1                            Poslovni broj: 20 Gž-418/2022-2  

 

                   

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S.Č., odvjetniku iz V., protiv tuženika: 1) E.M. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po zakonskoj zastupnici direktorici B.C., a ova po generalnoj punomoćnici M.R. i 2) P.K. d.o.o. D.B., OIB: ..., zastupanog po zakonskom zastupniku, radi utvrđenja ništetnosti i izdavanja tabularne izjave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-731/2021-14 od 3. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

   Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja I.K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-731/2021-14 od 3. ožujka 2022. u dijelu pod toč. I.) izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

«I.) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I./ Utvrđuje se da je ništetna javnobilježnička isprava Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je solemniziran po javnom bilježniku G.F. iz S. pod poslovnim brojem OU-517/2006-1 od dana 12.04.2006.god.

 

II./ Utvrđuje se da je ništetna tražbina prvo tuženika prema drugotuženiku u iznosu od 700.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećoj na dan dospijeća, s redovnom kamatom na glavnicu po stopi od 4% godišnje, promjenjivo, sukladno Odluci o kamatnim stopama HBOR-a, uvećanom za 2 p.p. osigurana ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je solemniziran po javnom bilježniku G.F. iz S. pod poslovnim brojem OU-517/2006-1 od dana 12.04.2006.god.

III./ Nalaže se prvo tuženiku da tužitelju odmah nakon pravomoćnosti ove presude izda potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stekao temeljem ništetnog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je solemniziran po javnom bilježniku G.F. iz S. pod poslovnim brojem OU-517/2006-1 od dana 12.04.2006.god., ili će iste zamijeniti ova presuda, te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Novom Zagrebu da izvrši brisanje hipoteka upisane u zk.ul. 4233, k.o. B.D., k.č. br. 4951, u naravi oranica površine 488 čhv, i kč.r. 4952, u naravi gospodarska zgrada D. B., I dvorište, površine 6172 m2, ukupne površine 488 čhv i 6172 m2,

 

IV./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude sa zakonskim zateznim kamatama u visini stope zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena".

 

II.) Odbija se zahtjev I. tuženika za naknadom parničnog troška.»

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I.) izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

2.1. U žalbi ističe da je tužitelj kao pravni osnov tužbenog zahtjeva naznačio odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje uređuju institut zaloga te odredbe Zakona o javnom bilježništvu koje uređuju nadležnost, postupanje i obveze javnog bilježnika prilikom potvrđivanja privatne isprave koja je javnom bilježniku predana na potvrđivanje. Međutim, prvostupanjski sud je niti jednom riječju nije osvrnuo na navedeni pravni osnov naročito ne na tvrdnju tužitelja da je odredba čl. 297. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima lex specialis u odnosu na odredbe bilo kojeg drugog zakona kada se ocjenjuje usklađenost i dopuštenost odredaba predmetne isprave s odredbama prisilnog propisa koji uređuju to pitanje. Postupajući na taj način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te je ista proturječna sa sadržajem isprava. Osim toga, prvostupanjski sud je u cijelosti ignorirao navode tužitelja u pogledu čl. 7. Sporazuma te da se stoga, sukladno odredbi čl. 70. Zakona o javnom bilježništvu, takva isprava ne može imati svojstvo javne isprave. Prvostupanjska presuda ne sadrži sve elemente propisane odredbom čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku jer sud treba navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka te se, ako je to potrebno, izjasniti i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka. Pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku neizostavan je aspekt prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To nadalje znači da je u svom postupanju prvostupanjski sud arbitraran te obrazloženje odluke nije dostatno i ne sadrži uopće razloge o odlučnim činjenicama. U tom pravcu poziva se na odluke Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Mjerodavne odredbe koje je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju su čl. 297. st. 1. i 2., čl. 298., čl. 305. i čl. 307. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje prvostupanjski sud uopće nije primijenio. Žalitelj ističe da nije moguće tj. protivno je ugovoriti odnose suprotne odredbama tog Zakona koje reguliraju institut zaloga. Sporna odredba čl. 7. Sporazuma zapravo je izjava o jamstvu koja je institut obveznog prava te ukoliko je ista sadržana u ugovoru o zalogu, a protivna je biti samog instituta zaloga, rezultira posljedicom da je ta odredba protivna samoj prirodi instituta zaloga i svrsi zaključenja samog akta u kojem je sadržana, a što, sukladno odredbi čl. 307. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ima za posljedicu da je ista ništetna pa je time ništetna i odredba koja regulira tražbinu koja je osigurana radi čega nije moguće ocijeniti kako je to u obrazloženju naznačio prvostupanjski sud da se te odredbe ne primjenjuju, nego pravila stvarnog prava koja su lex specialis u odnosu na pravila obveznog prava. Stoga je sud trebao postupiti u skladu sa stajalištem tužitelja i da je na takav način postupio ne bi mogao zaključiti da činjenica što je u ugovoru o zalogu sadržana sporna odredba ne utječe na valjanost tog ugovora zaključujući pritom da je ugovorom o založnom pravu tužitelj dopustio zasnivanje založnog prava. Nije prvostupanjski sud naveo ni da li je postupanje javnog bilježnika bilo u suprotnosti s odredbom čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu što je sve imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava, a time i pogrešnu odluku o troškovima postupka. 

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik pod 1) ističe da je tužitelj dao izričito ovlaštenje da se na nekretninama upiše založno pravo te da ne postoje razlozi za ništetnost Sporazuma. Prilikom upisa založnog prava provjerava se da li su ispunjene pretpostavke za upis. Sporazum ne sadrži niti jednu odredbu koja bi se smatrala ništetnom pa niti odredba čl. 7. Sporazuma za koju odredbu tužitelj neosnovano tvrdi da se radi o izjavi o jamstvu te da je suprotna naravi zaloga. Potpuno su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti tražbine jer je Sporazumom valjano zasnovano založno pravo na točno određenim nekretninama te isti nema nejasnih, nerazgovjetnih i dvosmislenih izjava. Pri solemnizaciji javni bilježnik je pročitao ispravu i upozorio stranke na činjenicu da Sporazum ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Prvostupanjski sud nije obrazlagao istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, iz razloga što je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim iz drugih razloga, iako ovaj tuženik smatra da je sud o tome morao odlučiti jer prethodni vjerovnik (banka) nije prenijela na tuženika pod 1) Ugovor o kreditu te slijedom navedenog isti nije postao nositelj svih prava i obveza banke. Potraživanje je dospjelo u cijelosti otkazom Ugovora o kreditu te je kao takvo ustupljeno tuženiku pod 1) koji ne može biti odgovoran za eventualne ništetne odredbe s obzirom da isti nije ničim utjecao na to. To potvrđuje i dosadašnja sudska praksa. 

 

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu tužitelja kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22) stoga što prvostupanjska presuda u obrazloženju sadrži sve propisane elemente tom zakonskom odredbom pa stoga nije osnovan ovaj žalbeni navod tužitelja.

6. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a o odlučnim činjenicama navedeni su razlozi koji su jasni i neproturječni.

7. Nisu počinjene ni bitna povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

9. Predmet spora su slijedeći zahtjevi tužitelja:

-  da se utvrdi da je ništetna javnobilježnička isprava Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je solemniziran po javnoj bilježnici u S. G. F. pod poslovnim brojem OU-517/2006-1 od 12. travnja 2006.,

-  da se utvrdi da je ništena tražbina tuženika pod 1) prema tuženiku pod 2) u iznosu od 700.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća s redovnom kamatom na glavnicu po stopi od 4% godišnje promjenjivom, sukladno odluci o kamatnim stopama HBOR uvećanim za 2% poena osigurana ništetnim Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je solemniziran po javnoj bilježnici u S. G.F. pod poslovnim brojem OU-517/2006-1 od 12. travnja 2006. i

- da se naloži tuženiku pod 1) da tužitelju odmah nakon pravomoćnosti presude izda potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stekao temeljem prethodno navedenog ništetnog Sporazuma te da se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu nadležnog suda brisanje upisane hipoteke.

10. Prvostupanjski sud je, na temelju navoda stranaka te ocjenom dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem da sud nije vezan za pogrešne nazive pravnih poslova ako se iz njihova sadržaja može nedvojbeno utvrditi njihova pravna priroda pa primjenom tog pravila na konkretni slučaj zaključuje da sama činjenica da je tužitelj u ispravi nazvanoj Sporazum o osiguranju stjecanja založnog prava na nekretnini, pored zasnivanja založnog prava, preuzeo i druge obveze prema vjerovniku (kao npr. obvezu jamstva) ne utječe na valjanost pravnog posla o založnom pravu jer je isti tužitelj dopustio zasnivanje založnog prava na određenim nekretninama i za određenu tražbinu pa nije u pravu da ti pravni poslovi imaju nedostatke koji ga čine nevaljanim budući da isti ispunjava sve pretpostavke iz odredbe čl. 297., čl. 298., čl. 301., čl. 304., čl. 307. i čl. 309. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14-dalje ZVDSP) za njegovu valjanost radi čega sud ne nalazi niti jednu odredbu u navedenom Sporazumu koja bi bila suprotna pravnoj prirodi založnog prava i takav Sporazum činila ništetnim. Nadalje, da je taj pravni posao valjan i s aspekta čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22 – dalje ZJB) jer ispunjava sve pretpostavke iz te zakonske odredbe da bi se temeljem istog moglo upisati založno pravio u zemljišnoj knjizi i neposredno tražiti ovrha na navedenoj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja. Pored toga, a u odnosu na čl. 7. Sporazuma, prvostupanjski sud utvrđuje da se ne radi o Ugovoru o jamstvu jer tom odredbom tužitelj ne preuzima obvezu ispunjenja dospjelih tražbina tuženika pod 2) iz Ugovora o kreditu, a što predstavlja bitan sadržaj jamstva, već predstavlja izjavu dužnika da se na njegovoj imovini može provesti neposredna ovrha po dospijeću tražbine iz Ugovora o kreditu pa da stoga takva izjava sama za sebe ne može steći snagu javnobilježničkog akta niti ovršne isprave niti bi smjela predstavljati pravni temelj za prisilnu naplatu. Konačno, da je potrebno prethodno utvrditi da ne postoji pravni posao kojim je tužitelj preuzeo obvezu za dospjele obveze tuženika pod 2) pri čemu prvostupanjski sud ističe da tužitelj nije dostavio cjeloviti Sporazum o osiguranju stjecanja založnog prava na nekretnini niti je dostavio Ugovor o kreditu, a koje isprave čine pravni temelj za utvrđivanje pravnih odnosa stranaka pa stoga da nije mogla biti utvrđena ukupnost preuzetih obveza tužitelja radi čega da tužitelj sukladno odredbi čl. 219. st. 1. u svezi s čl. 221.a ZPP nije dokazao svoju tužbenu tezu, kao i da tužitelj ne navodi niti jedan razlog na ništetnost tražbine iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika pod 2) i banke pri čemu utvrđuje da čak i da je utvrđena ništetnost sporne odredbe Sporazuma o osiguranju da to ne utječe na valjanost tražbine koja se osigurava zalogom.

11. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Točno je da je pitanje založnog prava na nekretnini regulirano odredbama čl. 297. st. 1., čl. 297. st. 2., čl. 298., čl. 305. i čl. 307. ZVDSP.

13. Također je točno da se radi o stvarnom pravu koje je regulirano odredbama ZVDSP pa da su te zakonske odredbe mjerodavne za ocjenu zakonitosti i valjanosti Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretnini.

14. Međutim, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da bi odredba čl. 7. Sporazuma (kojom je ugovoreno da u slučaju neispunjenja bilo koje dospjele tražbine utvrđene tim Sporazum dužnik i založni dužnik ovlašćuje vjerovnika da na temelju Sporazuma može neposredno tražiti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini dužnika i založnog dužnika) bila u suprotnosti sa prethodno navedenim odredbama ZVDSP.   

15. Članak 7. st. 1. Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama određuje da u slučaju neispunjenja bilo koje dospjele tražbine utvrđene tim Sporazumom dužnik i založni dužnik ovlašćuju vjerovnika da na temelju tog Sporazuma može neposredno tražiti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini dužnika i založnog dužnika radi naplate cjelokupnog iznosa nepodmirenog duga s pripadajućim kamatama, naknadama i drugim troškovima, odmah nakon njegove dospjelosti protekom rokova utvrđenih Sporazumom. 

16. Odredbom čl. 54. st. 3. ZJB propisano je da se na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može neposredno tražiti ovrha na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao.

17. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 7. st. 1. Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama, a iz koje neprijeporno proizlazi da je dužnik pristao da se na temelju javnobilježničkog akta neposredno traži ovrha na nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja zaključiti je da pogrešno tužitelj smatra kako bi navedena ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, a time ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23  – dalje ZOO).

18. Posljedično tome neutemeljen je i žalbeni navod da bi navedena ugovorna odredba bila u suprotnosti i s odredbama ZVDSP koje reguliraju pitanje založnog prava, a posebno da bi navedena ugovorna odredba bila u suprotnosti s odredbom čl. 307. ZVDSP.

19. Ovo stoga što je tom odredbom propisano da će ugovorom o hipoteci dužnik ili netko treći (zalogodavac) radi osnivanja založnog prava koje će osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu, između ostalog, dopustiti mu da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari.

20. Dakle, iz navedenog proizlazi da odredba čl. 7. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama nije u suprotnosti niti s odredbama ZVDSP niti s odredbom čl. 54. ZJB, a niti je u suprotnosti s nekim drugim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj.

21. Da bi tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti prethodno navedenog Sporazuma bio neosnovan proizlazi i iz činjenice što je odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništene odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen.

22. Kako ovaj drugostupanjski sud nalazi da sporna odredba čl. 7. Sporazuma ne predstavlja niti uvjet niti odlučujuću pobudu zbog kojeg je ugovor sklopljen to znači da i zbog tog razloga eventualna ništetnost cijele javnobilježničke isprave ne bi mogla biti posljedica eventualne ništetnosti takve odredbe.

23. Nadalje, tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna tražbina tuženika pod 1) prema tuženiku pod 2) u iznosu od 700.00,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća.

24. Međutim, dvojbeno je da li se uopće može tražiti ništetnost tražbine.

25. Naime, ZOO u odredbi čl. 270. st. 1. propisuje da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

26. Definicija činidbe sadržana je u odredbi čl. 269. st. 1. ZOO na način da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.

27. S druge strane, po svojoj pravnoj prirodi tražbina predstavlja zahtjev vjerovnika da mu dužnik ispuni određenu činidbu tj. davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje.

28. Stoga činidba iz odredbe čl. 269. st. 1. ZOO nije identičan pravni pojam sa pojmom tražbine.

29. U odnosu na tvrdnju tužitelja kako čl. 7. Sporazuma predstavlja ugovor o jamstvu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako ta odredba ne predstavlja takvu vrstu pravnog posla i to zato što tom odredbom tužitelj ne preuzima obvezu ispunjenja dospjelih obveza tuženika pod 2) iz Ugovora o kreditu.

20. Naime, da bi egzistirao pravnorelevantni odnos jamstva potrebno je da se, sukladno odredbi čl. 104. ZOO, jamac obvezao prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ukoliko to dužnik ne učini.

21. Kako u konkretnom slučaju nema obveze jamca da ispuni valjanu i dospjelu obvezu dužnika to se, suprotno tvrdnjama tužitelja, čl. 7. Sporazuma ne može razmatrati u kontekstu ovog pravnog instituta.

22. Nadalje, stajalište prvostupanjskog suda je utemeljeno i zbog činjenice što tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koji predstavlja glavni pravni posao u ovom slučaju, dok je Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama akcesorni pravni posao pa u takvoj situaciji pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da činjenica da su eventualno utvrđene ništetnim sporne odredbe Sporazuma da ta okolnost ne bi utjecala na valjanost tražbine koja se osigurava zalogom.

23. Kako je prvostupanjski sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva u dijelu pod toč. I.) podtoč. I./ i podtoč. II./ izreke to znači da tužitelj ne može zahtijevati ni izdavanje brisovnih očitovanja.

24. Radi svega iznesenog ovaj drugostupanjski sud nalazi da su žalbeni navodi tužitelja da mu je narušeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje Ustav RH), kao i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantirano čl. 18. Ustava RH i čl. 2. st. 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju također neosnovani.

25. Nadalje, nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud arbitrarno sudio jer je dao valjane i obrazložene razloge za svoj stav, a niti je tužitelju onemogućio pravo na žalbu.

26. U pogledu pozivanja tužitelja na odredbu 54. ZJB iz tužbe tužitelja proizlazi da je predmetni Sporazum solemnizirala javna bilježnica G.F. iz S. te da je u potvrdi sadržano kako potvrđuje da je prednju ispravu ispitala i utvrdila da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je sudionicima pravnog posla ispravu s prilozima pročitala te ih upozorila da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da sudionici izjavljuju da prihvaćaju posljedice koje iz toga proizlaze za njih, kao i da to odgovara njihovoj volji.

27. Kraj takvog stanja stvari ovaj drugostupanjski sud nalazi da je neosnovana tvrdnja tužitelja da javna bilježnica prilikom solemnizacije nije postupila sukladno odredbi čl. 54. ZJB radi čega je i ovaj žalbeni navod neosnovan.

28. Konačno, što se tiče odgovora na žalbu tuženika pod 1) u pogledu tvrdnje istog da je prvostupanjski sud morao odlučiti o istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije istom je odgovoriti da se radi o materijalno-pravnom prigovoru te da je posljedica osnovanosti tog prigovora odbijanje tužbenog zahtjeva.

29. Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud osnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja to navod tuženika pod 1) istaknut u odgovoru na žalbu nije relevantan u ovoj fazi postupka.

30. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I.) izreke.

31. U nepobijanom dijelu pod toč. II.) izreke prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.    

 

Zadar, 21. veljače 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Dujmović