REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4496/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja DANI d.o.o., Rijeka, Jože Grabovšeka 12, OIB: 38169884311, kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, Verdijeva 9 i tuženika NOVOTEHNA d.d., Rijeka, Grivica 4, OIB: 30226409054 kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d., Rijeka, Ribarska 4, radi isplate iznosa od 5.308,91 EUR / 40.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-322/2021-9 od 25. ožujka 2022., 28. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-322/2021-9 od 25. ožujka 2022. u dijelu točke I. izreke za iznos od 19.474,76 kn / 2.584,76 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-322/2021-9 od 25. ožujka 2022. u preostalom dijelu točke I. izreke za iznos od 20.525,24 kn / 2.724,15 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-10/2021 od 16. srpnja 2021. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 20.525,24 kn / 2.724,15 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika kojim je tuženiku bilo naloženo platiti tužitelju 40.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka, te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Tužitelju je naložio naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kn.

2. Prvostupanjski sud utvrdio je da među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kupoprodaji autobusa, da je tužitelj bio prodavatelj, a tuženik kupac, da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 237.500,00 kn te da je tužitelj tuženiku ispostavio račun broj 01-DN1-1 od 17. siječnja 2018. Također je utvrdio da je tuženik po tom računu platio ukupno 197.500,00 kn, i to 100.000,00 kn 1. veljače 2018., 50.000,00 kn 6. ožujka 2018. i 47.500,00 kn 6. travnja 2018., dok je predmet tužbenog zahtjeva bio preostali iznos kupoprodajne cijene od 40.000,00 kn.

3. Prvostupanjski sud prihvatio je tuženikov prigovor zastare primjenom čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojem međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Utvrdio je da je predmetni račun dospio 30. siječnja 2018., a da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen 1. srpnja 2021. Ocijenio je da je trogodišnji zastarni rok protekao i ako se njegov početak računa od posljednjeg djelomičnog plaćanja tuženika izvršenog 6. travnja 2018.

4. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tužiteljeve navode iz podneska od 3. veljače 2022. niti njegove navode iznesene na ročištu 10. veljače 2022., među kojima i tvrdnju da je tuženik svojim izjavama o prijeboju priznao dug i time prekinuo zastarijevanje. Zaključio je da su ti navodi izneseni nakon isteka roka u kojem je tužitelj, prema prethodnom upozorenju suda, bio dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze za njihovo utvrđenje.

5. Prvostupanjski sud dodatno je naveo da bi se, čak i kada bi se uzela u obzir tužiteljeva tvrdnja da je tuženik prijedlozima kompenzacije priznao dug, takvo priznanje moglo odnositi samo na iznos od 20.525,24 kn iz izjave o prijeboju od 29. listopada 2019. Pritom je iz računa priloženih uz tu izjavu zaključio da se fakturirane usluge nisu odnosile na otklanjanje nedostataka utvrđenih pri primopredaji autobusa, nego na njegova poboljšanja odnosno redovno održavanje, zbog čega tuženik te iznose nije mogao prebiti s tužiteljevom tražbinom ostatka kupoprodajne cijene. Unatoč tome, budući da je prethodno prihvatio tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

7. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu navodeći da iz računa priloženih uz izjavu o prijeboju (str. 56. do 58. spisa) proizlazi da se usluge navedene u tim računima ne odnose na otklanjanje nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje autobusa, nego na njegova poboljšanja odnosno redovno održavanje, zbog čega tuženik iznose iz tih računa nije mogao prebiti s tužiteljevom tražbinom ostatka kupoprodajne cijene od 40.000,00 kn. Nadalje je naveo da je tuženik izjavama o prijeboju priznao postojanje tužiteljeve tražbine i time prekinuo zastarijevanje te da je posljednjom izjavom o prijeboju od 29. listopada 2019. zastarijevanje ponovno prekinuto. Stoga je smatrao da do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 1. srpnja 2021. nije protekao trogodišnji zastarni rok te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tuženikov prigovor zastare. Predložio je ukinuti pobijanu presudu.

8. Presudom ovog suda poslovni broj Pž-2558/2022-3 od 23. kolovoza 2023. uvažena je tužiteljeva žalba i preinačena prvostupanjska presuda tako da je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Anđelke Smojver - Bašić iz Rijeke poslovni broj Ovr-10/2021 od 16. srpnja 2021. kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 5.308,91 EUR / 40.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2018. te troškove ovršnog postupka. Platni nalog ukinut je u dijelu kojim je određena kamatna stopa za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate te je o zakonskim zateznim kamatama za to razdoblje odlučeno primjenom izmijenjene odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 638,73 EUR / 4.812,50 kn.

9. Ovaj sud ispitao je prvostupanjsku presudu na temelju čl. 365. st. 2. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Budući da je riječ o sporu male vrijednosti iz čl. 502. st. 1. ZPP-a, ovaj sud pošao je od toga da se odluka kojom se postupak završava može pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka propisanih čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u skladu s čl. 467. st. 1. ZPP-a.

10. Ovaj sud utvrdio je da se tužbeni zahtjev odnosi na plaćanje neplaćenog dijela kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji autobusa u kojem je tužitelj bio prodavatelj, a tuženik kupac, u smislu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Utvrđeno je da je tužitelj svoju obvezu ispunio predajom autobusa, da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 237.500,00 kn te da je tuženik tu obvezu ispunio djelomično, pa je ostao neplaćen iznos od 40.000,00 kn. Tražbina je dospjela 30. siječnja 2018., a tuženik je nakon dospijeća izvršio djelomična plaćanja 1. veljače 2018., 6. ožujka 2018. i 6. travnja 2018.

11. Ocjenjujući tuženikov prigovor zastare, ovaj sud pošao je od čl. 228. st. 1. ZOO-a, prema kojem međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, te od čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a, prema kojem se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, pri čemu priznanje može biti učinjeno ne samo izjavom vjerovniku nego i posredno, primjerice davanjem otplate, plaćanjem kamata ili davanjem osiguranja. Ovaj sud ocijenio je da je tuženik djelomičnim plaćanjima priznao dug, ali da bi, kada bi se u obzir uzela samo ta plaćanja, trogodišnji zastarni rok istekao 6. travnja 2021., prije podnošenja prijedloga za ovrhu 1. srpnja 2021.

12. Međutim, ovaj sud ocijenio je da je tuženik dug ponovno priznao izjavama o prijeboju od 10. svibnja 2018., 8. lipnja 2018., 18. lipnja 2018. i 29. listopada 2019. Zaključio je da je svakom od tih izjava, neovisno o tome što je u prijeboj stavio protutražbine za koje je ovaj sud ocijenio da ne postoje, tuženik u smislu čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a priznao i preostali dug iz istog računa. Budući da je posljednju izjavu o prijeboju dao 29. listopada 2019., ovaj sud zaključio je da je tada došlo do prekida zastarijevanja i ponovnog tijeka zastarnog roka, zbog čega tražbina u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu 1. srpnja 2021. nije bila u zastari.

13. Pri takvoj ocjeni ovaj sud imao je u vidu da je riječ o tražbini iz jednog računa, da tuženik nije osporio sadržaj računa niti postojanje preostalog duga prema tužitelju te da je tvrdio da je njegova obveza prestala, među ostalim, prijebojem troškova popravaka autobusa s preostalom kupoprodajnom cijenom. Ovaj sud, primjenom čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a, ocijenio je da tuženik nije dokazao postojanje dogovora stranaka o takvoj kompenzaciji niti da su troškovi koje je stavio u prijeboj nastali zbog nedostataka autobusa za koje bi odgovarao tužitelj. Stoga je zaključio da tuženikove izjave o prijeboju nisu proizvele pravni učinak prijeboja jer se prijeboj, u smislu čl. 195. ZOO-a, nije mogao provesti s nepostojećim protutražbinama.

14. Slijedom takve ocjene, ovaj sud zaključio je da tuženikov prigovor zastare nije osnovan te je primjenom čl. 373. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i odlučio o tužbenom zahtjevu na način naveden u izreci svoje presude. O troškovima postupka odlučio je prema uspjehu stranaka primjenom čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. ZPP-a.

15. Tuženik je protiv presude ovog suda poslovni broj Pž-2558/2022-3 od 23. kolovoza 2023. podnio reviziju u dijelu u kojem je njezino podnošenje dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-661/2024-2 od 11. veljače 2025. U reviziji u bitnome navodi da je ovaj sud prilikom donošenja preinačujuće presude postupio protivno čl. 461.a st. 6. ZPP-a jer je uzeo u obzir navode koje je tužitelj iznio nakon isteka zakonom propisanog roka, a koje prvostupanjski sud zbog procesne prekluzije nije uzeo u obzir.

16. Tuženik nadalje navodi da su zbog toga što je prvostupanjski sud prihvatio njegov prigovor zastare ostale neutvrđene druge odlučne činjenice, osobito postojanje dogovora stranaka prema kojem bi tuženik troškove popravaka autobusa kompenzirao s ostatkom kupoprodajne cijene. Ističe da je radi dokazivanja tog dogovora predložio saslušanje svog zakonskog zastupnika, ali je prvostupanjski sud taj dokaz odbio kao suvišan upravo zato što je prethodno zaključio da je tražbina zastarjela. Smatra da ovaj sud zbog toga nije mogao preinačiti prvostupanjsku presudu i zaključiti da tuženik nije dokazao postojanje dogovora o kompenzaciji, nego je predmet morao vratiti prvostupanjskom sudu radi izvođenja predloženih dokaza i utvrđenja relevantnih činjenica.

17. Tuženik osporava i zaključak ovog suda da je izjavama o prijeboju priznao dug u smislu čl. 240. ZOO-a i time prekinuo zastarijevanje. Navodi da izjava o prijeboju sama po sebi ne predstavlja priznanje duga jer priznanje koje dovodi do prekida zastarijevanja mora biti jasno, određeno i bezuvjetno te iz njega mora nedvojbeno proizlaziti dužnikova volja da dug priznaje. Poziva se pritom na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-523/11-2 od 23. travnja 2014., Rev-877/11-2 od 20. svibnja 2014. i Rev-259/14-2 od 23. svibnja 2018.

18. Tuženik također navodi da se, čak i ako bi se prihvatilo da izjava o prijeboju predstavlja priznanje duga i dovodi do prekida zastarijevanja, takav učinak može odnositi samo na dio tražbine obuhvaćen konkretnom izjavom o prijeboju, a ne na cjelokupnu tražbinu iz računa. Ističe da su izjave o prijeboju glasile na iznose od 2.248,75 kn, 14.665,07 kn, 2.560,94 kn i 20.525,24 kn te da je posljednjom izjavom o prijeboju obuhvaćen samo iznos od 20.525,24 kn. Stoga smatra pogrešnim zaključak ovog suda da je tom posljednjom izjavom prekinuto zastarijevanje cjelokupne preostale tražbine od 40.000,00 kn.

19. Tuženik zaključno predlaže preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti ovom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova postupka.

20. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem osporava osnovanost tuženikove revizije i navodi da pravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena nisu odlučna za odluku u ovom sporu.

21. U odnosu na prvo dopušteno pravno pitanje tužitelj navodi da njegove tvrdnje iz podneska od 3. veljače 2022. i s ročišta održanog 10. veljače 2022. ne predstavljaju nove činjenice u procesnom smislu, nego obrazloženje ranije istaknutih činjenica iz prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Stoga smatra da ti navodi nisu izneseni protivno čl. 461.a ZPP-a.

22. Tužitelj nadalje navodi da je za odluku o sporu odlučan tuženikov prigovor zastare te da je ovaj sud taj prigovor ocijenio na temelju dokumentacije koja se već nalazila u spisu, i to računa broj 01-DN1-1 od 17. siječnja 2018., tuženikovih uplata od 1. veljače, 6. ožujka i 6. travnja 2018. te četiriju izjava o prijeboju koje je u spis dostavio sam tuženik. Smatra da je ovaj sud pravilnom primjenom čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a zaključio da te radnje predstavljaju priznanje duga i prekid zastarijevanja.

23. Tužitelj također navodi da je ovaj sud primjenom čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a pravilno zaključio da tuženik nije dokazao postojanje dogovora stranaka o kompenzaciji troškova popravaka s kupoprodajnom cijenom autobusa niti da su ti popravci bili posljedica nedostataka za koje bi odgovarao tužitelj. Ističe da je ovaj sud takav zaključak izveo iz materijalne dokumentacije koja se već nalazila u spisu, a ne iz naknadno iznesenih tužiteljevih navoda.

24. Tužitelj zaključuje da drugostupanjska presuda nije donesena pogrešnom primjenom čl. 461.a ZPP-a, jer je ovaj sud odluku temeljio na pravodobno dostavljenoj dokumentaciji i tuženikovim vlastitim navodima, te predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske odbiti reviziju kao neosnovanu.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-570/2025-2 od 1. listopada 2025. prihvatio je tuženikovu reviziju, ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-2558/2022-3 od 23. kolovoza 2023. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Odluku o troškovima postupka u povodu revizije ostavio je za konačnu odluku.

26. Vrhovni sud pošao je od odredbe čl. 391. st. 3. ZPP -a prema kojoj revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pravnog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

27. U odnosu na prvo dopušteno pravno pitanje Vrhovni sud utvrdio je da je riječ o sporu male vrijednosti iz čl. 502. st. 1. ZPP-a te da se, na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22), na postupak primjenjuje čl. 461.a ZPP-a u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme njegova pokretanja. Prema toj odredbi, u postupku u povodu prigovora protiv platnog naloga tužitelj je bio dužan u roku od 15 dana od primitka rješenja kojim je platni nalog ukinut iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđenje, dok je nove činjenice i dokaze nakon toga mogao iznijeti samo ako ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti ranije.

28. Vrhovni sud utvrdio je da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Povrv-322/2021-3 od 8. rujna 2021. tužitelja izričito upozorio na njegove obveze iz čl. 461.a st. 3. ZPP-a te da je tužitelj to rješenje primio 16. rujna 2021. Međutim, tužitelj je tek u podnesku od 3. veljače 2022. osporio tuženikove navode da je tražbina prestala prijebojem odnosno kompenzacijom, dok je na ročištu 10. veljače 2022. prvi put naveo da je tuženik prijedlozima kompenzacije priznao dug i time prekinuo zastarijevanje. Vrhovni sud pritom je utvrdio da iz spisa ne proizlaze okolnosti zbog kojih tužitelj te navode bez svoje krivnje nije mogao iznijeti unutar propisanog roka.

29. Polazeći od čl. 461.a i čl. 467. st. 1. i 2. ZPP -a, Vrhovni sud zauzeo je pravno shvaćanje da, ako prvostupanjski sud pri donošenju odluke nije uzeo u obzir činjenice koje je tužitelj iznio nakon proteka roka iz čl. 461.a st. 3. ZPP -a, ni drugostupanjski sud prilikom donošenja preinačujuće odluke nije ovlašten razmatrati te navode, pod uvjetom da je tužitelj prethodno bio uredno upozoren na posljedice propuštanja i da nije riječ o činjenicama koje bez svoje krivnje nije mogao iznijeti ranije. Time je Vrhovni sud odgovorio na prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija bila dopuštena.

30. Vrhovni sud nadalje je ocijenio da tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude nije izrijekom naveo žalbene razloge, ali da iz sadržaja žalbe proizlazi kako je podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ocijenio je da je ovaj sud tu žalbu prihvatio uzimajući u obzir tužiteljeve navode iz podneska od 3. veljače 2022. i s ročišta od 10. veljače 2022., koji su bili izneseni nakon proteka roka iz čl. 461.a st. 3. ZPP-a, te na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio drukčije od prvostupanjskog suda. Time je, prema ocjeni Vrhovnog suda, ovaj sud postupio protivno čl. 467. st. 1. ZPP-a.

31. Vrhovni sud posebno je naglasio da u sporovima male vrijednosti činjenično stanje utvrđuje isključivo prvostupanjski sud. Stoga je drugostupanjski sud, čak i ako sumnja u pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja, dužan polaziti od činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud. Vrhovni sud pritom se pozvao i na svoja pravna shvaćanja izražena u odlukama poslovni broj Rev-178/2021 od 19. srpnja 2022. i Rev-965/2023-2 od 21. siječnja 2025.

32. Zbog pogrešne primjene čl. 461.a st. 3., 6. i 7. ZPP -a te čl. 467. st. 1. ZPP-a, koja je utjecala na pravilnost i zakonitost odluke, Vrhovni sud ocijenio je da je ovaj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a.

33. U odnosu na drugo dopušteno pravno pitanje Vrhovni sud pošao je od čl. 195. ZOO-a kojim je prijeboj propisan kao jedan od načina prestanka obveze, te od čl. 196. st. 1. i 2. ZOO-a, prema kojima prijeboj ne nastaje samim ispunjenjem pretpostavaka za prijeboj, nego izjavom o prijeboju, nakon čega se smatra da je učinak prijeboja nastao u trenutku kada su se ispunile pretpostavke za njega.

34. Vrhovni sud utvrdio je da je tuženik u odgovoru na prijedlog za ovrhu tvrdio da je dio duga podmirio plaćanjem, a dio kompenzacijom, te da je u spis priložio račune i četiri izjave o prijeboju. Radi dokazivanja tih tvrdnji predložio je saslušanje svog zakonskog zastupnika i knjigovodstveno vještačenje, ali je prvostupanjski sud izvođenje tih dokaza odbio kao suvišno nakon što je prihvatio tuženikov prigovor zastare.

35. Vrhovni sud utvrdio je da je ovaj sud zaključak o priznanju duga i prekidu zastarijevanja temeljio na posljednjoj tuženikovoj izjavi o prijeboju te da je na toj osnovi održao platni nalog na snazi za cijeli preostali dug od 40.000,00 kn. Međutim, iz sadržaja te izjave o prijeboju proizlazi da je njome u prijeboj stavljen iznos od samo 20.525,24 kn.

36. Vrhovni sud podsjetio je na svoje ustaljeno pravno shvaćanje izraženo, među ostalim, u odlukama poslovni broj Rev-523/2011-2 od 23. travnja 2014., Rev-877/2011-2 od 20. svibnja 2014. i Rev-259/2014-2 od 23. svibnja 2018., prema kojem priznanje duga kojim se prekida zastarijevanje mora biti jasno, određeno i bezuvjetno, mora biti učinjeno unutar zastarnog roka te iz njega mora na nedvojben način proizlaziti dužnikova volja da dug priznaje.

37. Primjenjujući to pravno shvaćanje na konkretni slučaj, Vrhovni sud zaključio je da je tuženik izjavom o prijeboju od 29. listopada 2019. priznao dug samo u iznosu od 20.525,24 kn. Stoga je prekid zastarijevanja na temelju te izjave mogao nastupiti samo za taj iznos, a ne za cjelokupni utuženi iznos od 40.000,00 kn.

38. Vrhovni sud stoga je na drugo dopušteno pravno pitanje odgovorio pravnim shvaćanjem da izjava o prijeboju kojom se prebija samo dio ukupne tražbine ne prekida zastarijevanje za ostatak tražbine iz vjerodostojne isprave koji nije naznačen u toj izjavi o prijeboju.

39. Budući da je ovaj sud pri odlučivanju o tužiteljevoj žalbi počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 461.a st. 3. i čl. 467. st. 1. ZPP-a te da je ranija drugostupanjska presuda bila utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda o dosegu prekida zastarijevanja izjavom o prijeboju, Vrhovni sud prihvatio je tuženikovu reviziju i na temelju čl. 391. st. 7. ZPP-a ukinuo presudu ovog suda te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

40. Vrhovni sud naložio je ovom sudu da u ponovljenom postupku otkloni utvrđenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i, uvažavajući pravna shvaćanja izražena u revizijskoj odluci, ponovno odluči o tužiteljevoj žalbi i zahtjevima stranaka za naknadu troškova parničnog postupka. Odluku o troškovima revizijskog postupka ostavio je za konačnu odluku na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

41. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

42. Pobijana presuda ponovno je ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama razloga zbog kojih se presuda donesena u sporu male vrijednosti može pobijati te uvažavajući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u ukidnom rješenju.

43. U ovom sporu male vrijednosti ovaj sud vezan je činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski sud. Kako je to izrijekom navedeno u ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, drugostupanjski sud nije ovlašten drukčije utvrđivati činjenično stanje niti svoju odluku temeljiti na činjenicama koje prvostupanjski sud zbog procesne prekluzije iz čl. 461.a ZPP-a nije uzeo u obzir.

44. Prvostupanjski sud utvrdio je da je predmetna tražbina iz računa broj 01 - DN1-1 od 17. siječnja 2018. dospjela 30. siječnja 2018., da je tuženik nakon dospijeća izvršio djelomična plaćanja 1. veljače 2018., 6. ožujka 2018. i 6. travnja 2018. te da je nakon tih plaćanja ostao neplaćen iznos od 40.000,00 kn.

45. Prema odredbi čl. 228. st. 1. ZOO-a međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prema čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug, a priznanje duga može biti učinjeno ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, između ostalog davanjem otplate.

46. Za odluku o osnovanosti tuženikova prigovora zastare odlučno je da je tuženik 29. listopada 2019. dao izjavu o prijeboju kojom je u prijeboj stavio dio predmetne tužiteljeve tražbine u iznosu od 20.525,24 kn.

47. U odnosu na pravni učinak te izjave ovaj sud upućuje na ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izrijekom ocijenio da je tuženik izjavom o prijeboju od 29. listopada 2019. priznao dug u iznosu od 20.525,24 kn i da je do prekida zastarijevanja na temelju te izjave moglo doći samo za iznos naznačen u izjavi, a ne u odnosu na cjelokupni utuženi iznos.

48. Stoga je izjavom o prijeboju od 29. listopada 2019. ponovno prekinuto zastarijevanje tražbine u iznosu od 20.525,24 kn. Budući da je prijedlog za ovrhu podnesen 1. srpnja 2021., od tog priznanja duga do pokretanja postupka nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 228. st. 1. ZOO-a.

49. Tuženikov prigovor zastare stoga nije osnovan u odnosu na tražbinu u iznosu od 20.525,24 kn. Na takav zaključak nije od utjecaja okolnost da je tužitelj tvrdnju da je tuženik izjavama o prijeboju priznao dug i time prekinuo zastarijevanje iznio nakon proteka roka iz čl. 461.a st. 3. ZPP-a. Ovaj sud navedenu izjavu ne uzima u obzir radi drukčijeg utvrđivanja činjeničnog stanja na temelju naknadno iznesenih tužiteljevih tvrdnji, nego primjenjuje pravno shvaćanje koje je o učinku konkretne izjave o prijeboju u ovom predmetu izrijekom zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske.

50. Vrhovni sud Republike Hrvatske nije samo ocijenio da ovaj sud pri prvom odlučivanju nije smio uzeti u obzir prekludirane tužiteljeve navode, nego je, odlučujući o drugom pravnom pitanju zbog kojeg je revizija dopuštena, izrijekom ocijenio da je tuženik izjavom o prijeboju od 29. listopada 2019. priznao dug od 20.525,24 kn te da je prekid zastarijevanja na temelju te izjave mogao nastupiti upravo u odnosu na taj iznos.

51. Stoga procesna prekluzija tužitelja u odnosu na naknadno iznesene tvrdnje o prekidu zastarijevanja ne dovodi do zaključka da je zastarjela i tražbina od 20.525,24 kn, za koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovom predmetu već dao pravnu ocjenu da je obuhvaćena priznanjem duga koje može proizvesti učinak prekida zastarijevanja.

52. Drukčije je u odnosu na preostali dio utužene tražbine od 19.474,76 kn. Izjava o prijeboju od 29. listopada 2019. taj dio tražbine nije obuhvatila, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izjava o prijeboju kojom se prebija samo dio ukupne tražbine ne prekida zastarijevanje za ostatak tražbine koji nije naznačen u toj izjavi.

53. U odnosu na taj dio tražbine posljednja radnja kojom je prekinuto zastarijevanje bilo je tuženikovo djelomično plaćanje od 6. travnja 2018. Od tada je trogodišnji zastarni rok ponovno počeo teći i istekao je 6. travnja 2021., prije podnošenja prijedloga za ovrhu 1. srpnja 2021. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tuženikov prigovor zastare u odnosu na iznos od 19.474,76 kn.

54. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je zbog zastare odbio tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na 20.525,24 kn, dok je pravilno ocijenio prigovor zastare osnovanim u odnosu na preostalih 19.474,76 kn.

55. Međutim, zaključak da tužiteljeva tražbina u iznosu od 20.525,24 kn nije zastarjela još nije dovoljan za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Naime, tuženik se tijekom prvostupanjskog postupka protivio tužbenom zahtjevu i tvrdnjom da je njegova obveza prestala prijebojem njegove protutražbine prema tužitelju s tužiteljevom tražbinom ostatka kupoprodajne cijene.

56. Prema odredbi čl. 195. ZOO-a dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Prema čl. 196. st. 1. ZOO -a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, dok se nakon izjave smatra da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kada su se ispunile pretpostavke za njega.

57. Stoga za prestanak tužiteljeve tražbine prijebojem nije dovoljno samo postojanje tuženikove izjave o prijeboju, nego mora postojati i tuženikova protutražbina prema tužitelju koja može biti predmet prijeboja.

58. Prvostupanjski sud utvrdio je da se usluge navedene u računima priloženima uz izjavu o prijeboju od 29. listopada 2019. ne odnose na otklanjanje nedostataka autobusa utvrđenih prilikom njegove primopredaje, nego na poboljšanja odnosno redovno održavanje autobusa, zbog čega tuženik iznose iz tih računa nije mogao prebiti s tužiteljevom tražbinom ostatka kupoprodajne cijene.

59. Ovaj sud u ovom sporu male vrijednosti vezan je tako utvrđenim činjeničnim stanjem. Kako je to izrijekom naveo Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnom rješenju, činjenično stanje u sporu male vrijednosti utvrđuje prvostupanjski sud, a drugostupanjski sud dužan je polaziti od tako utvrđenih činjenica i kada sumnja u pravilnost njihova utvrđenja. Stoga, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda da tuženik iznose iz navedenih računa nije mogao prebiti s tužiteljevom tražbinom ostatka kupoprodajne cijene, tuženikov prigovor da je njegova obveza u iznosu od 20.525,24 kn prestala prijebojem nije osnovan.

60. Budući da tužiteljeva tražbina u iznosu od 20.525,24 kn nije zastarjela, a prema činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud nije prestala ni prijebojem, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio i u tom dijelu. Stoga je u odnosu na iznos od 20.525,24 kn valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Anđelke Smojver - Bašić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-10/2021 od 16. srpnja 2021. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju taj iznos zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

61. U odnosu na preostali iznos od 19.474,76 kn tužiteljeva žalba nije osnovana. Kako je u odnosu na taj dio tražbine zastarni rok istekao 6. travnja 2021., prije podnošenja prijedloga za ovrhu 1. srpnja 2021., prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu prihvatio tuženikov prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev.

62. Slijedom navedenog, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a prvostupanjska presuda preinačena je u odnosu na iznos od 20.525,24 kn, dok je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba u odnosu na preostali iznos od 19.474,76 kn odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

63. Tužitelj je u postupku uspio s 20.525,24 kn od ukupno utuženih 40.000,00 kn, odnosno s 51,31 %, dok je tuženik uspio s 48,69 %. Budući da su stranke u sporu uspjele u približno jednakim dijelovima, ovaj sud je na temelju čl. 154. st. 4. ZPP -a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Takva odluka obuhvaća troškove prvostupanjskog, žalbenog i revizijskog postupka.

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac