Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-932/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. d.o.o., Z1., OIB: ……., zastupan po opunomoćeniku B. V., odvjetniku u Z1., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z2., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-491/2022-9 od 11. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-491/2022-9 od 11. studenog 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se žalba izjavljena protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-491/2022-9 od 11. studenoga 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/2, urbroj: 513-04-22-2 od 26. siječnja 2022. Rješenjem Upravnog suda u Splitu odbijen je prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 26. siječnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z1., klasa: UP/I-471-02/18-01/288, urbroj: 513-07-13/21-18 od 14. prosinca 2021., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dobit za 2017. s kamatama i manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2017. s kamatama u iznosima pobliže označenim tim rješenjem te je tužitelju ujedno naloženo da uplati utvrđeni iznos poreznog duga i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.
3. Protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da je u svojoj tužbi vrlo iscrpno naveo da je tuženik pogriješio kada je odlučio na način kao u osporavanom rješenju, odnosno kada je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko porezno rješenje. Navodi da je utvrđeni prihod od prodaje dugotrajne imovine pravilno obračunat, odnosno da je obračun amortizacije pravilno obračunat za vrijeme korištenja sredstava, a neamortizirani dio ide u troškove i pravilno je knjižen. Naime, Porezna uprava, da nije dobila obračun amortizacije ne bi mogla ni imati podatke koji se navode u poreznom rješenju pa ne stoji tvrdnja da tužitelj nije dostavio traženu dokumentaciju. U vezi terećenja troškova servisiranja i ugradnje rezervnih dijelova za oružje koje je vlasništvo tužitelja, u osporavanom rješenju se navodi kako mu se isti ne priznaju, uz obrazloženje da se ne radi o imovini s kojom tužitelj obavlja registriranu djelatnost. Sve kada bi to i bilo točno, a nije, održavanje i servisiranje te imovine je nužno kako bi se spriječilo daljnje propadanje imovine pa smatra kako se u svakom slučaju radi o nužnim troškovima koji se moraju priznati. Što se tiče telefonskih usluga za potrebe obavljanja djelatnosti kojom se bavi tužitelj i to telefonski broj koji se nalazi u poslovnom prostoru koji koristi je trošak koji je svakako bilo nužno priznati kao opravdani trošak, odnosno rashod. Nadalje, tužitelj ističe da se pod stavkom 414. tereti za zakupninu te u odnosu na navedeno ističe da on nema nikakve veze s neplaćanjem poreza od strane najmodavca te mu se to svakako ne može staviti na teret. U odnosu na stavke 419. i 461., kojima se tereti za trošak auto-puta, tunela, trajekta te ostale poreze, ističe da se radi o uobičajenim troškovima poslovanja. U odnosu na obveze za robu od tvrtke H. d.o.o. koja se prenosi na L. M. ističe prigovor zastare jer je taj prijenos izvršen 2013. Tužitelj također ističe da je prilikom završnog razgovora objasnio kako funkcionira lov na šljuku, zbog čega smatra da mu je u odnosu na taj dio neosnovano utvrđena porezna obveza. Iz navedenih razloga predlaže da se usvoji žalba te da mu se naknade troškovi za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu, čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) omogućio da se očituju o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Prvostupanjski je sud na temelju dokumentacije koja prileži spisu tuženika i sudskom spisu ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim temeljem članka 57. stavka 1. ZUS-a.
7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017., o čemu je u ponovljenom postupku nadzora sastavljen Zapisnik 3. studenog 2021. Prvostupanjski je sud utvrdio kako je provedenim poreznim nadzorom nedvojbeno utvrđeno da tužitelj u promatranom razdoblju nije iskazao sve prihode vezane za djelatnost lova, slijedom čega je osnovano porezno tijelo, u skladu s odredbom članka 92. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ) izvršilo procjenu vrijednosti prihoda od pružanja lova. Nadalje, tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da tužitelj nije pravilno iskazao vrijednost imovine, da nije obračunao kamate na dane pozajmice, a prikazani troškovi za usluge servisa i ugradnje rezervnih dijelova za oružje i za alkice nisu korišteni za imovinu s kojom tužitelj obavlja registriranu djelatnost i ostvaruje prihode, već su predmet privatnog korištenja imovine od strane odgovorne osobe tužitelja. Nadalje, računi izdani za telefonske usluge ne glase na tužitelja, već na odgovornu osobu tužitelja, direktora L. M., a trošak cestarine po računima izdanim od društva H. a. Z2. nemaju priloženih putnih naloga, niti druge dokumentacije iz koje bi se nedvojbeno moglo utvrditi da su navedeni troškovi nastali u vezi s obavljanjem djelatnosti tužitelja.
8. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pozivom na mjerodavne odredbe članka 5. stavka 1. i članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14., 50/16. i 115/16.) i na mjerodavne odredbe članka 57., 58., 75. i 85. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16.) ocijenio da je prvostupanjsko porezno tijelo pravilno tužitelju utvrdilo manje obračunati porez na dobit za 2017. i manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2017. Nadalje, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim prigovore tužitelja kako je u provedenom poreznom nadzoru pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za poslovanje tužitelja i posljedično tome utvrđivanje poreznih obveza jer tužitelj tijekom postupka poreznog nadzora nije dostavio dokaz odnosno poslovnu dokumentaciju kojom bi doveo u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u postupku nadzora. Nadalje, valja istaknuti da je upravo odredbom članka 66. stavka 1. OPZ-a propisano da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno te primitke i izdatke bilježiti slijedom njihovoga nastanka te je odredbom stavka 2. istog članka propisano da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama.
9. Imajući na umu sve navedeno proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo provelo postupak poreznog nadzora imajući u vidu mjerodavne odredbe OPZ-a, kao i odredbe Zakona o porezu na dobit i Zakona o porezu na dodanu vrijednost te je detaljno obrazložilo iz kojih razloga je tužitelju osporilo navedene troškove i utvrdilo mu navedene porezne obveze, budući da tužitelj nije raspolagao vjerodostojnom dokumentacijom.
10. Slijedom svega navedenog proizlazi osnovanim zaključak prvostupanjskog suda da je porezno tijelo pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, dok tužitelj svojim tužbenim, a niti žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u postupku poreznog nadzora. Nadalje se ističe da je prvostupanjski sud odgovorio na prigovor tužitelja kako u konkretnom slučaju, odnosno za obveze utvrđene za robu od tvrtke H. d.o.o. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, budući da iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru proizlazi da je tužitelj temeljnicom zatvorio svoju obvezu u 2017. godini, a ne u 2013. kako to pogrešno ističe.
11. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim ni od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, zbog čega je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).
12. Nadalje se ističe da žalba izjavljena protiv rješenja o odgodnom učinku tužbe, sukladno članku 26. stavku 1. ZUS-a u vezi s člankom 67. stavkom 1. ZUS-a, nije dopuštena pa je stoga žalbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu.
13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu, 21. veljače 2024.
Predsjednik vijeća Boris Marković, v.r.