REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Poslovni broj P-326/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Vedrana Belin, odvjetnica iz Dubrovniku, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić &Anić d.o.o.,Split radi utvrđenja i isplate, bez održavanja rasprave, 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj: 070308472175 od 8.ožujka 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,99% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita br. 070308472175 od 8. ožujka 2007., isplati iznos od 1.386,00 eura (tisuću tri stotine osamdeset i šest eura), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. ožujka 2007. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, a koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu broj: 070308472175 od 8.ožujka 2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih troškova za prijevremenu otplatu kredita broj 070308472175 od 8. ožujka 2007., isplati iznos od 587,92 eura (pet stotina osamdeset i sedam eura i devedeset i dva centa), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana. .

V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.3. Ugovora o kreditu broj: 071214407757 od 14.prosinca 2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik.

VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih troškova za prijevremenu otplatu kredita broj: 071214407757, isplati iznos od 1.434,00 eura (tisuću četiri stotine trideset i četiri eura), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu 328,79

EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2026. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom OTP bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 070308472175 od 8. ožujka 2007., kojim mu je odobren kredit u iznosu od 140.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je sklopljen na temelju unaprijed pripremljenog obrasca tuženika, o čijim se odredbama nije pregovaralo i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, već je ugovor bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi.“ Tužitelj nadalje tvrdi da je tuženik, temeljem članka 5.1. Ugovora o kreditu, prilikom isplate kredita naplatio jednokratnu naknadu za obradu kredita, odnosno tzv. „Ulaznu naknadu“, u iznosu od 10.187,42 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.386,00 eura. Naknada je bila određena u visini od 0,99 % iznosa odobrenog kredita. Prema tvrdnjama tužitelja, u samom Ugovoru nije bilo navedeno od čega se navedena naknada sastoji niti zbog čega iznosi upravo 0,99 % iznosa kredita. Tužitelj ističe da o toj odredbi nije mogao pregovarati niti je na njezin sadržaj mogao utjecati, odnosno da kredit ne bi mogao ugovoriti bez prihvaćanja unaprijed formulirane odredbe o plaćanju ulazne naknade. Tužitelj svoju tvrdnju o ništetnosti temelji i na praksi Suda Europske unije, prema kojoj ugovorna odredba o ulaznoj naknadi može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza ugovornih stranaka ako potrošaču nameće troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos kredita. Također ističe da takva naknada može predstavljati znatniju neravnotežu protivnu zahtjevu dobre vjere kada banka ne dokaže da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenog, tužitelj tvrdi da je odredba o ulaznoj naknadi netransparentna jer iz nje nije jasno na koje se konkretne troškove odnosi. Zbog toga, prema njegovom stajalištu, odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njegovu štetu kao potrošača te je nepoštena i ništetna. Tužitelj također smatra da se navedena odredba ne može djelomično izmijeniti ili održati na snazi, već da je ništetna u cijelosti. Kao dodatni argument tužitelj ističe da je naknada određena u postotku od iznosa odobrenog kredita. Prema njegovom stajalištu, takav način obračuna znači da korisnik kojem je odobren veći kredit plaća i veću naknadu, iako troškovi banke za obradu pojedinog zahtjeva i odobravanje kredita ne ovise nužno o visini odobrenog iznosa. Stoga tužitelj dovodi u pitanje opravdanost naknade određene u fiksnom postotku te tvrdi da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, da stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača te da je, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena i ništetna. Na temelju toga tužitelj zahtijeva da sud utvrdi ništetnost članka 5.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita u visini od 0,99 % iznosa kredita te da naloži tuženiku povrat iznosa od 1.386,00 eura, koji je naplaćen na temelju navedene ugovorne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Tužitelj, nadalje, u tužbi tvrdi da je odredbom članka 6.3. Ugovora o kreditu broj 070308472175 ugovoreno da je, u slučaju prijevremene otplate kredita, dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu, i to u skladu s Odlukom o tarifi naknada tuženika. Tužitelj tvrdi da je navedena odredba ugovorena na netransparentan način te da nije utemeljena na stvarnim troškovima koje banka ima zbog prijevremene otplate kredita. Prema njegovom stajalištu, riječ je o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Tužitelj nadalje tvrdi da je, upravo na temelju navedene odredbe, prilikom prijevremene otplate kredita broj 070308472175 tuženik od njega naplatio iznos od 4.429,62 kuna, odnosno 587,92 eura, dana 25. ožujka 2022. godine. U odnosu na drugi Ugovor o kreditu broj 071214407757 od 14. prosinca 2007. godine, tužitelj tvrdi da je također odredbom članka 6.3. ugovoreno njegovo pravo, odnosno obveza tužitelja, da u slučaju prijevremene otplate kredita plati naknadu prema Odluci o tarifi naknada tuženika. I za ovu odredbu tužitelj tvrdi da je netransparentna, da nije utemeljena na troškovima koje banka stvarno ima zbog prijevremene otplate te da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Tužitelj navodi da mu je temeljem te odredbe prilikom prijevremene otplate drugog kredita tuženik naplatio iznos od 10.804,53 kuna, odnosno 1.434,00 eura, dana 25. ožujka 2022. godine. Također ističe da je i ova odredba bila ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, da na njezin sadržaj nije mogao utjecati te da o njoj nije pregovarao s tuženikom. Prema njegovoj tvrdnji, kredit ne bi mogao ugovoriti bez prihvaćanja tako unaprijed formulirane odredbe o plaćanju izlazne naknade. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva da sud utvrdi ništetnost članka 6.3. prvog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje određuje tuženik te da naloži tuženiku povrat iznosa od 587,92 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Jednako tako, tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti članka 6.3. drugog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje određuje tuženik te povrat iznosa od 1.434,00 eura, također sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te osporava njegovu osnovanost. Pritom navodi da priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava status tužitelja kao potrošača niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Tuženik smatra da se u predmetnoj pravnoj stvari radi isključivo o pravnom pitanju, budući da osporava pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, dok istodobno priznaje sve odlučne činjenice, status tužitelja kao potrošača i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom toga smatra da nema potrebe za izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka niti za provođenjem financijskog vještačenja, kojima se izričito protivi. Nadalje, tuženik se iz razloga procesne ekonomičnosti protivi i određivanju pripremnog ročišta te predlaže da sud, na temelju članka 332.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donese presudu bez održavanja rasprave kojom će tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan. .

3. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sud je odlučio bez zakazivanja ročišta donijeti presudu jer ne postoje druge smetnje za njezino donošenje (članak 332 a, stavak 2. u svezi s člankom 284. stavkom 5. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

4. U tijeku postupka sud je pročitao dopis OTP banke od 4. ožujka 2026. (list 8 spisa), promet za račune 71252041865 (list 9, 12 spisa), za račune 71252101461 (list 10 -11 spisa), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070308472175 HI (list 13-19 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu od 8. ožujka 2007. (list 20 -21 spisa), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 071214407757 ST (list 22-29 spisa).

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 070308472175 HI, Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu od 8. ožujka 2007. (list 20-21 spisa), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osigu ranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 071214407757 ST, nije sporno da je tužitelj tuženiku na ime jednokratnih troškova obrade kredita broj 070308472175 od 8. ožujka 2007. platio iznos 1.386,00 EUR, te da je platio na ime naknade za prijevremenu otplatu istog kredita 587,92 EUR. Nije sporno da je tužitelj tuženiku platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita broj 071214407757 iznos 1.434,00 EUR. Nije sporno da je tužitelj ove Ugovore o kreditu sklopio kao potrošač. Tuženik priznaje sve odlučne činjenice iz tužbe pa tako i navode tužitelja o tome da se o spornim odredbama pregovaralo. Sporna je osnova, odnosno jesu li zbog toga sporne odredbe ništetne, sporno je je li nastupila zastara.

7. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., ovaj sud ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim, jer kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno jednokratne naknade pa i naknade za prijevremenu otplatu kredita, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da po stajalištu ovog suda nije nastupila zastara za potraživanje tužiteljice u smislu odredbe članka 216. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

8. U vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim, nije sporno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj, kao potrošač, u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Nije sporno da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što je u čl. 5.1 Ugovora o kreditu broj 070308472175 HI navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu.

10.1. U odnosu na članak 6.3. Ugovor o kreditu broj 070308472175 HI i članak 6.3. Ugovora o kreditu broj 071214407757 ST banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

11. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

12. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetn ih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

13. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

14. Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva pa kako je u ovom postupku utvrđeno da su odredbe o ugovaranju jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnih Ugovora o kreditu (točke I., III. i V. presude).

15. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO -a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

16. Kako visina jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporna, to je odlučno kao u točkama II., IV. i VI. izreke presude. S tim da se odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO -a.

17. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP- a. 17.1. Tako su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) prema vrijednosti predmeta spora i to za sastav tužbe (100 b, Tbr. 7/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV iznosi 250,00 EUR. Tome valja dodati trošak sudske pristojbe za tužbu 40,27 EUR i presudu bez održavanja rasprave (38,52 EUR), tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 328,79 EUR pa je odlučeno kao u točki VII. izreke.

17.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 31. kolovoza 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika