Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-166/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 21. kolovoza 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9016446156, zaključenog 16. travnja 2012. između tužitelja ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Račkog 6, sada Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedancijelihšezdesetposto) od iznosa kredita."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9016533565 zaključenog 1. lipnja 2012. između tužitelja ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Račkog 6, sada Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od

1,60% (slovima: jedancijelihšezdesetposto) od iznosa kredita."

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. st. 4. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986 zaključenog 19. lipnja 2013., između tužitelja ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika pozajmice, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kao davatelja pozajmice, u dijelu koji glasi: „Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 1,50% od iznosa pozajmice".

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati:

- iznos od 240,00 EUR (dvjesto četrdeset eura) s osnova neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita po Ugovoru o kreditu broj: 9016446156, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2012. do isplate

- iznos od 160,00 EUR (sto šezdeset eura) s osnova neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita po Ugovoru o kreditu broj: 9016533565, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2012. do isplate

- iznos od 70,50 EUR (sedamdeset eura i pedeset centi) s osnova neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva po Ugovoru o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2013. do isplate,

time da zakonska zatezna kamata teče:

- od dospijeća pojedinih iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 448,27 EUR (četiristo četrdeset osam eura i dvadeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj SG podnio je 18. ožujka 2026. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 16. travnja 2012. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9016446156 za iznos kredita od 15.000,00 EUR, dok je dana 1. lipnja 2012. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9016533565 za iznos kredita od 10.000,00 EUR, a dana 19. lipnja 2013. zaključio i Ugovor o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986 za iznos kredita od 4.700,00 EUR. Člankom 13. stavkom 2. Ugovora o kreditu broj: 9016446156 i broj: 9016533565 ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa kredita. Također, u čl. 1. st. 4. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986 ugovoreno je da se korisnik pozajmice obvezuje istovremeno s korištenjem pozajmice platiti banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom D u visini od 1,50% od iznosa pozajmice.

1.2. Tužitelj navodi kako je naknadu po kreditu broj: 9016446156 platio 18. travnja 2012. u iznosu od 1.796,40 kn / 240,00 EUR. Naknadu po kreditu broj: 9016533565 tužitelj je platio 19. lipnja 2012. u iznosu od 1.206,40 kn / 160,00 EUR. Nadalje, naknadu po kreditu broj: 9017566986 tužitelj je platio 19. lipnja 2013. u iznosu od 526,99 kn / 70,50 EUR. Tužitelju su, dakle, odobreni krediti umanjeni za navedene troškove obrade kredita u sveukupnom iznosu od 470,50 EUR, a sve navedeno proizlazi iz potvrde banke broj: 281/4395016/2026 od 9. ožujka 2026.

1.3. Navedene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe tužitelj smatra ništetnima zbog njihove suprotnosti prisilnim propisima i to čl. 84. i 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) te načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna. Tužitelj ukazuje na presudu Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. kao i na daljnju sudsku praksu drugostupanjskih sudova.

1.4. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnima predmetne odredbe čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9016446156 od 16. travnja 2012., čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9016533565 od 1. lipnja 2012. te čl. 1. st. 4. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986 od 19. lipnja 2013. i obveže tuženika da mu isplati ukupni iznos od 470,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate te parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev.

2.2. Prvenstveno ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te ukazuje da posljedično tome niti ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Kod toga se poziva na presudu Suda EU u predmetu broj C-2024/3564 od 25. travnja 2024. koja obvezuje i nacionalne sudove, a prema kojoj rok za zastaru potraživanja za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, međutim Sud EU daje ovlast prodavatelju da smije dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništavost, uslijed čega se smatra da je zastara počela teći od toga dana.

2.3. Nadalje prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Osim toga, ističe da je ugovaranje predmetnih naknada izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama kod čega se poziva na odredbe čl. 56., čl. 59. i čl. 61. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite kao i Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu te odredbe Direktive 2008/48/EZ, a iz kojih proizlazi da je ugovaranje naknade za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo dopušteno, a osim toga iz trenutno važećeg zakonodavstva (čl. 41. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) vidljiva je intencija zakonodavca da posljedica u slučaju kršenja odredbi (čega u ovom slučaju niti nije bilo) nije ništetnost, već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

2.4. Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, tuženik ističe da sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbama članaka 13.2, 13.2. i 1.4. predmetnih Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određene iznose u postotcima, za određene protučinidbe. Službenici tuženika koji su ugovarali ove kredite tužitelju su jasno iskomunicirali predmetne odredbe o naknadama i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovih ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, i jednostavnim čitanjem predmetnih ugovornih odredbi može se shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njihov ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita). Iz svega navedenog proizlazi da su predmetne odredbe jasne, uočljive i razumljive i da su omogućavale tužitelju da precizno odredi njihove ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da su odredbe transparentne pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li takve odredbe poštene. Pored navedenog, tuženik ističe da je tužitelj s tuženikom sklopio čak tri ugovora o kreditu, pa je nejasno kako su mu prilikom sklapanja svakog od navedenih ugovora o kreditu odredbe o naknadi za obradu kredita mogle ostati nejasne, nerazumljive i neuočljive. Kod toga tužitelj citira presude koje potvrđuju ovakvo njegovo stajalište. Navodi i da iz presude Suda EU broj C-621/17 također proizlazi da tuženik nije dužan točno navesti usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.5. Tuženik navodi i da nije jasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija tužitelj smatra da su predmetne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja budući da su iste bile izrijekom dopuštene i uređene zakonom, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknada te je iste svojom voljom dogovorio. Osim toga, predmetne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). Navedeno proizlazi i iz presuda Suda EU broj C-415/11 od 14. ožujka 2013. i broj C- 226/12 od 16. siječnja 2014.

2.6. Činjenica da je tužitelj o naknadi bio informiran i prije sklapanja ugovora o kreditu broj: 9016446156 i broj: 9016533565 te da je o istoj pregovarao proizlazi iz činjenice da je ugovorio drugačiju visinu naknade od drugih korisnika kredita i to kao „korisnik inovacije" (osoba koja je korisnik određenog broja grupa proizvoda - najmanje tri grupe proizvoda, banke po kojima uredno posluje). Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio korisnik Inovacije kao korisnik paketa 6. Tužitelj je, dakle, s tuženikom pregovarao upravo o spornoj odredbi i ugovorio povoljnije uvjete od predloženih. Vrhovni sud je rastumačio da već i sama činjenica da je tužitelj ugovorio drugačiju visinu naknade kao korisnik „Inovacije“ nužno podrazumijeva činjenicu da je o odredbi pregovarao te da je bio upoznat s njezinim sadržajem. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporne odredbe ne uzrokuju niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotcima od 1,60% i 1,50% od iznosa vrijednosti predmeta ugovora.

2.7. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3. U podnesku od 9. srpnja 2026., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare ukazujući na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/09) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivi se i prigovoru u odnosu na status potrošača tužitelja te navodi da iz predmetnih ugovora jasno proizlazi da je tuženik dao kredit SG, uz kojeg su navedeni njegovi osobni identifikacijski podaci, vezani uz osobu tužitelja, a ne obrt, tvrtku ili neki drugi vid obavljanja profesionalne djelatnosti, niti je navedeni OIB registriran za obrt ili drugu djelatnost pa je tako tuženik u trenutku sklapanja predmetnog ugovora jasno znao da iste zaključuje s fizičkom osobom, a u suprotnom tuženik bi tražio i da tužitelj potpiše ugovor uz štambilj tvrtke putem koje obavlja određenu djelatnost. Protivi se stajalištu tuženika da bi predmetne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive i to potrošaču koji nikakvim informacijama u pogledu naknade za obradu kredita nije raspolagao. Ističe kako potrošaču prilikom zaključenja naznačenih ugovora nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz naknade za obradu kredita. Osim toga tuženik je sastavio unaprijed formulirani tipski ugovor, a tužitelj je kao potrošač bio slabija ugovorna strana koja nije imala mogućnost sudjelovanja u raspravljanju o bilo kojim ugovornim odredbama, pa je upravo radi zaštite interesa tužitelja kao potrošača tuženik prilikom sklapanja navedenih ugovora i sastavljanja ugovornih odredbi trebao biti pošten. Tužitelj uopće nije imao mogućnosti iznositi primjedbe na pojedine ugovorne odredbe niti izvršiti njihovu izmjenu budući da se radi o uvjetima banke na tipiziranom ugovorima na čiji sadržaj potrošači, kao i tužitelj, ne mogu utjecati, već je tužitelj bio doveden u poziciju „uzmi ili ostavi“, a kako su mu krediti bili potrebni, nije bio u poziciji ne prihvatiti ponuđene ugovore. U prilog osnovanosti svojih navoda tužitelj se poziva na presude Suda EU broj C-224/2019 i C-259/2019, presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023-2 i Rev-1051/2023-2 te odluke županijskih sudova u kojima je odlučeno o osnovanosti istovjetnih tužbenih zahtjeva.

4. U podnesku od 21. srpnja 2026. tuženik u bitnome ponavlja navode odgovora na tužbu. Dodatno ističe da je teret dokaza statusa potrošača na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju, te ukazuje i na presudu Suda EU broj C -630/17. Na ročištu 21. kolovoza 2026. tuženik navodi da su nesporni iznosi naknada odnosno visina tražbine kao i datumi plaćanja predmetnih naknada.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te je proveo saslušanje tužitelja, koji je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja s obzirom da je tuženik učinio nespornom visinu tražbine.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelju naknade za obradu kredita temeljem ništetnih odredaba tri ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka.

8.1. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 16. travnja 2012. sklopili Ugovor o kreditu broj 9016446156 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 13.2. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa kredita.

8.2. Nadalje, nije sporna ni činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 1. lipnja 2012. sklopili Ugovor o kreditu broj 9016533565 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 13.2. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa kredita.

8.3. Također nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 19. lipnja 2013. sklopili Ugovor o PBZ365 pozajmici broj: 9017566986 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 4.700,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 1. st. 4. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

9. Sporno je, u bitnome: status potrošača tužitelja, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, jesu li jasne, lako razumljive i uočljive te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno datumi plaćanja i iznos naknada.

10.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/97) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/97 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. U svom iskazu tužitelj navodi da su sva tri predmetna ugovora o kreditu bili potrošački krediti i to za rješavanje nekih njegovih starih osobnih dugova i zatvaranje ranijih kredita, a koji su se odnosili na njegove osobne potrebe u kućanstvu, nešto su sređivali u kući, nešto je pomagao sinu te se ništa od tih kredita nije odnosilo na bilo kakve poslovne obveze, nije imao nikakvo trgovačko društvo niti obrt, u mirovini je od 1997. Nije bio ni vlasnik OPG-a, imao je samo mirovinu kao primanje. Znao je za odredbu u ugovorima koja se odnosi na naknadu za obradu kredita budući da mu to nisi bili prvi krediti te se kod svih kredita plaćala ta naknada i znao je da se to tako radi. Međutim, njemu je novac trebao te je on tu odredbu mogao ili prihvatiti ili ne, ugovore je pripremila banka, a pregovora oko predmetnih ugovornih odredbi nije moglo biti, mogao ih je samo prihvatiti ili ne. Prilikom sklapanja ugovora rečeno mu je u banci kolika je naknada, znao je da ona iznosi u postotku od kredita 1,60% odnosno 1,50%, nije mu rečeno ništa o namjeni te naknade, zbog čega se ona plaća, no njemu su ti krediti bili potrebni. S obzirom na protek vremena ne može se sada sjetiti je li mu službenik u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu, osim u postotnom iznosu , predočio kolika je naknada i u nominalnom iznosu, zna da je bilo rečeno koliko to iznosi u postotku, a taj postotak od iznosa kredita otprilike zna izračunati. Kod PBZ je bio korisnik više godina te je tamo imao račune, štednju i kredite, a može biti da je, s obzirom na to da je bio korisnik više usluga kod PBZ, dobio kakav popust na predmetne naknade kroz program inovacije. Djelatnika banke nije ništa pitao u vezi tih naknada jer je znao da je to tako i da tu nema o čemu razgovarati, kod svakog kredita mu je rečeno da je to tako i da je to naknada za obradu kredita.

11.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao uvjerljivo i životno logično.

12. Slijedom navedenog iskaza tužitelja u kojem on obrazlaže da je novčana sredstva dobivena predmetnim kreditima koristio za svoje osobne potrebe, a imajući u vidu i sadržaj samih Ugovora o kreditu u kojima je kao korisnik kredita naveden SG (tužitelj) zajedno sa svojom adresom i OIB kao svojim osobnim identifikacijskim podacima bez ikakve naznake u ugovoru o obavljanju bilo kakve poslovne djelatnosti te je isti i potpisao ugovor bez ikakvog štambilja uz naznaku korisnika kredita , sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju sva tri ugovora o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za osobne svrhe, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj predmetne ugovore o kreditu sklopio u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkim ugovorima.

13. Valja reći da sud smatra osnovanima tuženikove navode da su sporne ugovorne odredbe o naknadi na ime troškova obrade kredita jasno i razumljivo sastavljene, naime na temelju istih tužitelj može, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze pa je riječ o odredbama koje su transparentne, a što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da zna izračunati iznos naknada koje su ugovorene u postotku od iznosa kredita .

14.1. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, ne radi se o odredbama kojima je određen "predmet i cijena", budući da iz samog sadržaja ovih odredaba proizlazi da se radi o "naknadi za obradu kreditnog zahtjeva", dakle o drugim financijskim obvezama potrošača. Pri tome se ističe da su odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovo ra. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, imajući u vidu i odredbom čl. 1021. ZOO definiran sadržaj ugovora o kreditu, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija se poštenost ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti, pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita koja se stoga ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom ). Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

14.2. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.

14.3. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da on kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, već je iste mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenih ugovora od strane tuženika ili ugovore uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio potrebna novčana sredstva. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti mu je predočeno koji se troškovi odnosno usluge tuženika istom pokrivaju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50% odnosno 1,60% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Imajući na umu da same sporne ugovorne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužite lju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Pri tome sud ne smatra da je relevantna činjenica, na koju ukazuje tuženik, kako je tužitelj sklopio tri ugovora o kreditu s tuženikom, budući da, kako to proizlazi i iz tuženikovog iskaza, nije bilo nikakve razlike u postupanju tuženika kao niti u sadržaju ugovornih odredbi te da je u pogledu sva tri ugovora tuženik bio u jednakoj poziciji u odnosu na tuženika, sve kako je to naprijed obrazloženo. Također, sud ne smatra relevantnom niti činjenicu da je tuženik bio korisnik paketa usluga tuženika pod nazivom "Inovacija" kojim je, kako to i proizlazi iz priložene dokumentacije uz odgovor na tužbu, ostvario pogodnosti u pogledu visine naknada po pojedinim proizvodima banke, no niti u toj dokumentaciji, sastavljenoj od strane banke očigledno bez ikakvih pregovora s tuženikom, ne navodi se zbog čega je predmetna naknada ugovorena u baš tom postotku odnosno koji se njome troškovi i/ili usluge banke pokrivaju.

16. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

17. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

18. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenih iznosa.

19. Budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva (iznose i datume isplata predmetnih naknada), a ista proizlazi i iz dokumentacije samog tuženika (dopis tuženika od 9. ožujka 2026.), to je sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim i u visini.

20. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma naplate predmetnih naknada sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetn ih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem u tipske ugovore, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njegov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

21.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

21.2. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), zastupanja na ročištu 21. kolovoza 2026. u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, sastava podneska od 9. srpnja 2026. u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 60,00 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

21.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 448,27 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 31. kolovoza 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda FG i S

Č F iz [adresa]

2. Tuženik po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba