Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4754/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja DM, državljanina Republike Turske, rođenog **.**.1993. smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Zagreb, Sarajevska cesta 41, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Ilica 335, radi ograničenja slobode kretanja, 31. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i uprave poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4483, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 25. srpnja 2026. II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.
III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/4483, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 25. srpnja 2026., ograničio tužitelju slobodu kretanja na način da je tužitelj dužan boraviti u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu i da je dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite i javljati se nadležnim tijelima u Prihvatilištu svaki dan u 14:00 sati. Navedena je mjera određena od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do okončanja postupka međunarodne zaštite.
2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi da su obrazloženje rješenja kao i sama izreka trajanja mjere u suprotnosti sa zakonskim odredbama. Naime, ističe kako postupak međunarodne zaštite može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko godina te napominje i da tuženik nije ispitao tužitelja prije određivanja ovakve mjere. Ističe da je tuženik kao vrijeme javljanja u točki 2. izreke naveo svaki dan u 14,00 sati dok u obrazloženju rješenja navodi svaki dan u 12,00 sati. Navodi da je pojam "okončanja postupka međunarodne zaštite" krajnje neodređeni pojam te da kada bi ga i kao takvog prihvatio tada se postavlja pitanje radi li se o upravnom postupku ili upravnom sporu. Navodi da se tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na rizik od bijega te smatra da ukoliko tuženik ovime želi spriječiti bijeg, tada nije dovoljno pozivanje na rizik od bijega. Ističe da je vraćen temeljem dublinskog postupka iz Francuske, gdje pri tome nije u trenutku odlaska niti znao za dublinski postupak i obaveze prema zemlji koja je prva prijemna zemlja u EGP- u, pa tako nije mogao niti razumjeti implikacije svog odlaska u Francusku. Navodi da sada nakon provedenog postupka, razumije principe takvog postupka te je u Republici Hrvatskoj kao državi prvog pristupa odlučio tražiti međunarodnu zaštitu . Smatra da je tuženik što se tiče opasnosti, morao dokazati da isti postoji u trenutku donošenja rješenja, a ne da je postojao u prošlosti. Predlaže da ga Sud na tu okolnost sasluša.
2.1. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika te da mu se odobri besplatna pravna pomoć.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u postupku donošenja pobijanog rješenja uvidom u Informatički sustav Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da je tužitelj 7. rujna 2025. godine u Policijskoj upravi karlovačkoj, Policijskoj postaji Karlovac s ispostavom Vojnić, izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je istoga dana smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Navodi da je uvidom u službenu bilješku Prihvatilišta od 10. rujna 2025. godine utvrđeno, da je tužitelj napustio Prihvatilište, nakon čega se više nije vratio niti je u zakonom propisanom roku prijavio promjenu boravišta na području [adresa]. Slijedom toga, postupak mu je obustavljen na temelju članka 39. stavka 2. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ističe da je tužitelj 22. srpnja 2026. godine u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Postaji aerodromske policije Pleso, ponovno izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu nakon što je vraćen u Republiku Hrvatsku iz Francuske Republike sukladno članku 13. stavku 1. Uredbe (EU) br. 604/2013, s obzirom na to da je prema podacima iz sustava EURODAC prvi put evidentiran u Republici Hrvatskoj. Poziva se na odredbu članka 54. stavak 1. točka b) i stavak 2. točka 1. Navodi kako činjenica da je tužitelj tijekom prethodnog boravka napustio Prihvatilište i državno područje Republike Hrvatske prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predstavlja konkretnu okolnost relevantnu za procjenu rizika od ponovnog odlaska. Uz navedeno, napominje kako tužitelj nema prijavljeno mjesto boravka izvan Prihvatilišta niti su utvrđene druge okolnosti koje bi osigurale njegovu dostupnost nadležnim tijelima. Ističe da je stoga ocijenjeno kako je bilo potrebno ograničiti slobodu kretanja radi osiguravanja tužiteljeve nazočnosti tijekom provedbe postupovnih radnji, uključujući podnošenje zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, kao i da je u odnosu na tužitelja primijenjena blaža mjera osobnog javljanja nadležnim tijelima, čime je kako navodi primijenjeno načelo razmjernosti. Navodi da je trajanje mjere povezano s okončanjem postupka međunarodne zaštite, zakonskim rokovima za provođenje postupovnih radnji i obvezom Ministarstva da kontinuirano preispituje postoje li razlozi za njezinu daljnju primjenu. Ističe da je prilikom donošenja pobijanog rješenja provedena individualna procjena osobnih okolnosti tužitelja te da je uz njegovo prethodno napuštanje Republike Hrvatske uzeto u obzir i da nema prijavljeno mjesto boravka izvan Prihvatilišta niti su utvrđene druge okolnosti koje bi osigurale njegovu dostupnost nadležnim tijelima te da je ujedno i razmotrena mogućnost određivanja drugih mjera iz članka 54. stavka 2. Zakona. Određivanje blaže mjere osobnog javljanja je prilagođeno fazi postupka. Ističe da razlika između vremena javljanja navedenog u izreci pobijanog rješenja i vremena navedenog u njegovu obrazloženju predstavlja očitu pogrešku u pisanju te da je za izvršenje mjere mjerodavno je vrijeme određeno u izreci rješenja, odnosno 14:00 sati.
3.1. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke izvršen je uvid u spis tuženika te je 28. kolovoza 2026., održana usmena i javna rasprava u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. Zakon o upravnim sporovima – Narodne novine, 36/24. – dalje ZUS), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Iz podataka spisa dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je osporavanim rješenjem tužitelju određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na način da je tužitelj dužan boraviti u Prihvatilištu do podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a nakon podnesenog zahtjeva može se slobodno kretati uz obvezu javljanja nadležnim službenicima u Prihvatilištu. Ocijenjeno je da se nakon podnošenja zahtjeva dostupnost tražitelja može osigurati blažom mjerom osobnog javljanja nadležnim tijelima.
6.1. Naime, prema podacima spisa proizlazi da je tužitelj već ranije napustio Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite i nakon toga se više nije vratio u Prihvatilište, niti je javio promjenu boravišta, da bi nakon toga 22. srpnja 2026., izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu kada je vraćen u Republiku Hrvatsku iz Francuske sukladno članku 13. stavku 1. Uredbe (EU) br. 604/2013, s obzirom na to da je prema podacima iz sustava EURODAC prvi put evidentiran u Republici Hrvatskoj.
7. Tuženik se u obrazloženju rješenja pozvao na mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26) tj. odredbu članka 52. stavka 4. točke 7., 8. i 9. kojim su propisane dužnosti tražitelja, a odnose se na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, obvezu odazivanja pozivu tuženika za saslušanje, surađivanja tijekom cijelog postupka odobrenja međunarodne zaštite, dužnost boravka na određenom mjestu koje odredi Ministarstvo i ostajanja na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite.
8. U provedenom su postupku utvrđene okolnosti iz kojih proizlazi da je tužitelj već jednom napustio Republiku Hrvatsku što ukazuje na opasnost od ponovnog bijega, tužitelj nema prijavljeno mjesto boravka, a potrebno je osigurati njegovu dostupnost nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji koje se odnose na podnošenje zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu.
9. Prema ocjeni Suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, tuženik je u konkretnom slučaju odredio najprikladniju i blagu mjeru koja je nužna za ostvarivanje zakonitog cilja, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje su navedene u prethodnom odlomku ove odluke. U obrazloženju osporavanoga rješenja navedene su bitne činjenice i osobne okolnosti tužitelja, te je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar, a primjenom kojeg propisa je tuženiku dana ovlast za ograničenje kretanja tražitelju međunarodne zaštite iz jednog od zakonski nabrojenih razloga, pa se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima.
10. Sud je odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, jer je ocijenio taj dokazni prijedlog neadekvatnim za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, imajući u vidu dostupnu materijalnu dokumentaciju i neosporene tvrdnje u upravnom postupku i u upravnom sporu.
11. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao točki I izreke.
12. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15. i 155/22.).
13. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Zoran Bauer točkom III izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu do 500,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
U Zagrebu 31. kolovoza 2026.
Sutkinja:
Meri Dominis Herman
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Odvjetnik Zoran Bauer, Zagreb, Kozarčaninova 2
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite, [adresa] Zagreb, Ilica 335
3. U spis
