REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

Poslovni broj: Ovr-2089/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po Borisu Ljubiću, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Posojilnica Bank eGen, Paulitschgasse 5-7, Klagenfurt, OIB: 24250429800, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenice RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate, 31. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nepravodoban prijedlog ovršenice od 27. srpnja 2026. za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava od 27. srpnja 2026.

Obrazloženje

1. Ovršenica je podneskom od 27. srpnja 2026., dopunjenim podneskom od 18. travnja 2024., podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog odgodu izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava, navodeći kako se pred Financijskom agencijom provodi izravna naplata na njezinim novčanim sredstvima na temelju Suglasnosti o zapljeni novčanih sredstava broj OV-06215/2004 od 21. lipnja 2004. Ističe da ta isprava nije samostalna osnova nastanka tražbine, nego služi osiguranju i naplati tražbine iz Ugovora o jednokratnom kreditu od istog dana. Navodi da je protiv ovrhovoditelja pokrenuta parnica pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj P- 4656/2023, radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora. Tvrdi da se u toj parnici osporavaju odredbe o određivanju i promjeni kamatne stope, obračunu kamata, prijevremenom dospijeću, naknadama i troškovima, uračunavanju uplata te neposrednoj prisilnoj naplati. Smatra da odluka u toj parnici predstavlja prethodno pitanje za utvrđivanje postojanja i visine tražbine koja se naplaćuje. Ovršenica navodi da ranija pravomoćna presuda u predmetu P-4979/20 ne dokazuje da je sud ispitao sve ugovorne odredbe na kojima se temelji sadašnji obračun tražbine. Pozivajući se na praksu Suda Europske unije, tvrdi da se provedba kontrole nepoštenih odredaba ne može pretpostaviti ako iz ranije odluke nije vidljivo koje su odredbe stvarno i obrazloženo ispitane. Naglašava da novom tužbom ne pokreće istovjetnu parnicu, nego traži individualnu kontrolu konkretnih ugovornih odredaba i njihovih financijskih učinaka. Ističe da je predmetna suglasnost proizašla iz potrošačkog ugovora koji prije pokretanja izravne naplate nije prošao potpunu kontradiktornu sudsku kontrolu. Smatra da je ovršni sud bio dužan po službenoj dužnosti ispitati sadrži li ugovor nepoštene i ništetne odredbe, što u ovom postupku nije učinjeno. Navodi da se ne poziva retroaktivno na Zakon o potrošačkom kreditiranju, nego na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tvrdi da nije utvrđeno kolika joj je glavnica stvarno isplaćena, koliko je ukupno platila, kako su uplate uračunavane, koje su kamatne stope primjenjivane niti jesu li naplaćene nedopuštene kamate, naknade i troškovi. Upozorava da bi prijenos sredstava prije završetka parnice mogao obesmisliti sudsku zaštitu jer bi nakon uspjeha morala pokretati novi, prekogranični postupak radi povrata naplaćenog iznosa od ovrhovoditelja sa sjedištem u [adresa]. Navodi da je učinila vjerojatnim nastanak teško nadoknadive štete jer nema vrjednije imovine, raspolaže vrlo ograničenim prihodima i dugotrajno je opterećena neizvršenim osnovama za plaćanje. Ističe da bi prijenos zaplijenjenih sredstava ugrozio njezinu egzistenciju te da mogućnost njihove naknadne naplate od solventnog ovrhovoditelja sama po sebi ne znači da je šteta lako nadoknadiva. Ovršenica nadalje tvrdi da nije utvrđeno je li FINA-i dostavljen izvornik, otpravak ili samo preslika predmetne suglasnosti, gdje se izvornik nalazi, tko je predao osnovu te jesu li evidentirane sve ranije naplate i promjene ovrhovoditelja. Predlaže da sud od FINA-e i ovrhovoditelja pribavi izvornike isprava, zahtjev za izravnu naplatu, povijesni ispis naplata, dokumentaciju o promjeni ovrhovoditelja te cjelovit obračun glavnice, kamata, naknada, troškova i uplata. Slijedom navedenoga predlaže da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenima, FINA-i naloži obustava postupanja i oslobađanje neprenesenih sredstava, a podredno da je sud uputi u parnicu te do njezina pravomoćnog okončanja odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava.

2. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 114/22 i 6/24; dalje: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. OZ, prema odredbi članka 209. stavka 5. Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

3. Sukladno čl. 210. st. 2. OZ, na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. tog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

4. Podneskom od 26. kolovoza 2026. ovrhovoditelj se očitovao na prijedlog ovršenice te je u bitnom naveo tiče da je prijedlog ovršenice za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim nedopušten jer se pravno smatra žalbom nakon proteka roka, koja se može podnijeti samo zbog razloga propisanih člankom 50. stavkom 1. točkama 7. i 9. do 11. Ovršnog zakona. Smatra da se ovršenica ne poziva ni na jedan dopušteni razlog koji iz opravdanih razloga nije mogla istaknuti u redovnom žalbenom roku. Navodi da je pravomoćnim presudama Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4979/2020 i Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-812/2022 već odbijen zahtjev ovršenice za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i povezanih isprava, uključujući predmetnu suglasnost o zapljeni. Podredno tvrdi da je prijedlog neosnovan jer se temelji na pretpostavkama, mogućem budućem ishodu druge parnice i navodima o kojima je već pravomoćno odlučeno. Ističe da Suglasnost o zapljeni novčanih sredstava broj OV-06215/2004 predstavlja valjanu osnovu za plaćanje sve dok ne bude pravomoćno utvrđena ništetnom ili stavljena izvan snage, pri čemu ovršenica ne osporava da ju je potpisala. Navodi da samo vođenje parnice P-4656/2023 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ne dokazuje neosnovanost tražbine niti samo po sebi sprječava provedbu izravne naplate. Tvrdi da ovršenica nije dokazala ni učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela konkretnu nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, dok su navodi o mogućoj potrebi vođenja budućih postupaka radi povrata samo hipotetski. Pozivajući se na odluke županijskih sudova, ističe da pokretanje parnice ne odgađa automatski ovrhu te da se posljedicama koje redovito prate svaku ovrhu ne može priznati značenje teško nadoknadive štete. Navode ovršenice da FINA možda nije zaprimila izvornik ili valjani primjerak osnove smatra pukim spekulacijama, budući da dugogodišnje evidentiranje i provedba izravne naplate upućuju na to da su formalne pretpostavke bile ispunjene. Konačno, tvrdi da ovršenica nije dokazala ni da joj pripada status potrošača, predlaže da se njezin prijedlog odbaci kao nedopušten, podredno odbije kao neosnovan te zahtijeva naknadu troška podneska u iznosu od 1.250,00 eura.

5. Prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim je nepravodoban, dok je prijedlog za odgodu prijenosa neosnovan.

6. Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da ovršenik, nakon što primi obavijest da je protiv njega zatražena izravna naplata ili nakon što na drugi način za to sazna, može predložiti odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava odnosno proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Prema st. 2. istoga čl., na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi, uključujući odredbe čl. 50. i 53. OZ-a. Slijedom toga, prijedlog se u redovnom roku može podnijeti u roku od osam dana od primitka obavijesti o izravnoj naplati, odnosno od dana kada je ovršenik na drugi način saznao da je takva naplata zatražena, sukladno čl. 11. st. 3. OZ-a.

7. Takvo je pravno shvaćanje izrijekom zauzeo Županijski sud u Varaždinu u rješenju poslovni broj Gž Ovr-359/2024-2 od 30. rujna 2024., prema kojem za podnošenje pravnog sredstva iz čl. 210. OZ-a postoji prekluzivni rok od osam dana jer pravna sredstva predviđena tom odredbom dosljedno prate zakonsko uređenje žalbe i žalbe nakon proteka roka u ovršnom postupku. U navedenoj je odluci istaknuto i da je isto pravno shvaćanje prihvaćeno u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-879/2020 od 16. lipnja 2021. i U-III-4270/2021 od 13. rujna 2023. Odredbom čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99 i 29/02) propisano je da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i da ih je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba, dok je odredbom čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu propisano da su sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

8. Nakon proteka roka prijedlog se, pod pretpostavkama iz čl. 53. st. 1. OZ-a, može podnijeti samo zbog razloga iz čl. 50. st. 1. točke 7. i točaka 9. do 11. OZ-a, i to ako ovršenik te razloge iz opravdanih razloga nije mogao istaknuti već u redovnom roku. Ovršenik je pritom dužan navesti razloge zbog kojih te prigovore nije mogao pravodobno istaknuti te priložiti isprave i druge dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, dok se u protivnom takvo pravno sredstvo odbacuje primjenom čl. 53. st. 4. OZ-a.

9. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je ovršenica još 2016. godine podnijela prijedlog za odgodu prijenosa novčanih sredstava zaplijenjenih u predmetnom postupku izravne naplate. Iz navedenog proizlazi da je ona već tada znala da je protiv nje zatražena izravna naplata, kao i na temelju koje se isprave i radi koje tražbine ona provodi. Naime, prijedlog za odgodu prijenosa predstavlja upravo jedno od pravnih sredstava koja ovršeniku nakon saznanja za izravnu naplatu stoje na raspolaganju prema čl. 210. st. 1. OZ-a. Stoga je osmodnevni rok za podnošenje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim počeo teći najkasnije onoga dana kada je ovršenica 2016. godine podnijela prijedlog za odgodu prijenosa, a istekao je mnogo prije podnošenja predmetnog prijedloga 25. srpnja 2026.

10. Ovršenica u predmetnom prijedlogu nije navela nijedan opravdan razlog zbog kojeg navode kojima osporava dopuštenost izravne naplate nije mogla istaknuti već u redovnom roku niti je ponudila dokaze o postojanju takva razloga. Navodi o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba, načinu obračuna kamata, dospijeću tražbine, uračunavanju uplata i valjanosti osnove za plaćanje odnose se na ugovorni odnos i isprave koji su postojali već u vrijeme kada je ovršenica saznala za izravnu naplatu. Ovršenica nije određeno navela ni kada je saznala za navodne formalne nedostatke dokumentacije predane Financijskoj agenciji niti zbog čega ih nije mogla ranije istaknuti, nego je u tom dijelu iznijela samo pretpostavke i sumnje. Ni podnošenje nove tužbe 2023. godine ne predstavlja novu činjenicu koja bi ponovno pokrenula rok za korištenje pravnog sredstva iz čl. 210. OZ-a jer je riječ o naknadno poduzetoj procesnoj radnji treće osobe ĐL, a ne o činjenici zbog koje ona ranije objektivno nije mogla osporavati valjanost predmetnog Ugovora o kreditu, tim više što je ovršenica protiv ovrhovoditelja vodila parnicu upravo radi osporavanja valjanosti tog Ugovora.

11. Budući da je ovršenica predmetni prijedlog podnijela gotovo deset godina nakon što je nesporno saznala za izravnu naplatu, a nije učinila vjerojatnim postojanje pretpostavki za njegovo podnošenje nakon proteka redovnog roka, valjalo ga je na temelju čl. 210. st. 2. u vezi s čl. 11. st. 3. te čl. 53. st. 1., 3. i 4. OZ-a odbaciti kao nepravodobnog.

12. Što se tiče prijedloga za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, ocjena je ovog suda da je ovršenica nije ispunila niti jednu objektivnu pretpostavku, propisanu čl. 65. st. 1. u vezi s čl. 210. st. 2. OZ. Naime, kako je već obrazloženo, prijedlog ovršenice za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odbačen je kao nepravodoban pa se takav prijedlog ne može smatrati izjavljenim pravnim sredstvom koje bi predstavljalo osnovu za odgodu u smislu čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a. Nadalje, iz isprava koje je ovršenica priložila proizlazi da parnicu poslovni broj P- 4656/2023 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu ne vodi ovršenica, nego ĐL, zbog čega nije ostvarena ni pretpostavka iz čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a.

13. Pritom valja napomenuti i da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4979/2020-74 od 9. svibnja 2022., potvrđenom presudom Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-812/2022-2 od 28. studenog 2022. u odnosu na koju je odbijen prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-1087/2023-2 od 21. ožujka 2023., odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o otplati kredita (jednokratni kredit) br. stranke:1.059.534, br. konta:1-01.059.534 i javnobilježničkog akta o solemnizaciji od 21. lipnja 2004. te za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Stoga se prema ocjeni ovog suda ovršenica ne može pozivati na ništetnost ugovora kao razlog za odgodu prijenosa, tim više što je iz obrazloženja navedenih presuda vidljivo da se ovršenica u njima pozivala na zaštitu potrošača zajamčenu Direktivom Vijeća br. 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a da je sud to pozivanje otklonio u točki 16. obrazloženja prvostupanjske presude.

14. Također, sud je stava da ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, što je nužan uvjet za odgodu ovrhe, kako je to propisano čl. 65. st. 1. u vezi s čl. 210. st. 2. OZ. Naime, kada se ispituje vjerojatnost nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, težište ispitivanja treba u prvom redu usmjeriti na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku eventualne protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja (Tako Županijski sud u Splitu u Gž Ovr-1114/2018 od 18. rujna 2019.). Stoga prijenos novčanih iznosa na račun ovrhovoditelja sam po sebi ne predstavlja takvu štetu koju OZ predviđa kao uvjet za odgodu prijenosa, a ovršenica ni na koji način nije učinila vjerojatnim da u slučaju proglašenja ovrhe nedopuštenom neće moći povratiti ono što je ovrhovoditelj eventualno neosnovano stekao. Pritom sama činjenica da ovrhovoditelj ima sjedište u [adresa], kao ni mogućnost da bi ovršenica radi povrata sredstava trebala voditi odgovarajući postupak, prema ocjeni suda ne čini tu štetu nenadoknadivom ili teško nadoknadivom.

15. Konačno, u odnosu na pozivanje ovršenice na teško imovinsko stanje ukazuje se da rješenje kojim je nad ovršenicom otvoren i istodobno zaključen jednostavni postupak stečaja potrošača može upućivati na njezine nepovoljne imovinske prilike, ali samo po sebi ne čini vjerojatnim da bi šteta nastala prijenosom novčanih sredstava bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva. Naime, valja imati u vidu da se odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava ne odgađa niti ukida njihova pljenidba. I u slučaju prihvaćanja prijedloga Financijska agencija nastavila bi provoditi pljenidbu novčanih sredstava, dok bi bilo odgođeno samo izdavanje naloga bankama za njihov prijenos ovrhovoditelju, pa ovršenica zaplijenjenim sredstvima ni za vrijeme odgode ne bi mogla raspolagati. Stoga odgoda prijenosa ne bi ovršenici osigurala sredstva za podmirivanje troškova stanovanja, prehrane i drugih životnih potreba niti bi spriječila ugrožavanje egzistencije na koje se poziva.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja. U Zagrebu 31. kolovoza 2026.

SUDAC:

Boris Ljubić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka, dok protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Žalba se podnosi pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Ovrhovoditelju po punomoćniku

2. Ovršeniku

3. Financijska agencija