Poslovni broj: P-1228/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320 iz 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 31.08.2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103331064 od 02.01.2007. sklopljenog između tužitelja PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, a koja: - u dijelu čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.''

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, isplatiti tužitelju PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.690,50 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.01.2007. do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju PF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.485,68 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.08.2026. g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 02.01.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103331064 od 02.01.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 111.454,00 CHF-a obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

2. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 2,50 % na iznos kredita, a bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 2,50 % od iznosa kredita što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO).

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1., 81. st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska Institucija te profesionalno dioničko društvo.

4. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem.

5. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava; / načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava.

6. Naime, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga dana 02.01.2007. za iznos od 12.737,10 kn, a danas preračunato u eure za svotu od 1.690,50 € koja obrada kredita ulazi u redoviti opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

7. Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem Ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

8. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu, te da obveže tuženika na isplatu svote od 1.690,50 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.01.2007. pa do isplate.

9. Sve to potražuje uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te navodi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u svoti od 1.690,50 € dana 02.01.2007.

11. U odnosu na sam meritum spora tuženik navodi da je citirana odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita pa je stoga bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

12. Tuženik navodi da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije broj: 93/13 čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

13. Tuženik tvrdi da je tužitelju pružio dovoljno informacija prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te ga je u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, a ta naknada mu je bila i jasno predočena od strane djelatnice banke koja je obrađivala kredit.

14. Tuženik navodi da kao banka ima troškove prilikom obrade kredita koji se odnose na operativne troškove (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično, materijalnih troškova, troškova trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova).

15. Ističe da ugovorna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te ističe prigovor zastare tužiteljeve tražbine, te se poziva na odredbu čl. 214. ZOO/91 kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno s zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Također navodi da je sporna naknada za obradu kredita naplaćena 2007., a tužba je podnesena 2025., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari.

16. Tuženik nadalje navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom Ugovoru jer tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Činjenicu je li tužitelj potrošač treba ocijeniti u odnosu na sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa.

17. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

18. U dokaznom postupku sud je pročitao pregled uplata po kreditu (list 6-12), Ugovor o kreditu (list 14-19), pregled prometa po partiji kredita (list 20-23), pročitan je izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (list 90-96), te je saslušan tužitelj kao stranka.

19. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

20. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 2402006-1031262160/51401652-5103331064 od 02.01.2007. u kojem Ugovoru je u 10. ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,50% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju tu naknadu naplatio, a što je razvidno iz prometa po kreditu (list 12) gdje je u zadnjem retku navedeno da je dana 02.01.2007. naplaćena naknada po kreditu u svoti od 12.737,10 kn.

21. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu, te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne naknade. Nadalje, prijeporno je, je li nastupila zastara tražbine tužitelja, te je li tužitelj imao svojstvo potrošača u navedenom ugovoru.

22. U odnosu na prigovor zastare potraživanja valja navesti da prema pravnom shvaćanju građanskog odjela VSRH, s prve sjednice održane dana 30.01.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje je zauzeto pod brojem Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020.

23. Nije osnovan istaknuti prigovor po tuženiku da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu, a iz razloga što je iz Ugovora o kreditu u čl. 3. razvidno da se radi o hipotekarnom kreditu građana – gotovinski kredit uz hipoteku, pa je time navedeni kredit potrošački kredit.

24. Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je navedeno:

"Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."

25. Radi utvrđivanja ove prijeporne činjenice, a to je jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušan je tužitelj kao stranka.

26. Tužitelj PF saslušan kao stranka iskazao je da je dignuo kredit kod tuženika vezan za valutu CHF. Radilo se o gotovinskom kreditu uz hipoteku, a prilikom dizanja toga kredita naplaćena mu je i naknada za obradu kredita. Pri tome mu nije rečeno koji su to troškovi niti što je to specijalno što on ima platiti, a što ne bi ušlo u redovno poslovanje bankovnog službenika. O samoj naknadi, niti o visini te naknade nije mogao pregovarati, a radilo se o Ugovoru tipa "Uzmi ili ostavi". Namjena kredita je bila za obnavljanje i adaptaciju roditeljske kuće. Dodaje da je htio kod banke dignuti eurski kredit ali je upravo banka inzistirala na tome da on uzme kredit vezan za valutu CHF jer mu je to predočeno kao bolje i povoljnije.

27. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv. Tužitelj je jasno naveo da mu je banka u Ugovoru o kreditu ugradila odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade u odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu i o toj odredbi kao u ostalom niti o cijelom Ugovoru nije bilo mogućnosti pregovaranja.

28. Tim iskazom sud je sa sigurnošću utvrdio da tužitelju nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, a osim toga je tužitelju odobren jedan iznos kredita, a stvarno mu je isplaćen manji iznos kredita koji je ukupno bio u visini od 2,50% od odobrenog kreditnog Zahtjeva odnosno manji za 12.737,10 kn.

29. Pri tome, niti u informativnom letku, niti na bilo koji način nije bilo navedeno ili objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita, da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

30. Činjenica jest da su banke morale vrlo jasno i transparentno navesti što čini trošak obrade kredita, a ne to samo naplatiti u postotnom iznosu jer su na taj način i korisnike kredita dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

31. Nisu sporne tvrdnje tuženika da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,50 % na prvi pogled lako uočljiva odredba Ugovora o kreditu, ali ono što tužitelju tuženik nije objasnio i ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe je specijalan rizik iz kojeg uopće nije razvidno koliko će u stvarnosti taj 2,50 % iznositi u trenutku kada kredit bude naplaćen.

32. Posljedica takve odredbe je da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavio kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita.

33. Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izražena u obliku kamatne stope, poglavito efektivne kamatne stope (EKS). Ovakvim načinom tuženik dvostruko naplaćuje svoje usluge, jednom kroz trošak obrade kredita, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita. Uostalom, tuženi je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati izvanredne troškove, već o redovnom poslovanju koji izvršavaju njegovi zaposlenici.

34. Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženika u okviru svojih radnih zadataka znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope već i participira u troškovima zaposlenika tuženika koji obrađuju Zahtjev.

35. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 5. st. 2. da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl. 10. Ugovora.

37. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

38. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 10. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

39. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

40. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

41. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

42. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

43. Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

44. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

45. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 10. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

46. Visina tužbenog zahtjeva u zatraženom iznosu od 12.737,10 kn odnosno 1.690,50 € kao i datum naplate te naknade na dan 02.01.2007. je među strankama neprijeporna.

47. Sukladno čl. 1111. ZOO-a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

48. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

49. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

50. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako tužitelj traži od dana 02.01.2007. g.

51. Radi navedenog sud je tužitelju dosudio na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 1.690,50 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.01.2007.g. pa do isplate.

52. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

53. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 05.05.2025. u iznosu od 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 21.05.2026. u iznosu od 25 bodova i troška zastupanja na 3 ročišta (13.10.2025., 12.03.2026. i 31.08.2026.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

55. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 525 bodova / 1.050,00 €.

56. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 262,50 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 €, troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 140,00 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.485,68 €.

57. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

58. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - III. izreke.

U Zagrebu, dana 31. kolovoza 2026. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti

- pun tužitelja

- pun tuženika