REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4941/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Meri Dominis Herman, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Margarete Duvnjak, uz sudjelovanje Jasminke Janković, zapisničarke, u upravnom tužitelja ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Fran Ježić, odvjetnik iz Varaždina, Zagrebačka 89, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti, 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/22- 01/457, URBROJ: 513-04-25-2 od 21. listopada 2025.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Porezne uprave Područnog ureda Bjelovar, Ispostave Bjelovar KLASA: UP/I-410-23/22-32/5, URBROJ: 513-07- 07-01-22-3 od 3. kolovoza 2022.

III Nalaže se tuženiku OIB: 18683136487 nadoknaditi tužitelju OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura ( tisućudvjestopedest eura) u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika čijim rješenjem KLASA: UP/II-410- 18/22-01/457, URBROJ: 513-04-25-2 od 21. listopada 2025. je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Porezne uprave Područnog ureda Bjelovar, Ispostave Bjelovar KLASA: UP/I-410-23/22-32/5, URBROJ: 513-07-07-01- 22-3 od 3. kolovoza 2022.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 3. kolovoza 2022. utvrđuje se da je tužitelj za razdoblje oporezivanja od 3. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. korištenjem poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, na način da je za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada od isplatitelja primitka Q d.o.o. (dalje: Isplatitelj) primao isplate iskazane putem obrta koji dohodak utvrđuje u paušalnom iznosu te je korištenjem poreznih pogodnosti ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u iznosu od 166.443,50 kn. Tužitelj se obvezuje uplatiti obvezu poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 17.502,13 kn, doprinos za zdravstveno osiguranje u iznosu od 23.573,54 kn, doprinos za mirovinsko osiguranje temeljem generacijske solidarnosti u iznosu od 21.430,49 kn i doprinos za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje u iznosu od 7.143,50 kn, sve u korist računa određenih osporenim rješenjem. Na nepravodobno uplaćeni iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te iznos obveza doprinosa obračunava se i plaća zatezna kamata.

3. Tužitelj u cijelosti osporava zakonitost pobijanog akta. U bitnom ističe kako je porezno tijelo počinilo bitne povrede postupka i pogrešno primijenilo materijalno pravo prilikom odlučivanja da li su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke koje propisuje Pravilnik o porezu na dohodak, a odnose se na kriterije kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka. U odnosu na kriterij kontrole ponašanja, smatra da isti nije ispunjen iz razloga što podnošenje izvješća može biti obilježje nesamostalnog rada, ali jednako tako može biti obilježje samostalne djelatnosti. Smatra da porezna tijela nisu izvršila uvide u te specifikacije pa da su mogla dati ocjenu istih i da su onda zaista mogla utvrditi da je riječ o izvješćima o radu. Nadalje, ističe da porezna tijela nisu izvršila uvid niti u bilo kakvu komunikaciju Isplatitelja sa tužiteljem pa da bi mogla izvesti zaključak da je tužitelj primao upute za rad. U odnosu na navod tuženika da je tužitelj koristio opremu Isplatitelja, iako ta odredba stoji u Ugovoru, isti smatra neosnovanim, obzirom da tuženik ničime nije dokazao da se to zaista i dogodilo. U odnosu na kriterij financijske kontrole, tuženikov navod da je isti ispunjen iz razloga što je tužitelj sa Isplatiteljem ugovorio cijenu naplate po naplativim satima i plaćanje u mjesečnim obračunskim razdobljima, smatra neosnovanim. Ističe kako način financiranja i visina primitaka ne određuje karakter obavljenih poslova te da je to odavno prihvaćeno stajalište Visokog upravnog suda i Ustavnog suda. Stoga da porezno tijelo na temelju navedenih činjenica nije niti moglo osnovano i na dokazima utemeljeno dati predmetnu ocjenu karaktera posla i utvrditi postojanje elemenata financijske kontrole. Navodi da je svim svojim klijentima cijenu usluge naplaćivao po naplativim satima, a ne samo Isplatitelju te da je ovakav način naplaćivanja uobičajen u ovoj vrsti djelatnosti. U odnosu na kriterij odnosa stranaka, tužitelj smatra da to što su on i Isplatitelj registrirani za istu djelatnost, da je ugovor o poslovnoj suradnji zaključen na neodređeno vrijeme sa ugovorenim otkaznim rokom, ne dokazuje da je ispunjen kriterij odnosa stranaka te da je koristio porezne pogodnosti protivno svrsi zakona. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja, predlaže da Sud riješi predmetni spor bez rasprave i tužbu odbije kao neosnovanu.

5. Strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima drugih stranka, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/24 – dalje: ZUS) te je spor riješen bez održavanja rasprave, na temelju ovlaštenja iz članka 98. stavka 1. točke 6. ZUS-a, s obzirom da je Sud na temelju stanja spisa utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije tražio održavanje rasprave i nije predložio izvođenje dokaza.

6. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Iz obrazloženja osporenog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tužitelju utvrđena obveza temeljem uvida u podatke iz Informacijskog sustava Porezne uprave, prometa po žiro računu, popunjenog upitnika RN, Ugovora o poslovnoj suradnji zaključen dana 5. rujna 2019. s društvom Q d.o.o. (dalje: Ugovor) kao i Dodatka ugovoru o poslovnoj suradnji zaključen 1. listopada 2020. godine od strane tužitelja s pozivom na odredbe Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o porezu na dohodak. Na temelju navedenog, tijelo je utvrdilo da je tužitelj u nadziranoj godini koristio porezne pogodnosti protivno svrsi zakona iz članka 12.a Općeg poreznog zakona, odnosno da je utvrđeno postojanja obilježja nesamostalnog rada i to presudnim utjecajem kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.

8.1. U odnosu na kriterij kontrole ponašanja, tijelo smatra da je isti ispunjen iz razloga što je predmetnim Ugovorom ugovoreno u članku 3. stavku 2. da se tužitelj obvezuje iznijeti sve potrebne informacije te se Isplatitelja obvezuje pravovremeno obavještavati o obvezama izvršenja pojedinih usluga kao i rokovima za izvršenje istih. Nadalje, da je isti ispunjen i iz razloga što je u Privitku 1. Ugovora - Naknada, ugovoreno da se tužitelj obvezuje izdati račun zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu uz koji mora priložiti specifikaciju pruženih usluga i to analitičku specifikaciju pruženih usluga po danima i točnim obračunom radnih sati tijekom obračunskog razdoblja te dnevne i mjesečne evidencije rada u programu Isplatitelja, kao i da tužitelj može za rad na projektu angažirati podizvoditelje (pravne i fizičke osobe), ali isključivo na temelju prethodne pisane suglasnosti Isplatitelja.

8.2. Nadalje, u odnosu na kriterij financijske kontrole, smatra da je isti ispunjen jer je ugovorena mogućnost nadoknade putnih i drugih troškova, da je ugovoreno plaćanje po satu i mjesečno kao i da su u Ugovoru navedene klauzule ograničenja tržišnog ponašanja tužitelja.

8.3. Ističe da je kriterij odnosa stranaka utvrđen jer su tužitelj i tuženik registrirani za iste djelatnosti i da tužitelj obavlja poslove koji čine redovno poslovanje Isplatitelja, zatim da je predmetni Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme te da isti ima obilježja ugovora o radu, a i ugovoren je otkazni rok.

9. Tuženik je odbio žalbu tužitelja u bitnom navodeći da je utvrđeno postojanje obilježja nesamostalnog rada i to presudnim utjecajem kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio u poslovnom odnosu sa Isplatiteljem u nadziranoj 2020. godini te da s njim ima zaključen Ugovor o poslovnoj suradnji (dalje: Ugovor).

11. Međutim, sporno je da li taj poslovni odnos tužitelja i Isplatitelja ima obilježja nesamostalnog rada i da li je tužitelj za razdoblje oporezivanja od 3. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. koristio porezne pogodnosti protivno svrsi zakona.

12. Sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o radu ( Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Stavkom 3. istog članka propisano je da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

13. Odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o obrtu ( Narodne novine 143/2013, 127/2019, 41/2020, dalje: ZO) obrt u smislu ovoga Zakona je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa člankom 8. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Stavkom 3. istog članka propisano je da je dopuštena svaka gospodarska djelatnost koja nije zakonom zabranjena.

14. Sukladno članku 4. ZO-a, obrtnik u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

15. Sukladno članku 12. a. stavku 1. točki 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, dalje: OPZ) porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim propisanim poreznim stopama, a koji nisu bili namijenjeni za određenu skupinu poreznih obveznika, smatrat će se da koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, osobito u slučaju kada: 1. isplatitelj primitka za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama.

16. Sukladno članku 27. a. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, dalje: ZPD) za potrebe oporezivanja primicima po osnovi radnog odnosa smatraju se i primici proizašli iz korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona propisanih propisom kojim je uređen opći porezni postupak kod kojih postoje obilježja nesamostalnog rada. Stavkom 2. istog članka propisano je da se obilježja nesamostalnog rada za slučajeve korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona iz stavka 1. ovoga članka određuju temeljem ispunjenja triju kriterija: kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.

17. Sukladno članku 32. a. stavku 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 10/2017, 128/2017, 106/2018, 1/2019, 80/2019, 1/2020, dalje: Pravilnik) za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, uzimajući u obzir sve činjenice bitne za oporezivanje i sve elemente kriterija obilježja nesamostalnog rada propisane člancima 32.d do 32.i ovoga Pravilnika. Stavkom 4. istog članka propisano je da u utvrđenju obilježja nesamostalnog rada prema stavku 3. ovoga članka, svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni. Stavkom 5. istog članka propisano je da se postojanje obilježja nesamostalnog rada utvrđuje presudnim utjecajem kontrole ponašanja i/ili financijske kontrole isplatitelja primitka nad poreznim obveznikom izvršiteljem posla i/ili ako odnos stranaka upućuje na presudnu povezanost u ostvarenju posla. Stavkom 7. istog članka propisano je da se za potrebe preispitivanja elemenata kriterija obilježja nesamostalnog rada prema člancima od 32.d do 32.i ovoga Pravilnika isplatitelj primitka smatra poslodavcem, a porezni obveznik izvršitelj posla posloprimcem.

18. Člankom 32. d. Pravilnika propisano je da se činjenicama bitnim za oporezivanje pojedinog poreznog obveznika posloprimca smatraju podaci: o svim primicima koji se ostvaruju po pojedinom izvoru dohotka u određenom vremenskom razdoblju, polazeći od prethodne alineje, ostvaruju li se primici od nesamostalnog rada u istom vremenskom razdoblju s drugim izvorima dohotka, koja djelatnost se obavlja i koliko dugo, postoji li utvrđen plan poslovanja, na koji način se djeluje na tržištu, koji je uobičajeni način pronalaska poslovnih partnera te sklapanja poslovnih odnosa, broj poslovnih partnera, te ovisno o pojedinom slučaju ostale činjenice bitne za oporezivanje.

19. Člankom 32. i. propisano je da u skladu s člankom 27.a Zakona obilježja nesamostalnog rada određuju se temeljem ispunjenja elemenata tri kriterija: kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se ispunjenje elemenata kriterija obilježja nesamostalnog rada utvrđivati u odnosu na određenog isplatitelja primitka.

20. Člankom 32. f. Pravilnika propisano je polazeći od članka 32.a stavka 7. ovoga Pravilnika, kriterij kontrola ponašanja obuhvaća elemente koji pokazuju ima li poslodavac pravo usmjeriti i kontrolirati što posloprimac radi i kako obavlja posao (kroz upute, obuku ili druga sredstva): 1. određuje li poslodavac posloprimcu mjesto obavljanja posla neovisno o tome što se isti može obavljati i na drugom mjestu, 2. daje li poslodavac posloprimcu upute kako obaviti posao, 3. određuje li poslodavac posloprimcu vrijeme, mjesto ili način obavljanja posla, 4. vodi li poslodavac evidenciju radnog vremena za posloprimca, 5. nadzire li poslodavac dinamiku izvršenja posla ili zahtjeva izvještaje o izvršenju posla, 6. koristi li posloprimac opremu i sredstava za rad poslodavca, 7. obučava li poslodavac posloprimca o načinu izvršavanja posla.

21. Člankom 32. g. propisano je da polazeći od članka 32.a stavka 7. ovoga Pravilnika, kriterij financijske kontrole obuhvaća elemente koji pokazuju ima li poslodavac pravo usmjeriti ili kontrolirati financijske i poslovne aspekte posloprimčevog rada: 1. usmjerava li i/ili ugovara, odnosno nadoknađuje li poslodavac poslovne i putne troškove posloprimca, 2. ulaže li poslodavac u opremu, alate i materijale posloprimca, 3. određuje li poslodavac proizvode i usluge koje posloprimac koristi u izvršenju posla, 4. kontrolira li poslodavac način i opseg pružanja usluga posloprimca na tržištu, 5. obavlja li poslodavac posloprimcu isplate u određenim vremenskim razdobljima (svaki mjesec) i/ili u približno sličnim iznosima.

22. Člankom 32. h. Pravilnika propisano je da polazeći od članka 32.a stavka 7. ovoga Pravilnika, kriterij odnosa stranaka obuhvaća elemente koji pokazuju vrstu tih odnosa: 1. sklapaju li poslodavac i posloprimac ugovor koji po svojim bitnim obilježjima ima obilježja ugovora o radu, 2. pruža li poslodavac posloprimcu naknade troškova koja su tipična obilježja nesamostalnog rada (godišnji odmor, naknade za bolovanje ili druga prava vezana uz nesamostalni rad), 3. koje je razdoblje trajanja posla te je li to trajanje posla vezano za provedbu određenog projekta ili više projekta u nizu, 4. u kojoj mjeri posao koji obavlja posloprimac predstavlja redovno poslovanje poslodavca, 5. može li posloprimac raskinuti poslovanje s poslodavcem bez materijalnih i financijskih posljedica, 6. je li uobičajeno za poslovanje u djelatnosti isplatitelja primitka da određene poslove na taj način traži na tržištu.

23. U ovom predmetu nesporno je utvrđeno da je tužitelj obrtnik sa paušalnim oporezivanjem, da posluje od 2019. godine te da je u 2020. godini poslovao sa klijentom Q d.o.o. (Isplatitelj), koji je bio većinski isplatitelj njegovog obrta u nadziranoj godini.

24. Bitna obilježja radnog odnosa, propisana ZR-om su da radnik obavlja poslove za poslodavca na temelju ugovora o radu te da obavlja rad pod nadzorom i prema uputama poslodavca iz čega proizlazi da postoji hijerarhija odnosa, rad se obavlja za plaću, neovisno o ishodu poslovanja, a poslodavac određuje mjesto rada i način obavljanja rada, pri čemu radnik nije samostalan u odlučivanju o načinu, vremenu i sredstvima rada, već mu uvjete određuje poslodavac. Također, radnik ima prava za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, kao i pravo na naknadu za godišnji odmor te pravo na prigodne naknade poput božićnice, regresa i drugih prava vezanih uz nesamostalni rad.

25. S druge strane, obrt sa mogućnosti paušalnog oporezivanja dohotka je Zakonom o porezu na dohodak uveden kao pogodnost u cilju poticanja i razvitka poduzetništva.

26. Prilikom donošenja odluke u ovom predmetu, sud je uzimajući u obzir citirane odredbe ZR-a, ZO-a, ZPD-a, OPZ-a i Pravilnika sagledao cjelokupni odnos Isplatitelja i tužitelja sukladno članku 32. a. stavku 3. Pravilnika te je pritom imao na umu i specifična obilježja djelatnosti računalnog programiranja.

27. Iz sadržaja zaključenog Ugovora, pripadajućih Privitaka kao i Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji, koje je tužitelj zaključio sa Isplatiteljem te ostale dokumentacije u spisu, u odnosu na kriterij kontrole ponašanja, sud nalazi da Isplatitelj tužitelju ne određuje mjesto, vrijeme i način obavljanja posla, tužitelj ne vodi evidenciju radnog vremena za Isplatitelja kao u radnom odnosu, a niti mu Isplatitelj daje upute kako obaviti posao. Isplatitelj mu ne pruža mogućnost edukacije ili tečaja, ne obučava ga o načinu izvršavanja posla, a niti ga je slao na službeni put za potrebe obavljanja posla. Tužitelj ne koristi u radu opremu i sredstva za rad Isplatitelja. Slijedom navedenog, Sud ne nalazi niti jedan od propisanih kriterija.

27.1. U odnosu na navod tijela iz prvostupanjskog rješenja, odnosno tuženika, da tužitelj podnosi izvješća Isplatitelju, Sud napominje da je izvođač ugovora o djelu obavezan raditi prema uputama i uz nadzor naručitelja te je očekivano da prilikom izvršavanja posla tužitelj komunicira sa Isplatiteljem i informira ga o radu na projektu. Stoga, prema stavu ovog suda u konkretnom slučaju nije riječ o podnošenju izvještaja kao u radnom odnosu, a niti navedeno dokazuje da je Isplatitelj imao pravnu mogućnost usmjeriti i kontrolirati što tužiteljev obrt radi i kako obavlja posao.

27.2. U odnosu na navod da izvršitelj, sukladno članku 11. Ugovora ima pravo povjeriti izvršenje naloga naručitelja danog prema ovom Ugovoru trećim osobama u svojstvu podizvoditelja samo uz pisanu suglasnost naručitelja, Sud nalazi da navedenu odredbu treba cijeniti u kontekstu sa ostalim odredbama zaključenog ugovora te nalazi da je riječ o ugovornom pitanju između naručitelja i izvođača koji imaju slobodu ugovoriti posao kako žele, pridržavajući se pritom prisilnih zakonskih propisa. Pritom, sud napominje kako je kod ugovora o djelu karakteristično da se izvođač obvezuje izvršiti djelo prema uputama naručitelja te je nerijetko izvođač upravo i angažiran zbog svojih kvaliteta i stručnosti, zbog čega je opravdano da u slučaju kad izvođač prenosi posao na treću osobu, da naručitelj želi biti o istome informiran i dati svoju suglasnost u cilju kvalitetnog izvođenja djela. Shodno tome, ugovorna odredba promatrana u cjelini sa ostalim ugovornim odredbama ne upućuje na postojanje obilježja nesamostalnog rada.

27.3. U osporenom rješenju navedeno je i da tužitelj koristi opremu i sredstva za rad Isplatitelja jer je predmetnim Ugovorom ugovorena međusobna obveza vraćanja opreme i dokumentacije u slučaju raskida Ugovora. Međutim, Sud ne prihvaća zaključak tijela, obzirom da se navedena odredba odnosi i na tužitelja i na Isplatitelja, odnosno vrijedi za obje ugovorne strane te tijelo, odnosno tuženik nije dokazao da je tužitelj uistinu koristio opremu i sredstva za rad Isplatitelja. Pritom, Sud nalazi da tužbi prileži račun- izdatnica br. 1210-1-1 od 20. rujna 2019. iz kojeg je razvidno da je tužitelj kupio računalo i ostala sredstva potrebna za rad.

28. U odnosu na kriterij financijske kontrole Sud nalazi da Isplatitelj nema pravo usmjeravati ili kontrolirati financijske i poslovne aspekte tužiteljevog posla, odnosno ne nadoknađuje tužitelju poslovne i putne troškove, ne ulaže u opremu , alate i materijale tužitelja, ne određuje proizvode i usluge koje je tužitelj obvezan koristiti u izvršenju posla, a niti kontrolira tužitelja u načinu i opsegu pružanja usluga na tržištu.

28.1. U odnosu na navod tijela, odnosno tuženika da je predmetnim Ugovorom ugovorena naknada putnih troškova, iz sadržaja odredbe članka 4. Ugovora, Sud nalazi da navedena odredba određuje općenito naknadu putnih troškova za eventualni pojedini slučaj, sukladno dogovoru ugovornih strana, ali da tuženik nije dokazao da je Isplatitelj tužitelju zaista i isplaćivao naknadu za putne troškove.

28.2. U odnosu na navod iz prvostupanjskog rješenja da Isplatitelj tužitelju obavlja isplate u određenim vremenskim razdobljima, u približno sličnim iznosima , Sud nalazi da je u 2020. godini Isplatitelj bio većinski isplatitelj tužiteljevog obrta i da mu je uplaćivao mjesečne uplate u nejednakim iznosima, ali da je tužitelj 33,8 % svojih prihoda ostvario iz drugih izvora, surađujući sa drugim klijentima (Fleksbit d.o.o., Boolean j.d.o.o., [obrt], obrt za usluge i trgovinu, vl. LA i ZAG i Udruga branitelja domovinskog rata , Moj-grad d.o.o.), što nije zanemariv iznos, a koju činjenicu tijelo i tuženik ne spore. Isto tako, Sud ističe da ovakav način angažiranja stručnjaka za posao na određenim projektima nije pravno zabranjen te ne može prihvatiti obrazloženje tijela, odnosno tuženika, da se tužitelj ne ponaša na tržištu kao poduzetnik koji obavlja samostalnu djelatnost. Pritom, Sud napominje da je općepoznata činjenica da su uvjeti poslovanja u 2020. godini, posebice u vidu nalaženja klijenata bili uvelike otežani, zbog pandemije koronavirusa.

28.3. Nadalje, u odnosu na navod da je plaćanje bilo ugovoreno u fiksnom iznosu, ali i po satu, Sud napominje, da u određenim djelatnostima, poput računalnog programiranja, za obavljanje određenog posla nije moguće unaprijed predvidjeti koliko će vremena biti potrebno da se isporuči ugovoreno djelo pa je ugovaranje cijene po odrađenom satu uobičajeno za ovakvu vrstu posla.

28.4. Tijelo je navelo da je člankom 7. Ugovora, ugovoreno da se tužitelj neće izravno ili neizravno pojedinačno ili za račun bilo koje druge osobe obraćati klijentima Isplatitelja direktno, a niti putem podružnice, društva majki, partnerskih trgovačkih društava, holding društava ili sličnih entiteta povezanih s Isplatiteljem u bilo kojem obliku, bez pisane suglasnosti Isplatitelja, kao i da je člankom 8. Ugovora propisano da se tijekom trajanja Ugovora i u razdoblju duljem od 2 (dvije) godine od prestanka Ugovora, tužitelj obvezuje da neće izravno ili neizravno, pojedinačno ili za račun bilo koje druge osobe sklapati ugovore koji imaju prirodu privremenog zapošljavanja sa klijentima Isplatitelja te da je člankom 10. Ugovora propisano da tužitelj ima slobodu obavljanja sličnih ili istih poslova s drugim naručiteljima koji nisu poslovni partneri Isplatitelja ili to nisu bili pa da su ispunjeni uvjeti financijske kontrole. Međutim, Sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog tijela i ističe da navedene odredbe treba tumačiti na način da se njima pruža sigurnost Isplatitelju u vidu zaštite njegovog know how (kao sustav različitih znanja i iskustava o poslovanju, koja mogu biti komercijalne (tržišne) ili tehničke naravi) te suprotno navodu prvostupanjskog tijela, odnosno tuženika, iste ne dokazuju da je Z tužitelju zabranjivao da radi sa drugim klijentima i kontrolirao njegovo poslovanje, nego isto predstavlja klauzulu koja je tipična za poduzetničke odnose prilikom čega se u konkretnom slučaju Isplatitelj štiti od toga da se tužitelj kao samostalni subjekt na tržištu obraća izravno njegovim klijentima sa nelojalnim ponudama i navedena odredba je u skladu sa načelom slobode ugovaranja ugovornih strana. Također, sud nalazi da je tužitelj u nadziranoj godini 33,8 % svojih prihoda ostvario surađujući sa drugim klijentima, slijedom čega ne proizlazi da je Isplatitelj istom zabranjivao suradnju sa drugim klijentima, odnosno usmjeravao ili kontrolirao njegovo poslovanje. Također, tužitelj je mogao raskinuti predmetni ugovor sa Isplatiteljem bez materijalnih i financijskih posljedica.

29. U odnosu na kriterij odnosa stranaka sud nalazi da je tužitelj sa Isplatiteljem sklopio Ugovor na neodređeno vrijeme, kojim je u članku 2. određeno koje usluge će tužitelj pružati Isplatitelju, s time da se navodi da su to usluge koje su tipične za razvojni ciklus software-a, pri čemu će pojedinačne usluge koje ulaze u opseg pružanja usluga biti prilagođene zahtjevu svakog pojedinog projekta. Pritom, Sud nalazi da je člankom 3. stavkom 1. predmetnog Ugovora, ugovoreno da tužitelj izvršava obveze iz ovog Ugovora osobno, samostalno i neovisno o Isplatitelju, prema svojoj organizaciji radnog vremena, poštujući rokove izvođenja Usluga u prostoru kojeg sam odredi. Također, da je člankom 2. stavkom 2. točkom ix. određeno da će tužitelj za cijelo vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, osiguravati kvalitetu kako u izvršenju usluga tako i u pogledu svih rezultata rada/proizvoda koji iz usluga proizađu, koja je specifično potrebna za usluge koje su predmet Ugovora. Nadalje, da tužitelj odgovara za sve štete, posljedične štete i izmaklu dobit, nastale Isplatitelju ili trećim osobama zbog propuštenog, zakašnjelog ili manjkavog ispunjenja ugovornih obveza.

29.1. Subrogacija je jedno od temeljnih obilježja radnog odnosa i podrazumijeva da je radnik podređen poslodavcu i da osobno obavlja rad pridržavajući se uputa poslodavca koji mu određuje mjesto, vrijeme i način obavljanja rada.

29.2. U konkretnom slučaju, iako je predmetni Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme uz ugovoreni otkazni rok, te da posao koji obavlja tužitelj predstavlja redovno poslovanje Isplatitelja, prema ocjeni suda, isto ne sadrži u sebi elemente podređenosti niti osobnog obavljanja posla kao kod radnika u radnom odnosu.

29.3. Osim toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi odstupanje Isplatiteljevog odnosa sa tužiteljem od njegovog uobičajenog odnosa sa drugim dobavljačima.

30. Sukladno članku 49. Ustava Republike Hrvatske (56/1990, Narodne novine 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010) poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske te prema stavu ovog suda predmetni Ugovor ima obilježja ugovora o djelu, a ne ugovora o radu.

31. Dovodeći u vezu bitne razlike između ugovora o radu i zaključenog Ugovora te sagledavajući cjelokupan poslovni odnos ugovornih strana, Sud nalazi da je iz sadržaja zaključenog Ugovora, Privitaka i pripadajućeg Dodatka, razvidno da je rizik postizanja rezultata na tužitelju, a ne na Isplatitelju, za razliku od ugovora o radu gdje je taj rizik na poslodavcu. Naime, iako je predmetnim Ugovorom, Privitkom, te pripadajućim Dodatkom ugovoreno plaćanje u fiksnom iznosu za projekt, kao i plaćanje po odrađenom satu, da je Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme sa ugovorenim otkaznim rokom te da posao koji obavlja tužitelj predstavlja redovno poslovanje Isplatitelja, rizik postizanja rezultata je i dalje na tužitelju jer ukoliko ne odradi posao za koji je angažiran, za isto neće biti plaćen, neovisno o načinu ugovorenog plaćanja.

32. Također, ovdje nije riječ o podređenosti (subordinaciji) koja je bitno obilježje radnog odnosa, u granicama koje poslodavac ili od njega na to ovlaštena osoba određuje radniku gdje, kada, što i kako će raditi i gdje je radnik obvezan rad obavljati osobno, a poslodavac mu isplaćuje plaću neovisno o postignutim rezultatima. Isto tako, Sud nalazi da nije bila ugovorena naknada njegovih troškova niti korištenje godišnjeg odmora, kao niti naknada za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, a niti je tužitelj imao pravo na isplatu prigodnih nagrada poput božićnica, regresa i drugih prava karakterističnim za nesamostalni rad. Također, činjenica da Z nije bio jedini klijent tužitelja te da je tužitelj 33,8 % svojih primitaka ostvario od drugih klijenata u nadziranoj godini dokazuje da Isplatitelj nije kontrolirao, odnosno usmjeravao njegovo poslovanje.

33. Prema tome, na temelju svega iznesenog sud zaključuje da poslovni odnos tužiteljevog obrta i Isplatitelja ne ukazuje da je postojao presudni utjecaj kontrole ponašanja, financijske kontrole i kontrole odnosa stranaka, te ne nalazi postojanje obilježja nesamostalnog rada. Uzimajući u obzir činjenicu da je Isplatitelj po predmetnom Ugovoru i pripadajućem Dodatku tužiteljevom obrtu vršio isplate osim u fiksnom iznosu, i u mjesečnim iznosima za odrađene projekte, da je predmetni Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme te da posao koji obavlja tužitelj predstavlja redovno poslovanje Isplatitelja, same po sebi nisu dovoljne za zaključak da navedeni poslovni odnos ima obilježja nesamostalnog rada kako je to zaključio tuženik, obzirom da istovremeno nije utvrđeno postojanje niza drugih elemenata propisanih kriterija, uvažavajući činjenicu da sukladno članku 32. a. stavku 4. Pravilnika prilikom utvrđivanja obilježja nesamostalnog rada svi kriteriji, odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni. Ovakav stav izražen je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-2668/2025-5 od 2. srpnja 2025. Slijedom navedenog, osporenim rješenjima povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

34. Stoga je, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao pod točkama I i II izreke presude.

35. Budući da je tuženik izgubio spor dužan je tužitelju nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika. Tužitelju je kao opravdan izdatak u smislu odredbe članka 144. ZUS-a priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV, u sveukupnom iznosu od 1.250,00 EUR uz primjenu Tbr. 27., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

36. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Fran Ježić, Zagrebačka 89, [adresa] Varaždin

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb

3. U spis