Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-226/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Anamariji Kovačević Turac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po OD Rački i Kolege iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka dioničko društvo, OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, radi obvezno – ništetnost, 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51401652-5103749797 od 5. prosinca 2007., ovjerenog po Javnom bilježniku Anti Brekalu, OV-23907/07 dana 12. prosinca 2007., sklopljenog između tuženika Erste & Steiermaerkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos Kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK(dvjestoHRK)...“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 619,87 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 3,99 EUR od 18. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 615,88 EUR od 21. prosinca 2007. do isplate,

po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. Tužitelj navodi u tužbi da su tužitelj i tuženik su dana 5. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103749797, ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu, OV-23907/07 dana 12. prosinca 2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 42.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 10.stavak 1. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 2,500 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Ugovorna odredba iz članka 10. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

1.2. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(Narodne novine 79/07) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 102. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za kredit u visini 2,50 % iznosa kredita što je iznosilo 4.670,40 HRK. Iz dopisa tuženika od 29. lipnja 2026. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 17. prosinca 2007. u iznosu od 30,06 kuna te dana 20. prosinca 2007. u iznosu od 4.640,34 kuna; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK ukupno iznosi 619,87 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

1.3. Slijedom navedenog, predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna i nepoštena odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103749797 od 5. prosinca 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos Kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK(dvjestoHRK)...“, te da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 619,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 3,99 eura od 18. prosinca 2007. do isplate i na iznos od 615,88 eura od 21. prosinca 2007. do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka.

2. Sud je dopisom od 13. srpnja 2026. pozvao tuženika da podnese pisani odgovor na tužbu u roku od 30 dana, te je tuženik upozoren da ako ne podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe). Tuženik je poziv na davanje odgovora na tužbu primio 16.srpnja 2026.

3. Kako tuženik nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku, a udovoljeno je uvjetima iz članka 331. b Zakona o parničnom postupku – dalje ZPP ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) jer iz činjenica navedenih u tužbi i priloženih dokaza (i to Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103749797 sklopljenog dana 5. prosinca 2007. između tužitelja i tuženika i potvrde tuženika o visini ulazne naknade od 29.6.2026. iz koje je razvidno da je tuženik naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita u iznosu 30,06 kuna dana 17.12.2007. i u iznosu od 4.640,34 kuna dana 20.12.2007. što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 euro = 7,53450 kuna ukupno iznosi 619,87 eura) proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

4. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 125,00 eura ( obračunat PDV od 25%) koji se odnosi na trošak sastava tužbe (sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, TBR 7.t.1.).

5. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 31. kolovoza 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. OD Rački i Kolege iz Zagreba

2. Erste&Steiermärkische banka dioničko društvo, iz Rijeke, Jadranski trg 3a