Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:  Gž-984/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke koji je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, kojeg zastupa punomoćnica GK, dipl.iur., protiv tuženika FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4197/2023-4 od 5. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4197/2023-4 od 5. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.099,17 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2021. do isplate (točka I izreke), odbijen je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na navedeni iznos za razdoblje od 21. srpnja 2020. do 15. srpnja 2021. (točka II izreke), te je odlučeno o troškovima postupka na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju isti i to u iznosu od 274,88 eura sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana (točka III izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, pobijajući istu očigledno u dijelu pod točkom I. i III. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 , 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/1, 70/19, 80/2022, 114/22, 155/23, 146/25 dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, te tužitelja odbije sa tužbenim zahtjevom i istome dosude troškovi parničnog postupka.

2.1. Protiv navedene presude žali se i tuženik, pobijajući istu u dijelu pod točkom II. izreke, zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u tom dijelu, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika i tužitelja nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 9.099,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama od tuženika, radi stjecanja bez osnove, obzirom da je prvobitna pravna osnova temeljem koje je ovdje tuženiku isplaćen navedeni novčani iznos naknadno otpala.

6. Nije sporno da je tužitelj 30. listopada 2019. isplatio tuženiku iznos od 68.557,70 kuna, odnosno 9.099,17 eura, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pnš-464/2014 od 22. veljače 2019., potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1409/2019 od 21. kolovoza 2019., da su navedene presude potom ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-5246/2019 od 21. srpnja 2020., te da je u ponovljenom postupku tužbeni zahtjev ovdje tuženika pravomoćno odbijen.

7. Sporno je u ovoj fazi postupka je li tuženik, nakon što je otpala pravna osnova na temelju koje je izvršena isplata, dužan vratiti primljeni iznos primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, odnosno može li se takvom zahtjevu uspješno suprotstaviti pozivanjem na pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sporna je i pasivna legitimacija tuženika. Nadalje, sporno je od kojeg trenutka tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate.

8. Na temelju gore navedenog nesporno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio je da je nakon ukidanja pravomoćne presude otpala pravna osnova na temelju koje je izvršena isplata, zbog čega je prihvatio zahtjev za povrat glavnice i troškova postupka uvećanih za isplaćene zatezne kamate, primjenom članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO)

8.1. Obrazlažući odluku u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate prvostupanjski sud zauzeo je stajalište da je tuženik postao nepošten stjecatelj podnošenjem tužbe ovdje tužitelja, obzirom da tužitelj nije dokazao da bi isti postao nepoštenim stjecateljem ranije, slijedom čega je odbio zahtjev za isplatom zateznih kamata na utuženi iznos od dana donošenja odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka do dana podnošenja tužbe.

9. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 3. navedenog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. Odredbom čl. 1117. st. 2. ZOO-a propisano je da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.

11. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da pobijana presuda predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Čakarević protiv Hrvatske i Solomun protiv Hrvatske, smatrajući da ima legitimno očekivanje trajno zadržati iznos isplaćen na temelju spomenute pravomoćne i ovršene presude, dalje navodeći da je u ovom postupku pasivno legitimirana Republika Hrvatska.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženiku isplaćen novčani iznos temeljem osnove koja je sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi st. 3. ZOO-a naknadno otpala, te da je tuženik u obvezi vratiti ranije isplaćen iznos uvećan za kamate. Suprotno žalbenim navodima tuženika, na drugačiji zaključak ne upućuje niti pozivanje na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Čakarević protiv Hrvatske i Solomun protiv Hrvatske, obzirom da je u istima riječ o činjenično i pravno različitom supstratu u kojima je Europski sud za ljudska prava ocjenjivao jesu li, u posebnim okolnostima tih slučajeva, bila povrijeđena prava podnositelja zajamčena člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Pritom je za napomenuti kako iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava ne proizlazi opće pravno shvaćanje prema kojem bi svaka isplata izvršena na temelju pravomoćne sudske odluke, koja je naknadno ukinuta, bila trajno izuzeta od primjene pravila o stjecanju bez osnove, zbog čega navedene odluke nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

12.1. Nadalje, neosnovano tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju. Naime, predmet ovog spora nije zahtjev za naknadom štete zbog eventualne povrede prava zajamčenih Konvencijom niti odgovornost Republike Hrvatske za rad sudova, već kao što je gore ranije rečeno, zahtjev za povrat onog što je tuženik primio od tužitelja nakon što je otpala pravna osnova na temelju koje je isplata izvršena. Stoga je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

13. Također, tuženik posebno obrazloženo ne osporava odluku o troškovima postupka. S obzirom da drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, kada ispituje odluku o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, to se ovaj sud nije upuštao u ocjenu jesu li sve radnje za koje je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku uistinu bile potrebne za vođenje ovog postupka, niti u to je li visina priznatih troškova tužitelju pravilno odmjerena, a sve uslijed izostanka takvih žalbenih navoda tuženika.

14. Nije osnovana ni žalba tužitelja i to neovisno o činjenici što isti pravilno u žalbi ističe da iz ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi kako pošteni stjecatelj postaje nepošten primitkom odluke kojom je ukinuta presuda koja je predstavljala osnovu stjecanja, a ne tek podnošenjem tužbe, jer navedeno samo po sebi nije dovoljno za donošenje drukčije odluke.

15. Naime, tužitelj je tijekom postupka zahtijevao isplatu zakonskih zateznih kamata počevši od dana donošenja spomenutog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. srpnja 2020., iako taj trenutak, prema navedenom pravnom shvaćanju, nije odlučan za početak tijeka zateznih kamata. Tužitelj pritom nije iznio tvrdnje o tome kada je navedena odluka dostavljena tuženiku odnosno njegovom punomoćniku, niti je na tu okolnost predložio izvođenje dokaza, pa tijekom postupka nije utvrđena odlučna činjenica od koje ovisi nastup nepoštenja stjecatelja i početak tijeka zateznih kamata.

16. Okolnost što je tužitelj u tužbi predložio pribavljanje spisa u kojem se navedeni podatak eventualno nalazi ne dovodi do drugačijeg zaključka, budući da taj dokaz nije predložio radi utvrđivanja vremena dostave ukidne odluke kao odlučne činjenice za početak tijeka zateznih kamata, niti je takvu činjeničnu osnovu zahtjeva iznio tijekom prvostupanjskog postupka.

17. Prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Budući da tužitelj nije dokazao činjenicu od koje ovisi osnovanost zahtjeva za zatezne kamate za razdoblje od 21. srpnja 2020. do 15. srpnja 2021., pravilno je njegov zahtjev u tom dijelu odbijen.

18. S obzirom da nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja niti tuženika, kao ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 31. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica