P-2904/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Krešimiru Meiću, kao sucu pojedincu,, u pravnoj stvari tužitelja BS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, Istarska 3, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici u odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. kolovoza 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OS, odvjetničkog vježbenika kod Marka Višića, te zamjenice punomoćnika tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice u odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. iz Splita, na ročištu za objavu presude, 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu „Otplata kredita“ broj: 9011044907 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. veljače 2006. godine, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.894,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a koja teče na iznos od:

- 18,14 EUR od 31.10.2008. do isplate

- 19,65 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- 23,40 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- 25,01 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- 19,95 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- 20,75 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- 14,15 EUR od 31.05.2009. do isplate,

- 8,52 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- 9,82 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- 13,07 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- 12,71 EUR od 30.09.2009. do isplate,

- 9,60 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 11,31 EUR od 08.12.2009. do isplate,

- 19,39 EUR od 11.01.2010. do isplate,

- 24,87 EUR od 05.02.2010. do isplate,

- 24,87 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- 33,73 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- 31,79 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- 35,84 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- 58,81 EUR od 04.07.2010. do isplate,

- 56,76 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- 78,12 EUR od 08.09.2010. do isplate,

- 64,51 EUR od 06.10.2010. do isplate,

- 56,72 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- 77,32 EUR od 10.12.2010. do isplate,

- 94,95 EUR od 07.01.2011. do isplate,

- 84,03 EUR od 07.02.2011. do isplate,

- 81,36 EUR od 07.03.2011. do isplate,

- 76,19 EUR od 07.04.2011. do isplate,

- 88,57 EUR od 06.05.2011. do isplate,

- 111,41 EUR od 06.06.2011. do isplate,

- 135,76 EUR od 16.07.2011. do isplate,

- 159,37 EUR od 08.08.2011. do isplate,

- 118,66 EUR od 07.09.2011. do isplate,

- 106,23 EUR od 10.10.2011. do isplate,

- 111,63 EUR od 07.11.2011. do isplate,

- 104,66 EUR od 08.12.2011. do isplate,

- 115,46 EUR od 09.01.2012. do isplate,

- 122,77 EUR od 08.02.2012. do isplate,

- 122,07 EUR od 07.03.2012. do isplate,

- 118,99 EUR od 06.04.2012. do isplate,

- 120,67 EUR od 08.05.2012. do isplate,

- 123,98 EUR od 31.05.2012. do isplate,

- 120,57 EUR od 01.07.2012. do isplate,

- 121,57 EUR od 06.08.2012. do isplate,

- 110,37 EUR od 10.09.2012. do isplate,

- 114,97 EUR od 10.10.2012. do isplate,

- 120,74 EUR od 09.11.2012. do isplate,

- 119,48 EUR od 10.12.2012. do isplate,

- 121,55 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- 116,91 EUR od 02.03.2013. do isplate,

- 116,91 EUR od 02.03.2013. do isplate ,

- 120,38 EUR od 31.03.2013. do isplate,

- 116,44 EUR od 30.04.2013. do isplate,

- 111,34 EUR od 10.06.2013. do isplate,

- 104,20 EUR od 10.07.2013. do isplate,

- 109,02 EUR od 09.08.2013. do isplate,

- 112,18 EUR od 10.09.2013. do isplate,

- 116,48 EUR od 10.10.2013. do isplate,

- 116,86 EUR od 11.11.2013. do isplate,

- 56,74 EUR od 10.12.2013. do isplate,

- 55,57 EUR od 10.01.2014. do isplate,

- 37,58 EUR od 10.03.2014. do isplate,

- 33,27 EUR od 10.03.2014. do isplate,

- 35,66 EUR od 09.05.2014. do isplate,

- 34,51 EUR od 09.05.2014. do isplate,

- 109,21 EUR od 10.06.2014. do isplate,

- 112,01 EUR od 10.07.2014. do isplate,

- 115,30 EUR od 11.08.2014. do isplate,

- 116,42 EUR od 10.09.2014. do isplate,

- 115,98 EUR od 10.10.2014. do isplate,

- 119,78 EUR od 10.11.2014. do isplate,

- 121,01 EUR od 10.12.2014. do isplate,

- 121,57 EUR od 09.01.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.02.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.03.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.04.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 11.05.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.06.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.07.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.08.2015. do isplate,

- 121,76 EUR od 10.09.2015. do isplate.“

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.782,54 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, a koja teče počevši od 31. kolovoza 2026. godine, pa do isplate.

Obrazloženje

1.1. Dana 12. lipnja 2023. godine, pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužitelja BS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje u tekstu: Tužitelj), koju je podnio protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb (dalje u tekstu: Tužena) radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te tužitelj u istoj navodi da je s tuženom dana 29. prosinca 2015. godine, sklopio Ugovor o kreditu br. 7103241526, temeljem kojeg ugovora je tužena, kao kreditor, odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru, te da je podigao namjenski kredit za kupnju stana, s rokom otplate kredita od 240 mjeseci s početnom kamatnom stopom od 4,20 % godišnje (dalje u tekstu: Ugovor).

1.2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je tužena prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, propustila informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku kamatnu stopu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (tako i VTS u odluci Pž-6632/2017), te da je postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj uredno ispunio svoju obvezu, te je isplatio 6.862,64 EUR /51.706,56 HRK više zbog promjene tečaja.

1.3. Podneskom od dana 21. kolovoza 2026., tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz točke 21.1. ovog obrazloženja, konačno uredio tužbeni zahtjev 2.1. U odgovoru na tužbu, podnesenom ovom sudu 31. listopada 2023. godine, tužena navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka, te ističe prigovore zastare i nedostatka pravnog interesa tuženika za podnošenje predmetne tužbe.

2.2. Nadalje, tužena navodi da tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva u točkom I. utvrđenje ništetnom i da ne proizvodi nikakav pravni učinak odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. Ugovora, točkom II. isplatu iznosa od 6.862,64 EUR /51.706,56 HRK uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a na ime naprijed navedene ništetnosti i parnični trošak, te da svoje traženje temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim, međutim da tužitelj nije naveo u tužbi da je s tuženom sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključio dana 31. prosinca 2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011044907, te da sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

2.3. Slijedom navedenog, tužena navodi kako tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presuda Vrhovnog suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imala učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Nadalje, da je ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine, te da je sukladno navedenom zakonu banka bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te da je korisnik kredita s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije, te dok da je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan. Nadalje, tužena navodi da su odredbe navedenog zakona strogo i precizno uredile način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum), te da raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka, te da navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. te da tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. tako da je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

2.4. Nadalje, tužena navodi da je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano "Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona", te da iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, te da je tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u iznosu od 3.233,92 EUR, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR, da se pretplata dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu, te da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

2.5. Nadalje, tužena navodi da se tužitelj u tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule, no pritom ističe da se predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi samo i isključivo na kredite u CHF, a kako to da ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer da navedena presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR, te s obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja, u protivnome, da bi na strani tužitelja imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

2.6. Nadalje, tužena navodi kako je presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 03. rujna 2019. godine, sud u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je navedenom odlukom VSRH nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019. godine, na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2.7. Slijedom navedenog, tužena navodi kako je iz recentnog Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g., u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke.

2.8. Nadalje, tužena navodi da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a da ista nije, jer da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.", a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, da se pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presudu Vrhovnog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

2.9. Slijedom navedenog, tužena navodi da je člankom 22. Zakona obveznim odnosima, izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, te da ugovaranjem iste strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, te da smisao navedene odredbe jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, a da je sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, te da niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule.

2.10. Nadalje, tužena navodi kako je Ugovor o potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima da je javni bilježnik predmetni Ugovor ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te da je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji, te da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojila niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza, te da je Ugovor višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo, te da se tužitelj svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima, te da je isti od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora, te da iako sada tvrdi drugačije, da iz opisanog ponašanja tužitelja je moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja Ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju, te da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa

2.11. U odnosu na visinu potraživanja tužena u cijelosti osporava visinu predmetnog potraživanja, budući da financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno izrađen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

2.12. U odnosu na prigovor zastare, tužena navodi s obzirom da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to da ista ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim, jer da tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok, to stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok da pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, a ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZPP-a, što tužena negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to da je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine.

2.13. Zaključno, tužena navodi da je Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011044907 od 31.12.2015. godine (dalje u tekstu: Dodatak), sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK i solemniziran kod javnog bilježnika, te da su stranke istog promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 27. veljače 2006. godine, čime da je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj da je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, te da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu.

3. 3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011044907 zaključenog između stranaka dana 27. veljače 2006.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom (list 3-7 spisa), Dodatka (list 8-12 spisa), Financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split – list 64 – 78 spisa) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 191 – 192 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

7. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika podignuo 2006. kredit u CHF u iznosu od 85.000,00 CHF radi kupnje stana koji je iste godine i kupio a koji mu je služio isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji. Nadalje, tužitelj je naveo da mu u poslovnici tuženika njegovi djelatnici nisu objasnili o kakvom se proizvodu radi, na koji način se formira kamatna stopa odnosno mijenja ista, te da nije imao utjecaj na tekst ugovora kredita niti mu je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora objasnio ugovorne odredbe već da je to bila situacija uzmi ili ostavi te da je u takvim okolnostima uzeo navedeni kredit bez da je dobio detaljna objašnjenja o istom. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je početna rata kredita bila oko 2500,00 kuna a da bi u konačnici došla do iznosa od 4.500 kuna te da mu je banka uslijed nemogućnosti plaćanja istog zbog povišene rate odobrila moratorij u trajanju od godine i pol te da mu nakon konverzije navedenog kredita pretplaćeni iznos nisu uračunali u daljnju otplatu istog. Zaključno, tužitelj je naveo da prilikom dizanja kredita nije bio upoznat sa pojmom valutne klauzule, da mu nitko nije ni objasnio istu te da prilikom sklapanja navedenog ugovora o kreditu nije znao razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, te je zaključno naveo da ga bankarski službenik nije upozorio da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu, a za razliku od valute EUR koja je bila zaštićena, te da mu nije ostavljeno vrijeme da pročita Ugovor.

8. Podneskom od 15. listopada 2025.godine (list 165 – 169 spisa), tužitelj je uredio i povećao tč.II. svog tužbenog zahtjeva, potražuje isplatu iznosa od 6.894,23 EUR-a, kojem povećanju tužbenog zahtjeva za 31,59€ se tuženik nije protivio, a tužitelj je uredio i povećao tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Za istaknuti jest da je tužitelj podneskom od 21. kolovoza 2025. godine, precizirao po pozivu suda (rješenje P-2904/2023-21 od 28. srpnja 2026. godine) točki I., tužbenog zahtjeva, pravilno navevši da traži da sud utvrdi ništetnim članak 1. Ugovora, te je u odnosu na točku II. izreke, precizirao da u odnosu na tražene iznose, iste potražuje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

9. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 27. veljače 2006. godine, zaključen Ugovor o kreditu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana ili kuće, stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 85.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 240 mjeseci. Stranke su dana 29. prosinca 2016. godine, zaključile Dodatak ugovora o kreditu broj 9011044907, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije, a koju je tužitelj prihvatio.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja kao i nedostatka pravnog interesa na strani tužitelja. Tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja.

11. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – „Potrošač“ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/25.). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

14.1. Sud prihvaća iskaz Tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da Tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, Tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog Tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli kredita u CHF u Ugovoru nije nepoštena pa time i ništetna.

14.2. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana (točka 4.1, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 1 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

15. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je ovaj zahtjev Tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i Tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno Tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

16. Temeljem ništetne odredbe Ugovora, o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, Tužitelj je stekao pravo od Tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev Tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

17. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni Ugovor o kreditu iz 2006. godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženka o kreditiranju građana, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,00 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev Tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, valjalo je prihvatiti, a tuženika obvezati da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od Tužitelja više primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,20 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

18. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr. namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke- kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015. godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava Tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

19.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

Ugovor o kreditu je sklopljen dana 27.02.2006. godine, te je isplaćen dana 28.02.2006. godine u iznosu 85.800,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31.03.2006., u iznosu od 529,02 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 2.472,75 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu). Nadalje, da je cana 29.12.2015. g. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, te da je utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu 37.273,41 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 284.675,67 kn (tečaj 7,6375002 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovora o kreditu ds je utvrđena pretplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 3.233,92 EUR.

19.2. Nadalje, vještakinja navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja“.

20. Sudski vještak dipl.oec. Ines Lozić u svom nalazu daje izračun visine potraživanja, izračun razlika zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije, a posebno se, obrazloženo i stručno, osvrće na izračun konverzije, zakonski okvir konverzije i efekte konverzije.

21.1. Sudski vještak dipl.oec Ines Lozić nakon iscrpnog nalaza daje i zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad. 1.)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 6.894,23 EUR

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 344,37 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.549,86 EUR.

Ad.2.)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana izračuna konverzije dana 30.09.2015.g. iznose 2.248,40 EUR.

Ad.3.)

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 3.233,92 EUR.

21.2. Nadalje, vještak navodi da pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana izračuna konverzije iznosio 985,52 EUR. Nadalje, pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivalo više plaćeno zbog rasta tečaja, tada bi nakon prebijanja preostao iznos više plaćenog zbog rasta tečaja od 5.908,71 EUR.

21.3. Zaključno, vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamata ni tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata Tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke Tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

21.4. Za istaknuti je da niti Tužitelj niti Tuženik nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

22. Sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl.oec. Ines Lozić, ona je odgovorila na zadatak vještačenja, u potpunosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, a za navesti je da je tuženik prilikom konverzije kredita tehnički postupio u cijelosti sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), to nije bilo niti sporno među strankama, to proizlazi i iz vještva sudskog vještaka, u ovom slučaju radi se o drugom problemu, vraćanju preplaćenih iznosa do konverzije vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23.1. Za ponoviti je da je Tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate na ime valutne klauzule u CHF u iznosu od 6.894,23 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

23.2. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu Tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo Tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

24. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).“.

25. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

26. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 13. lipnja 2019. godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 6.894,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

27. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike u iznosu od 344,37€ (iako navedeni iznos tuženik ne potražuje niti je na isti istaknuo prigovor radi prebijanja). Sud izračun vještaka prihvaća kao točan i dokazan, sve za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da je u tom dijelu tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja. Ove tzv. negativne razlike po tuženiku se odnose na mjesece kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je Tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na Tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da Tuženik nema status potrošača i sam Tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa Tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da Tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje Tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi Tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu Tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što Tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne i pobijane ugovorne odredbe za Tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na Tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od Tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama.

28. Sudski vještak je u vještvu iskazao iznos koji je tuženik kod konverzije priznao tužitelju kao preplatu u iznosu od 3.233,92 EUR. Ovaj iznos zaista Tužitelju ne bi pripadao dva puta, radilo bi se o obeštećenju (nepotpunom), za budućnost, svakako, Tužitelju je ovaj iznos obeštećenja priznat kod konverzije, međutim, za navesti je da Tuženik nije podnio protutužbu za ovaj iznos niti izjavio prigovor radi prebijanja, tako da sud ovaj iznos (3.233,92EUR ) nije umanjio od dosuđenog iznosa tužitelju, jer bi trebalo primijeniti pravilo o djelomičnom ispunjenju odnosno uračunavanju u kojem se prvo plaćaju kamate, a zatim glavnica, kako dosuđenje preplate po zahtjevu Tužitelja nije pravomoćno, onda se i ne zna do kada će teći kamate na preplaćeni iznos, dakle, za ponoviti je, kod okolnosti da nema protutužbe za priznati iznos preplate a prigovora radi prebijanja nije istaknut, a sud nije umanjio na svoju ruku dosuđeni iznos preplate Tužitelju, a tuženik može svoja prava pokušati ostvariti u drugom postupku, ukoliko ova presuda postane pravomoćna po pitanju isplate Tužitelju. Svakako, sudski vještak je utvrdio iznos priznate preplate od 3.233,92 EUR, za slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda, pa ova presuda može biti preinačena i ovaj iznos umanjen od dosuđenog iznosa tužitelju, po stavu višeg suda.

29. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate, dakle, zahtjev Tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

30.1. Zaključno, u pogledu problematike „Švicarskog franka“ za istaknuti jest i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenu pod poslovnim brojem Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine (dalje u tekstu: Revizija), kojom je dan odgovor na revizijsko pitanje koje glasi: „Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem Aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", a koji odgovor jest glasio da "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate u konverziji.".

30.2. Navedeno pravno pitanje jest bilo i predmetom i ovog parničnog postupka, međutim ovaj sud je zauzeo suprotan stav u odnosu na Reviziju, a što je razvidno iz točke I. izreke ove presude i obrazloženja, te se u cijelosti priklonio izdvojenom mišljenju suca izvjestitelja i člana vijeća dr.sc. Jadranka Juga (dalje u tekstu: Izdvojeno mišljenje) u odnosu na Reviziju.

30.3. Naime, u Izdvojenom mišljenju, sudac VSRH, dr.sc. Jadranko Jug je u bitnome u odnosu na revizijsko pitanje i odgovor na isto (sadržano u točci 30.11. ovog obrazloženja) zauzeo pravni stav da stupanjem na snagu ZID ZPK/15, kao i potpisivanjem Aneksa ugovoru o kreditu ni na koji način nisu stavljene izvan snage odluke sudova u kolektivnom sporu na kojima se temelje osnove tužbenih zahtjeva za isplatu razlike temeljem dobivene pretplate konverzijom i one koja bi pripadala korisniku kredita temeljem posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, sve obzirom da su iste odluke obvezujuće i za sud u svakom pojedinačnom postupku restitucije, te da svi pravni učinci osnovnog ugovora do dana potpisivanja Aneksa ugovoru o kreditu ostaju na snazi, a time i odluke sudova u kolektivnom sporu, kojima su učinci osnovnog ugovora ograničeni na način da je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, da je jasno da korisnici kredita i banke, sklapanjem Aneksa nisu željeli izvršiti novaciju ugovornog odnosa ili konvalidaciju ništetnih odredbi (što nije niti moguće ), već su, sukladno zakonskim smjernicama i obvezi na strani tuženika, uz dobrovoljni pristanak korisnika kredita obzirom na okolnosti, za ubuduće utvrdili prava i obveze, pri čemu su retroaktivno regulirali pretplatu kao da je osnovni ugovor bio vezan za EUR, a čime nisu, niti su mogli, regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Nadalje, da niti same odredbe ZID ZPK/15 ne daju za pravo pravnom shvaćanju da nakon konverzije ne postoji više pravo potrošača na punu restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a također niti na jednom mjestu ne upućuju da je zakonodavac donošenjem tog propisa imao u vidu da banke i potrošači sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu uređuju pitanje ništetnosti ugovornih odredbi, te da je potrebno napomenuti da čak i da je zakonodavac propisao (a nije) da nakon sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu korisnik kredita nema pravo na bilo kakva potraživanja temeljem nepoštenih/ništetnih odredbi osnovnog ugovora, da bi isto trebalo zanemariti jer bi bilo u suprotnosti s pravom EU i praksom Suda EU (presude C-118/17, Dunai c/a Erste bank Hungary, C-452/18, XZ c/a Ibercaja Banco SA i C-567/20) koji je jasno izrazio stajalište da se zakonom ne može isključiti pravo potrošača na potpunu restituciju temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, te da se iz istih razloga korisnicima kredita ne može stavljati na teret da su dobrovoljno pristali sklopiti Aneks ugovoru jer se oni svog prava na potpunu restituciju temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora nisu odrekli. Zaključno, da Potrošač bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate), a sve umanjeno za preplatu priznatu i obračunatu u konverziji.

31. Radi svega navedenog, valjalo je utvrditi ništetnom odredbu članka 1. Ugovora, koji pravni učinci ništetnosti se s obzirom na dano obrazloženje ove presude, po prirodi stvari protežu i na članak 4. Ugovora (ništetnost valutne klauzule povlači za sobom i ništetnost kamata koje se obračunavaju po istoj), stoga je odlučeno kao u točci I. i II. izreke ove presude.

32.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te na odredbama Tarifnog broja 7., 8. i 9., Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ br. 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa).

32.2. Sud je obistinio (s obzirom na prvotni v.p.s. od 6.682,64€, te konačno v.p.s. od 6.894,23€) Tužitelju trošak:

- sastav tužbe od 13.6.2019., od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife),

- sastav podneska od 18.1.2024., od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife, obrazloženi podnesak kojim se očituje na tijek dotadašnjeg postupka i daje svoj pravni osvrt i mišljenje na predmetnu pravnu stvar)

- sastav podneska od 15.10.2025., od 25 bodova (Tbr. 8/3 Tarife obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8/1 Tarife, samo uređenje tužbenog zahtjeva)

- sastav podneska od 19.6.2026., od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife, obrazloženi podnesak kojim se očituje na saslušanje tužitelja)

- sastav podneska od 21.8.2026., od 25 bodova (Tbr. 8/3 Tarife obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8/1 Tarife, samo uređenje tužbenog zahtjeva)

- zastupanja na ročištima održanim dana 17.7.2025., 26.11.2025., 11.6.2026., 30.6.2025. i 25.8.2026. godine godine od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife),

čiji zbroj daje zbroj od 850 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.700,00 EUR, a na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 425,00 EUR, što zbrojeno daje iznos od 2.125,00€.

32.3. Tužitelju je priznat trošak vještačenja izvršenog od strane Centar za vještačenja d.o.o., u iznosu od 600,00€.

32.4. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 57,54€.

32.3. Iznosi iz točke 32.2, 32.3. i 32.4. ovog obrazloženja, zbrojeni daju iznos od 2.782,54 EUR koliko je konačno na ime ukupnog troška postupka Tuženik obvezan isplatiti Tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 31. kolovoza 2026.

SUDAC

KREŠIMIR MEIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis