REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-262/2022-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U DA

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po opunomoćeniku Marinku Brajko odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate 20.srpnja 2026. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenika tužitelja Marinka Brajka odvjetnika u Đakovu i opunomoćenika tuženika odvjetnice Lorene Mejić iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., 28.kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 61031739/06, sklopljenog dana 17. siječnja 2006. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koja odredba glasi: „korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene, redovne i zatezne), sukladno ……. izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru“ te ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 64.877,31 eura na ime više plaćene kamate s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. ožujka 2006. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, i to na:

- Iznos od 1.578,54 eura počev od 01.03.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.644,86 eura počev od 01.04.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.380,39 eura počev od 01.05.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.310,75 eura počev od 01.06.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.168,98 eura počev od 01.07.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.053,74 eura počev od 01.08.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 1.066,59 eura počev od 01.09.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 895,39 eura počev od 01.10.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 693,93 eura počev od 01.11.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 634,23 eura počev od 01.12.2007. godine pa sve do isplate

- Iznos od 526,87 eura počev od 01.01.2007. godine pa sve do isplate

- Iznos od 244,16 eura počev od 01.02.2007. godine pa sve do isplate

- iznos od 208,92 eura počev od 01.03.2007. godine pa sve do isplate

- iznos od 179,91 eura počev od 01.04.2007. godine pa sve do isplate

- iznos od 37,31 eura počev od 01.05.2007. godine pa sve do isplate

- iznos od 64,25 eura počev od 01.06.2007. godine pa sve do isplate

- iznos od 246,28 eura počev od 01.10.2008. godine pa sve do isplate

- iznos od 100,99 eura počev od 01.01.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 131,82 eura počev od 01.02.2009.godine pa sve do isplate

- iznos od 281,73 eura počev od 01.03.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 150,64 eura počev od 01.04.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 182,02 eura počev od 01.05.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 14,83 eura počev od 01.06.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.626,02 eura počev od 01.07.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.597,40 eura počev od 01.08.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.656,79 eura počev od 01.09.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.687,36 eura počev od 01.10.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.669,97 eura počev od 01.11.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.743,26 eura počev od 01.12.2009. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.693,66 eura počev od 01.01.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.737,84 eura počev od 01.02.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.737,84 eura počev od 01.03.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.260,18 eura počev od 01.04.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.401,29 eura počev od 01.05.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.360,85 eura počev od 01.06.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.406,80 eura počev od 01.07.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.160,45 eura počev od 01.08.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.424,57 eura počev od 01.09.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.371,92 eura počev od 01.10.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.346,63 eura počev od 01.11.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.362,74 eura počev od 01.12.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.327,66 eura počev od 01.01.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.363,40 eura počev od 01.02.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.363,99 eura počev od 01.03.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 926,08 eura počev od 01.04.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.026,20 eura počev od 01.05.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 992,23 eura počev od 01.06.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.024,37 eura počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 998,41 eura počev od 01.08.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.030,81 eura počev od 01.09.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.032,19 eura počev od 01.10.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 939,79 eura počev od 01.11.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.098,72 eura počev od 01.12.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.053,52 eura počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 1.084,01 eura počev od 01.02.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 924,44 eura počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 539,48 eura počev od 01.04.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 515,54 eura počev od 01.05.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 681,51 eura počev od 01.06.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 704,84 eura počev od 01.07.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 565,51 eura počev od 01.08.2012. godine pa sve do isplate

- Iznos od 357,77 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- Iznos od 359,20 eura počev od 01.10.2012. godine pa sve do isplate

- Iznos od 310,05 eura počev od 01.11.2012. godine pa sve do isplate

- Iznos od 364,14 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- Iznos od 352,75 eura počev od 01.01.2013. godine pa sve do isplate

- Iznos od 365,06 eura počev od 01.02.2013. godine pa sve do isplate

- Iznos od 368,59 eura počev od 01.03.2013. godine pa sve do ispate

- Iznos od 165,56 eura počev od 01.04.2013. godine pa sve do isplate

- Iznos od 183,67 eura počev od 01.05.2013. godine pa sve do isplate

- Iznos od 177,75 eura počev od 01.06.2013. godine pa sve do isplate

- Iznos od 183,67 eura počev od 01.07.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 177,75 eura počev od 01.08.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 183,85 eura počev od 01.09.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 183,85 eura počev od 01.10.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 177,92 eura počev od 01.11.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 183,85 eura počev od 01.12.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 178,10 eura počev od 01.01.2014. godine pa sve do isplate

- iznos od 184,22 eura počev od 01.02.2014. godine pa sve do isplate

- iznos od 184,16 eura počev od 01.03.2014. godine pa sve do isplate

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.163,57 EUR ( jedanaest tisuća sto šezdeset tri eura pedeset sedam centi ) sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 7.listopada 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je dana 17. siječnja 2006. godine s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 61031739/06 na iznos od 11.400,000,00 HRK u protuvrijednosti CHF-a po srednjem tečaju Slavonske banke, važećem na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 8 godina (96 mjeseci) sa svrhom kupovine poslovnih udjela. Kredit je u cijelosti otplaćen 2014. godine. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da se kamata u otplati određuje sukladno mjesečnom LIBOR-u vezanog za CHF na dan stavljanja kredita u otplatu + 4,00 % marže godišnje, da se kamate u otplati obračunavaju proporcionalnom metodom i dospijevaju na naplatu mjesečno i da se tijekom otplate kamata ažurira sukladno dinamici promjena definirano uz referentnu kamatnu stopu. Člankom 4. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene, redovne i zatezne), sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog LIBOR-a na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.

1.2. Uvidom u članak 3. Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je sama po sebi valjana odredba kojom se definira cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit. Međutim, iz sadržaja članka 4. Ugovora proizlazi da bi kreditor svojom jednostranom odlukom mogao mijenjati način obračuna ugovornih kamata što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu propisan člankom 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO). Navedena neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih kriterija i parametara, a da druga ugovorna strana mora to prihvatiti. Upravo takav način promjene visine kamatne stope kao bitnog elementa Ugovora, odnosno cijene, nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine (dalje: ZOO) kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, članka 271. ZOO-a kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, i članka 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Isto tako odredba članka 4. Ugovora je u suprotnosti sa člankom 10. st. 3. ZOO-a i predstavlja nedopušteno ponašanje kreditora, jer se ugovaranjem takve odredbe otežava ispunjenje obveze tužitelja kao korisnika kredita koji je svoj kredit s kamatama u cijelosti isplatio te je također suprotna načelu savjesnosti i poštenja opisanom u članku 4. ZOO-a pream kojem u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

1.3. Uvidom u stvarni otplatni plan i preglede uplata po kreditu vidljivo je da je tuženik tijekom postojanja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, točnije povisivao je iznos ugovorene marže iznad 4,00 % i na taj način nepošteno „opravdavao“ pad vrijednosti CHF LIBOR-a koji je od kraja 2008. godine u konstantnom padu, a sve temeljem članka 4. Ugovora. Dakle, umjesto da ugovorena kamata pada u tijeku otplate kredita zbog pada vrijednosti CHF LIBOR-a kreditor je tu istu kamatu u pravilu neopravdano povećavao ili držao na istoj razini i time tužitelja obvezao na plaćanje puno veće kamate nego što je ona prema članku 3. Ugovoru trebala biti naplaćena.

1.4. Tužitelj usporedbe radi napominje da je već u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014.g. posl. br. Pž-7129/13 i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 249/14-2, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima s valutom CHF ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te su time postupili suprotno odredbama ZOO-a i ZZP/03. Iako se navedene presude ne mogu direktno primijeniti u ovom postupku jer se ovdje konkretno ne radi o potrošačkom ugovoru tužitelj ističe da je meritum spora u biti jednak, jer se i ovdje radi o identičnim odredbama ugovora kojima je kreditor ugovorio mogućnost jednostrane promjene kamatne stope pa stoga u krajnjoj liniji navedene presude mogu poslužiti kao pravna podloga za presuđenje u korist tužitelja.

1.5. Uzimajući u obzir odredbe članka 269 -272. ZOO-a te povrh svega odredbu članka 3. i 10. st. 2. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske jasno se da zaključiti da je pravni prednik tuženika ugovaranjem članka 4. Ugovora postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih ugovornih odredbi od 30. siječnja 2020.g. prema kojem zastara restitucijskih zahtjeva iz ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, zatim uvažavajući presude Visokog trgovačkog suda i mnogih županijskih sudova kao relevantnih u ovom predmetu, tužitelj smatra kako je članak 4. Ugovora ništetan, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno odredbe Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Da sudska praksa smatra ovakvu ugovornu odredbu ništetnom i u nepotrošačkim ugovorima govore presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-1556/18-2 od 24. srpnja 2020.g., posl. br. Pž-6691/19-2 od 28. travnja 2021.g., posl. br. Pž-5087/17-2 od 23. srpnja 2020.g. Upravo je u tim presudama zauzet stav da su kreditori ugovaranjem takvih odredbi povrijedili članke 269. -272. ZOO-a o odredivosti činidbe te posebice načelo ravnopravnosti sudionika i načelo savjesnosti i poštenja slijedom čega korisnici kredita imaju pravo ostvariti pravo na restituciju preplaćeni iznosa.

1.6. Tužitelj napominje kako je prethodno od tuženika zatražio pismenim putem početni otplatni plan, stvarni otplatni plan o promet po kreditu/knjigovodstvenu karticu, međutim tuženik je dostavio stvarni otplatni plan i pregled prometa po kreditu te je nakon toga tužitelj po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ljerki Živković iz Zagreba sačinio nalaz i mišljenje na okolnost preplaćenih kamata u odnosu na kamatu kolika je trebala biti primjenjujući odredbu članka 3. Ugovora. Upravo taj izračunati iznos predstavlja više preplaćenu kamatu za vrijeme otplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od svakog pojedinog dana neosnovanog stjecanja pa sve do isplate, obzirom da je prednik tuženika bio nepošten stjecatelj kada je ugovorio odredbu članka 4. Ugovora koja je ništetna. Tužitelj napominje kako je u nalazu i mišljenju vještaka ujedno izračunata i preplata po osnovi tečajnih razlika zbog valutne klauzule CHF, ali ono nije ovdje utuženo i po tom osnovu tužitelj ovdje ne potražuje ništa.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Navodi da između parničnih stranaka nije sporno kako je u konkretnom predmetu riječ o nepotrošačkom ugovoru o kreditu, slijedom čega se na isti ne primjenjuje niti Zakon o zaštiti potrošača niti pravni stavovi zauzeti u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji su pokrenuti na temelju Zakona o zaštiti potrošača na koje tužitelj u historijatu tužbe ukazuje. Naime, u skladu s čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, 79/2007, 125/2007), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

2.2. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je u svrhu kupovine poslovnih udjela u društvu SLAVONIJA DI d.o.o. Kupovinom poslovnih udjela društva tužitelj je postao jedini član društva, a to je i ostao sve do danas. Dakle, riječ je o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, slijedom čega se pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom postupku ni na koji način ne mogu primijeniti u ovome postupku te u konkretnom predmetu nije riječ o, cit.: „identičnim odredbama ugovora kojima je kreditor ugovorio mogućnost jednostrane promjene kamatne stope“, a tuženik izričito osporava kao netočno i da cit.: „ u krajnjoj liniji navedene presude mogu poslužiti kao pravna podloga za presuđenje u korist tužitelja. Naime, presude donesene u kolektivnom postupku odnose se jedino i isključivo na potrošačke kredite, a obzirom da među strankama nije sporno da tužitelj prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu nije nastupao u svojstvu potrošača, to se tužitelj na iste ne može pozivati.

2.3. U konkretnom predmetu važno je za istaknuti, kako je tužitelj u skladu s člankom 10. Zakona o obveznim odnosima kao sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Pažnja dobrog stručnjaka zahtijeva se od osobe koja se profesionalno bavi određenom djelatnošću. Od takve osobe se očekuje postupanje s povećanom pozornošću, što znači pozornije od pozornosti dobrog gospodarstvenika odnosno domaćina. Stupanj povećane pozornosti određuje se prema pravilima struke i prema dobrim poslovnim običajima.

2.4. Tužitelj u tužbi navodi kako je čl. 4. Ugovora o kreditu ništetan jer da iz njegova sadržaja proizlazi da je kreditor svojom jednostranom odlukom mogao mijenjati način obračuna ugovornih kamata, a što da nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka, te da je isto u očitoj protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu propisanim čl. 3. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik u cijelosti osporava navede tuženika. Način promjene kamatne stope određen je čl. 3. st. 3. Ugovora o kreditu. Tako je točkom 3. navedenog članka ugovoreno da se kamate u otplati obračunavaju u visini mjesečnog LIBOR vezanog za CHF na dan stavljanja kredita u otplatu uvećano za 4% marže godišnje, a koja se obračunava i dospijeva na naplatu mjesečno. Točkom, 4. istoga članka ugovoreno je kako se kamata u korištenju obračunava u visini mjesečnog LIBOR vezanog za CHF na dan stavljanja kredita u otplatu uvećano za 4% marže godišnje, a koja se obračunava i naplaćuje po iskorištenju kredita. Potom je točkom 5. navedenog članka ugovoreno kako se kamata u počeku obračunava po mjesečnom LIBOR-u vezanom uz CHF na dan stavljanja kredita u poček uvećano za 4% marže godišnje, a koja se obračunava i naplaćuje mjesečno.

2.5. Spornim čl. 4. Ugovora o kreditu jasno je ugovoreno, cit.: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog LIBOR-a na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.“ Dakle, Ugovorom o kreditu definiran je način promjene kamatne stope na dopušten način, koji je neovisan o volji bilo koje ugovorne strane i temeljem koje je visina kamatne stope i posljedično kamate koju je tužitelj trebao platiti, određena i odrediva. LIBOR ili Londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa predstavlja stopu po kojoj londonske banke pozajmljuju sredstva jedna drugoj. Dakle, ugovorne strane na visinu istoga ni na koji način nisu mogle utjecati, međutim, isti je kao parametar za izračunavanje ukupnog iznosa kamatne stope, ugovoren na jasan i nedvojben način, poznat je i dostupan kako javnosti, tako i tužitelju. U historijatu tužbe tužitelj navodi kako je u konkretnom slučaju riječ o načinu promjene kamatne stope koji da kao bitni element ugovora o kreditu nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe, a što je potpuno netočno, pored čl. 3. spornog Ugovora o kreditu kojim su propisani jasni parametri u skladu s kojima se kamatna stopa određivala i mijenjala. Da je u konkretnom slučaju riječ o dopuštenom ugovaranju načina promjene kamatne stope, tuženik ukazuje na čl. 11.a važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji iako se u konkretnom predmetu ne može primijeniti, pruža viši stupanj zaštite od onoga koji imaju nepotrošači, a istim je upravo LIBOR propisan kao jedan od dopuštenih parametara u skladu s kojim se kamatna stopa može mijenjati. Međutim, ukoliko tužitelj već tvrdi da bi bila riječ o postupanju tuženika koje da nije bilo u skladu s Ugovorom o kreditu, odnosno da je tuženik naplatio kamatu u iznosu većem od ugovorenog, tada je jasno kako nije riječ o ništetnosti neke odredbe ugovora o kreditu, već bi bila riječ o povredi ugovorne odredbe i naplaćivanju kamate u iznosu višem od ugovorenog, odnosno u tom slučaju bi na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Navod tužitelja kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je u suprotnosti s načelom ravnopravnosti stranaka, jer da je istom tuženik ovlašten mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja, a da je tužitelj to bio dužan prihvatiti, nije točan, jer tuženik nije mogao jednostrano odrediti visinu kamatne stope kad je način njezina određivanja ugovoren. Nadalje, tuženik ovdje ukazuje i kako je tužitelj imao kako pri sklapanju sada spornog Ugovora o kreditu tako i tijekom ispunjavanja svojih obveza po istom postupati s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. Naime, ako je tužitelj već smatrao da tuženik naplaćuje kamatu u iznosu većem od ugovorenog, tada je tužitelj morao znati i kako nije dužan plaćati tako uvećane iznose, slijedom čega je očito vršio plaćanje za koje je znao da je neosnovano. Opisana situacija uređena je čl. 1112. st. 1. ZOO i to na način da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Dakle, slijedom svega opisanog, jasno proizlazi kako se tužbeni zahtjev ima odbiti kao neosnovan.

2.6. U konkretnom slučaju riječ je o solemniziranom ugovoru, prilikom kojeg je javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju pravu volju ugovornih strana i da iste prihvaćaju pravne posljedice koje iz takvog pravnog posla proizlaze. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. U tom smislu, tuženik ovdje ukazuje kako se čl. 26. Ugovora o kreditu tužitelj izjasnio kako potpisom (sada) spornog Ugovora i solemnizacijom kod javnog bilježnika, potvrđuje da je pročitao ugovor te da on predstavlja njegovu pravu i ozbiljnu volju, da prihvaća sva prava i obveze koje iz njega proistječu, kao i pravne posljedice, te se odriče prava njegova pobijanja iz razloga nerazumijevanja, a kako je to navedeno u stavku 1. navedenog članka. Stavkom 2. predmetnog članka tužitelj je kao korisnik kredita u cijelosti prihvatio poslovne uvjete banke, a naročito odredbe Odluka o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.

2.7. Tužitelj utužene preplaćene iznose potražuje na temelju stjecanja bez osnove, kao posljedicu tuženikova naplaćivanja kamate suprotno Ugovoru. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Zbog svega ranije navedenog, tuženik drži kako do stjecanja bez osnove nije došlo, jer su sva postupanja tuženika, a kako je to već izloženo, bila u skladu s važećim zakonodavstvom i imala uporište u zaključenom Ugovoru o kreditu, slijedom čega su bila osnovana. Podredno, a sve kada bi sud i utvrdio da je tuženik stjecao bez osnove, što se izričito osporava, tuženik ističe prigovor zastare, a obzirom su plaćanja vršena od 2006.g. do 2014.g., dok je potraživanje utuženo 7. listopada 2021. Člankom 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Odredbom čl. 214. st. 2. ZOO-a propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 216. ZOO-a propisano je da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. U predmetnom slučaju, glede zastarnog roka primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina. Imajući u vidu gore navedeno, jasno je da je nastupila zastara utuženog potraživanja. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude.

3. Odlukom sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj 31 Su-159/2022-2 od 2. svibnja 2022. predmet Općinskog suda u Slavonskom Brodu je dodijeljen ovom sudu i ovaj sud je sukladno odluci Ureda predsjednika suda od 10. svibnja 2022. nastavio procesno postupanje, a o čemu su stranke – opunomoćenici obaviješteni obaviješću. 4 . U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka ZČ od 3.rujna 2025. kao i dopunski nalaz i mišljenje od 14.svibna 2026., saslušao je tužitelja i sudskog vještaka u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 17.siječnja 2006. sklopili ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu na iznos od 11.400.000, 00 HRK. Između parničnih stranaka nije sporno kako je u konkretnom predmetu riječ o nepotrošačkom ugovoru o kreditu, slijedom čega se na isti ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva (pažnja dobrog stručnjaka, način promjene kamatne stope, pravni učinak solemnizacije ugovora o kreditu, prigovor zastare).

8. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima tada važećeg zakona ( ("Narodne novine", broj: 35/2005; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Člankom 4. navedeno je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 10. stavak 3.propisano je da sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika. Dok je člankom 269-272. istog zakona propisano da objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ali ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka činidba postala moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit i točan, proizlazi da je kredit sklopljen dana 17.siječnja 2006. na iznos od 11.400.000,00 HRK u protuvrijednosti CHF u svrhu kupovine poslovnih udjela. Prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora službenik banke mu nije točno definirao kako će se mijenjati kamatna stopa, i koji su rizici, već ga je uputio da je to za njega najpovoljnije. Nije bilo pregovaranja o spornim člancima ugovora, već je on bio ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi". Banka ga je obavještavala koliki su mu anuiteti i on je to uredno plaćao, to nisu bili uvijek isti iznosi već su bili stalno uvećani. Navedeni ugovor bio je unaprijed pripremljen i kao što je naveo, nije bilo mogućnosti pregovaranja o istome.

10. Sudski vještak na ročištu koje je održano dana 20.srpnja 2026. iskazao je da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja kao i dopunskog nalaza i mišljenja koje je dostavio sudu u kojemu je naveo razliku između kamatne stope obračunate od strane prednika tuženika i kamatne stope koja je trebala biti obračunata prema parametrima iz točke 4. Ugovora o kreditu o kreditu koji je sklopljen 17. siječnja 2006. Iskazao je da je korisnik kredita ukupno platio banci na ime kamata prema jednostranim odlukama banke iznos od 3.338.654,52 HRK, a smatra da se kamatna stopa određivala iz parametra poput LIBORA korisnik kredita bi platio kamate u iznosu 2.882.703,02 HRK. Razlika iznosi 455.951,50 HRK, od toga je više plaćena kamata 488.818,09 HRK, ili 64.877,31 EUR a samo manje plaćena kamata iznosi 32.866,59 HRK ili 4.362,15 EUR. Vještak je izjavio da nije sastavio ispravak nalaza i mišljenja prema prijedlogu tuženika za razdoblje do 31.08.2008. godine, jer tuženik nije dostavio stvarni otplatni plan za to razdoblje, navodeći da ne raspolaže s traženom dokumentacijom. Suprotno toj izjavi tuženik je sastavio tablicu u kojoj je naveo iznose rata kao točan otplatni plan, što dovodi u zabludu vještaka, jer ne postoji stvarni otplatni plan za razdoblje do 2008. godine iz kojeg je on to mogao sastaviti. Što se tiče razlike između njega i sudskog vještaka Dubravke Brkljačić naveo je da je do razlike došlo zbog izračuna čiste razlike u kamati bez tečajnih razlika na više plaćenu kamatu. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ZČ kao stručan, objektivan, jasan i izrađen strogo po pravilima struke. Vještak je detaljno proučio svu relevantnu dokumentaciju te je na temelju nje dao nedvosmislene odgovore na zadana pitanja. Iako je tuženik podnio prigovor na pisani nalaz, vještak je na ročištu dao iscrpno usmeno očitovanje kojim je na logičan i znanstveno utemeljen način otklonio sve prigovore dok tuženik nije ponudio nikakve dokaze koji bi te zaključke osporili.

10.1. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije ZČ tužitelj je podneskom od 2.lipnja 2026. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje iznos od ukupno 64.877,31 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni iznos počevši od 01.ožujka 2006. pa do konačne isplate.

10.2. Ovakvu preinaku tužbe sud je dozvolio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

11. Iz sadržaja citiranog čl. 4. Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu od 17.siječnja 2006. proizlazi pravo tuženika kao kreditora da svojom jednostranom odlukom mijenja način obračuna ugovornih kamata, što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka, te je u očitoj protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika (čl. 3. ZOO-a). Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice što tuženik kao kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti.

12. Naime, u konkretnom slučaju je čl. 3. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, ugovoreno da se na iznos kredita iz čl. 2. ovog Ugovora obračunavaju kamate u otplati, mjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan stavljanja kredita u otplatu +4,00 % marže godišnje. Kamate u otplati obračunavaju se proporcijalnom metodom, mjesečno a dospjevaju na naplatu mjesečno. Tijekom otplate kamata se ažurira sukladno dinamici promjena definirano, uz referentnu kamatnu stopu, Kamate u korištenju; mjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan plasiranja sredstava +4,00 % marže godišnje. Kamate u korištenju obračunavaju se mjesečno proporcijalnom metodom i naplaćuju po iskorištenju kredita. Tijekom korištenja kamata se ažurira sukladno dinamici promjena definirano uz referentnu kamatnu stopu, Kamate u počeku; mjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan stavljanja kredita u poček +4,00 %marže godišnje. Kamate u počeku obračunavaju se mjesečno, proporcijalnom metodom i naplaćuju mjesečno. Tijekom počeka kamata se ažurira sukladno dinamici promjena definirano uz referentnu kamatnu stopu, Zatezne kamate; Za sva dospjela potraživanja obračunavat će se i naplatiti zatezna kamata prema važećoj Odluci o visini stope zatezne kamate.

13. Iz sadržaja citiranog čl. 3. Ugovora o dugoročnom kreditu proizlazi da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se određuje cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit u iznosu 11.400.000,00 HRK. Ugovoreno je da je visina kamatne stope vezana za promjenjiv LIBOR s dodatkom marže od 4,00 %, kao fiksnim parametrom obračuna kamatne stope. Navedena ugovorna odredba je jasna, a činidba je moguća, dopuštena i određena, a u svakom slučaju odrediva.

14. Osim toga, navedenom ugovornom odredbom iz čl. 3. Ugovora o dugoročnom kreditu ugovorne strane su postigle suglasnost o ugovornoj kamati, kao jednom od bitnih sastojaka Ugovora o dugoročnom kreditu (čl. 1021. ZOO-a), kao i svim parametrima (elementima) za njezino određivanje. Budući da ugovorna kamata predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu i da je ona u konkretnom slučaju jasno određena čl. 3. Ugovora o kreditu, to tuženik kao kreditor ne može jednostrano mijenjati navedeni bitni sastojak Ugovora, već za takvu promjenu mora dobiti suglasnost druge ugovorne strane (korisnika kredita).

15. Nadalje, kako se radi o dvostranoobveznom ugovoru, prema kojemu je tuženik, kao banka, bio dužan tužitelju isplatiti kredit, a tužitelj je bio dužan taj kredit vratiti u ugovorenom roku, zajedno s kamatama, jednostrana promjena kamatne stope iz citiranog čl. 3. Ugovora o dugoročnom kreditu protivna je i čl. 10. st. 3. ZOO-a. Ovo iz razloga što je tuženik, isplatom kredita, ispunio svoju ugovornu obvezu, te je za ispunjenje ugovora preostalo da tužitelj, kao korisnik kredita, tuženiku vrati iznos kredita s kamatama. Ugovorna odredba, prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu predstavlja nedopušteno ponašanje u izričitoj suprotnosti s čl. 10. st. 3. ZOO-a, jer se time otežava ispunjenje obveze tužitelja kao primatelja kredita. Takav način promjene visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, čl. 271. ZOO-a, kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva i čl. 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti.

16. S obzirom na to da je citirana ugovorna odredba iz čl. 4. Ugovora o dugoročnom kreditu protivna odredbama čl. 10. st. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. ZOO-a kao prisilnom propisu, to je, ovaj sud utvrdio kako je, navedena ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-691/2019 od 28. travnja 2021., Pž- 5087/2017-2 od 23. srpnja 2020., Pž-2223/2019-2 od 21. listopada 2020., Pž-189/23 od 20.svibnja 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-698/25 od 16.veljače 2026.). Stoga je pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredaba valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu i odlučiti kao u točki I izreke presude. Slijedom utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe, nastupaju zakonske posljedice ništetnosti iz članka 323. stavka 1. ZOO-a prema kojima je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe. Budući da je tuženik naplaćivao kamatu prema vlastitim jednostranim odlukama na temelju ništetne odredbe, isti je stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove te je, sukladno odredbama o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti neosnovano naplaćene iznose. Vezano za samu visinu iznosa isplate, Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, čime je u potpunosti osnovan i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva te je odlučeno kao u točki II. izreke presude. U odnosu na pravni učinak solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj ističe da činjenica što je ugovor potvrđen ( solemniziran ) kod javnog bilježnika ne konvalidira njegove apsolutno ništetne odredbe. Javnobilježnička forma ne može derogirati prisilne propise ZOO-a. Sukladno ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske konkretno odluci Rev 698/25, odredba kojom banka ugovara pravo na jednostranu promjenu kamatne stope je apsolutno ništetna zbog svoje neodredivosti, čak i kada je takav ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Stoga, solemnizacija Ugovora nema pravni učinak osnaživanja spornog članka 4. koji je protivan propisima i načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na prigovor pažnje dobrog stručnjaka, ističe se da je tuženik banka, financijska institucija koja na tržištu nastupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti te je dužna postupati s povećanom pažnjom, sukladno pravilima struke i dobrim poslovnim običajima ( pažnja dobrog stručnjaka ). Ugovarajući sporni članak 4. Ugovora, kojim je tuženik samo stvorio privid oslanjanja na LIBOR, a zapravo zadržao pravo jednostrane izmjene kamatne stope temeljem vlastitih internih odluka, tuženik je grubo prekršio navedeni standard. Kao profesionalac, tuženik je morao znati da takva ugovorna odredba cijenu kredita čini neodredivom i ovisnom o njegovoj isključivoj volji, što je izravno protivno prisilnim propisima obveznog prava. Time je tuženik zloupotrebio svoju profesionalnu poziciju na štetu korisnika kredita, postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što nedvojbeno dovodi do utvrđenja ništetnosti takve odredbe.

17. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022.

18. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) naložio da mu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 11.163,57 EUR, a koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR ( Tbr.7/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištima 1.prosinca 2023., 20.srpnja 2026. u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3 Tarife ), trošak sastava podneska od 6.prosinca 2021., 2.studenog 2023., 7.veljače 2026. i 2.lipnja 2026 u iznosu od 4.000,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ), PDV 25% u iznosu od 1.175,00 EUR (Tbr. 42 Tarife ), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331, 81 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.327,24 EUR, trošak izrade preliminarnog financijskog nalaza i mišljenja od strane Vještačenja Živković d.o.o. iz Zagreba u iznosu od 829,52 EUR i trošak predujma za financijsko vještačenje po vještaku ZČ iznos od 400,00 EUR.

Požega, 28.kolovoza 2026.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Marinko Brajko, Đakovo

2. Odvjetničko društvo Kožul&Petrinović, Zagreb