Republika Hrvatska

Pn-134/2025-23

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 1. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 31. kolovoza 2026. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske broj HR121001005 1863000160, model 26, poziv na broj odobrenja 5908- 19-19-03003414682, iznos od 13.598,19 kn (slovima: trinaesttisućapetstodevedeset osamkunaidevetnaestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 16. travnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.628,86 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate iznosa od 13.598,19 kn u kojoj tvrdi da je tužiteljeva osiguranica ČM **.**.2009. smrtno stradala u prometnoj nesreći, a prometnu nesreću skrivio je NM koji je upravljao osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, što je utvrđeno presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kio-90/09-21 od 30. listopada 2009.. Tužiteljevim rješenjima broj klasa: 140-03/09-01/OB:03003414682, ur.broj: 341-02-05/3-09-12870, broj 38446, od 23. lipnja 2009. i od **.**.2014. SM i RM, sinu i tužitelju pok. ČM, priznato je pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 2. lipnja 2009.. Tužitelj tvrdi da mu isplatama mirovine nastaje šteta za koju regresno odgovara tuženik kao osiguravatelj. Tužitelj tvrdi da je RM od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2021. isplatio ukupni iznos obiteljske mirovine od 22.110,88 kn i da mu je tuženik u prethodno provedenom postupku mirnog rješenja spora platio razmjerni iznos štete od 8.512,69 kn. Tužitelj smatra da neisplatom razlike tih iznosa trpi štetu za koju odgovara tuženik pa predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje navode iz tužbe koji se odnose na nastanak prometne nezgode od 2. lipnja 2009., o pravu djeteta i supruga tužiteljeve osiguranice na obiteljsku mirovinu i o tome da je tuženik tužitelju u prethodnom mirnom postupku za predmetno razdoblje isplatio nesporni iznos razmjerne štete od 8.512,69 kn. Međutim, tuženik osporava tužiteljevo pravo na naknadu štete u punom iznosu i smatra da u ovom slučaju nema mjesta primjeni čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13 i dr.), nego is tiče da tužitelj ima pravo na naknadu razmjerne štete na temelju čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/2005) i da je tuženik tužitelju tu razmjernu štetu namirio. Također, tuženik ističe da tužitelj nije u obzir uzeo činjenicu da je tužiteljeva osiguranica uplaćivala doprinose za mirovinsko osiguranje i da bi tužitelj, ako bi imao pravo na naknadu štete u punom iznosu, ostvario nepripadnu imovinsku korist jer bi primio naknadu već od štete koju trpi, a to bi bilo suprotno temeljnim načelima odštetnog prava. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Presudom ovoga suda broj Pn-223/21-4 od 11. ožujka 2022. tužbeni zahtjev u cijelosti je prihvaćen i tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 13.598,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama (toč. I. izreke) i riješeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. II. izreke). Ta presuda temelji se na pravnom shvaćanju da tužitelj na temelju čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) ima pravo zahtijevati naknadu punog iznosa štete pretrpljene isplatom na temelju pravomoćno priznatog prava iz mirovinskog osiguranja. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-743/2022-7 od 8. listopada 2025. ukinuta je presuda od 11. ožujka 2022. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovni postupak.

4. Tijekom ponovljenog postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem dopisa od 13. ožujka 2012., 1. kolovoza 2014., 20. srpnja 2017., 29. listopada 2019., 7. studenoga 2019., 1. travnja 2020., 29. ožujka 2021., 26. ožujka 2021. i 5. svibnja 2021., podataka banke podataka od 7. lipnja 2021., rješenja od 23. lipnja 2009., rješenja od 29. listopada 2014., tužbe od 24. srpnja 2020., dopisa od 28. veljače 2020., kartice glavne knjige od 23. lipnja 2020., presude od 30. listopada 2009., dopisa PPP Bjelovar od 2. srpnja 2010. i izvatka po transakcijskom računu od 6. svibnja 2021..

Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem jer tužitelj nije uplatio predujam za izvođenje toga dokaza, iako je raspravnim rješenjem od 23. siječnja 2026. pozvan da to učini u roku od 15 dana, uz upozorenje da se u protivnom dokaz neće izvesti.

5. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tijekom postupka došlo je do promjene službene valute u Republici Hrvatskoj tako da primjenom fiksnog tečaja konverzije iznos od 13.598,19 kn sada predstavlja iznos od 1.804,79 EUR. Međutim, budući da je ocjena ovoga suda da tužbeni zahtjev nije osnovan, nije bilo potrebno tužbu vratiti tužitelju radi ispravka naznakom tražbine u sadašnjoj valuti.

7. Nije sporno da je tužiteljeva osiguranica ČM preminula zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 2. lipnja 2009. za čiji nastanak je isključivo odgovoran tuženikov osiguranik NM, nije sporno da je sinu i suprugu tužiteljeve osiguranice SM i RM tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu, nije sporno da je tužitelj RM u razdoblju od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2021. na ime obiteljske mirovine isplatio ukupni iznos od 22.110,88 kn i nije sporno da je tuženik tužitelju u postupku mirnog rješenja spora koji je prethodio ovoj parnici isplatio razmjerni dio tog iznosa od 8.512,69 kn.

Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu cjelokupne štete koju je trpio isplatom ukupnog iznosa obiteljske mirovine suprugu tužiteljeve pok. osiguranice, tj. ima li tužitelj pravo na naknadu preostalog spornog iznosa štete od 13.598,19 kn.

8. Nije sporno, a proizlazi i iz pročitanih isprava da je tuženikov osiguranik NM presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kio-90/09-21 proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo izazivanjem prometne nesreće jer je kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe. Do prometne nesreće došlo je kada je NM **.**.2009. upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola, zbog čega su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, pa je vozilom prešao na lijevu stranu kolnika i naletio na vozilo kojim se iz suprotnog pravca pravilno kretala tužiteljeva osiguranica ČM koja je istog dana zbog mnogobrojnih teških ozljeda preminula. Tužitelj je rješenjima od 23. lipnja 2009. i **.**.2014. SM i RM priznao pravo na obiteljsku mirovinu, a u razdoblju od 1. veljače 2020. do **.**.2021. RM po toj osnovi isplatio je ukupni iznos od 22.110,88 kn.

9. Tužiteljeva tražbina odnosi se na razdoblje od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2021., a tada je na snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji u čl. 27. propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom pri tom se između ostaloga smatra i razmjerni iznos mirovine članova obitelji oštećene osobe. Taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Sukladno tome, tuženik kao društvo za osiguranje u obvezi je tužitelju naknaditi štetu samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja je isplaćena članu obitelji tužiteljevog osiguranika bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi se tužiteljevom osiguraniku isplatila zbog umirovljenja u slučaju povrede na radu.

Sud ocjenjuje da nije osnovano tužiteljevo pravno shvaćanje prema kojem bi se osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva trebala cijeniti primjenom čl. 161. st. 1. i 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) s obzirom na to da je drugačije pravno shvaćanje izraženo u sudskoj praksi, tj. u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tužitelj u ovome sporu od tuženika zahtijeva isplatu cjelokupnih mjesečnih iznosa koje je članu obitelji svoje osiguranice isplatio na ime obiteljske mirovine zbog smrti osiguranice. Nije sporno da je isplaćeni iznos štete u spornom razdoblju 22.110,88 kn i da je tuženik tužitelju već isplatio razmjerni iznos štete od 8.512,69 kn. Kako bi se utvrdilo je li tuženik isplatom razmjernog iznosa štete od 8.512,69 kn u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tužitelju ili je sukladno tužbenom zahtjevu dužan platiti i dodatnih 13.598,19 kn (ili neki dio toga iznosa u slučaju djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva), sud je raspravnim rješenjem od 23. siječnja 2026. odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i tužitelja je pozvao da u roku od 15 dana na račun suda uplati predujam za vještačenje od 500,00 EUR, a pri tom je tužitelja upozorio da se financijsko vještačenje neće izvesti, ako tužitelj ne uplati predujam. Tužitelj predujam nije uplatio ni u roku koji mu je određen ni do dana održavanja ročišta 1. lipnja 2026. na kojem je zaključena glavna rasprava. Zbog toga sud smatra da tužitelj nije dokazao tuženikovu obvezu da tužitelju plati iznos od 13.598,19 kn na ime naknade štete, tj. sud smatra da tužitelj nije dokazao da ranije plaćeni iznos od 8.512,69 kn ne predstavlja cjelokupni razmjerni iznos štete koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju i da tužitelju pripada pravo na naknadu većeg iznosa štete. Naime, sud bez financijskog vještačenja zbog nedostatka stručnog znanja ne može sam utvrditi iznos razlike između iznosa obiteljske mirovine koja je u spornom razdoblju plaćena članu obitelji tužiteljeve osiguranice i iznosa mirovine koja bi bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu ČM, odnosno, ne može utvrditi odgovarajući razmjerni iznos mirovine koji bi tuženik temeljem čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu eventualno bio dužan nadoknaditi kao stvarnu štetu.

10. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovane.

11. Sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog s ročišta održanog 1. lipnja 2026. da se ovaj parnični postupak prekine do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-44/2026 u kojem se odlučuje o istovrsnoj pravnoj stvari, ali za prethodno razdoblje. Naime, tuženik se usprotivio prijedlogu za prekidom parnice, a sud smatra da odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u drugom istovrsnom predmetu koji se odnosi na različito sporno razdoblje ne predstavlja pravno pitanje za rješenje ovoga spora u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a i da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 213. st. 1. toč. 1. istog zakona.

12. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti uspio u sporu.

Tuženikovi troškovi ukupno iznose 1.628,86 EUR i odnose se na trošak sastava podnesaka od 23. srpnja 2021. i 18. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, sastava žalbe od 25. ožujka 2022. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja punomoćnika na ročištima 27. siječnja 2022., 23. siječnja 2026. i 1. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, PDV-a u iznosu od 312,50 EUR i sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 66,36 EUR. Ovi troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su sukladno tuženikom zahtjevu na temelju važeće Odvjetničke tarife i Tarife sudskih pristojbi.

13. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 31. kolovoza 2026.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.