REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-140/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Mirjane Šebalj Meglajec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zdravku Iviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice BJ iz [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2023., poslovni broj: 13 P-7006/2021-49, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja TJ djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija, te se:

I. ukida točka I. izreke presude i točka I. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2023., poslovni broj: 13 P-7006/2021-49;

II. preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2023., poslovni broj: 13 P-7006/2021-49 u pobijanim točkama II. i IV. izreke te se sudi:

„1.Nalaže se tuženici BJ iz [adresa] da isplati tužitelju TJ iz [adresa] iznos od 48.311,10 eura/363.999,98 kuna sa zateznim kamatama od 4. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2.Odbija se tužitelj TJ sa preostalim zahtjevom za isplatu u iznosu od 78.875,84 eura/594.290,00 kuna.

3. Nalaže se tuženici BJ iz [adresa] da tužitelju TJ iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 648,45 eura u roku od 15 dana.

4. Sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženoj BJ iz [adresa] da isplati tužitelju TJ iz [adresa] iznos od 18.808,15 eura (osamnaesttisuća- osamstoosameuraipetnaestcenti) / 141.710,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 127.186,64 eura/ 958.290,00 kuna odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženoj BJ iz [adresa] da isplati tužitelju TJ iz [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.403,45 eura/10.574,30 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 7. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška u iznosu od 4.460,91 euro / 33,610,70 kuna odbija se kao neosnovan.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

I Odbacuje se tužba tužitelja TJ iz [adresa] u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužena BJ iz [adresa] dužna tužitelju TJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.100.000,00 kuna."

2. Protiv presude i to protiv točke II. i IV. izreke tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

2.1. U žalbi navodi da je donoseći osporenu prvostupanjsku presudu sud donio gotovo identičnu presudu koja je ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda, pa je tako ponovo usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je bio usvojen i ukinutom presudom. Međutim, tužitelj protiv tog dijela ranije donesene presude nije bio ni podnio žalbu, niti je ta presuda u tom dijelu rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta. Dakle, prvostupanjski sud je donoseći osporenu presudu potpuno suvišno i nepotrebno odlučio i o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je već pravomoćno odlučeno čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

2.2. Osim toga, prvostupanjski sud je osim osporene presude donio i rješenje kojim je dio tužbenog zahtjeva odbacio o čemu je također svojim rješenjem odlučio donesenim uz raniju presudu, a protiv kojeg rješenja tužitelj nije bio podnio žalbu, niti je u žalbenom postupku o tom rješenju odlučivano, dakle ponovno je odlučivao o nečem o čemu je već pravomoćno odlučeno čime je također počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

2.3. Nadalje, tužitelj ističe kako je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i izvedenim dokazima.

2.4. U žalbi navodi kako je sud usvojio samo onaj dio tužbenog zahtjeva kojim je „tužitelj ispravama dokazao osnovanost potraživanja prema tuženoj.“ Pri tome se ističe da konkretni postupak nije ni ovršni ni zemljišnoknjižni u kojima se odlučuje samo na temelju isprava odnosno na temelju toga jesu li priložene isprave podobne za udovoljenje prijedlozima stranaka, nego je ovo parnični postupak u kojem sud odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud iskaz tužitelja nije prihvatio kao istinit, iako taj iskaz ne proturječi bilo kojem drugom dokazu. Prvostupanjski sud zaključio je „da nije životno niti logično da bi tužitelj sve uplate i plaćanja u iznosu od oko 1.100.000,00 kuna vršio bez pisanih potvrda o zajmu ili bez službenog zasnivanja založnog prava na nekretninama koje mu je tužena obećala odnosno nekog drugog formalnog oblika osiguranja ako su se stranke nalazile u „jednom normalnom prijateljsko poznaničkom odnosu“. Pri tome navodi da ako je već prvostupanjski sud zaključio što je životno i logično, mogao je također zaključiti da nije životno ni logično da netko tko je tužen za okruglo milijun kuna koji ne duguje da se uporno ne odaziva na ročišta niti na bilo koji drugi način osporava taj dug. Ističe kako je u konkretnoj pravnoj stvari održano desetak ročišta na koja je tužena bila uredno pozivana, a nije se odazvala niti na jedno ročište, niti je ikada opravdala svoj izostanak, kao što ni tužbu nije osporila niti se tužbenom zahtjevu usprotivila. Tužena nije osporila bilo koji navod koji je tužitelj iznio tijekom postupka. To što za neke od uplata koje je vršio tužitelj na račun tužene nije naznačeno da se radi o pozajmicama je potpuno nebitno, a kod nekih to nije bilo ni moguće naznačiti kao što je slučaj kod plaćanja leasinga za vozilo. Činjenično je nesporno da je tužitelj sve te uplate izvršio tuženoj na različite načine, te da se ista obvezala iznose vratiti, što ista nije osporila.

2.5. Tužitelj dalje u žalbi navodi kako pitanje je li logično nekome isplatiti određene iznose novca, a ne osigurati povrat tog novca upisom založnog prava na određenu nekretninu, nije pitanje logičkog zaključivanja već pitanje odnosa među ljudima i njihovih karaktera. Svakako da je logično da se za određeni zajam koji se daje iz komercijalnih razloga osigura povrat tog zajma upisom založnog prava na teret nekretnine ili da se osigura nekim drugim instrumentom osiguranja. Međutim, većina pozajmica među građanima, a osobito među rodbinom i prijateljima, se ne osiguravaju nikakvim upisom založnog prava, a najčešće se o tome ne sastavljaju ni ugovori. Oni koji se i inače bave pozajmljivanjem, te pozajmice daju zbog zarade u obliku kamata, Međutim, tužitelj ne spada među takve. Ponovno ističe da je s tuženom bio u prijateljskom odnosu, a iznose koje joj je uplaćivao, uplaćivao je u dužem vremenskom razdoblju. Do situacije da joj je isplatio ukupan iznos naznačen u tužbenom zahtjevu, došlo je na određeni način spontano, jer tužitelj nije planirao tuženoj pozajmiti toliki iznos, već ju je pomagao od slučaja do slučaja. U jednom momentu kada je taj iznos toliko narastao da je postalo očito da to tužena iz svojih redovnih primanja neće moći vratiti, stranke su se dogovorile i o tome sastavile određenu ispravu da će tužena svoj dug prema tužitelju namiriti iz nasljedstva poslije smrti njezina oca.

2.6. Prvostupanjski sud u startu pogrešno prosuđuje odnos između stranaka te motive i razloge zbog kojih je tužitelj tuženoj izvršio sve te uplate, jer polazi od toga da je tužitelj imao ili je morao imati materijalni interes za davanje u zajam tog ukupnog iznosa. Međutim, tužitelj nije imao nikakav materijalni interes za davanje svih tih iznosa tuženoj, jer joj je te iznose davao da bi joj pomogao ali ima interes da mu se ti iznosi vrate, barem u onom dijelu u kojem se od tužene može naplatiti. U skladu sa takvim poimanjem vrijednosti i u skladu s onim što se dogodilo, tužitelj je i podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari i u skladu s tim je dao istinit i logičan iskaz koji ne proturječi ni navodima tužbe ni bilo kojem drugom dokazu.

2.7. Na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je odbivši djelomično tužbeni zahtjev tužitelja odnosno odbivši tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti u dijelu o kojem nije pravomoćno odlučeno pogrešno primijenio i materijalno pravo. Predlaže stoga da se osporena presuda preinači i da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Odlukom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1092/2020-3 od 23. kolovoza 2021., uvažena je žalba tužitelja, te je prvostupanjska presuda poslovni broj P-5167/2017-25 od 10. srpnja 2020. ukinuta samo u odbijajućem dijelu točke I. izreke i odbijajućem dijelu točke II. izreke prvostupanjske presude. U tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5.1. Stoga je presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-5167/2017-25 od 10. srpnja 2020. u dosuđujućem dijelu točke I. za iznos od 141.710,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. listopada 2017., te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka koja je sadržana u točki II. izreke te odluke, dakle za iznos od 2.987,50 kuna, postala pravomoćna.

5.2. Isto tako, rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-5167/2017-25 od 10. srpnja 2020. odbačena je tužba tužitelja u dijelu koji je glasio da se utvrđuje da je tužena dužna tužitelju iznos od 1.100.000,00 kuna, pa kako u tom dijelu nije bilo žalbe to je i rješenje suda prvog stupnja postalo pravomoćno.

5.3. Na temelju članka 333. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP) prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je, već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu (presuđena stvar)

5.4. Stoga pravilno tužitelj ističe da je prvostupanjski sud ponovno odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je već postojala pravomoćna sudska odluka, budući da je odlukom ovog suda poslovni broj Gž-1092/2020-3 od 23. kolovoza 2021. prvostupanjska presuda ukinuta isključivo u odbijajućem dijelu točke I. izreke (za iznos od 958.290,00 kuna i odbijajućem dijelu točke II. kojom je odlučeno o troškovima postupka), dok je u preostalom dijelu odluka suda prvog stupnja ostala neizmijenjena.

5.5. Slijedom navedenog, u ponovljenom postupku predmet odlučivanja mogao je biti samo odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je ukidbena odluka donesena, dok o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno, prvostupanjski sud nije bio ovlašten ponovno odlučivati.

5.6. Budući da je pobijanom presudom ponovno odlučeno i o zahtjevu koji je već pravomoćno presuđen, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi.

5.7. Iz navedenih razloga, na temelju članka 369. stavka 2. ZPP-a, ukinuta je prvostupanjska odluka u pobijanoj točki I. izreke presude i točki I. izreke rješenja, bez vraćanja na ponovni postupak.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 145.995,09 eura/1.100.000,00 kuna koje je tužitelj tuženoj isplatio na ime pozajmica kroz duže vremensko razdoblje.

7. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da su parnične stranke bile u višegodišnjem prijateljskom odnosu i da je tužitelj tuženici tijekom trajanja tog odnosa pozajmljivao određene iznose novca. Nesporno je, prvostupanjski sud utvrdio, a što proizlazi iz izjava koje je tužena potpisala i druge materijalne dokumentacije koju je tužitelj priložio, da je tužitelj tuženoj posudio iznos od 80.000,00 kn (koji iznos joj je bio potreban za aktivaciju firme), zatim iznos od 31.510,00 kn (za troškove aparata Rainbow), potom i iznos od 26.000,00 kn za podmirenje duga štedno kreditnoj zadruzi, kao i iznos od 4.200,00 kn koji je uplaćen na tekući račun tuženice, a za koji je kao svrha uplate naznačena pozajmica.

7.1. Osnovanim potraživanjem prvostupanjski sud dakle smatra iznos od 18.808,15 eura/141.710,00 kn, jer za navedeni iznos duga postoji "pisani trag", odnosno izjave tuženice koje su ovjerene kod javnog bilježnika, a na uplatnici za iznos od 4.200,00 kn naznačeno je da bi se radilo o pozajmici.

7.2. Sa preostalim zahtjevom tužitelj je odbijen jer, prema stavu prvostupanjskog suda, navedeno potraživanje tužitelj nije dokazao, a osim toga prvostupanjski je sud zaključio da nije životno ni logično da bi tužitelj sve uplate i plaćanja vršio bez pisanih potvrda o zajmu ili bez službenog zasnivanja založnog prava na nekretninama koje mu je tuženica obećala. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog navodi, da i bez obzira na činjenicu što tužena nije dala odgovor na tužbu, sud ne može i ne smije donijeti odluku vjerujući tužitelju „na riječ“ već je tužitelj dužan dokazati osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva.

8. Pravilno prvostupanjski sud navodi da je i bez obzira na činjenicu što tužena nije osporila tužbeni zahtjev, tužitelj bio dužan dokazati osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva. Za razliku od prvostupanjskog suda, ovaj sud drži da je tužitelj dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o pravnom odnosu zajma. Naime, iz provedenih dokaza, dokumentacije koja se odnosi na izvršene novčane uplate, proizlazi da je tužitelj, u razdoblju od kraja 2008. do sredine 2016., u više navrata stavljao novčana sredstva na raspolaganje tuženoj pri čemu okolnost da u pojedinim nalozima za plaćanje nije izrijekom navedeno da se radi o pozajmici sama za sebe nije odlučna za utvrđenje pravne naravi predmetnih uplata. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svrha odnosno opis plaćanja naznačen u pojedinom nalogu ne predstavlja nužno i iskaz pravne osnove odnosa između stranaka, već prvenstveno označava namjenu konkretnog plaćanja. Stoga činjenica da su pojedine uplate izvršene radi podmirivanja režijskih troškova, troškova popravaka i drugih obveza, ne isključuje mogućnost da su iste izvršene u okviru međusobnog ugovornog odnosa zajma. Pri tome je odlučno da je novac odnosno korist od izvršenih uplata, bio stavljen na raspolaganje tuženoj odnosno da su uplate izvršene radi podmirenja njezinih obveza.

8.1. Naprijed navedeno, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, valja cijeniti u sklopu svih izvedenih dokaza i utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja. Pri tome, okolnost da je tužitelj pristao tuženoj stavljati na raspolaganje novčana sredstva bez formalnog uređenja i odgovarajućeg sredstva osiguranja, sama za sebe ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tužiteljevih navoda glede njegovih očekivanja. Iako se takvo postupanje s aspekta uobičajene pažnje pri raspolaganju vlastitim sredstvima može ocijeniti neuobičajenim, ono je razumljivo ima li se u vidu tužiteljevo očekivanje da će mu tužena, nakon što naslijedi očevu nekretninu, istu prenijeti u vlasništvo, zbog čega je tužitelj imao vlastiti interes u tome da tuženoj osigura potrebna novčana sredstva. Stoga činjenicu da je tužitelj postupao na opisani način valja promatrati u kontekstu cjelokupnog odnosa stranaka, a ne kao okolnost koja bi sama po sebi dovodila u pitanje postojanje ugovornog odnosa zajma.

9. Svakako valja imati u vidu i procesno držanje tužene koja tijekom postupka nije osporila činjenične navode tužitelja glede razloga, svrhe i načina izvršenih uplata, nije iznijela vlastitu verziju pravne osnove tih uplata, niti je predložila ili pružila dokaze kojima bi dovela u pitanje tvrdnju tužitelja da su predmetna novčana sredstva predstavljala zajam koji bi bila dužna vratiti tužitelju. Iako sama činjenica da tužena nije osporila tužbeni zahtjev ne oslobađa tužitelja od njegove obveze dokazivanja, navedena okolnost u konkretnom slučaju predstavlja relevantnu okolnost pri ocjeni ukupnosti izvedenih dokaza, osobito imajući u vidu da tužena nije ponudila nikakav dokaz koji bi doveo u sumnju činjenične tvrdnje tužitelja o pravnoj prirodi predmetnih uplata.

10. Slijedom navedenog, ovaj sud, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, drži da je tužitelj dokazao ne samo činjenicu da je predmetna novčana sredstva isplatio, već i da su ta sredstva isplaćena u okviru njihovog međusobnog odnosa zajma, uz obvezu tužene na povrat. Činjenica da na pojedinim uplatama nije izrijekom naznačeno da se radi o zajmu, promatrana u povezanosti s ostalim izvedenim dokazima i okolnostima slučaja, nije dostatna za drukčiji zaključak, tim više što tužena, kojoj je sadržaj i svrha predmetnih uplata neposredno poznata, tijekom postupka nije iznijela niti dokazala činjenice iz kojih bi proizlazila drugačija pravna osnova tih uplata.

11. Pri tome svakako valja imati u vidu samo one uplate koje su izvršene na račun tužene bilo putem Erste banke, bilo uplatama preko financijskih institucija, dok za uplate koje su izvršene na račune drugih fizičkih i pravnih osoba (OJ, CJ, MJ, ....), ovaj drugostupanjski sud ne nalazi dostatnu činjeničnu i dokaznu osnovu za zaključak da su i ta plaćanja predstavljala novčana sredstva dana tuženoj na ime zajma. Naime, iz samih potvrda o izvršenim uplatama proizlazi tek da je tužitelj određene novčane iznose uplatio trećim osobama odnosno institucijama, pri čemu iz sadržaja tih isprava ne proizlazi da su predmetne uplate izvršene na temelju naloga tužene, niti da je između stranaka u odnosu na te konkretne iznose bio postignut dogovor da ih tužitelj daje tuženoj kao zajam.

11.1. Činjenica da se radilo o podmirivanju troškova ili obveza koje su, prema tvrdnjama tužitelja, bile povezane sa tuženom odnosno od kojih je tužena imala koristi, sama po sebi nije dostatna za zaključak da je time nastala obveza tužene prema tužitelju na povrat tih iznosa. Za takav zaključak bilo bi potrebno dokazati ne samo da je predmetna obveza bila obveza tužene, odnosno da je tužena imala korist od izvršenog plaćanja, već i da je plaćanje izvršeno u okviru njihovog dogovora o zajmu uz obvezu tužene da tako plaćeni iznos vrati tužitelju. Takvu povezanost tužitelj, u odnosu na navedene uplate, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije dostatno dokazao pa se iste, i bez obzira na činjenicu da tužena nije osporila tužbeni zahtjev kako se navodi u žalbi, nisu mogle uključiti u iznos za koji je tužitelj dokazao postojanje obveze tužene na povrat.

12. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka Darka Prpića dipl.oec. proizlazi da sve ukupne pozajmice i uplate tuženoj prema dokumentaciji u spisu iznose 74.153,56 eura/558.710,00 kuna.

12.1. Pri tome je vještak izvršene uplate raščlanio tako što je naveo da u priloženoj dokumentaciji postoje dvije izjave tužene prema kojima je nastao dug tužene prema tužitelju s osnove pozajmice ukupno u iznosu od 14.799,92 eura/111.510,00 kuna i to na temelju izjave od 16. lipnja 2015. na iznos od 10.617,82 eura/80.000,00 kuna (strana 7. spisa), te na temelju izjave od 26. rujna 2013. na iznos od 4.182,09 eura/31.510,00 kuna (strana 12. spisa).

12.2. Zatim je naveo da u spisu postoji dokumentacija o uplatama kod ..., da su uplate izvršene u korist [broj] za koji se ... očitovala da je tekući račun tužene, te da uplate u korist računa tužene iznose 12.860,84 eura/96.900,00 kuna.

12.3. Nadalje, iz dokumentacije u uplatama tuženoj preko raznih financijskih institucija (potvrde o obavljenim transakcijama, potvrde o uplati brzojavne uputnice, naloga za plaćanje, potvrda o slanju novca [obrt], naloga za upotrebom revolving kredita, potvrda o uplati poštanske uputnice) proizlazi da je tužitelj uplatio iznos od ukupno 46.492,80 eura/350.300,00 kuna.

12.4. Od navedenog je iznosa bilo potrebno odbiti uplate iz čije dokumentacije nije razvidno da je primatelj bila tužena, sve to iz naprijed obrazloženih razloga, a radi se o uplati od 17.000,00 kuna od 13. lipnja 2009. na strani 45. spisa, uplata od 18.000,00 kuna od 4. lipnja 2010. na strani 44. spisa, uplata od 18.000,00 kuna od 24. listopada 2012. na strani 88. spisa, jer tužitelj nije dokazao da bi navedene uplate bile izvršene prema nalogu tužene, niti je novac uplaćen na njezin račun. (Tabela 2. nalaza i mišljenja vještaka, pregled uplata preko financijskih institucija strana 203. i 204. spisa).

12.5. Dakle, slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud nalazi utvrđenim da je između stranaka postojao ugovor o zajmu temeljem kojeg je tužitelj tuženoj stavio na raspolaganje iznos od 12.860,84 eura/96.900,00 kuna (uplatama ne tekući račun tužene), zatim iznos od 14.799,92 eura/111.510,00 kuna (uplatama na ime pozajmica; izjave na strani 7. i 12. spisa), te iznos od 39.458,49 eura/297.300,00 kuna (uplatama preko financijskih institucija kada se oduzmu iznosi navedeni točki 12.4. obrazloženja koje uplate nisu izvršene na račun tužene), odnosno tužitelj je tuženoj na ime zajma isplatio ukupan iznos od 67.119,25 eura/505.710,00 kuna.

13. Člankom 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

13.1. Člankom 504. stavak 1. ZOO-a propisano je da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

13.2. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi, te utvrđenja da je tužitelj tuženoj isplatio predmetni novčani iznos od 67.119,25 eura/505.710,00 kuna uz obvezu njihova povrata, ovaj drugostupanjski sud zaključio je da su stranke bile u ugovornom odnosu zajma iz članka 499. ZOO-a. Kako je nadalje utvrđeno da je tužitelj od tužene zatražio povrat pozajmljenih novčanih sredstava, a tužena ih nije vratila, nastala je obveza tužene kao zajmoprimca na povrat primljenog iznosa u smislu članka 504. ZOO-a, slijedom čega je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 67.119,25 eura/505.710,00 kuna ocijenjen osnovanim.

14. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen (za iznos od 78.875,84 eura/594.290,00 kuna), jer tužitelj nije dokazao da bi se radilo o zajmu tuženoj budući su uplate vršene u korist drugih fizičkih i pravnih osoba (Impuls-leasing d.o.o., OJ, CJ, RJ, LJ.).

15. Od navedenog iznosa od 67.119,25 eura/505.710,00 kuna bilo je potrebno oduzeti već pravomoćno dosuđen iznos od 18.808,15 eura/141.710,00 kuna, tako da je tužitelju dosuđen daljnji iznos od 48.311,10 eura/363.999,98 kuna.

16. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja teče od podnošenja tužbe 4. listopada 2017., sukladno članku 29. stavku 1. ZOO-a.

17. Tužitelju koji je djelomično uspio u sporu pripada pravo na troškove postupka sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a. Tužitelj je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti (100%), dok je u odnosu na visinu zahtjeva uspio u omjeru od 46%, slijedom čega njegov ukupni uspjeh u ovom parničnom postupku iznosi 73% ((100% + 46%) : 2), a uspjeh tužene iznosi 27% ((0% + 54%) : 2). Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tužene (73% - 27%) dobije se končani uspjeh tužitelja koji iznosi 46%, pa mu je u tom omjeru bilo potrebno dosuditi troškove postupka.

18. Prvostupanjski sud osnovanim je smatrao slijedeći trošak: trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 497,71 euro (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na pet ročišta (17. travnja 2018., 11. lipnja 2018., 27. svibnja 2019., 2. listopada 2019. i 10. lipnja 2020. u zatraženom iznosu od 829,52 eura, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 26. veljače 2018. u zatraženom iznosu od 497,71 euro, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu od 6. ožujka 2023. u iznosu od 995,42 eura, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu od 8. veljače 2022. u iznosu od 248,86 eura i na ročištu održanom 19. travnja 2022. u zatraženom iznosu od 547,48 eura, trošak sastava podneska od 10. siječnja 2018. u zatraženom iznosu od 497,71 euro, trošak sastava žalbe u iznosu od zatraženih 497,71 euro, troška sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 1.640,45 eura što čini ukupni trošak u iznosu od 4.114,41 euro.

19. S obzirom da je tužitelj uspio sa 46% pripada mu pravo na trošak u iznosu od 1.892,63 eura. Ovom je trošku dodan trošak vještačenja u iznosu od 159,27 eura pa ukupni trošak tužitelja iznosi 2.051,90 eura.

20. Budući je prvostupanjski sud tužitelju na ime troška dosudio iznos od 1.403,45 eura/10.574,30 kuna, što se žalbom nije osporavalo, tužitelju pripada pravo na daljnji trošak u iznosu od 648,45 eura.

21. U ne pobijanom dijelu, točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje ne izmijenjena.

22. Slijedom navedenog, a na temelju članka 369. stavka 2., članka 373.a. i članka 380. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić