Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1115/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Kuvač, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2311/2019-29 od 26. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2311/2019-29 od 26. svibnja 2026. potvrđuje:

- u točci I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i

- u točci II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

II. Preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2311/2019-29 od 26. svibnja 2026. na način da se odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 17.708,88 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika preinačuje se točka V. (pravilno: točka IV.) izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2311/2019-29 od 26. svibnja 2026. i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2311/2019-29 od 26. svibnja 2026. u dijelovima kojima je odbijen tužbeni zahtjev nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka članaka 4. ugovora o kreditu broj 9012667524 od 26. lipnja 2007. kojom je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika. Istom točkom izreke odbijen je zahtjev za utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba članka članaka 4. tog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da godišnja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje. Točkom II. izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe članaka 4., 5., 6. i 7. ugovora o kreditu broj 9012667524 od 26. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena otplata tužiteljičinih obveza iz ugovora o kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF). Istom točkom izreke odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 1. tog ugovora o kreditu kojom je ugovorena isplata (korištenje) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 17.708.88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom V. (pravilno: IV.) izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 5.203,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

26. svibnja 2026. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim su tužbeni zahtjevi prihvaćeni, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iako tuženik u žalbi navodi da je podnosi (i) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te povrede u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijane presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.

8. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženiku pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljice i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama tuženika te nije proizvoljna, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da u tom postupku nije imao ravnopravni položaj. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika o tome da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu očuvana jamstva poštenog suđenja na što se određeno poziva u žalbi.

9. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni redovne kamate koje su odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9012667524 od 26. lipnja 2007. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK), 2. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011774560 (dalje: dodatak ugovoru).

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 26. lipnja 2007. u [adresa] između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9012667524 radi kupnje stambenog objekta s ugovorenim iznosom kredita od 107.406,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,35% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju,

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana,

- da je sporazum stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35% godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 26. lipnja 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Privredne banke Zagreb d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj ica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF plaćen do 30. rujna 2015. pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 77.840,00 kn /10.331,26 EUR/[1]

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 43.479,21 kn /5.770,69 EUR/

- da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 7.088,99 EUR

- da su stranke 2. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015)

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 2. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate obračunate u konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosio 8.530,23 EUR

- da prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2025. iznosi 47.031.10 EUR te da je taj iznos naveden u dodatku ugovoru o kreditu

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a

- da je imajući na umu stvarno realizirani otplatni plan i ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF preostalu glavnicu trebalo umanjiti za dodatnih 3.048,18 EUR.

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope pobijanim dijelom presude utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti tužiteljici 17.708,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Pritom je, u skladu sa zahtjevom tužiteljice, visinu zahtjeva za isplatu utvrdio na način da je od preplate koja je tužiteljici priznata u obračunu konverzije (8.530,23 EUR) oduzeo zatezne kamate na iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje su na dan 30. rujna 2015. iznosile 7.088,99 EUR dok je za ostatak preplate od 1.441,24 EUR (8.530,23 EUR – 7.088,99 EUR = 1.441,24 EUR) umanjio glavno potraživanje tužiteljice na ime zbroja iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (10.331,25 EUR), iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope (5.770,69 EUR) i iznosa za koji je utvrdio da je trebalo umanjiti preostalu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. (3.048,18 EUR). (10.331,25 EUR + 5.770,69 EUR + 3.048,18 EUR = 19.150,12 EUR - 1.441,24 EUR = 17.708,88 EUR). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovore zastare te je zaključio da sklopljeni dodatak ugovoru o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva te da se tužiteljica nije odrekla prava na potpunu restituciju za nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2006.

13. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđena činjenica da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama.

14. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Nap rotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi implicira da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

14.1. Za odgovoriti je žalitelju da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisala tužiteljica kao i činjenicu da tuženik niti ne tvrdi da bi takav zahtjev transparentnosti bio ispunjen, tvrdeći dapače u žalbi da to i nije bila njegova zakonska obveza u vrijeme sklapanja spornog ugovora, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

15. Bespredmetni su žalbeni navodi o tome da je ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope izuzeta iz testa poštenosti. To stoga što u skladu s člankom 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocijenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Imajući na umu da odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim se trgovcu dozvoljava jednostrana izmjena ugovorne kamate nije obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" iz članka 84. ZPP/2003 neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o odredbi koja nije podvrgnuta sudskoj kontroli.

16. Neosnovano tuženik tvrdi da je prilikom utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, tvrdeći kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala zakonska obveza tuženika da u ugovore o kreditu uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope koja obveza tvrdi da je nastala tek 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, obveza tuženika na ispunjenje zahtjeva transparentnosti kako je taj zahtjev opisan u točci 14.1. ovog obrazloženja određena je člankom 85. ZZP/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

17. Imajući na umu razloge navedene u točkama 13. do 16. ovog obrazloženja , pravilno je prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točkama I. i II. izreke pobijane presude ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnima pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

18. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci III. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa koji je do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu od 26. lipnja 2007. i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

19. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

20. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koje su tužiteljica i tuženik sklopili 26. lipnja 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

20.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

21. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

21.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 4. srpnja 2006. nakon sklopljenog dodatka ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

21.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22.1. Stranke su dodatkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu. Drugim riječima, u skladu sa zakonom, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

23. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

23.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

23.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

23.3. Naposljetku, dodatak uz ugovor o kreditu koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak također su uređene prisilnom odredbom članka 19.d ZPK -a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužiteljici u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužiteljica prilikom sklapanja dodatka ugovoru bila bio precizno obaviještena o deviznom tečaju za otplatu kredita i o visini kamatne stope ugovorenih dodatkom (jer su promjene kamatne stope i tečaja već realizirani) i koji se retroaktivno primjenjuju na njezin ugovorni odnos.

24. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračune konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

24.1. Tuženik je na temelju dodatka ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

25. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 26. lipnja 2007. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

25.1. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica nije odrekla prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelj ice sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njezin račun (i u njezinu korist) za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

26. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. jer je, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripadaju iznosi od 10.331,26 EUR i 5.770,69 EUR koje je platila na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu od 26. lipnja 2007., neovisno o tome što je zbroj tih iznosa tužiteljica (suprotno zakonskoj svrsi pretplate utvrđene u konverziji koja je propisana člankom 19.c stavkom 1. točkom 5. podtočkom 1. ZPK -a) umanjila za ostatak preplate utvrđen u izračunu konverzije (1.441,24 EUR).

27. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

28. Imajući na umu da je izračun konverzije proveden u skladu s prisilnim zakonskim odredbama od kojih se ne smije odstupiti, odredbe dodatka ugovoru o kreditu o visini neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. koja je utvrđena prema izračunu konverzije provedenom u skladu s prisilnim propisima, su odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih pa u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) niti se od njih može odstupiti. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 19.c ZPK-a kada se upustio u utvrđivanje neotplaćene glavnice na način izvan načina predviđenog tim kogentnim propisom.

29. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka (novi otplatni plan s valutnom klauzulom u EUR) i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

uz pravilnu primjenu tih propisa trebalo je odbiti zahtjev tužiteljice kojim je od tuženika zahtijevala da joj vrati razliku glavnice utvrđenu protivno načinu izračuna propisanog člankom 19.c stavak 1. točkom 7. i 8. ZPK-a.

29.1. Posebno, imajući na umu citirane prisilne propise o načinu utvrđivanja neotplaćene glavnice, nije bilo mjesta tome da se ta glavnica utvrđuje „prema stvarno realiziranom otplatnom planu“ kako je to protivno prisilnom propisu izračunao vještak te utvrdio i dosudio prvostupanjski sud. Zbog toga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada iznos od 3.048,18 EUR na ime „razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije“.

30. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

30.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., E, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

30.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

30.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik (i njegov prednik) stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 26. lipnja 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

30.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

30.5. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. To zato što su u skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

30.6. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

31. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke III. izreke pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO- a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 17.708,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim nakon 30. rujna 2015. odbijen , ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na te dijelove pobijane odluke.

32. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

32.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a. nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

32.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplat i kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 26. lipnja 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

32.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1. i Rev 457/2025 -21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

33. U postupku je utvrđeno da zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju ništetnih ugovornih odredbi od otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu od 26. lipnja 2027. tekle od dana kad su plaćeni do dana obračuna konverzije, 30. rujna 2015. (što je dan kada je tuženikova obveza na povrat tih iznosa prestala) uglavničeno iznose 7.088,99 EUR. Međutim, tužiteljica isplatu tih kamata ne zahtijeva tužbom, jer je za iznos tih kamata umanjila svoj tužbeni zahtjev. Zbog toga joj te kamate, u skladu s člankom 2. stavkom 1. ZPP-a, nisu dosuđene.

34. Iako je tužiteljica uspjela u sporu s dijelom zahtjeva za utvrđenje dok s preostalim dijelom zahtjeva za utvrđenje kao i sa zahtjevom za isplatu nije uspjela, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, odlučujući o troškovima cijelog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, ovaj je sud imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP-a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljičinog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužiteljici nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njezinom pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

34.1. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu F i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj je sud vodio računa o činjenici da u odnosu na predmet spora – osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupan jskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom je procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika primijenjen tek 27. svibnja 2026. kada je presudom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena sudska praksa (Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.). U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji tužiteljica treba naknaditi tuženiku nije neznatan, ovaj sud smatra da odluka o tome da tužiteljica uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njezina prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točci V. (pravilno IV.) izreke prvostupanjske presude te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

35. Točke I. i II. izreke prvostupanjske presude u dijelovima kojima je odbijen tužbeni zahtjev nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec