Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2620/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja U. B. d.d., kojeg zastupa opunomoćenik N. P., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-69/2023-7 od 7. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
- Odbija se žalba tužitelja U. B. d.d., u stečaju i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-69/2023-7 od 7. travnja 2023.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-69/2023-7 od 7. travnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/218, urbroj: 513-04-22-2 od 24. studenoga 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike R., klasa: UP/I-471-02/2021-002/1, urbroj: 513-07-23-06/2022-11 od 19. travnja 2022. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud donoseći i obrazlažući svoju odluku nije postupio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te se propustio izjasniti o njegovim prijedlozima i prigovorima iz tužbe, a o njima nije iznio niti bilo kakve razloge ili zaključke tijekom spora. Nije sporno da nije postupio u skladu sa svojim obvezama iz članka 63. stavka 1. i 2. odnosno članka 33. stavka 1. i 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, međutim sporno je, a što je jasno isticao i u tužbi postupanje tuženika nakon što je utvrdio tu činjenicu. Ističe da je tuženik nesporno utvrdio da U. d.d. ne vodi svoje poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima koje uređuje pojedina vrsta poreza niti uredno provodi knjiženja nakon provedene kompenzacija, posljedica čega je da koristi odbitak pretporeza na koji nema pravo i samim tim čini prekršaje iz Općeg poreznog zakona i Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Takvo je postupanje protivno obvezi sudionika poreznopravnog odnosa da postupaju u dobroj vjeri, odnosno da savjesno i pošteno postupaju u skladu s zakonom na način da daju istinite i potpune podatke bitne za oporezivanje. U odnosu na predmetnu argumentaciju tužitelja, a u vezi sa nezakonitim postupanjem tuženika odnosno njegovim nepostupanjem prema U. d.d., u cijelosti je izostalo bilo kakvo obrazloženje prvostupanjskog suda. Nadalje, tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te posebno napominje da je u hrvatski pravni poredak kroz članak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost izravno implementirana direktiva koja sadrži pravila o porezu na dodanu vrijednost koja su države članice dužne unijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo te primjenjivati pri razrezu i naplati poreza na dodanu vrijednost, a države članice pri tome su dužne osigurati punu djelotvornost direktive, pa tako i nacionalni sudovi i javnopravna tijela moraju tumačiti nacionalno pravo imajući u vidu ciljeve direktive, što opširno obrazlaže. Tražio je izravnu primjenu odredbe članka 90. stavka 1. Direktive na ovaj slučaj, no prvostupanjski sud ne samo da ju je propustio primijeniti, već se niti jednom riječju u svom obrazloženju ne osvrće na njegovo traženje. Smatra da je postupanjem tuženika, a jednako tako i prvostupanjskog suda, povrijeđeno načelo legitimnih očekivanja u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu koje je imao, što tužitelj u žalbi iscrpno navodi i obrazlaže. Smatra da je postupio u skladu sa svim zakonskim propisima i sukladno istima uskladio svoj obračun poreza na dodanu vrijednost na taj način inicirajući upravni postupak pred tuženikom u kojem je ostvarenje svog traženja utemeljio na pravu. Nesporna pravna osnova legitimnih očekivanja svakako su pravne norme sadržane u zakonima i drugim propisima to jest podzakonskim općim aktima, a ovdje se podrazumijevaju opći akti koje donosi država, jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave te pravne osobe koje imaju javnu ovlast. Ističe da je imao legitimno očekivanje da će nakon nespornih utvrđenja iznesenih tijekom upravnog spora i upravnog postupka, a koja se tiču nezakonitog postupanja U. d.d. i korištenja prava na odbitak pretporeza na koji nema pravo, tužitelj postupiti u skladu s pozitivnim propisima i ovlastima koje iz istih crpi te je takvo očekivanje razumno i utemeljeno na zakonu. Kada je već tuženik propustio na takav način postupiti tada je jednako razumno bilo očekivanje da će prvostupanjski sud, kao jamac procjene ispravnih kriterija i donošenja pravilnih odluka, osigurati valjan sudski nadzor zakonitosti rada tuženika te ga po potrebi korigirati, makar i izravnom primjenom direktive u ovom slučaju, što je izostalo. Predlaže da ovaj Sud preinači prvostupanjsku presudu i poništi rješenje tuženika i rješenje tijela prvog stupnja te obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora kao i troška žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj 17. prosinca 2020. podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost za studeni 2020. te je na rednom broju 11.3. oporezive transakcije – isporuke dobara i usluga u RH po stopi od 25% iskazao storno isporuka u vrijednosti porezna osnovice u iznosu od 69.574.425,63 kn i storno porezne obveze u iznosu od 17.393.606,40 kn, pa je slijedom toga na rednom broju prijave VI – ukupno razlika za uplatu/za povrat iskazao razliku za povrat u iznosu od 17.424.170,49 kn. Nadalje, u provedenom postupku je utvrđeno da U. d.d. nije izvršio svoje porezne obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, zbog čega su oba društva odnosno U. B. d.d. u stečaju i U. d.d. 29. studenoga 2018. izvršila ispravke poreznih prijava i stornirali iskazane vrijednosti naplaćenih predujmova pretvorenih u zajam, čime su eliminirane negativne posljedice za Državni proračun i zadržana neutralnost poreza na dodanu vrijednost. Međutim, nakon toga otvoren je stečaj nad društvom U. d.d., a tužitelj je u poreznoj prijavi za razdoblje od 1. studenoga 2020. do 30. studenoga 2020., postupio na isti način kao i u prijavi poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. listopada 2018. i izvršio ispravak obveze PDV-a na način da je stornirao izdane račune za primljene predujmove, te je na taj način u poreznoj prijavi za razdoblje od 1. studenoga do 30. studenoga 2020. iskazao razliku za povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 17.424.170,49 kn, koji ispravak je izvršen suprotno članku 33. stavku 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19.), a s obzirom na činjenicu da društvo U. d.d. u stečaju u isto vrijeme nije umanjilo pretporez koji je odbijen po navedenim računima pa je na taj način došlo do narušavanja načela neutralnosti poreza na dodanu vrijednost.
7. Dakle, kako je u provedenom postupku utvrđeno da društvo U. d.d. u stečaju nije izvršilo ispravak pretporeza niti je o tome obavijestilo tužitelja, kao primatelja predujmova proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za umanjenje porezne obveze na strani tužitelja pa mu je stoga utvrđena preplata poreza na dodanu vrijednost kao i razlika za povrat istog, kako je to pravilno obrazložio i prvostupanjski sud te se u obrazloženju pobijane presude osnovano pozvao na odredbe članka 33. stavka 1. i 7. i članka 60. stavka 1. točke f) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te odredbe članka 134. stavka 2. i 37. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 79/13., 85/13., 160/13., 36/14., 157/14., 130/15., 115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18., 1/19. i 1/20.).
8. Imajući na umu navedeno, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je raspravio sve odlučne činjenice na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo.
9. Tužitelj u žalbi prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka zbog toga što nije primijenio, odnosno nepravilno je primijenio odredbu članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima i to u dijelu koji se odnosi na obvezu suda da se izjasni o svim navodima stranaka, odnosno tužitelja.
10. Međutim, treba napomenuti da upravni sudovi u upravnom sporu odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela, o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (članak 1. Zakona o upravnim sporovima). Pokretanjem upravnog spora želi se osigurati zakonitost i sudska zaštita prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. Odredbama Zakona o upravnim sporovima također je propisano da upravni sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe (članak 31. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima), zatim da slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, ali njima nije vezan, te činjenice koje je sam utvrdio, dok stranke mogu predlagati činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze za to, ali sud nije vezan tim prijedlozima (članak 33. stavak 1., 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima), dok presudu donosi prema slobodnom uvjerenju i na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima).
11. Sadržaj obrazloženja presude u upravnom sporu propisan je odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj sud u obrazloženju presude izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje dokaze je izvodio i kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu i izjasnit će se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora.
12. Žalbeni navodi tužitelja najvećim dijelom se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja i razloge koje je iznosio u upravnom sporu.
13. Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz tih razloga nezakonita jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Hajdarić protiv Hrvatske br. 28183/09).
14. Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući na umu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).
15. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu te svoju odluku dostatno i razumno obrazložio pri tome prihvaćajući razloge koje je iznio i tuženik u pobijanom rješenju kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
17. S obzirom da tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
18. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga to jest, kako tužitelj nije uspio ni sa žalbom u ovom upravnom sporu, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 21. veljače 2024.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.