončanog rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektor za upravnopravne poslove, Odjel za naknade i izvlaštenja, Šesti područni odsjek (Susedgrad), Zagreb, Siget je 2, klase: UP/I-942-02/18-009/9, urbroj: 251-14-11-7/005-19-17 od 17. rujna 2019. (točka I.), točkom II. je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Pod točkom II. izreke osporene presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužiteljica je protiv citirane presude podnijela žalbu ističući da je zemljišnoknjižna vlasnica predmetnih nekretnina te da joj nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku okončanom rješenjem od 17. rujna 2019., kojim je Republika Hrvatska utvrđena u skladu s člankom 77. vlasnikom istih. Navodi da je saznala za rješenje tek po primitku zaključka Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu kojim zaključkom je pozvana na dostavu dokumentacije na kojoj temelji svoje vlasništvo na predmetnim poslovnim prostorima u prizemlju ulične zgrade u [adresa]. (pov. 85,89 m[2] ) i kada je saznala za predmetno rješenje kojim je utvrđeno vlasništvo Republike Hrvatske na tom poslovnom prostoru. Napominje da je rješenjem od 27. rujna 2020. (Općinski građanski sud) dopušteno spajanje zk.tijela AI i AII u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist ŽB, a upravo zk. tijelo AI su bile poslovne prostorije koje su predmet ovog postupka. Iz priloženog zk. izvatka proizlazi da je tužiteljica upisana kao vlasnica pa je više nego jasno da ima legitimaciju za pokretanje ovog postupka obnove, a donošenje odluke stoga o utvrđivanju vlasništva RH bez njena sudjelovanja nije bilo moguće. Ističe da je zaključkom prvostupanjskog tijela od 27. prosinca 2002. obustavljen postupak naknade za navedenu oduzetu imovinu koju je podnio njen pok. otac uz obrazloženje da isti nije niti trebalo voditi jer nekretnina nije niti bila nacionalizirana, da bi 17 godina nakon toga taj isti naslov 17. rujna 2019. utvrdio da je RH vlasnica nekretnine (a prethodno utvrđuje da nije bila nacionalizirana), što je nedopustivo. Nadalje, donošenje rješenja o upisu u skladu s odredbom članka 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužiteljica dobiva opetovanu potvrdu svog vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti kada se spaja dotadašnje zk. tijelo A I sa zk. tijelom A II i sve upisuje na ime njena oca ŽB. Smatra da na njenoj strani postoji razlog apsolutne prirode za obnovom postupka jer joj nije pružena mogućnost sudjelovanja u postupku povodom kojeg je doneseno rješenje od 17. rujna 2019., kojim se zapravo pobija pravno utvrđena stvar od prije 17 godina (zaključak 2002. godine) pa je prijedlog za obnovom svakako trebalo dopustiti. Nedopustivo je da državno tijelo utvrdi da nekretnina nije bila nikad nacionalizirana, a da zbog toga obustavlja postupak a nakon 17 godina to isto tijelo navodi da je nekretnina kao nacionalizirana sada vlasništvo Republike Hrvatske. Tužiteljica ističe da je nakon nastupa pravomoćnosti zaključka od 27. prosinca 2002. godine o obustavi postupka se pouzdala u trajnost njegovih pravnih učinaka obzirom na protek 60 godina od događaja koji su prethodili i opravdano vjerovala da je istina ono što se navodi u tom zaključku, a to je da je postupak obustavljen jer predmetni poslovni prostor nikad nije bio nacionaliziran. Donošenjem rješenja o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnom prostoru od 17. rujna 2019. godine, gotovo nakon 17 godina od nastupa pravomoćnosti navedenog zaključka, država zadire u vlasnička prava tužiteljice. Propust i pogreške državnih tijela ne bi trebale ići na štetu fizičkih osoba posebice ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Ističe da su u tri navrata donesene odluke u korist prednika tužiteljice u kojima jasno i decidirano se utvrđuje da predmetne poslovne prostorije su vlasništvo tužiteljice (odnosno njenog pravnog prednika). Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu dopuštena je uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist pravnog prednika tužiteljice (poslovne prostorije). Stoga smatra nedopustivim da se ne dozvoli obzirom na sve navedeno, obnova postupka. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu te vratiti predmet na ponovni postupak.

3. Tuženik se nije očitovao o žalbi.

4. Grad Zagreb je dostavio odgovor na žalbu predlažući istu odbiti.

5. Republika Hrvatska nije dostavila odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost osporene presude prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga iznesenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. -dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da osporenom presudom uz obrazloženje kakvo je njome dano nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

8. Prvostupanjski upravni sud se u obrazloženju osporene presude pozvao na odredbu članka 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.-dalje u tekstu: ZUP), kao i odredbu članka 123. stavak 1. točka 5. istog Zakona. Isti sud je u primjeni citiranih odredbi Zakona ocijenio pravilnim stajalište tuženika prema kojem je prijedlog tužiteljice za obnovu upravnog postupka okončanog rješenjem od 17. rujna 2019., u postupku naknade za oduzetu imovinu uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju prijedlog tužiteljice nepravodoban obzirom da je do podnošenja zahtjeva za obnovu od 11. kolovoza 2020. godine istekao subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za razlog obnove.

9. Naime, odredbom članka 126. stavak 1. ZUP-a, propisano je da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i je li izjavljen od za to ovlaštene osobe te isto tako je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je postupak naknade za oduzetu imovinu čiju obnovu je tužiteljica zatražila okončan rješenjem prvostupanjskog tijela od 17. rujna 2019., kojim rješenjem je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na poslovnom prostoru u prizemlju ulične zgrade u [adresa] (pov. 85,89 m[2] ), zkč. br. [katastarska čestica], doneseno na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi i o zahtjevu Republike Hrvatske. Navedeno rješenje pravomoćno je 31. listopada 2019. godine.

11. Tužiteljica je predlagala obnovu naprijed navedenog upravnog postupka okončanog rješenjem prvostupanjskog tijela od 17. rujna 2019. , obzirom da o istom postupku nije bila obaviještena, da o postupku nije imala nikakvog saznanja, dok je ujedno upisana kao vlasnica u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na predmetnim poslovnim prostorima. Da je za navedeno rješenje saznala tek po primitku dopisa Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu, odnosno zaključka istog Odjela, broj: Z-19898/20 od 13. srpnja 2020., kada je pozvana na dostavu dokumentacije na kojoj temelji svoje vlasništvo i na očitovanje na žalbu Republike Hrvatske protiv rješenja Z-57634/19 od 9. ožujka 2020. godine. Prijedlog za obnovu temeljila je na činjenici da nedvojbeno ima pravni interes i leg itimaciju sudjelovati u navedenom postupku u kojem nije sudjelovala te da je dokazala svoj pravni interes dostavom zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine kojih je vlasnica.

12. Naime, u postupku koji je prethodio utvrđeno je da su predmetni poslovni prostori nacionalizirani (rješenjem od 28. listopada 1959.), da je pravni prednik tužiteljice NB u toku 1997. godine podnio zahtjev za povrat poslovnih prostora, koji postupak je obustavljen zaključkom prvostupanjskog tijela od 27. prosinca 2002., protiv kojeg zaključka je pravni prednik tužiteljice izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem drugostupanjskog tijela od 11. svibnja 2005. godine. Tužiteljica je pred nadležnim tijelom pokrenula i upravni postupak obnove okončan rješenjem tuženika od 11. svibnja 2005., koji zahtjev je odbačen kao nepravovremen, obzirom da je utvrđeno da je navedeno rješenje dostavljeno opunomoćeniku pravnog prednika tužiteljice dana 11. srpnja 2005. (a prijedlog za obnovu tužiteljica je podnijela 19. kolovoza 2020.).

13. U konkretnom slučaju u upravnom postupku pokrenutom po prijedlogu tužiteljice za obnovom upravnog postupka okončanog rješenjem prvostupanjskog tijela od 17. rujna 2019., prvostupanjski upravni sud pravilno utvrđuje da iz spisa predmeta priložene službene zabilješke od 30. prosinca 2019., proizlazi da je pri prvostupanjskom tijelu tužiteljica pristupila radi uvida u predmetni spis predmeta (klase: UP/I-942-02/18-09/9), da je identitet tužiteljice utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu te da je tužiteljica navedenog dana izvršila uvid u naprijed navedeni spis. Na službenoj zabilješci stoji datum 30. prosinca 2019., s potpisom voditelja postupka i tužiteljice. Službenoj zabilješci priložen je i preslik osobne iskaznice tužiteljice kao i izvadak iz zemljišne knjige od 27. prosinca 2019., prema kojem je tužiteljica vlasnica stambene zgrade u [adresa]., odnosno poslovnih prostora. Nadalje, prema stanju spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica prijedlog za obnovu navedenog postupka pokrenula 11. kolovoza 2020., pa neprijeporno slijedi da je prijedlog za obnovu podnesen nakon proteka zakonom propisanog subjektivnog roka od 30 dana od dana saznanja za razloge obnove.

14. Obzirom da tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost osporene presude, to Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS -a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner