REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6041/2024-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB; 54440461667, zastupan po Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB; 36514183925, zastupan po odvjetnicima odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 31. kolovoza 2026. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe podneskom tužitelja od 08. siječnja 2026. godine.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 18178 od dana 22.3.2006. godine sklopljenog između tužitelja KRUNO JN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, solemniziranog od strane javnog bilježnika Jasne Zorić iz Zagreba pod posl.br. OU-184/06 dana 23.3.2006. godine koja glasi:
U čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ U čl. 6.2.: …Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.“
II Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 da tužitelju JN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.139,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 4,41 EUR od 16.9.2006. godine do isplate
na iznos od 4,41 EUR od 17.10.2006. godine do isplate
na iznos od 4,37 EUR od 18.11.2006. godine do isplate
na iznos od 4,38 EUR od 19.12.2006. godine do isplate
na iznos od 9,19 EUR od 16.1.2007. godine do isplate
na iznos od 9,16 EUR od 15.2.2007. godine do isplate
na iznos od 9,16 EUR od 14.3.2007. godine do isplate
na iznos od 9,14 EUR od 17.4.2007. godine do isplate
na iznos od 8,95 EUR od 17.5.2007. godine do isplate
na iznos od 8,95 EUR od 15.6.2007. godine do isplate
na iznos od 13,45 EUR od 18.7.2007. godine do isplate
na iznos od 13,53 EUR od 15.8.2007. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 19.9.2007. godine do isplate
na iznos od 13,39 EUR od 23.10.2007. godine do isplate
na iznos od 13,40 EUR od 23.11.2007. godine do isplate
na iznos od 13,55 EUR od 21.12.2007. godine do isplate
na iznos od 13,63 EUR od 29.1.2008. godine do isplate
na iznos od 13,69 EUR od 17.2.2008. godine do isplate
na iznos od 14,06 EUR od 18.3.2008. godine do isplate
na iznos od 14,04 EUR od 17.4.2008. godine do isplate
na iznos od 13,61 EUR od 27.5.2008. godine do isplate
na iznos od 13,77 EUR od 17.6.2008. godine do isplate
na iznos od 13,70 EUR od 30.7.2008. godine do isplate
na iznos od 13,49 EUR od 27.8.2008. godine do isplate
na iznos od 13,54 EUR od 26.9.2008. godine do isplate
na iznos od 13,88 EUR od 22.10.2008. godine do isplate
na iznos od 14,60 EUR od 23.12.2008. godine do isplate
na iznos od 14,33 EUR od 22.1.2009. godine do isplate
na iznos od 15,07 EUR od 28.2.2009. godine do isplate
na iznos od 15,26 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 15,34 EUR od 23.4.2009. godine do isplate
na iznos od 15,13 EUR od 22.5.2009. godine do isplate
na iznos od 15,02 EUR od 25.6.2009. godine do isplate
na iznos od 14,83 EUR od 21.7.2009. godine do isplate
na iznos od 14,68 EUR od 26.8.2009. godine do isplate
na iznos od 14,93 EUR od 23.9.2009. godine do isplate
na iznos od 15,09 EUR od 20.10.2009. godine do isplate
na iznos od 15,00 EUR od 24.11.2009. godine do isplate
na iznos od 14,99 EUR od 24.12.2009. godine do isplate
na iznos od 13,44 EUR od 2.2.2010. godine do isplate
na iznos od 13,73 EUR od 27.2.2010. godine do isplate
na iznos od 13,87 EUR od 27.3.2010. godine do isplate
na iznos od 13,88 EUR od 21.4.2010. godine do isplate
na iznos od 14,32 EUR od 22.5.2010. godine do isplate
na iznos od 14,12 EUR od 19.6.2010. godine do isplate
na iznos od 14,31 EUR od 22.7.2010. godine do isplate
na iznos od 15,01 EUR od 27.8.2010. godine do isplate
na iznos od 14,77 EUR od 28.9.2010. godine do isplate
na iznos od 15,56 EUR od 3.11.2010. godine do isplate
na iznos od 15,21 EUR od 5.12.2010. godine do isplate
na iznos od 14,92 EUR od 5.12.2010. godine do isplate
na iznos od 15,76 EUR od 25.1.2011. godine do isplate
na iznos od 16,55 EUR od 11.3.2011. godine do isplate
na iznos od 16,00 EUR od 30.3.2011. godine do isplate
na iznos od 16,21 EUR od 28.4.2011. godine do isplate
na iznos od 15,69 EUR od 27.5.2011. godine do isplate
na iznos od 15,99 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 17,11 EUR od 30.7.2011. godine do isplate
na iznos od 16,75 EUR od 8.9.2011. godine do isplate
na iznos od 18,40 EUR od 11.10.2011. godine do isplate
na iznos od 19,22 EUR od 4.11.2011. godine do isplate
na iznos od 17,09 EUR od 30.11.2011. godine do isplate
na iznos od 17,26 EUR od 16.12.2011. godine do isplate
na iznos od 17,18 EUR od 26.1.2012. godine do isplate
na iznos od 17,40 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
na iznos od 17,65 EUR od 17.3.2012. godine do isplate
na iznos od 17,58 EUR od 17.4.2012. godine do isplate
na iznos od 17,46 EUR od 29.5.2012. godine do isplate
na iznos od 17,51 EUR od 29.5.2012. godine do isplate
na iznos od 17,63 EUR od 19.6.2012. godine do isplate
na iznos od 17,54 EUR od 1.8.2012. godine do isplate
na iznos od 17,58 EUR od 2.9.2012. godine do isplate
na iznos od 17,44 EUR od 5.10.2012. godine do isplate
na iznos od 17,31 EUR od 6.11.2012. godine do isplate
na iznos od 17,49 EUR od 21.12.2012. godine do isplate
na iznos od 17,39 EUR od 21.12.2012. godine do isplate
na iznos od 17,53 EUR od 26.2.2013. godine do isplate
na iznos od 17,22 EUR od 26.2.2013. godine do isplate
na iznos od 17,35 EUR od 4.4.2013. godine do isplate
s time da su kamate do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 da tužitelju JN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.656,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 1,17 EUR od 16.5.2006. godine do isplate
na iznos od 0,15 EUR od 17.6.2006. godine do isplate
na iznos od 0,12 EUR od 16.9.2006. godine do isplate
na iznos od 0,64 EUR od 17.10.2006. godine do isplate
na iznos od 7,46 EUR od 23.12.2008. godine do isplate
na iznos od 3,05 EUR od 22.1.2009. godine do isplate
na iznos od 15,40 EUR od 28.2.2009. godine do isplate
na iznos od 18,60 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 20,06 EUR od 23.4.2009. godine do isplate
na iznos od 16,41 EUR od 22.5.2009. godine do isplate
na iznos od 14,53 EUR od 25.6.2009. godine do isplate
na iznos od 11,27 EUR od 21.7.2009. godine do isplate
na iznos od 8,70 EUR od 26.8.2009. godine do isplate
na iznos od 8,68 EUR od 23.9.2009. godine do isplate
na iznos od 11,43 EUR od 20.10.2009. godine do isplate
na iznos od 9,80 EUR od 24.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,71 EUR od 24.12.2009. godine do isplate
na iznos od 10,95 EUR od 2.2.2010. godine do isplate
na iznos od 14,74 EUR od 27.2.2010. godine do isplate
na iznos od 17,25 EUR od 27.3.2010. godine do isplate
na iznos od 17,46 EUR od 21.4.2010. godine do isplate
na iznos od 25,36 EUR od 22.5.2010. godine do isplate
na iznos od 21,89 EUR od 19.6.2010. godine do isplate
na iznos od 25,24 EUR od 22.7.2010. godine do isplate
na iznos od 37,94 EUR od 27.8.2010. godine do isplate
na iznos od 33,52 EUR od 28.9.2010. godine do isplate
na iznos od 47,85 EUR od 3.11.2010. godine do isplate
na iznos od 41,53 EUR od 5.12.2010. godine do isplate
na iznos od 36,39 EUR od 5.12.2010. godine do isplate
na iznos od 51,55 EUR od 25.1.2011. godine do isplate
na iznos od 65,87 EUR od 11.3.2011. godine do isplate
na iznos od 55,85 EUR od 30.3.2011. godine do isplate
na iznos od 59,70 EUR od 28.4.2011. godine do isplate
na iznos od 50,23 EUR od 27.5.2011. godine do isplate
na iznos od 55,74 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 76,04 EUR od 30.7.2011. godine do isplate
na iznos od 69,57 EUR od 8.9.2011. godine do isplate
na iznos od 99,51 EUR od 11.10.2011. godine do isplate
na iznos od 114,33 EUR od 4.11.2011. godine do isplate
na iznos od 75,63 EUR od 30.11.2011. godine do isplate
na iznos od 78,84 EUR od 16.12.2011. godine do isplate
na iznos od 77,29 EUR od 26.1.2012. godine do isplate
na iznos od 81,23 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
na iznos od 85,75 EUR od 17.3.2012. godine do isplate
na iznos od 84,53 EUR od 17.4.2012. godine do isplate
na iznos od 82,47 EUR od 29.5.2012. godine do isplate
na iznos od 83,32 EUR od 29.5.2012. godine do isplate
na iznos od 85,47 EUR od 19.6.2012. godine do isplate
na iznos od 83,77 EUR od 1.8.2012. godine do isplate
na iznos od 84,58 EUR od 2.9.2012. godine do isplate
na iznos od 82,03 EUR od 5.10.2012. godine do isplate
na iznos od 79,70 EUR od 6.11.2012. godine do isplate
na iznos od 82,97 EUR od 21.12.2012. godine do isplate
na iznos od 81,16 EUR od 21.12.2012. godine do isplate
na iznos od 83,56 EUR od 26.2.2013. godine do isplate
na iznos od 78,08 EUR od 26.2.2013. godine do isplate
na iznos od 80,45 EUR od 4.4.2013. godine do isplate
s time da su kamate do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.020,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2026. godine do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 22.3.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 18178 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.568,95 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se sukladno članku 5. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 7,00%, a utvrđuje se sukladno članku 9.1. predmetnog Ugovora. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 7,00% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Slijedom navedenog dio odredaba članaka 6.2. i 9.1. predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope jest ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je predniku tuženika promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Poziva se na čl. 4, 269 i 170 Zakona o obveznim odnosima i čl. 81. st. 1, 84 i 87 Zakon o zaštiti potrošača, te na odluku Europskog suda pravde i predlaže da sud navedene odredbe utvrdi ništetnim te da naloži tuženiku platiti tužitelju preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom nema primjene Zakona o zaštiti potrošača te tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Valutna klauzula izrijekom je dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Kamatna stopa mijenjana je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj. Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 22.03.2006. godine (list 13-14 spisa), u Ugovor o kreditu broj 18178 od 22.03.2006 (list 15-21 spisa), u plan otplate (list 23- 24 spisa), u promjene kamatne stope za predmetni ugovor (list 25 spisa), u uplate tužitelja (list 27-37 spisa), u izračun razlike (list 40-42 spisa), u izjavu ZN (list 68-70 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 91-92 spisa), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (list 96-106 spisa).
Među strankama nije sporno da su su tužitelj i tuženik dana 22.3.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 18178 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.568,95 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Nije sporno da se sukladno članku 5. i 6. predmetnog Ugovora tužitelj obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 7,00%.
Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, sporno je da li tužitelj ima svojstvo potrošača u predmetnog ugovoru, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.
Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Tužitelj je tijekom postupka preinačio tužbeni zahtjev i to podneskom od 08. siječnja 2026. godine, usklađujući svoj tužbeni zahtjev te ga u jednom dijelu povisujući sukladno provedenom financijskom vještačenju. Tuženik se protivio ovakvoj preinaci. Čl. 190 st. 1 ZPP-a navodi da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. St 2 određuje da iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok sud smatra kako se u ovom slučaju radi upravo o takvoj situaciji. Dakle, a kako je tužitelj mogao precizirati svoj zahtjev tek po sačinjenom vještu, tužitelj nije bez svoje krivnje mogao preinačiti tužbeni zahtjev sve do sačinjanja vještva u ovom predmetu, obzirom do tada nije znao koliko će sudski vještak cijeniti visinu tužbenog zahtjeva. S druge strane, sud smatra kako je tužitelj učinio sve što je, a sve do provedenog, mogao učiniti u pogledu određivanja visine, a posebno iz razloga što je isti sačinio privatan nalaz, dok prije provedenog vještačenja nikako nije mogao znati kolika će biti visina tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. Stoga je sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja sukladno odredbi čl. 190 st. 2 i 3 ZPP-a obzirom smatra da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
U odnosu na osporavanje statusa potrošača tužitelju valja reći kako je isti u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio radi kupnje vozila za vlastitu uporabu i uporabu njegove obitelji. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja obzirom je isti dat logično i životno dok je također uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je isti sklopljen radi kupnje novog vozila.
Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.
Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor sklopio u jednoj od poslovnica tuženika. Nakon što je odabrao vozilo jedna od zaposlenica tuženika ponudila mu je u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te mu rekla kako se radi o sigurnoj valuti, da su švicarci pedantni te da se tečaj neće mijenjati. Uopće mu nije bio ponuđen ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Dali su mu otplatni plan koji mu je bio prihvatljiv i na koji je pristao. Nitko od zaposlenika tuženika nije mu ništa rekao o riziku kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom niti o riziku sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom. Prije prije potpisivanja ugovora isti je pročitao te je razumio ono što mu je bilo bitno, a to je da je sklopio ugovor o kreditu u kojem mu je određena mjesečna rata koja mu je bila prihvatljiva. Nije tražio izmjenu pojedinih odredaba ugovora. Također nije niti tražio sklapanje ugovora u EUR jer je smatrao da isto niti ne može obzirom mu je nuđen ugovor samo u CHF, a također nije niti smatrao da je potrebno.
Tuženik je u spis dostavio pisanu izjavu svjedoka ZN, dok se tužitelj nije niti složio da se u ovom predmetu koristi takva izjava svjedoka, a slijedom čega sud, obzirom na načelo neposrednosti, nije uzeo u obzir pisanu izjavu svjedoka.
Iz predmetnog Ugovor o kreditu, a i iz iskaza tužitelja, proizlazi da isti ne sadrži nikakav precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, kao niti o promjeni kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se ugovorena valutna klauzula može mijenjati, dok sve i da je potrošač upoznat s navodima da ista ovisi o kretanjima LIBORA i o stanju na tržištu je prosječnom potrošaču apstraktna. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.
U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedinih odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.
Tuženik navodi da je ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu lako razumljiva i uočljiva. No, tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u pisanju takvih odredbi, a koje su se direktno ticale i tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim, osim da je mogao birati između sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u EURO ili CHF, a koji je u tom trenutku bio povoljniji, a iz čega još dodatno proizlazi obveza tuženika da upozna tužitelja s mogućim rizicima sklapanja takve vrste ugovora, odnosno s rizicima promjene tečaja. Također, unošenje neodređene formulacije glede tečaja valute i promjenjive kamatne stope u ugovore o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi koja postoji u ugovoru o kreditu. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno djelomično pojašnjenje, osim precizno određenog anutiteta s trenutnim tečajem, budući iznosi anuiteta nisu bili niti određeni, a niti odredivi.
Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
Tužitelju je trebalo detaljno ponuditi (objasniti) razloge promjene tečaja valute, kao i kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
Slijedom svega navedenog, ugovaranje valutne klauzule, kao niti odrebde o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bilo zakonom zabranjeno, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim dio odredaba Ugovora o kreditu i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini te je stoga odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.
Parametri koje tuženik navodi nisu dovoljan razlog da bi sud imao drugačije mišljenje od već iznesenog.
Čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinoj ugovornoj odredbu, koje odredbe tužitelj traži utvrditi ništetnim, pojedinačno pregovaralo te da je isti imao utjecaj na sadržaj tih odredbi.
Čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Neosnovan je prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 20. siječnja 2020. godine zauzeo je pravno shvaćanje kako slijedi; "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako se upravo ovom presudom pod točkom I utvrđuje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja, obzirom zastari rok još nije niti počeo teći (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi broj Gž-539/23 od dana 29. lipnja 2023 godine). Navodi tuženika da se ovakav stav ne može odnositi na situacije kada su ništetne samo pojedine odredbe ugovora, sud smatra neosnovanim.
Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika zbog promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF, kao i početnoj kamatnoj stopi.
Uvidom u Ugovor o kreditu u plan otplate te u uplate tužitelja a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da sud je utvrdio da su se tečaj mijenjao na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita , kao i da je mijenjana kamatna stopa. te je utvrđeno da je prvi anuitet dospio 16.04.2006., a da je posljednji utuženi anuitet dospijeva 16.03.2013. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.
Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je izvršio uvid u gore navedenu dokumentaciju te proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. utvrđeno da razlika s osnova promjene tečaja na više od početnog, a koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 2.656,52 eura, a s osnova promjenjive kamatne stope 1.139,15 eura.
Ovakav nalaz i mišljenje sud je u cijelosti prihvatio jer smatra da je isti dat stručno, žeto i jasno, dok je vještak logično i jasno otklonio sve prigovore tuženika i iste detaljnije potvrdio pozivanjem na dokumentaciju koja se nalazi u spisu.
Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove i to od svake mjesečne uplate. Kamate su određene sukladno čl. 29 ZOO-a.
Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 13.01.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 29.05.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 06.10.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 08.01.2026. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 09.07.2026. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura, a što uvećano za iznos PDV- a čini iznos od 1.500,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura kuna, te trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 41,74 eura i presudu u iznosu od 78,97 eura tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.020,71 eura. Kamate na dosuđeni trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.
Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.
U Zagrebu, dana 31. kolovoza 2026 godine
Sudac:
Biserka Pavković Fućak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
Dna:
tužitelj po punomoćniku
tuženik po punomoćniku
Rj/
rješenje tuženiku na platež pristojbe na tužbu 83,48 eura i presudu 157,95 eura
