Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Karlovac
Poslovni broj: P-281/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Karlovcu po sucu pojedincu Ireni Šegavić u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, radi isplate, 31.kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/50404505-5101871772, sklopljenog između tuženika ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, o naplati naknade za bankarske usluge na odobren kredit.
II.Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 58,93 EUR sa zateznim kamatama od 1. travnja 2004. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, naknaditi tužitelju ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak postupka u iznosu od 75,78 EUR sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operaci je refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/50404505-5101871772, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 14.800,00 kn. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu za bankarske usluge, koja je tužitelju naplaćena prilikom 31. ožujka 2004. Ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; tužitelj ističe da se o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za obradu kredita u iznosu od 444,00 kn. Iz obračuna naknade za bankarske usluge od 31. ožujka 2004. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 31. ožujka 2004. u kunskoj protuvrijednosti od 444,00 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 58,93 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tužen ik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelj traži da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i nepoštenom predmetnu ugovornu odredbu o naplati naknade za bankarske usluge te tuženiku naložiti isplatu iznosa od 59,83 EUR sa zateznom kamatom od 1. travnja 2004. do isplate.
2. Uredno pozvan, tuženik nije dao odgovor na tužbu .
3. Obzirom osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj sam podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem odredbe članka 331.b.stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), valjalo donijeti presudu zbog ogluhe kojom se prihvaća tužbeni zahtjev.
4. Odredbom članka 164. stavak 2. ZPP propisano je da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a daljnjom odredbom st.3. navedenog članka propisano je da je zahtjev za naknadu parničnih troškova, ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja sa strankama, stranka dužna staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.
5. Obzirom su se, nepodnošenjem odgovora na tužbu, stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe koju sud donosi bez prethodnog raspravljanja sa strankama, a tužitelj je određeno stavio zahtjev za naknadu parničnih u odnosu na trošak sastava tužbe po punomoćniku-odvjetniku, to su tužitelju odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) time da tužitelju ne pripada jednokratna nagrada temeljem Tbr.7.t.9. obzirom se, zbog postavljenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, bez obzira na vrijednost predmeta spora radi isplate, ne može raditi o sporu male vrijednosti. Stoga, tužitelju pripada trošak nagrade za sastav tužbe u iznos od 50,00 EUR prema Tbr.7.t.1., uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46., te za sudsku pristojbu na tužbu 6,64 EUR i na presudu zatraženih 6,64 EUR, što ukupno iznosi 75,78 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka, sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
6. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Karlovcu 31. kolovoza 2026.
Sudac: Irena Šegavić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu koja se podnosi putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dostavljeno:
1. OD Rački i kolege j.t.d. Zagreb
2. Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka
