REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4075/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog Rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 26. kolovoza 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 28. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetnom odredba:

- iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 88167/05, sklopljenog dana 13.09.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13.09.2005. godine po javnom bilježniku Mirjani Brčić iz Ogulina pod brojem OU-154/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita.“

II Utvrđuje se da je ništetnom odredba:

- iz čl. 12. st.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 88167/05, sklopljenog dana 13.09.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13.09.2005. godine po javnom bilježniku Mirjani Brčić iz Ogulina pod brojem OU-154/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.“

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 915,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 88167/05 potvrđen kod javnog bilježnika 13. rujna 2005. Tužitelj smatra da su nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora prema kojima je tuženik ovlašten naplatiti troškove obrade kredita (čl. 5. st. 2.) te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (čl. 12. st. 1.), jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već su iste unaprijed formulirane od strane tuženika. Također, tužitelju nitko nije objasnio zbog čega se predmetne naknade plaćaju. Smatra da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nedostatak aktivne legitimacije tužitelja te je naveo da tužitelj u tužbi nije dokazao svojstvo potrošača. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu istaknuo je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovaranje ove naknade. Dalje je naveo da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Istaknuo je prigovor nedostatka pravnog interesa za isticanje zahtjeva na utvrđenje. U odnosu na tzv. izlaznu naknadu tuženik je istaknuo da tužitelj nije dokazao da bi ju uistinu platio pa da bi imao pravni interes tražiti povrat plaćenog. Također je naveo da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo zabrane ugovaranja ove odredbe. Dalje je naveo da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Istaknuo je prigovor nedostatka pravnog interesa za isticanje zahtjeva na utvrđenje. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis (list 4 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 88167/05 od 13. rujna 2005. (listovi 5-11 spisa) te je saslušan tužitelj (list 158 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te o pravu tuženika na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 88167/05 od 13. rujna 2005. na iznos 50.800,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

4.2. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima su ugovorene obveze plaćanja naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne.

5. Prema odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom 0,50% od iznosa odobrenog kredita jednokratno prije korištenja kredita.

6. Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu, prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, uz plaćanje naknade određene aktom kreditora.

7. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).

7.1. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

7.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je trebao novac za izgradnju stana u obiteljskoj kući. Stan je koristio za stanovanje, obzirom da se oženio te nikada nije bio davan u najam ili zakup. U banci su mu dali sastavljen ugovor te su mu rekli da ode javnom bilježniku potpisati ga i vratiti ga u banku i da će dobiti novac. Sve je funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Nije znao da treba platiti sporne naknade niti mu je itko objasnio zbog čega se one plaćaju. Nikada nije bio vlasnik firme niti OPG- a.

8.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

9. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopljen za izgradnju stana u obiteljskoj kući te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da je stan koristio za osobne potrebe te da nije imao trgovačko društvo ili OPG, a niti je stan davao u najam ili zakup. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

10. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da su mu u banci dali sastavljen ugovor te da je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi" sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

17. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da su mu u banci dali sastavljen ugovor te da je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi" sud je utvrdio da se niti u vezi ove sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

18. Odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

18.1. Zbog toga se odredba smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.2. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.

18.3. Kako je odredba čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena, to je ista sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništava.

19. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 270. i čl. 271. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 270. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu suprotna je načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 13. ZOO- a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 18 st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.

20. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredaba ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa naplaćenih temeljem istih odredaba valja reći da isti također nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO-a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.

20.1. Dodatno treba reći i da tužitelju zastara za isplatu iznosa naplaćenih temeljem ništetnih ugovornih odredaba počinje teći od pravomoćnosti presude kojom su te odredbe utvrđene ništetnima, a da iz potvrde tuženika (list 4 spisa) proizlazi da su tužitelju naplaćene naknada za obradu kredita 16. rujna 2005. te naknada za prijevremenu otplatu kredita 20. prosinca 2018. Dakle, neosnovano tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nije dokazao da bi uistinu platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

20.2. Osim toga, obzirom da je tužitelj bio korisnik kredita, neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika.

21. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 110. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

23.1. Stoga je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 23. srpnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 26. kolovoza 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

23.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 600,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 750,00 eura.

23.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 55,00 eura (l 16) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 110,00 eura.

23.4. Tužitelju nije priznat trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije, jer se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP-a.

23.5. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 915,00 eura.

23.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika

Rj

- Tužitelju, po pun, pristojba na prvostupanjsku presudu u iznosu 110,00 eura