REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-258/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom, po sucu toga suda Mati Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Osnovne škole "Josip Vergilij Perić" Imotski, Fra Stjepana Vrljića 17, Imotski, OIB: 52261064082, koju zastupa punomoćnik Boris Rebić, odvjetnik u Imotskom, protiv I-tuženice Osnove škole "Stjepan Radić" Imotski, Fra Stjepana Vrljića 13, Imotski, OIB: 38240201838, koju zastupa punomoćnik Boris Ujević, odvjetnik u Imotskom, II-tuženika Grada Imotskog, Imotski, Ante Starčevića 23, OIB: 18919978758, zastupan po punomoćniku Mirku Perkušiću, odvjetniku u Imotskom, te III-tuženika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – Samostan Imotski, Fra Stjepana Vrljića 21, OIB: 32444152337, zastupan po Silviji Đerek Matković, odvjetnica u Imotskom, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. , u prisutnosti punomoćnika stranaka te zastupnika po zakonu tužiteljice i I-tuženice , 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužiteljica suvlasnica za 1/2 nekretnina položenih u Imotskom, označenih kao d. č. zem. [katastarska čestica] u površini od 5381 m2 i d. č. zem. [katastarska čestica] u površini od 6954 m2, obje z.k. tijelo 1. Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Glavina, u novoj katastarskoj izmjeri označenih kao č. zem. [katastarska čestica] u površini od 7309 m2 i č. zem. [katastarska čestica] u površini od 5381 m2, sve označeno na skici stalnog sudskog vještaka Davora Bubalo od 15. listopada 2024. točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A i osjenčeno narančastom bojom, a koja skica čini sastavni dio ove presude, a što u naravi predstavlja okoliš školskih zgrada osnovnih škola te igrališta, pa je slijedom toga ovlaštena tužiteljica temeljem ove presude ishoditi uknjižbu prava suvlasništva predmetnih nekretnina na svoje ime za 1/2 uz istodobno brisanje zemljišnoknjižnih prava tuženika pod 3, a što su tuženici dužni trpjeti. te se nalaže tuženici Osnovnoj školi „Stjepan Radić“ Imotski prestati uznemiravati tužiteljicu u njenim suvlasničkim pravima na predmetnim nekretninama traženjem neovlaštene parcelacije istih i svojatanja, za sada i ubuduće sve

II/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice Osnovne škole „Josip Vergilij Perić“ Imotski u dijelu u kojem traži od I-tuženice Osnovne školi „ PU“ [adresa] prestati uznemiravati tužiteljicu u njenim suvlasničkim pravima na predmetnim nekretninama traženjem neovlaštene parcelacije istih i svojatanja, za sada i ubuduće, a odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice Osnovne škole „Josip Vergilij Perić“ Imotski u odnosu na II-tuženika Grad Imotski.

III/ Nalaže se I-tuženici Osnovnoj školi „Stjepan Radić“ Imotski i III-tuženiku Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Samostan Imotski solidarno naknaditi tužiteljici Osnovnoj školi „ PUK“ [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.493,29 eura eura u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice Osnovne škole „Josip Vergilij Perić“ Imotski za naknadom troška parničnog postupka u odnosu na I-tuženicu Osnovnu školu „Stjepan Radić“ Imotski u iznosu od 1.500,00 eura, te se odbija u cijelosti zahtjev tužiteljice Osnovne škole „Josip Vergilij Perić“ Imotski za naknadom troška parničnog postupka u odnosu na II-tuženika Grad Imotski.

V/ Nalaže se tužiteljici Osnovnoj školi „Josip Vergilij Perić“ Imotski naknaditi II- tuženiku Gradu Imotskom trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se preostali dio zahtjeva II-tuženika Grada Imotskog za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura.

VII/ Odbijaju se u cijelosti zahtjevi I-tuženice Osnovne škole „Stjepan Radić“ Imotski, te III-tuženika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – Samostan Imotski za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je suvlasnica nekretnine opisane u izreci presude u ½ dijela, a da je suvlasnik druge polovice I-tuženica Osnovna škola „Stjepan Radić“. Navodi da se u naravi radi o okolišu/dvorištu njihovih školskih zgrada, te igralištu, a da prilikom osnivanja tužiteljice koja je nastala podjelom I-tuženika Osnovne škole „ PU“ predmetna nekretnina nije podijeljena, već da je dioba bila samo djelomična i nije obuhvatila i ovu nekretninu.

1.1. Kako tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je nekretnina upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Manastira franjevačke redovničke države presvetog otkupitelja (prednika III-tužitelja Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja – Samostan Imotski), a da je II-tuženik Grad Imotski obuhvaćen tužbom zbog mogućeg prava koji bi isti eventualno imao na dijelu nekretnine, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži donošenje deklaratorne odluke kojom će se utvrditi da je suvlasnik u ½ idealnog dijela predmetne nekretnine, kao i da je I-tuženica prestane uznemiravati u pravu vlasništva podnošenjem prijedloga za parcelaciju i svojatanjem iste nekretnine.

2. I-tuženica Osnovna škola „Stjepan Radić“ u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ukazuje da nije ostala nikakva imovina koja bi između navedenih škola bila nepodijeljena. Tako ukazuje da je točkom I Diobene bilance određeno koje nekretnine imaju pripasti u imovinu tužiteljice, a da je sva ostala imovina, pa i ona koja je predmet ovog postupka, ostala u vlasništvu I-tuženice Osnovne škole „Stjepan Radić“. Pored toga, ukazuje da je ovlaštena od strane osnivača na ishođenje odgovarajuće isprave za uknjižbu prava vlasništva što je i učinila obrativši se nadležnom državnom odvjetništvu, te je ishodila i odgovarajuću nagodbu. Ističe da je tome prethodio očevid s vještakom geodetske struke, a da su očevidu bili prisutni, između ostalih, predstavnici obje škole. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. II-tuženik Grad Imotski u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prije svega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Podredno, ističe da ukoliko na nekretninama koje su predmet ovog postupka u naravi postoji izgrađena cesta odnosno javno-prometna površina, da bi i iz tog razloga u odnosu na taj dio tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti jer vlasništvom takvog dijela niti ne može biti tužiteljica. Smatra da iz predmetne diobe ne bi proizlazilo da je bilo koja imovina ostala neraspoređena. Ističe i da tužiteljica u tužbi navodi čestice na kojim se primjerice nalazi i gradsko groblje, dječji vrtić, pa da tužiteljica zasigurno ne može biti vlasnica istih.

4. III-tuženik prvotno u odgovoru na tužbu ističe da je njegov prednik samo formalno upisan kao nositelj prava korištenja te da ne polažu nikakva stvarna prava na nekretninama koje su predmet postupka. Ističe da je dao potrebnu suglasnost u svrhu uknjižbe Osnovne škole „Stjepan Radić“ u sklopu koje je tada bila i tužiteljica. Međutim, nakon nalaza i mišljenja u ovom postupku osporava tužbeni zahtjev tužiteljice ističući da je on vlasnik jednog dijela prostora (označeno u nalazu i mišljenju točkama M-N do ulice) obuhvaćenog tužbom, kao i da je obližnja asfaltna cesta jedini prilaz ovom tuženika, pa se pridružuje navodima ostalih tuženika u kontekstu javne namjene ceste.

5. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presliku prijepisa posjedovnog lista, presliku Sporazuma o preuzimanju učenika i dijela radnika Osnovne škole "Stjepan Radić" u Osnovnu školu "Josip Vergilij Perić" i pripadajuće Izmjene sporazuma, presliku Diobene bilance – nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava i ostalih obveza, neslužbene kopije izvadaka iz Zemljišne knjige za predmetne nekretnine, dopis od 08. studenog 2017., Popis učenika OŠ "Josip Vergilij Perić" , presliku Odluke o podijeli Osnovne škole "Stjepan Radić" [adresa] s osnivanjem Osnovne škole "Josip Vergilij Perić" u [adresa], presliku Zahtjeva za izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva od 29. siječnja 2019., presliku odgovora nadležnog državnog odvjetništva na taj zahtjev te zapisnik o obavljenom očevidu, presliku nagodbe od 29. svibnja 2019., presliku povijesti promjena katastarskih čestica, presliku e-mail korespondencije između tužiteljice, predstavnika osnivača te I-tuženice, presliku zapisnika sa školskih odbora tužiteljice, a osim navedenog izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Davora Bubala, kao i dokaz saslušanjem svjedoka AU, AUK, ČU, KU, HU te ravnatelja tužiteljice i I-tuženika.

6. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - nadalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom dijelu osnovan osnovan u odnosu na I-tuženicu Osnovnu školi „Stjepan Radić“, te u cijelosti u odnosu na III-tuženika Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja – samostana Imotski, dok nije osnovan u odnosu na II-tuženika Grad Imotski.

7. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica osnovana Odlukom o podijeli Osnovne škole „Stjepan Radić“ [adresa] (ovdje I-tuženice) s osnivanjem tužiteljice koja odluka je donesena po osnivaču tih škola i to Splitsko-dalmatinskoj županiji pod brojem klasa 021-04/17-02/63, ur.broj: 2181/1-01-17-1 od 29. ožujka 2017. te da je tom prilikom došlo i do diobe nekretnina, pokretnina ali i radnika, sukladno diobenoj bilanci.

8. Međutim, između stranaka je sporno je li tom diobom obuhvaćena sva imovina pa tako i jesu li tom diobom obuhvaćene nekretnine koje se odnose na dvorište/okoliš školskih zgrada i igrališta, a koje nekretnine su upravo predmet ovog postupka, pa je li u tom smislu predstavljaju vlasništvo I-tuženice Osnovne škole „ PU“ ili se radi o suvlasništvu tužiteljice i tog tuženika svakoga po ½ idealnog dijela, te je li u dijelu gdje se u naravi nalazi asfaltni put isti predstavlja nerazvrstanu cestu pa da time ne bi mogao niti biti objekt vlasništva tužiteljice.

9. Razmatrajući navode stranaka, prije svega tužiteljice i I-tuženice, razvidno je da se isti razlikuju u temeljnoj tvrdnji; tužiteljica ističe da ono što nije naznačeno u diobenoj bilanci nije ni podijeljeno, a I-tuženik (kojim navodima se pridružuje i II-tuženik Grad Imotski) ističe da sve ono što nije naznačeno da ostaje njegova imovina te da je u tom smislu diobom sve od imovine podijeljeno.

10. Iz iskaza svjedokinja AUK, KU, HU, te zastupnice po zakonu tužiteljice, ravnateljice ĐU, utvrđeno je da nekretnine koje su predmet ovog spora nisu podijeljene predmetnom diobom te se nije razgovaralo o istima, pri čemu je naglasak bio na ostvarivanju minimalnih uvjeta kako bi novoosnovana škola (ovdje tužiteljica) mogla početi nesmetano s radom.

10.1. Ovaj sud prihvaća kao vjerodostojne iskaze navedenih svjedoka i ravnateljice tužiteljice saslušane kao stranka, budući da su isti logični i životni u ovom dijelu, ali i sukladni ispravama koje prileže spisu, posebno Diobenoj bilanci nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava i ostalih obveza (list 6 – 8 spisa) iz koje isprave je upravo i razvidno da predmetne nekretnine nisu bile dio diobe.

11. S tim u vezi, potrebno je posebno ukazati da u slučaju osnivanja nove škole zbog podijele postojeće škole na dvije škole (i sam osnivač naziva akt "Odluka o podijeli…") jedino je logično da sva imovina koja je u vlasništvu postojeće škole bude predmet podijele (neovisno na koji način će se podijeliti),

11.1. Pri tome je potrebno posebno ukazati da s obzirom da se radi o poslu koji zahtjeva strogi formalizam (Odluke o podijeli, diobe nekretnina, pokretnina, radnika itd.) ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnje tuženika da su samom činjenicom nenavođenja predmetnih nekretnina u diobenoj bilanci iste bile predmet diobe, ali da su pripale I- tuženici, dakle, postojećoj školi.

11.2. Naime, upravo zbog ozbiljnosti predmetnog postupka podijele, logično je za očekivati da je sva imovina koja je predmet diobe naznačena ujedno i u ispravama o toj diobi, a suprotno tome, ukoliko nema pojedine imovine u diobenoj bilanci, onda se niti ne može smatrati da je uopće podijeljena, posebno uzevši u obzir da obje škole imaju jednak status i pravni značaj budući da niti jedna od njih nije područna škola ove druge nego samostalna osnovnoškolska ustanova u smislu odredbe čl. 1. st. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.

12. S druge strane, sud ne prihvaća iskaz svjedokinje AU i zastupnika po zakonu I-tuženice, ravnatelja BU, kao vjerodostojne upravo iz razloga jer nije logično ni životno da će se u procesu koji zahtjeva formalnost izostaviti nekretnina koja je predmet ovog spora, te da je ista unatoč tome bila predmet podijele, kao i da će se štoviše, ta imovina koja nije ni spomenuta smatrati imovinom I-tuženice i nakon podijele.

12.1. Osim toga, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Davora Bubala, koji nalaz i mišljenje ovaj sud prihvaća kao stručno i objektivno jer je sudu dao jasne smjernice u smislu identifikacije nekretnine koja je predmet spora, utvrđeno je da je predmet spora i dio nekretnine koji se nalazi neposredno uz samu zgradu tužiteljice, sa svih strana te zgrade.

12.1.1. Uzevši u obzir navedeno, a ukoliko bi sud prihvatio tumačenje I-tuženice kao ispravno, onda bi učenici tužiteljice čim izađu iz zgrade škole zakoračili u nekretninu u vlasništvu I-tuženice, što cijelu situaciju dovodi do apsurda, kao da i već sama po sebi nije apsurdna činjenica da se dvije osnovne škole istog osnivača nalaze u sporu vezano za nekretnine koje ih okružuju.

12.2. Vezano za iskaz svjedokinje AU, a pored zbog navedenih razloga, njezin iskaz je nevjerodostojan jer je konfuzan i ista je proturječna samoj sebi. Naime, u jednom dijelu iskaza ističe kako je prilikom diobe dogovoreno da se nekretnine koje su predmet spora moraju "podijeliti kasnije", pa navodi da nisu predmet podijele, te na koncu ističe da iste pripadaju I-tuženiku.

12.3. Sud iskaz svjedoka ČU nije posebno uzeo u obzir jer isti nije dao sudu obavijesti o činjenicama koje su sudu potrebne, a s obzirom da o bitnim činjenicama niti nema saznanja, iako bi s obzirom na svoju ulogu u procesu diobe itekako trebao imati.

13. Uvidom u predmetnu Diobenu bilancu (list 6 – 8 spisa) utvrđeno je da doista nekretnine koje su predmet ovog postupka nisu naznačene kao predmet podijele, ali nije niti naznačeno da se smatra da one nekretnine koje nisu naznačene pripadaju I-tuženici, niti bi se to iz bilo kojeg valjanog razloga trebalo presumirati, kako je već objašnjeno u prethodnim točkama obrazloženja.

13.1. Da su predmetne nekretnine ostale nepodijeljene proizlazi i iz postupanja samih škola, naime, nesporno je da su u razdoblju između početka rada tužiteljice pa do ovog spora vođeni razgovori oko predmetnih nekretnine u kontekstu podijele, pa tužiteljica u tom smislu osnovano ukazuje da nije logično da se razgovara o podijeli nekretnina ukoliko su iste doista i podijeljene kako to tvrdi I-tuženica.

14. U odnosu na tvrdnje I-tuženice da treba dopunski saslušati svjedokinju KU jer omaškom dio iskaza nije naveden u zapisniku za ukazati je da je sud odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi pa tako niti dokaz dopunskim saslušanjem navedene svjedokinje. Naime, ista u iskazu samo navodi da je upoznata s diobenom bilancom te da se u tom dokumentu navodi koja imovina pripada jednoj, a koja drugoj školi, bez navođenja od strane svjedokinje o kojoj imovini se radi. Dakle, samo je izostavljen dio u kojem navodi riječi "koje pripadaju", što suštinski nije od utjecaja na smisao njezinog iskaza niti na odluku suda. Osim toga, to nije niti odlučno jer je sadržaj bilance nesporan, a ta isprava nije niti osporena od strane bilo koje stranke.

15. Slijedom navedenog, na temelju svega istaknutog, zaključak je ovog suda da nekretnine koje su predmet ovog postupka nisu obuhvaćane predmetnom diobom, te da se radi o nepodijeljenoj imovini.

16. U pogledu navoda tuženika da bi asfaltna cesta koja prolazi između škola bila nerazvrstana cesta pa time da ne može niti biti predmet prava vlasništva bilo koje škole, za ukazati je da niti jedna od tuženih stranaka nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a dostavila dokaz da bi se radilo o nerazvrstanoj cesti u smislu odredbe čl. 2. st.1. toč. 6. Zakona o cestama.

16.1. Naprotiv, iz fotografija koje prileže spisu (list 192 spisa), razvidno je da se radi o cesti kojoj je ograničen pristup te je dozvoljen vozilima s propusnicom, dakle ne radi se o cesti dostupnoj svim u smislu javne uporabe.

17. Vezano za navode III-tuženika da im je to jedini pristup samostanu, za ukazati je da to nije odlučno prilikom odluke o pitanju vlasništva jer se radi o eventualnom pravu služnosti puta što može biti predmet dogovora između stranaka ili nekog drugog sudskog postupka u slučaju izostanka tog dogovora.

18. Također u odnosu na navode tuženika da osporava pravo vlasništva tužiteljici i bilo kome drugome na dijelu nekretnine je on vlasnik jednog dijela prostora (označeno u nalazu i mišljenju točkama M-N do ulice) za ukazati je da isti ničim ne dokazuje činjenicu stvarnog vlasništva na tom dijelu posebice jer iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka nije razvidno da bi predmet postupka obuhvaćao nekretninu tuženika.

19. Sud je uviđajem na licu mjesta i nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka Davora Bubala identificirao nekretninu koja je predmet postupka, a kako je već istaknuto sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno, pri čemu je ovdje potrebno ukazati da nije bilo prigovora na nalaz i mišljenje koji bi bili od suštinskog značaja za sam nalaz i rješenje ovog spora.

20. Razmatrajući navode tužbe, iako to tužiteljica izričito ne spominje, razvidno je da je pravni osnov njenog traženja stjecanje vlasništva na temelju zakona i to dosjelosti u smislu odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08; dalje ZV) pri čemu se u vrijeme posjeda, sukladno odredbi čl. 160. ZV-a, ubraja i vrijeme njenog prednika, ovdje I-tuženice.

21. Kako je općepoznata činjenica da predmetne nekretnine služe funkciji škole više desetljeća, sasvim sigurno je do vremena podnošenja tužbe proteklo i više od 20 godina istinitog, zakonitog i poštenog posjeda (i u kontekstu odredbe čl. 388.st. 4. ZV-a) razvidno je da su se stekli uvjeti da tužiteljica temeljem dosjelosti stekne pravo vlasništva na polovici predmetne nekretnine, pa je sukladno i odredbi čl. 130. ZV-a odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

22. Međutim, u odnosu na II-tuženika Grad Imotski, tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, sud smatra osnovanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na ovog tuženika. To iz razloga jer ovaj tuženik nije ovlaštenik vlasničkih prava u pogledu predmetnih nekretnina, niti se radi o nerazvrstanoj cesti u pogledu dijela nekretnine kako je već istaknuto, pa sama tvrdnja tužitelja da postoji mogućnost da bi ovaj tuženik imao pravo glede dijela nekretnine ne opravdava pasivnu legitimaciju ovog tuženika. Naime, kada bi to bio kriterij za pasivnu legitimaciju, onda bi često puta granica za istu bila potpuno nejasna te bi se odluke o pasivnoj legitimaciji povodom takvih zahtjeva pretvorile u puku arbitrarnost. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom II.

23. Iako je dakle, utvrđeno da je, tužiteljica suvlasnica predmetnih nekretnina, njen zahtjev uperen protiv I-tuženice za prestanak uznemiravanja u smislu da ista prestane predlagati parcelacije i svojatati nekretninu nije osnovan. Naime, institut tužbe iz odredbe čl. 167. ZV-a nije predviđen za zaštitu od legitimnih prijedloga protivne strane, a iniciranje odgovarajućih postupaka od strane tuženice koje spominje tužiteljice je svakako legitimno sve dok isto ne bude šikanozno (protupravno) ponašanje. Međutim, niti je razvidno iz spisa niti je tužiteljica dokazala da bi I-tuženica šikanoznim postupanjem uznemiravala tužiteljicu u njenim vlasničkim ovlaštenjima, pa je odlučeno kao u izreci pod točklom II u ovom dijelu.

24. Neovisno o svemu naprijed navedenom, sud smatra potrebnim istaknuti da okolnost što su u ovom postupku na suprotnim stranama javne ustanove osnovane radi ostvarivanja istovrsne javne svrhe, pri čemu im je osnivač ista jedinica područne (regionalne) samouprave, dodatno nameće potrebu osobito pažljivog i cjelovitog uređenja njihovih međusobnih imovinskopravnih odnosa.

24.1. U tom smislu, sud nalazi osobito neprihvatljivim da se spor između ustanova koje raspolažu javnom imovinom i djeluju radi ostvarivanja javne svrhe vodi na način koji dugotrajno opterećuje raspolaganje tom imovinom te potencijalno otežava ostvarivanje njihove temeljne djelatnosti. Takav način postupanja ne pridonosi zaštiti javnog interesa, već naprotiv, posljedice međusobno nedovoljno uređenih odnosa prenosi na upravo one zbog kojih su te ustanove osnovane – učenike i lokalnu zajednicu.

25. Upravo zbog svega toga navedenog, sud je odlučio da nije potrebno izvoditi daljnje dokaze jer je već temeljem izvedenih dokaza dovoljno utvrdio činjenično stanje, a osim toga sud nije uzimao u obzir isprave dostavljene od stranaka nakon zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe čl. 299. ZPP-a, a koje su datirane nakon zaključenja prethodnog postupka.

26. Kako je tužiteljica u pretežitom dijelu uspjela u sporu u sporu u odnosu na I- tuženicu, a u cijelosti u odnosu na III-tuženika, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a naloženo je istima da im solidarno naknadi trošak parničnog postupka. Tako je temeljem Tbr. 7. – 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa) tužiteljici dosuđeno po 200,00 eura za sastav tužbe, isti iznos za zastupanje na ročištima od 15. ožujka 2021., 06. svibnja 2021., 26. travnja 2022., 27. studenog 2025., 16. ožujka 2026. i 16. srpnja 2026., te isti iznos za sastav podneska od 24. srpnja 2025., kao i 100,00 eura za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2024. i 50,00 eura za zastupanje na ročištu od 11. srpnja 2025., što sveukupno iznosi 1.750,00 eura, na što je valjalo pridodati trošak plaćen na ime predujma za uviđaj i nalaz i mišljenje u iznosu od 663,61 euro, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,59 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, pa se dolazi do iznosa od 2.493,29 eura, te je i odlučeno kao u izreci pod točkom III.

27. Sud tužiteljici nije dosudio trošak za sastav podnesaka od 07. ožujka 2021., 14. ožujka 2021., 02. svibnja 2021., 06. lipnja 2021., 02. rujna 2025., 29. rujna 2025., i 15. ožujka 2026. jer navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i to jer je tužitelj mogao dostaviti svu dokumentaciju još uz tužbu ili na ročištu, a osim toga, iscrpno se isti na ročištu očitovao o svim navodima protivnih stranaka. Nadalje, sud nije dosudio zatraženi iznos za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2024. jer se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima i za ročište od 11. srpnja 2025. jer se radilo o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja sve sukladno Tbr 9. Tarife, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

28. S obzirom da je II-tuženik Grad Imotski u cijelosti uspio u sporu, naloženo je protivnoj stranci, tužiteljici, da mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a naknadi trošak parničnog postupka. Tako je II-tuženiku Gradu Imotskom temeljem Tbr. 7. – 9. Tarife dosuđeno po 200,00 eura za sastav odgovora na tužbu, te isti iznos za zastupanje na ročištima od 15. ožujka 2021., 06. svibnja 2021., 26. travnja 2022., 27. studenog 2025., 16. ožujka 2026. i 16. srpnja 2026., kao i 100,00 eura za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2024. što ukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 1.875,00 eura, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom V.

29. Sud II-tuženiku nije dosudio trošak za sastav podnesaka od 22. listopada 2024., 09. rujna 2025. i 02. prosinca 2025. jer navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i to jer je tužitelj mogao dostaviti svu dokumentaciju još odgovor na tužbu ili na pripremnom ročištu. Nadalje, sud nije dosudio zatraženi iznos za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2024. jer se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, sve sukladno Tbr 9. Tarife, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom VI.

30. Kako je I-tuženica uspjela samo u neznatnom dijelu u sporu a III-tuženik u cijelosti izgubio parnicu, u cijelosti je odbijen i njihov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka, pa je i odlučeno kao u izreci pod točkom VII.

U Imotskom, 31. kolovoza 2026.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.