1              Poslovni broj: I Kž-321/2021-5

Poslovni broj: I Kž-321/2021-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Sande Janković, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. N. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-20/2021-22 od 3. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

 

I Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II Odbacuje se žalba optuženog V. N. kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-20/2021-22 od 3. rujna 2021., na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), optuženi V. N. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 1. točka 3. i članak 470. ZKP/08.) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi V. N. osobno, bez navođenja žalbene osnove, navodeći da se žali na "…dio optužbe koji nije spomenut u pobijanoj presudu, a radi se o iznosu od 2.310.500,00 kuna, za koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske riješio i presudio…" svojom, u tom dijelu pravomoćnom, odlukom poslovni broj I Kž 454/2017. od 20. siječnja 2021.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi V. N. po branitelju odvjetniku A. L., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Na temelju članka 495. u vezi sa člankom 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a žalba optuženika je nedopuštena.

 

6. Naime, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik naglašava nespornu činjenicu da je optuženik od oštećenog trgovačkog društva temeljem ugovora o zajmu dopušteno pozajmio inkriminirani novčani iznos, jer tu činjenicu priznaje i sam optuženik u svojoj obrani, štoviše brani se da je od oštećenog trgovačkog društva pozajmljivao u nekoliko navrata višestruko veći novčani iznos od inkriminiranog. To obrazlaže time da je tako pribavljenom gotovinom i gotovinskim plaćanjem ostvarivao pogodnosti u poslovanju. No, glede daljnje odlučne činjenice predmetne inkriminacije stranke su na raspravi obrazlagale i branile dvije suprotstavljene teze: optuženik je tvrdio da je tako pribavljenu gotovinu kao direktor i osnivač oštećenog trgovačkog društva koristio u poslovanju tog društva, a državni odvjetnik ga tereti da je inkriminirani novčani iznos protupravno prisvojio i nije ga koristio za poslovanje društva, odnosno, da je upravo za taj iznos oštetio trgovačko društvo.

 

6.1. Odgovarajući na navedeno kao ključno pitanje opstojnosti bitnog obilježja terećenog kaznenog djela, optuženik je tijekom postupka priložio isprave (najprije na pripremnom ročištu, a potom i na raspravi pred prvostupanjskim sudom) temeljem kojih je nastojao pobiti tezu tužitelja da je od društva pozajmljeni iznos protupravno prisvojio za osobne potrebe. Riječ je o izjavi o preuzimanju duga, izjavi o prijeboju, sve temeljeno na računima sa specifikacijama. Pritom, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, prvostupanjski sud je utvrdio kako ispostavljeni računi koji su u podlozi navedenih izjava, sadrže sve knjigovodstvene elemente računa, te da su kao takvi vjerodostojne isprave u smislu knjigovodstvenih propisa, no, bez mogućnosti provjere jesu li ti računi temeljeni na stvarnim pravnim poslovima.

 

6.2. Kraj izloženog stanja stvari, prvostupanjski je sud imao zadaću utvrditi vrijeme sastavljanja navedenih isprava, odnosno, jesu li u pitanju isprave koje su doista već postojale u inkriminiranom vremenu i kao takve od strane tijela progona nisu smatrane pravno relevantnim dokazom kojeg treba privremenim oduzimanjem osigurati za sudski postupak, ili je riječ o ispravama koje tada nisu postojale, već ih je naknadno sačinio optuženik kako bi osnažio svoju obranu, odnosno, izbjegao kaznenu odgovornost.

 

6.3. Oslobađajući optuženika od optužbe uz obrazloženje da nije dokazano da bi isti počinio terećeno kazneno djelo, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da je optuženik navedene isprave kao dokaz dostavio sudu već na pripremnom ročištu, da je izvedenim vještačenjem utvrđeno da iste svojim sadržajem udovoljavaju knjigovodstvenim standardima, te da je ispitana privremena stečajna upraviteljica, svjedokinja B. M. iskazala da "…se stečajni postupak zapravo nije ni provodio, već je otvoren i odmah zaključen, jer je društvo (V. d.o.o.) bilo u blokadi, nije imalo zaposlenih osoba niti imovine…". Također je iskazala da nije imala na uvid dokumentaciju oštećenog društva, već se koristila sadržajem zapisnika o poreznom nadzoru. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako, imajući u vidu pravilo o teretu dokazivanja, koji teret je na tužitelju (članak 3. stavak 2. ZKP/08.), te pravilo o dokaznom standardu glede utvrđenja obilježja kaznenog djela (članak 3. stavak 3. ZKP/08.), nije dokazano da bi optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

 

6.4. Analizirajući i ocjenjujući tako suprotstavljena stanovišta stranaka, a protivno žalbenoj tezi državnog odvjetnika da "…dokumentacija koju je priložio okrivljenik i njegova obrana u spis tek na pripremnom ročištu 2017. godine, nije postojala u vrijeme vođenja stečajnog postupka, te kriminalističkog istraživanja tijekom kojeg je vršena dokazna radnja pretrage doma i drugih prostorija, te osobnog vozila…", ovaj žalbeni sud nalazi kako podaci spisa daju temelj za drugačiji zaključak. Tako je u već prvom provedenom kaznenom postupku u kojem je ukinuta prvostupanjska presuda protiv optuženika upravo za aktualno kazneno djelo (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-454/2017. od 16. ožujka 2021.), Županijsko državno odvjetništvo sudu dana 19. siječnja 2017. dostavilo "dokumentaciju koja se odnosi na sve okolnosti počinjenja kaznenih" (pretpostaviti je "djela") – listovi spisa 2990-3011, koja dokumentacija obuhvaća i isprave na koje se u svojoj obrani poziva optuženik. Da su te isprave postojale od ranije u odnosu na vrijeme pripremnog ročišta i rasprave u prvoj provedenoj raspravi, slijedi i iz iskaza u istrazi ispitane svjedokinje M. P. (listovi spisa 2761-2763). Naime, ista je u svojstvu vlasnice knjigovodstvenog servisa koji je vodio poslovne knjige za društva M.-E. i V.-H., a koja društva su bila u poslovnom odnosu sa oštećenim društvom V., iskazala da se sjeća "…da je 31.12.2009., a što je utvrdila pripremajući se za današnje ispitivanje, kroz žiro - račun V.-H. P. i M. - E. provedena višestruka kompenzacija… Naime, sjećam se da je u ovoj kompenzaciji sudjelovalo društvo V. koje je bilo u vlasništvu N., koje je bilo dobavljač društva M. – E. d.o.o." O postojanju poslovnih odnosa i s tim spojenih novčanih transakcija svjedočila je i D. V., koja je ovlašteno vodila knjigovodstvo trgovačkog društva D. d.o.o. Iz njezinog iskaza slijedi da je oštećeno društvo V. bilo jedno od dobavljača društvu D., te se sjeća "…da je vidjela ulazne račune ovih društava… Također se sjećam da su bili dosta visoki iznosi naznačeni na tim računima…" (list spisa 2768). Dakle, voditeljice dvaju računovodstveno-knjigovodstvenih servisa, kao stručnjaci navedene poslovne domene, svjedočile su kako o pravnom prometu oštećenog društva i računima koji su se s tim u svezi izdavali, tako i o provedenim kompenzacijama, prijebojima, na koje isprave se u svojoj obrani poziva optuženik. Drugim riječima, navedene svjedokinje potvrđuju da su navedene isprave sačinjene u inkriminirano vrijeme i da nisu nastale neposredno prije rasprave u predmetnoj kaznenoj stvari. Takav zaključak slijedi i iz dopunskog nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koji je sačinjen 18. ožujka 2015., gdje su vještaci imali na raspolaganju i državnoodvjetnički spis K-DO-236/2012., koji spis je sadržavao i izjave o preuzimanju duga i izjave o višestrukom prijeboju iz 2010. godine (listovi spisa 2787 – 2793).

 

6.5. U navedenom kontekstu žalba državnog odvjetnika u bitnome se svodi na stranačku reinterpretaciju sadržaja izvedenih dokaza. Tako državni odvjetnik u žalbi navodi da je iz svjedočenja B. M. "…moguće zaključiti da dokumentacija koju je priložio okrivljenik i njegova obrana u spis tek na pripremnom ročištu 2017. godine, nije postojala u vrijeme stečajnog postupka, te kriminalističkog istraživanja tijekom kojeg je vršena i dokazna radnja pretrage doma i drugih prostorija, te osobnog vozila, jer je u najmanju ruku čudno da niti jedno javnopravno tijelo nije tijekom svog nadzora poslovanja društva V. d.o.o. uvažilo i analiziralo dokumentaciju koju je okrivljenik naknadno predao u spis…". No, ta svjedokinja je iskazivala kako nije imala uvid u dokumentaciju oštećenog trgovačkog društva te da se stečaj otvorio i odmah zaključio, pri čemu je ona koristila podatke iz rješenja o obavljanom poreznom nadzoru u istom. Taj iskaz svjedokinje M. je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sa aspekta utvrđenja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije vrijednosno neutralan, te protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ne potvrđuje njegovu tezu glede načina trošenja pozajmljenog novca.

 

7. Zbog svega izloženog, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud ocjenom sadržaja na raspravi izvedenih dokaza utemeljeno zaključio kako odlučne činjenice glede opstojnosti bitnih obilježja nisu nedvojbeno dokazane, slijedom čega je temeljem odredbe članka 453. točka 3. ZKP/08. optuženika oslobodio od optužbe za terećeno kazneno djelo. Stoga je na osnovi članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

 

8. Žalbu optuženika koja je izjavljena u odnosu na pravomoćno presuđenu stvar odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-454/2017. od 16. ožujka 2021. trebalo je odbaciti kao nedopuštenu, jer je žalba protiv navedene kao presude drugostupanjskog suda dopuštena samo u slučajevima propisanim odredbom članka 490. stavak 1. točke 1. - 3. ZKP/08.

 

9. Radi svega navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci ove odluke.

 

U Zagrebu 21. veljače 2024.