REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-19/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u parničnom predmetu tužitelja FI. -MA. d.o.o., Nova Gradiška, Kralja Petra Svačića 15, OIB: 35660411389, kojeg zastupa punomoćnik Juraj Blažičko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate 21.207,37 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8.8. Ugovora o kreditu br. 5117207807 od 15. listopada 2019., sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: „Klijent može prijevremeno otplatiti Kredit, djelomično ili u cijelosti, pod sljedećim uvjetima da (i) je Rok korištenja istekao i da (ii) je u pisanom obliku obavijestio Banku 10 (deset) radnih dana unaprijed. Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu u visini od 2 % od prijevremeno uplaćenog iznosa.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 21.207,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 11. prosinca 2021. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje dospijeća od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu do 21.233,47 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2021. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 3.273,84 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24.7.2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i isplate 21.207,37 EUR s kamatama. Navodi da je 15.10.2019. kao korisnik kredita/klijent s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 5117207807 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 1.555.000,00 EUR uz rok otplate od 60 mjeseci, uz ostale uvjete navedene u Ugovoru. Tužitelj je prijevremeno vratio kredit pa mu je tuženik naplatio temeljem ugovora 2% od prijevremeno uplaćenog iznosa odnosno 21.207,37 EUR. Smatra da je ugovorna odredba čl. 8.8. ugovora ništetna, te da je naplata jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita nezakonita. Tuženik je naplatu jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita od 159.786,89 kn (21.207,37 EUR) izvršio prema računu br. 3249-PRO098-1-2021-PRO od 3. prosinca 2021., na način da je ista plaćena od treće osobe – Raiffeisenbank Austria d.d. prema uvjetima iz Ugovora o kreditu br. 21075020009 od 5.10.2021. kojim je ugovoreno da se zatvara prethodni kredit. Ugovor o kreditu dan je tužitelju na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika te tužitelj nije dobio bilo kakve informacije o troškovima u vezi prijevremenom otplatom kredita, tj. ugovorena odredba nije u cijelosti jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi (naknade) odnose niti koja je njihova svrha, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik uopće ne navodi na što se odnosi predmetna naknada, a ujedno tuženik kao banka nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik uopće nije obrazložio u čemu bi se sastojala visina naknade. Poziva se na odredbe čl. 1024. st. 2.-4. Zakona o obveznim odnosima propisano je sljedeće: (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. (3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. (4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, u konkretnom slučaju predmetna naknada može se odnositi samo na štetu koju u ovom slučaju tuženik nije pretrpio. Sporna odredba ništetna je i iz razloga što je protivna odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 271. i čl. 272. ZOO-a. Naime, ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je banka ovlaštena jednostrano odrediti takvu naknadu u postotku od visine kredita sukladno odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija o kojem navedena naknada ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije dopuštena jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva pa je samim time i ništetna takva odredba ugovora. Iz navedenog proizlazi kako je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi. Predložio je da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8.8. Ugovora o kreditu te obveže tuženika na povrat 21.207,37 EUR.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva radi ništetnosti i isplate, dok ne osporava visinu. Osporava da je odredba čl. 8.8. ništetna. Radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na čiji sadržaj i posljedice je prilikom sklapanja ugovora tužitelj bio u cijelosti upoznat te je vlastitim očitovanjem volje pristao da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu u visini od 2% od prijevremeno uplaćenog iznosa. Radi se o trgovačkom ugovoru, te se radi o uvriježenoj poslovnoj praksi u kreditnim odnosima i trgovačkim običajima. Ovdje se radi i o sporazumu o visini štete jer su tužitelj i tuženik postigli sporazum o naknadi štete koju će platiti tužitelj kao korisnik kredita, pri čemu tuženik navodi da je takav sporazum između ugovornih strana o najvišem iznosu štete usklađen i s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, obzirom da iznos ugovorene naknade odnosno sporazum stranaka o najvišem iznosu naknade ne predstavlja iznos kamata koje bi prema redovnom tijeku stvari da nije došlo do prijevremene otplate kredita korisnik kredita platio za vrijeme od dana stvarnog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Da tužitelj nije prijevremeno vratio kredit, do kraja otplate dospjelo bi još 35.058,06 eur kamate, dok je u konkretnom slučaju naplaćena naknada od 21.207,37 eura. Iz ovoga je razvidno da iznos koji je naplaćen tužitelju svojom visinom ne odgovara niti je povezan s visinom kamata koja nisu još bile dospjele na dan vraćanja kredita prije roka. Tuženik ističe da je iznos naknade plaćen od strane novog kreditora tužitelja (Raiffeisen Bank d.d.) s kojim je tužitelj zaključio ugovor o kreditu s kamatnom stopom od 1,50% godišnje. Dakle, tužitelj je na tržištu u trenutku prijevremenog povrata kredita dobio kamatnu stopu za 0,50 postotnih bodova nižu od one koju je imao ugovorenu s tuženikom, te se vjerojatno iz toga razloga odlučio za prijevremeni povrat. Ova činjenica sama po sebi pokazuje da je tuženiku nastala šteta uslijed prijevremenog povrata od strane tužitelja, jer i tuženik u trenutku primitka sredstava od strane tužitelja, s tim istim novčanim sredstvima nije mogao plasirati novi kredit po kamatnoj stopi jednakoj ili višoj od one kamatne stope od 2%, koliko je imao ugovoreno s tužiteljem. Navedeno potvrđuje ne samo ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio krajem 2021., već i službena statistika HNB-a iz koje proizlazi da je kamatna stopa za kratkoročne kredite nefinancijskim trgovačkim društvima u studenom 2021. kad je prijevremeno otplaćen ovaj kredit, iznosila 0,79%, dakle tuženik je prema redovnom tijeku stvari mogao plasirati s novčanim sredstvima uplaćenim od strane tužitelja kredit s kamatnom stopom od 0,79%. Odredbom čl. 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Budući je tužitelj već prijevremeno otplatio kredit u studenom 2021., a sukladno računu koji je izdan u prosincu 2021. putem drugog kreditora platio spornu naknadu, to tuženik ističe da nije ispunjen nijedan od uvjeta temeljem kojih bi tužitelj imao pravo na vraćanje plaćenog iznosa, pa stoga sukladno i prethodno navedenoj odredbi čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje plaćenog. Tuženik ističe prigovor zastare i tijek zakonskih zateznih kamata. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 8.8. Ugovora o kreditu te prihvati zahtjev za isplatu 21.207,37 EUR, to tuženik potražuje s osnove naknade štete koja mu je nastala prijevremenim povratom kredita iznos koji tužitelj potražuje u ovom postupku. U vrijeme prijevremene otplate kredita, kao što to proizlazi iz službene statistike HNB-a, kamatna stopa za kratkoročne kredite nefinancijskim trgovačkim društvima iznosila je 0,79%. Dakle tuženik je prema redovnom tijeku stvari mogao novčana sredstva uplaćena od strane tužitelja plasirati kao novi kredit s kamatnom stopom od 0,79%. Kada se uzme u obzir da je tužitelj do kraja otplate kredita trebao platiti kamatu od 35.058,06 eura, a da je tuženik, daljnjim plasmanom iznosa prijevremene otplate po kamatnoj stopi od 0,79%, uz ročnost do listopada 2024. (kad je redovno trebao biti vraćen predmetni kredit), mogao naplatiti kamatu od 13.824,59 eura, jasno je da je tuženiku nastala šteta od 21.233,47 eura (35.058,06 eur – 13.824,59 eur = 21.233,47 eur). Radi se i o većem iznosu od iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku sukladno odredbi čl. 8.8.. Predložio je da sud utvrdi tuženikovo potraživanje s kamatama te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8.8. ugovora o kreditu te povrat iznosa plaćenog na ime jednokratne naknade radi prijevremeno vraćenog kredita od 21.207,37 EUR, te za slučaj osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženikov prigovor radi prebijanja.

5. Među strankama nije sporno da su 15.10.2019. sklopile Ugovor o kreditu br. 5117207807 (dalje: ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 1.555.000,00 EUR uz rok otplate od 60 mjeseci, uz ostale uvjete navedene u Ugovoru. Nije sporno da je tužitelj prijevremeno vratio kredit te da je tuženik zbog toga naplatio 2% od prijevremeno uplaćenog iznosa odnosno 21.207,37 EUR, sve temeljem čl. 8.8. ugovora o kreditu. Nije sporan matematički izračun tuženikova iznosa iz prigovora radi prijeboja.

6. Među strankama je sporno da li je ništetna odredba čl 8.8. ugovora o kreditu te da li je tuženik dužan vratiti naplaćeni iznos s osnova jednokratne naknade tužitelju. Sporno je da li je tužitelj dužan naknaditi štetu koju potražuje tuženik.

7. Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica, sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja BĆ, te svjedoka IĆ. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan, a prigovor radi prijeboja neosnovan.

8. Odredba koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnom glasi: „Klijent može prijevremeno otplatiti Kredit, djelomično ili u cijelosti, pod sljedećim uvjetima da (i) je Rok korištenja istekao i da (ii) je u pisanom obliku obavijestio Banku 10 (deset) radnih dana unaprijed. Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu u visini od 2% od prijevremeno uplaćenog iznosa.“.

9. Odredba čl. 1024. Zakona o obveznom odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) propisuje: (1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. (3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. (4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

10. Navedena odredba je jasna i ne zahtjeva posebno tumačenje. Dakle, korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit, radi čega banci nije dopušteno naplatiti kamate.

11. Stoga, sud smatra da je odredba čl. 8.8. Ugovora o kreditu suprotna citiranoj zakonskoj odredbi.

12. Šteta koju je korisnik kredita dužan naknaditi banci se prema tim odredbama ne može odnositi na štetu (izgubljenu zaradu) koja banka trpi zbog razlike u kamatama. Ta šteta bi bila neka druga šteta (troškovi transakcije, i sl.) a ne ona vezana za kamate. To iz razloga što u slučaju prijevremeno vraćenog kredita uvjek nastaje šteta banci zbog nenaplaćenih kamata, a to je tom odredbom zabranjeno. Stoga je odredba čl. 8.8. koja prijevremeni povrat kredita veže za naplatu jednokratne naknade od 2% prijevremeno vraćenog kredita, a koja nije specificirana vrstom štete, protivna zakonskoj odredbi čl. 1024. ZOO-a jer se radi o kompenzacijskoj mjeri tuženiku zbog nenaplaćenih kamata (i sam tuženik tako obrazlaže prigovor radi prijeboja).

13. Nadalje, odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je: Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Stoga je zaključak suda da je odredba čl. 8.8. ugovora o kreditu opterećena razlogom ništetnosti jer je protivna odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Primljeni iznos temeljem te odredbe nije sporan među strankama i iznosi 21.207,37 EUR.

15. Kao posljedicu ništetnosti tuženik je dužan vratiti 21.207,37 EUR, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten jer je odredba koju je unaprijed pripremio suprotna zakonskoj odredbi. Sud je primjenio stopu koja se primjenjuje u ostalim odnosima jer se ovdje radi o institutu stjecanja bez osnove.

16. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Taj prigovor sud je ocijenio neosnovanim. Opće pravilo obveznog prava u slučaju ništetnosti ugovora (odnosno neke njegove odredbe) je da svaka strana vrati drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Takvo shvaćanje svoje utemeljenje ima u jednom od osnovnih načela obveznog prava, načela ravnopravnosti stranaka. Upravo na tom tragu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1478/2015-2 od 4. veljače 2020. i Rev-698/2019-2 od 5. svibnja 2020.). Kako je u konkretnom slučaju odluka o ništetnosti sporne odredbe prethodno pitanje u ovoj parnici i jedan od dijelova tužbenog zahtjeva, to je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

17. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja koji valja sagledati kroz istu odredbu čl. 1024. ZOO-a. Sud zaključuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga ni šteta koju je tuženik pretrpio u vidu neplaćenih kamata ne može biti predmet povrata kako je to zatražio i specificirao u prigovoru radi prebijanja. Dakle, tuženik u prigovoru prebijanja opet traži razliku u kamatama koju obrazlaže: “Kada se uzme u obzir da je tužitelj do kraja otplate kredita trebao platiti kamatu od 35.058,06 eura, a da je tuženik, daljnjim plasmanom iznosa prijevremene otplate po kamatnoj stopi od 0,79%, uz ročnost do listopada 2024. (kad je redovno trebao biti vraćen predmetni kredit), mogao naplatiti kamatu od 13.824,59 eura, jasno je da je tuženiku nastala šteta od 21.233,47 eura (35.058,06 eur – 13.824,59 eur = 21.233,47 eur).“ Tuženik ne spominje i ne specificira neku drugu vrstu štete, već samo onu koja se tiče nenaplaćenih kamata.

18. Slijedom svega iznijetoga, sud je pozivom na odredbe čl. 1024., te 322. st. 1. i 323. st. 1. te čl. 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku sukladno točki

I. i II. izreke presude.

19. Sud je primjenom istih odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a utvrdio neosnovanim tuženikovo potraživanje iz prigovora radi prijeboja, te je donio odluku sukladno točki III. izreke presude.

20. Odluku o parničnom trošku sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je tužitelju priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

-trošak sastava tužbe od 500,00 EUR (Tbr. 7. t. 1.);

-trošak sastava podnesaka od 22.9.2025. od 500,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

-trošak zastupanja na ročištu 14.01.2026. od 250,00 EUR (Tbr. 9. t. 2.);

-trošak zastupanja na ročištu 28.4.2026. i 14.7.2026. od 500,00 EUR za svako, ukupno

1.000,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.);

-trošak PDV-a (25%) od 562,50 EUR (Tbr. 42), odnosno ukupno 2.812,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu od 129,27 EUR i presudu od 332,07 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

21. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 3.273,84 EUR s kamatama, odnosno donio je odluku sukladno točki IV. izreke presude.

22. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 31. kolovoza 2026.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.