REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5866/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja EO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II-tužiteljice DO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa Ana Galoši Comisso, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. srpnja 2026., u prisutnosti I. i II. tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9018665357 sklopljenom između I i II tužitelja i tuženika dana 08.09.20214.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica i otplata kredita za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 110.723,17 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita...

- članak 6. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamata na zakašnjela plaćanja:

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja kamate.”

- članak 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Otplata kredita: Mjesečni anuitet ... iznosi 553,03 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja...”

- članak 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Prijevremena otplata kredita:

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke... U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak 1.375,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2026. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao korisnik kredita i II tužiteljica kao solidarni dužnik, su sa tuženikom dana 08.09.20214. sklopili Ugovor o kreditu broj 9018665357 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 110.723,17 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita,Povrat kredita ugovoren je u 288 mjesečnih anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je zatvaranje obveza po drugom kreditu u istoj banci.

2. U međuvremenu se od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe povećavao tečaj švicarskog franka uz koji je bila vezana otplata kredita, nakon čega su tužitelji došli u situaciju da su ostali bez posla i nisu mogli podmirivati povećane rate, te je tuženik je otkazao kredit i učinio isti dospjelim, naplativši se iz sredstava osiguranja i založene nekretnine.

3. Tužitelj nije pristupio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim se vršila konverzija u euro.

4. Tuženik je zaključujući predmetni Ugovor broj 9018665357 koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ada prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,opisanim postupanjem povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.96/03).

5. Sklapanjem ugovora o kreditu sa tužiteljem u švicarskim francima, tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322.,povrijedio prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključivši predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću,preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika.

6. Tuženik je u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Nadalje, tuženik, tužitelje nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice 1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan4. o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

8. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (2007.g.), te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

9. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za ugovore kojima je glavnica vezana uz švicarske franke.

10. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje.

11. Slijedom iznesenog nedvojbeno je da su odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak,predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,Ugovaranjem odredaba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne.

12. Slijedom iznesenog tužitelji su podnijeli ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi sljedeće:

14. Tuženik je zaprimio tužbu te u otvorenom roku na istu ulaže ovaj odgovor protiveći se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu.

15. Tuženi osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, te aktivna legitimacija i prigovara se naznačenom iznosu vps-a.

16. Predlaže se prvenstveno ovu tužbu odbaciti i to stoga jer je ista postavljena tako da se sastoji samo iz deklaratornog zahtjeva, naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. ZPP u čl. 187. st. 2. kaže:

17. „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da kondemnatornog zahtjeva nema.

18. Ukoliko sud ne odbaci ovu tužbu to tuženi daje nastavno odgovor i argumentira razloge zbog kojih predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti: 19. Prigovara se da bi drugotužiteljica bila ovlaštena i imala pravni interes za podnošenje tužbe, a također se prigovara statusu potrošača za oba tužitelja.

20. II. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu 9018665357 od 8.9.2014godine povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu.

21. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu koji je sklopljen 8.9.2014 godine, dakle nakon izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju kada je na snazi već zakon sa uključenim izmjenama koje su stupile na snagu 1.1.2014 godine.

22. Ovaj ugovor nije obuhvaćen kolektivnim sporom, te je valuta CHF u ovom razdoblju za sve kredite zakonski regulirana i ne radi se o valutnoj kaluzuli o kojoj stranke ne bi bile obaviještene i koje bi bile nesvjesne, a radi se o razdoblju stabilne valute jer je ista nakon1.1.2014 godine bila regulirana od strane država sukladno odredbama Zakona i situacijom na tržištu kada se valuta ustabilila i nije bilo ekonomskih i tržišnih turbulencija da bi se radilo o tečaju koji bi rastao ili se mijenjao u nekim drastičnim odnosno većim odstupanjima.

23. nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.

24. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na prvo na isplatu naknada za koje se predlaže utvrđenje ništetnosti, a obzirom se radi o zastarjelim potraživanjima to ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

25. Tužitelj je sklopio Ugovore o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu u visini manjoj od uobičajenih naknada slijedom čega je evidentno da je pregovarano o ovdje spornim ugovorima i naknadama. Nije ugovorena naknada za osiguranje kredita slijedom čega je evidentno da se radi o pregovaranom ugovoru. Ugovorena je i predviđena naknada za prijevremenu otplatu, ali uglavnom nije naplaćena.

26. U odnosu na činjenicu da tužitelj nije potrošač prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji.

27. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je dana 8.9.2014.g., nakon izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim zakonom je usklađeno poslovanje kreditnih institucija sa svim relevantnim direktivama i odlukama Europskog suda vezano uz zaštitu potrošačkih prava.

28. Navedenim zakonom jasno su propisane informacije koje kreditna institucija prije sklapanja ugovora o kreditu je dužna u pisanom obliku ili na nekom drugom mediju pravodobno pružiti potrošaču.

29. Tuženi je navedeno i obavio.

30. Tužitelji su to potvrdili potpisom ugovora kada u završim odredbama jasno stoji da potpisom ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate sa općim uvjetima poslovanja banke, te da su imale uvid u sve informacije na inetrnet stranicama banke www.pbz.hr Konkretno je tuženi pravodobno ponudio potrošaču informacije vezane uz vrstu kredita, naziv vjerovnika, iznos kredita, uključujući i valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica i vrstu tečaja po kojoj se obavlja isplata i naplata, te uvjete kojima je uređeno povlačenje iznosa iskorištenog kredita, kao i trajanje ugovora kamatnu stopu i uvjete kojima je uređena primjena kamatne stope, EKS i ukupni iznos koji potrošač mora platiti uz predočenje reprezentativnih primjera u kojima se navode sve pretpostavke kojima se koristilo u izračunu stope i svih ostalih uvjeta i upozorenja koje jasno propisuje Zakon o potrošačkom kreditiranju.

31. Sve ovo obavljeno je sukladno sadržaju i obliku informacija sukladno Pravilniku koji je propisan od nadležnom Ministarstva financija.

32. Obzirom na navedeno tužitelj se ne može pozivati na kolektivnu presudu P- 1401/12 od 04.07.2013.g. jer ovaj ugovor nije obuhvaćen kolektivnom presudom, ali je ista svakako značajna jer je osvijestila informiranost potrošača o ovoj vrsi kredita te nikome nije ostalo nepoznato što znači dizanje kredita s valutnom klauzulom.

33. Razdoblje na koje se odnosila kolektivna presuda i koje je bilo predmetnom kolektivnog spora je bilo razdoblje u kojem potrošači nisu imali dovoljne informacije, a čiji uzrok je bio i nepostojanje zakonske regulative o obvezi točno određenog načina informiranja, što se je promijenilo usklađenjem zakonodavstva nakon 31.12.2008.g. Tako se ne može za ugovore iz 2014 godine govoriti da potrošači nisu bili informirani jer je to netočno, a također niti da je nastala značajna neravnoteža jer u razdoblju otplate kredita nema značajne promjene tečaja niti značajne neravnoteže radi ugovaranja valutne klauzule u CHF.

34. Slijedom gore navedenog, a i uvidom u Ugovor koji je predmetom ovog postupka jasno je da je isti sastavljen sukladno važećoj zakonskom regulativi, dapače informiranje potrošača prije sklapanja Ugovora jednako je bilo u trenutku sklapanja ovdje predmetnog Ugovora kao i danas.

35. Članak 5 Ugovora o potrošačkom kreditiranju posljednji puta mijenjan je ZID ZPK (NN 143/13).

36. Prema tome tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas , pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva se zaključivao da današnji zakon i današnji ugovorni odnosi predstavljaju ništetne ugovorne odnose što svakako nije točno, a niti proizlazi iz bilo koje presude na koju se tužitelj u tužbi poziva.

37. Ističe se da je tužba u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenuta 04.04.2012.g. godine, a prvostupanjska presuda je donesena i objavljena 04.07.2013.g., te su već u tom razdoblju potrošači bili itekako informirani o značenju valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

38. Osim toga usporedno zakonodavac uređuje odredbe vezano uz potrošačko kreditiranje slijedom čega nakon 01.01.2014.g. stupaju na snagu odredbe ZID ZPK , koje u potpunosti određuju standarde informiranosti potrošača i obveze kreditnih institucija.

39. Pozivanje tužitelja da nije bio informiran u rujnu 2014.g. kada sklapa ugovor o kreditu u CHF nije životno logično niti uvjerljivo, a pozivanje na utvrđenje iz kolektivne presude jedino se mogu tumačiti na način kako te kolektivne presude izrekama određuju, a to je da se utvrđenja kolektivnih presuda odnose na razdoblje od 01.04.2005 do 31.12.2008, za koji period ovdje konkretni ugovor ne odgovara s obzirom na datum kada je sklopljen.

40. Tužitelj potpuno pogrešno tumači da bi ugovaranje valutne klauzule bilo ništetno i da tužitelj ne bi bio upozoren na specifičnosti kredita koji je ugovorio, jer je tuženik upravo sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju upozorio tužitelja na sve relevantne informacije kako u odnosu na valutu koju ugovara tako i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

41. Slijedom navedenog, a sve kako je Ugovor o kreditu sklopljen 2014 godine na ovaj ugovorni odnos se ne odnosi kolektivna presuda, te je ovaj ugovor sklopljen sukladno važećem zakonu, nema ništetnih ugovornih odredbi niti je tužitelj bio u nekom neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, niti je došlo do znatne neravnoteže u odnosu na anuitete koje je plaćao radi promjene tečaja, na koje promjene je bio upozoren i kojih je bio svjestan prilikom sklapanja ovog ugovora.

42. Ne radi se o nejasnim i nerazumljivim odredbama, a bilo koji iznos koji bi bio temeljen na razlici u valuti je danom pokretanja tužbe 11.9.2025 godine u zastari. Kako bi iznosi temeljeni na ovim odredbama bili u zastari , odnosno kako bi kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva bio u zastari to tužitelji nemaju niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

43. Također se obavještava sud da su stranke prethodno sklapanju ovog ugovora

44. međusobno pregovarale te je ovaj ugovor rezultat pregovora među strankama jer se konkretno radilo o kreditu sa svrhom zatvaranja ranije dignutog kredita i tako su obje ugovorne strane sudjelovale u pregovorima u kojima je prvotužitelj ishodio otpust kamata i to svih zateznih kamata, naknadi i troškova i platio je samo ostatak glavnice. Tako je tužitelj bio upoznat sa svim elementima ugovora jer je o njegovom sklapanju pregovarao i sklopljeni ugovor je rezultat pregovora.

45. Tuženi ističe da se u spornom ugovoru ne radi o odredbi/odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a čak i da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ova naknada/naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ove/ovih ovdje spornih ugovorne/ugovornih odredbe/odredbi.

46. Tuženi tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

47. Nejasno je iz tužbe i ničim nije dokazano da bi potrošač nije informiran o svim parametrima ugovornog odnosa, te da bi to imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne postoji u konkretnom slučaju neravnoteža niti ju je tužitelj u tužbi prikazao niti obrazložio, a sve kako iste nije bilo niti nema.

48. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji navodi da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. Međutim ovaj konkretni ugovor je rezultat pregovaranja stranaka jer je istim temeljem pregovara i zajedničke nagodbe stranaka sklopljen ovaj ugovor radi zatvaranja drugog ugovornog odnosa.

50. U članku 97 navedenog zakona na koji se poziva tužitelj nabrojane su pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima no među njima nema niti jedne koja se nalazi u konkretnom ugovoru, a u članku 99 istog zakona određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe ovog ugovora o valutnoj klauzuli su jadne i razumljive i uočljive, a ugovor je sačinjen u pisanom obliku te su njegove odredbe jasne i razumljive.

51. Zakon o obveznim odnosima u čl.322 na koji se poziva tužitelj govori o ništetnim odredbama ugovora koje su protivne prisilnim propisima i moralu društva, a konkretni ugovor je sukladan svim važećim propisima i zakonima i sukladan Ustavu.

52. Ističe se da je krajem 2013 godine usklađen i Zakon o kreditnim institucijama sa svim važećim Direktivama EU te su kreditne institucije u daljnjem radu se striktno pridržavale odredaba navedenog Zakona i podzakonskih propisa i ovaj je ugovor usklađen sa istima.

53. Sukladno odredbama Zakona o kreditnim institucijama upravo je tuženik za svaku uslugu pa tako i ovu kreditnu uslugu dao sve informacije drugoj ugovornoj strani i učinio te informacije dostupnim na hrvatskom jeziku te su bile u obliku pisanih obavijesti na pogodnim mjestima u poslovnim prostorima banke te na web stranicama koje su opisane i u samom ugovoru.

54. U konkretnom slučaju tuženi je postupio sukladno Zakonu o kreditnim institucijama te je ugovor zaključila sa strankom, na hrvatskom jeziku i najmanje jedan primjerak ugovora predan je drugoj strani i svakom sudioniku kreditnog odnosa, dala je prije zaključenja ugovora sve informacije koje su bile potrebne da bi stranka usporedila različite ponude radi donošenja odluke o sklapanju ugovora i predala je te učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, također je prije zaključivanja ugovora o kreditu kreditna institucija i drugim sudionicima kreditnog odnosa predočila sve bitne informacije o uvjetima ugovora, te je sukladno zakonu primijenila srednji tečaj Hrvatske narodne banke odgovarajuće valute u odnosu na kunu koji važi na dan transakcije.

55. Tuženi je kao kreditna institucija bila dužna te je opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti strankama dostupnima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge strankama / i potrošačima te se pod tim informacijama, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju I podaci o valutama u kojima se može nominirati ili uz koje se može vezati glavnica i pojašnjenja koja se odnose na rizik promjene tečaja tih valuta.

56. Navedeno je bila dužnost sukladno Zakonu te je tuženi tu dužnost i obavio u cijelosti.

57. Da tuženik to nije obavio imao bi značajne posljedice u odnosu na regulatorno tijelo odnosno HNB, a što nije bio slučaj te je evidentno da je tuženi obavijestio, upozorio, učinio dostupnim sve informacije, primijenio tečaj sukladno zakonu, sve upute i pregovore vodio razumljivo, jasno i temeljito, na hrvatskom jeziku i transparentno.

58. Nejasno je temeljem kojih činjenica tužitelji zaključuju da nisu bili upoznati sa ekonomskim značajkama i posljedicama koje proizlaze iz ugovornog odnosa i koje su to konkretno posljedice sa kojima nije tužitelj bio upoznat.

59. Netočno je da je 2014 godine tužitelj reklamirao ovu vrstu kreditiranja kao najpovoljniju i prezentirao ovaj kredit kao najpovoljniji, i o tome nema u spisu niti jedan materijalni dokaz, ne radi se o 2006 ili 2008 godini već o 2014 godini.

60. Netočno je da bi iz navoda tužbe i dokaza iz spisa bilo razvidno da se radi o ništetnim odredbama ili da je tuženi prekršio bilo koju odredbu Zakona o obveznim odnosima ili Zakona o zaštiti potrošača, te ako to tužitelji tvrde na njima je teret dokaza da to konkretno i dokažu jer to u ovom konkretnom predmetu ne proizlazi niti iz jedno predočenog dokaza, a naročito imajući u vidu da su ugovorne stranke pregovarale o uvjetima ovog ugovora i sklopile nagodbu na koji način će zatvoriti glavnicu kredita 9011914885, a kojom prilikom su tužitelju otpuštene kamate i troškovi navedenog kredita, kao rezultat pregovora ugovornih strana koji je prethodio sklapanju konkretnog ugovora.

61. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a .

62. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste.

63. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora.

64. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem.

65. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano.

66. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru.

67. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora.

68. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11)

69. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.

70. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu.

71. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti.

72. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.

73. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran.

74. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

75. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži i nejasno je iz čega je ta neravnoteža vidljiva.

76. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke.

77. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji.

78. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni.

79. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima.

80. Obzirom na navedeno i sukladno konkretnoj situaciji prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog.

81. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara.

82. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora.

83. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

84. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta.

85. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana.

86. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio.

87. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita.

88. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima.

89. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji.

90. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.

91. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora.

92. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama).

93. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku.

94. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci.

95. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno.

96. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi.

97. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. 98. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj.

99. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude.

100. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele.

101. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima,

102. već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a.

103. Iz propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito.

104. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.

105. Odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, naročito ne 2014 godine imajući u vidu promjene na koje je tužitelj bio i upozoren i imajući u vidu konkretne visine i promjene razlike tečaja u godinama otplate, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17)

106. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti

107. potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., E, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

108. Ističemo da je Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-253/2023 kada odbija zahtjev za isplatom naknade za prijevremenu otplatu jasno navodi da iako se temeljem čl.81 st.2 mjerodavnog ZPP/03 da se o unaprijed sastavljenim odredbama nije pregovaralo, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile pretpostavke za nepoštenost ugovornih odredbi. 109. ..Naime da bi određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenim i posljedično ništetnim, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – za što je teret dokaza na onome tko tvrdi da se to dogodilo odnosno na tužitelju. 110. Niti u ovoj pravnoj stvari, kao niti u Gž-253/2023 tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu. 111. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i

112. predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan.

113. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

-

nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno;

-

sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna;

-

tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe;

-

volja ugovornih strana je jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

-

je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

-

tužitelj nije dokazao da je bio potrošač;

-

nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi; 114. Ne postoji kondemntaroni zahtjev te je nužno odbaciti deklaratorni, osim toga kondemnatorni je i da postoji u zastari, slijedom čega tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe;

-

nema neravnoteže u pravima i obvezama strana;

-

nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

115. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

116. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, u Ugovor o kreditu broj 9018665357, saslušani su tužitelji.

117. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

118. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija, pravni interes tužitelja za podnošenje ove tužbe te zastara. 119. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelje. 120. I-Tužitelj EO iskazao je da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopio u svrhu kupnje stana, supruga je solidarna dužnica u kreditu. Prilikom sklapanja ugovora s djelatnicom banke pregovaralo se o visini rate, a ugovor u CHF ponuđen je kao najpovoljniji ugovor sa najnižom kamatom, iako je predložen ugovor u EUR, ali savjetovano mu je sklapanje ugovora u CHF kao povoljnijem ugovoru. Ugovor je dobio sastavljen od banke i pročitao ga je, ali obzirom da ne posjeduje dovoljno znanja o financijskom poslovanju, najviše ga je zanimala visina rate koju će morati plaćati. Što se tiče CHF-a, nisu mu spominjali nikakve rizike vezane uz tu valutu osim da je kamata promjenjiva odnosno da se može mijenjati tijekom otplate kredita. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik niti obrta ni trgovačkog društva. Stan nije bio iznajmljivan. U ovršnom postupku stan je prodan na javnoj dražbi. Imao je namjeru sklopiti nagodbu sa drugom osobom ali je stan već bio u ovrsi. 121. II-Tužiteljica DO iskazala je da je ona solidarni dužnik ugovora o kreditu, dok je korisnik kredita njen suprug. Ona sa djelatnicom banke nije posebno pregovarala, pregovaralo se s njenim suprugom. Bila je prisutna prilikom pregovora oko sklapanja ugovora sa suprugom, ali uglavnom je samo on s djelatnicom banke razgovarao. Suglasna je sa iskazom supruga glede pregovaranja oko sklapanja ugovora osim što je ona, kada je započela ovrha, odlazila u banku i raspitivala se o mogućnostima. Tom prilikom u banci su im ponudili da otplate jedan dio kredita i uzmu drugi kredit za tu otplatu ili da jednokratno otplate preostali dio kredita. Ona je odlazila i u odvjetničko društvo, međutim oni joj nisu znali ništa reći o poslovima i tijeku poslovanja banke vezano uz taj kredit. U međuvremenu su našli kupca za taj stan i imali su ga namjeru prodati i na taj način naplatii kredit, međutim 1 dana nakon što im je došla obavijest da je stan prodan tj. oduzet im je. To je njihova jedina nekretnina i nakon toga su se našli na ulici. Takva situacija s bankom trajala je oko godinu dana, nastojali su učiniti sve što su im predložili sa strane banke kako ne bi izgubili taj stan, ali nitko im nije rekao da se može dogoditi da će jednostavno ostati na ulici i da će stan biti prodan na dražbi. Sa strane tužitelja, sve su poduzeli da se to ne dogodi.

122. Nakon saslušanja tužitelja sud je utvrdio da se sa tužiteljima nije posebno pregovaralo o pojedinačnim odlredbama ugovora, već im je izravno ponuđen ugovor u CHF kao najpovoljniji ugovor u tom trenutku. Međutim, tužiteljima nisu objašnjeni eventualni rizici vezani uz CHF tijekom otplate kredita, već su dobili unaprijed sačinjen i sastavljen ugovor od strane banke. Ugovor su pročitali, međutim obzirom nemaju dovoljno znanja o financijskom poslovanju, nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora, prihvaćajući ugovor s povjerenjem u banku. Takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora banka kao financijska institucija iskoristila je svoj položaj jače ugovorne stranke u odnosu na tužitelje koji nemaju dovoljno znanja o financijskom poslovanju, čime je došlo do neravnoteže u odnosima stranaka prilikom sklapanja ugovora. Tužitelji su svakako željeli otkupiti stan, međutim isti je u konačnici prodan na javnoj dražbi. Banka je na taj način prilikom sklapanja ugovora postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava. U vrijeme sklapanja ugovora tužitelji nisu bili vlasnici obrta niti trgovačkog društva i stan su kupovali isključivo radi stanovanja. Iz navedenog jasno proizlazi aktivna legitimacija tužitelja u ovom postupku.

123. Glede pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, zakonitost pregovaranja i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, a što u konkretnom slučaju evidentno iz iskaza tužitelja nije bilo zakonito.

124. Osim navedenog, protiv tužitelja vodi se ovršni postupak temeljem ovršne isprave koja sadrži ništetne odredbe, slijedom čega tužitelji imaju valjani i opravdani pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Ovršni postupak vodi se kod Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji broj Ovr-1011/25.

125. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

126. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. 127. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 128. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 129. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

130. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 131. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

132. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

133. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

134. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

135. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

136. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

137. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

138. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnost.

139. Zaključno, zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

140. Također, tužitelji u tužbenom zahtjevu traže utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita. 141. Odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, također je ništetna.

142. Predmetni ugovor je dan tužiteljima na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužitelji nisu dobili bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja ugovora, a niti prilikom prijevremene otplate kredita što ulazi u naknadu za prijevremenu otplatu kredita tj. ugovoreni obračun naknade je nerazumljiv. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03,46/07 i 79/07) koji je u odredbi članka 81.stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

143. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. Stavka 1 ZZP/03 kao i smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača.

144. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

145. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima.

146. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. 147. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

148. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

149. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

150. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. 151. Tuženik je isto tako istakao i prigovor zastare potraživanja. 152. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 16.9.2025. g. 153. Međutim, postoji novo revidirano shvaćanje Građanskog odjel VSRH Zagreb broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. g. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 154. Stoga u ovom predmetu je prigovor zastare utvrđen neosnovanim. 155. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

156. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude. 157. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 14.1.2026., 1.7.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 400,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 24.10.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.000,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 250,00 EUR, uvećano za zastupanje 2 tužitelja u postupku od 10 %, što iznosi 125,00 EUR, tako da ukupan trošak iznosi 1.375,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku I i II-tužitelja

2. Punomoćniku tuženika