- 1 -              Poslovni broj: Usž-3943/23-2

Poslovni broj: Usž-3943/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Markovića,  predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudjelovanje  sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. V. iz R., kojeg zastupa I. P., odvjetnica u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z1., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-355/2023-9 od 9. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

1. Žalba se odbija.
2. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-355/2023-9 od 9. listopada 2023.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.               Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/274, urbroj: 513-04-23-2 od 13. veljače 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/22-01/58, urbroj: 513-07-08/22-1 od 14. lipnja 2022. godine te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/22-01/58, urbroj: 513-07-08/22-1 od 14. lipnja 2022. kojim je tužitelju utvrđen neobračunati porez i prirez na dohodak od samostalne djelatnosti za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 145.458,95 kuna i zatezna kamata u iznosu od 13.541,41 kune kao i neobračunati porez na dodanu vrijednost za isto razdoblje u iznosu od 121.250,70 kuna i zatezna kamata u iznosu od 15.724,52 kune.

3.              Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da sud presudu temelji na činjeničnim i pravnim utvrđenjima upravnih tijela koje prihvaća i ničim ne obrazlaže. Sud propušta ocijeniti pravni značaj onih činjenica koje sam sud navodi kao utvrđene, ali ne daje sudsku evaluaciju. U žalbi iscrpno ponavlja navode iz tužbe vezano uz postupak pred poreznim tijelima te ponavlja da u konkretnom slučaju ugovor između njega i Z. Š. nije bio prividan pravni posao, da se nije radilo o avansnom plaćanju odvjetničkih usluga za buduće, još neugovorene usluge, koje će tužitelj pružiti trećoj strani u budućem periodu od neutvrđenog broja godina obzirom da u tržišnom gospodarstvu takvo ponašanje gospodarskih subjekata nije zabilježeno u povijesti. Predlaže Sudu da uvaži žalbu i preinači pobijanu prvostupanjsku presudu tako da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u kojem se traži poništenje poreznih rješenja te da se naloži tuženiku plaćanje troškova upravnog spora uključujući i trošak za sastav žalbe.

4.              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj je Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7.              Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

8.              Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9.              Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sačinjen zapisnik od 20. travnja 2022. godine na koji tužitelj nije uložio prigovor pa je stoga temeljem toga zapisnika donijeto osporeno prvostupanjsko rješenje.

10.              Iz navedenog zapisnika proizlazi da je tužitelj kao zajmoprimac sklopio ugovor o pozajmici 23. srpnja 2019. godine sa Z. Š., kao zajmodavcem, kojim člankom 1. ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je na račun tužitelja 12. lipnja 2019. godine B. K. d.d. isplatila iznos od 1.111.593,45 kuna u ime i za račun  tvrtke O. I. d.o.o. iz Z2. temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. lipnja 2019. godine, a koji iznos je plaćen za korist zajmodavatelja. Člankom 2. Ugovora je utvrđeno da od iznosa iz članka 1. zajmodavatelj ovlašćuje zajmoprimatelja na naplatu njegovog potraživanja prema zajmodavatelju temeljem računa 34/PO/2 od 13. lipnja 2019. godine u iznosu od 38.531,00 kunu. Prema članku 3. Ugovora ostatak iznosa iz članka 1. od 1.073.062,00 kuna, umanjen za iznos učinjenih isplata zajmodavatelju u iznosu od 175.000,00 kuna, isplaćen je zajmodavatelju i po njegovom nalogu, ugovorene strane ugovaraju kao zajam u iznosu od 898.062,20 kuna. Člankom 4. Ugovora je utvrđeno da se tužitelj obvezuje zajam iz članka 3. vratiti zajmodavatelju najkasnije u roku od godine dana od sklapanja ovog Ugovora, uz 5% ugovorene kamate. Dodatkom Ugovora o pozajmici sklopljenim 23. srpnja 2020. između Z. Š. i tužitelja, stranke sporazumno prolongiraju rok za povrat pozajmice na daljnji rok od godine dana, odnosno najkasnije sa 23. srpnja 2021. godine.

10.1.              Uvidom u izvatke računa tužitelja u A. B. d.d. utvrđeno je da je tužitelj isplatio iznos od 51.112,50 kuna Z. Š. dana 22. ožujka 2021. godine, a iznos od 35.974,50 kuna dana 25. ožujka 2021. godine kao povrat dijela zajma.

10.2.              Uvidom u dokumentaciju pribavljenu u tijeku poreznog nadzora prvostupanjsko tijelo je zaključilo da se u predmetnom slučaju ne radi o pozajmici Z. Š. odvjetniku S. V., ovdje tužitelju, već da je riječ o avansnom plaćanju odvjetničkih usluga tužitelja od strane društva A. L. P. d.o.o., čiji je direktor Z. Š. i vraćanju avansnog plaćanja samog direktora Z. Š., što je porezno tijelo iscrpno pojasnilo u poreznom rješenju. S obzirom da je utvrđeno da društvo A. L. P. d.o.o. i Z. Š. duguju tužitelju veći iznos novčanih sredstava, sklapanje ugovora o pozajmici poslužilo je kao sredstvo za avansno plaćanje odvjetničkih usluga za koje je kasnije u 2020. i 2021. tužitelj izdao račune koji su ostali nenaplaćeni sve do dana provedenog nadzora. Radi toga pravilno je zaključilo porezno tijelo da se radi o prikrivenom pravnom poslu, odnosno da je ugovor o pozajmici prividan pravni posao, a da se u stvari radi o nenaplaćenim računima za odvjetničke usluge tužitelja prema društvu A. L. P. d.o.o. i Z. Š. kao direktoru tog društva.

11.              Odredbom članka 12. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – 42/20. – dalje: OPZ) propisano je da ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao.

12.              Sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13. – 106/18.) i Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 10/17. – 106/18.) tužitelju je obračunat porez i prirez na dohodak od samostalne djelatnosti i porez na dodanu vrijednost kako je to potvrđeno kao zakonito i u obrazloženju osporene presude.

13.              Slijedom navedenog, osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede postupka pa stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

14.              Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, riješiti kao u izreci.

15.              Odluka o trošku temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a jer tužitelj nije uspio u sporu. 

U Zagrebu, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.