REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5104/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikoline Mišković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CONTINIUM CONSENSUM d.o.o., Ulica Jure Kaštelana 11, Zagreb, OIB: 89589769984, kojega zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Zagrebu i tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2548/2023 od 7. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2548/2023 od 7. studenoga 2025. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.512,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30. studenoga 2022. do isplate (točka I. izreke), dok je odbio tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj iznos za razdoblje od 29. ožujka 2016. do 29. studenoga 2022. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.099,34 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg parničnog troška u iznosu od 1.242,10 EUR sa zateznim kamatama odbijen (točka IV. izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci prvostupanjski sud utvrdio je da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.487,66 EUR sa zateznim kamatama od 8. listopada 2020. do isplate, primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3. Odluku o glavnoj stvari prvostupanjski sud donio je primjenom odredaba čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a o zateznim kamatama primjenom članka 1115. ZOO-a.

4. Protiv ove presude u točkama I. i III. izreke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i sadržaja tih isprava i zapisnika.

5. Tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda o visini koristi koju je stekao prodajom oduzete robe. Ističe da je 12.000 litara plinskog ulja za grijanje, euro loživog ulja extra lako predstavljalo opasnu robu koja je mogla utjecati na zdravlje i život ljudi te zaštitu prirode i okoliša, zbog čega je s tom robom postupano u skladu s čl. 4. st. 2. i 3. Pravilnika o načinu postupanja s predmetima oduzetim u prekršajnim postupcima koji su postali vlasništvo Republike Hrvatske. Smatra da u slučaju kada vraćanje stvari stečene bez osnove nije moguće, prema čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a stjecatelj treba naknaditi vrijednost postignute koristi ako se vrijednost stečenoga još nalazi u njegovoj imovini u bilo kojem obliku. Budući da je prodajom predmetne robe ostvarena kupoprodajna cijena od 1.503,32 EUR, smatra da je njegova imovina povećana samo za taj iznos, a ne za iznos od 10.512,34 EUR koji je prvostupanjski sud utvrdio prema maloprodajnoj vrijednosti robe utvrđenoj vještačenjem.

6. Tuženik nadalje prigovara tome što prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka FĆ i ŠĆ na okolnost elemenata koji utječu na procjenu vrijednosti oduzete robe i načina njezine prodaje. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da procjena prema kojoj je roba prodana nema uporišta u struci niti je u skladu s pravilima mjerodavnog tržišta te da propisi o trošarinama nisu mjerodavni. Navodi da je upravno tijelo pravilno postupilo primjenjujući čl. 84. st. 12. i čl. 90. st. 6. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ broj: 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 120/15, 115/16 i 106/18) te ističe da je pri procjeni robe uzet u obzir njezin oblik, svrha prodaje i okolnost da se prodaje bez garancije proizvođača, zbog čega je njezina vrijednost procijenjena na 11.760,00 kn (1.560,82 EUR).

7. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i zbog toga pogrešno primijenio materijalno pravo. Predložio je preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti točke I. i III. pobijane presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

8. Tuženikova žalba nije osnovana.

9. Nakon što je pobijana presuda ispitana u pobijanim točkama I. i III. izreke, na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona u tom dijelu pravilna i zakonita.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.512,34 EUR na ime vrijednosti 12.000 litara plinskog ulja za grijanje, euro loživog ulja extra lako, koje je tužitelju bilo oduzeto u prekršajnom postupku i potom prodano, a koje mu nakon pravomoćne odluke kojom je određeno njegovo vraćanje više nije bilo moguće vratiti.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelju predmetna roba bila oduzeta, da je nakon oduzimanja prodana, da je njezinom prodajom ostvaren iznos od 1.503,32 EUR te da je presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj FPž-1122/2020 od 7. listopada 2020. preinačena odluka o oduzimanju predmeta na način da je određeno vraćanje tužitelju 12.000 litara plinskog ulja za grijanje. Nije sporno ni da vraćanje te robe tužitelju više nije moguće te da su osnova i visina tužbenog zahtjeva do iznosa od 1.503,32 EUR među strankama nesporni.

12. Među strankama je sporna visina tuženikove obveze iznad iznosa od 1.503,32 EUR do dosuđenog iznosa od 10.512,34 EUR, odnosno predstavlja li vrijednost postignute koristi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u okolnostima konkretnog slučaja, iznos koji je tuženik stvarno ostvario prodajom oduzete robe ili objektivna tržišna vrijednost robe koju zbog njezina otuđenja više nije moguće vratiti tužitelju. Sporno je i je li prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijednost te robe na temelju provedenog kemijsko-tehnološkog vještačenja.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da je donošenjem presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj FPž-1122/2020 od 7. listopada 2020. otpala osnova prijelaza tužiteljeve imovine u tuženikovu imovinu. Budući da zbog tuženikove prodaje oduzete robe njezino vraćanje tužitelju više nije moguće, prvostupanjski sud zaključio je da je tuženik, kao stjecatelj, na temelju čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi vrijednost postignute koristi u visini njene tržišne vrijednosti.

14. Radi utvrđivanja visine postignute koristi prvostupanjski sud proveo je kemijsko-tehnološko vještačenje. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Branka Holzera utvrdio je da oduzeta roba predstavlja derivat nafte LU-EL ulje za domaćinstvo te da bi njegova maloprodajna cijena, i u slučaju sumnje na „malu“ degradaciju, iznosila 6,60 kn/l, odnosno za količinu od 12.000 litara ukupno 10.512,34 EUR.

15. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da vrijednost robe treba utvrditi prema procjeni Povjerenstva za preuzimanje, smještaj, čuvanje, procjenu vrijednosti, prodaju, besplatnu dodjelu i uništavanje oduzetih predmeta Područnog carinskog ureda Zagreb, prema kojoj je vrijednost robe procijenjena na 11.760,00 kn, odnosno 1.560,82 EUR, te prema iznosu od 11.326,74 kn, odnosno 1.503,32 EUR, koji je ostvaren njezinom prodajom. Tuženik se pritom pozvao na to da su prilikom procjene uzeti u obzir oblik i svrha prodaje te okolnost da se roba prodavala bez garancije proizvođača.

16. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je na temelju njegova usmenog očitovanja zaključio da je Carinska uprava predmetnu robu prodala bez tržišnog standarda, da tuženikovi navodi o tome da je roba bila „komercijalizirana“ i „degradirana“ nisu osnovani te da okolnost da je roba prodana bez garancije proizvođača ne utječe na utvrđenja vještaka. Također je prihvatio mišljenje vještaka da procjena na koju se tuženik pozvao nema uporišta u struci niti je u skladu s pravilima mjerodavnog tržišta te da propisi o trošarinama na koje se tuženik poziva nisu mjerodavni za utvrđivanje vrijednosti robe koja je bila predmet vještačenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju pripada iznos od 10.512,34 EUR.

17. O zahtjevu sa zakonskim zateznim kamatama prvostupanjski sud odlučio je primjenom čl. 1115. ZOO-a. Ocijenio je da je tuženik bio pošten stjecatelj sve do donošenja presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 7. listopada 2020., a kako je tužitelj zahtjev za povrat oduzete robe Carinskoj upravi podnio 30. studenoga 2022., zaključio je da tužitelju na iznos od 10.512,34 EUR pripadaju zakonske zatezne kamate od 30. studenoga 2022. do isplate, dok je zahtjev sa zakonskim zateznim kamatama za ranije razdoblje odbio kao neosnovan.

18. Ovaj sud prihvaća kao pravilna činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda na kojima je u pobijanom dijelu utemeljena prvostupanjska presuda.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog čl., obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. U ovom slučaju pravna osnova na temelju koje je predmetna roba prešla iz imovine tužitelja u imovinu tuženika naknadno je otpala donošenjem presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj FPž-1122/2020 od 7. listopada 2020., kojom je određeno vraćanje oduzete robe tužitelju. Budući da je tuženik robu prije toga prodao pa njezino vraćanje više nije moguće, ispunjene su pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a za naknadu vrijednosti postignute koristi.

21. Nije osnovan tuženikov žalbeni navod da vrijednost postignute koristi u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a predstavlja isključivo iznos od 1.503,32 EUR koji je tuženik ostvario prodajom oduzete robe. Kada vraćanje stečene stvari nije moguće, obveza stjecatelja nije ograničena na iznos koji je on ostvario naknadnim raspolaganjem tom stvari, već je dužan naknaditi njezin novčani ekvivalent. Vrijednost tog ekvivalenta utvrđuje se objektivno, prema vrijednosti koju je stečena stvar imala na tržištu. Stoga cijena koju je tuženik ostvario prodajom stvari nije sama po sebi odlučna za utvrđivanje visine njegove obveze prema čl. 1111. st. 1. ZOO -a.

22. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prihvaćanjem stajališta da vrijednost postignute koristi predstavlja isključivo cijenu koju je stjecatelj ostvario naknadnim raspolaganjem stvari, visina restitucijske obveze ovisila bi o načinu na koji je sam stjecatelj raspolagao stvari koju više ne može vratiti. Takvo tumačenje nije u skladu sa svrhom čl. 1111. ZOO-a, prema kojoj je prvenstvena obveza stjecatelja vratiti ono što je bez osnove prešlo u njegovu imovinu, a tek kada naturalna restitucija nije moguća, naknaditi novčani ekvivalent stečene koristi.

23. Upravo je radi utvrđivanja te vrijednosti oduzete robe prvostupanjski sud izveo dokaz kemijsko-tehnološkim vještačenjem. Vještak je, uzimajući u obzir svojstva konkretne oduzete robe, utvrdio da ona predstavlja derivat nafte LU-EL ulje za domaćinstvo te da bi njegova maloprodajna cijena i u slučaju sumnje na „malu“ degradaciju iznosila 6,60 kn/l, odnosno za količinu od 12.000 litara ukupno 10.512,34 EUR. Prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio te je na toj dokaznoj osnovi utvrdio tržišnu vrijednost robe koju tuženik više nije u mogućnosti vratiti tužitelju.

24. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima on osporava takvo utvrđenje pozivajući se na procjenu Povjerenstva za preuzimanje, smještaj, čuvanje, procjenu vrijednosti, prodaju, besplatnu dodjelu i uništavanje oduzetih predmeta te na okolnost da je roba prodana bez garancije proizvođača. Prvostupanjski sud te je prigovore ocijenio u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je prilikom usmenog izlaganja nalaza ostao kod svoje procjene vrijednosti robe i obrazložio da okolnost prodaje bez garancije proizvođača ne utječe na njegovo utvrđenje vrijednosti, dok procjena na koju se tuženik poziva nema uporišta u struci niti odgovara pravilima mjerodavnog tržišta.

25. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je za utvrđivanje vrijednosti robe odlučna primjena čl. 84. st. 12. i čl. 90. st. 6. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ broj: 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 120/15 i 115/16), kao i okolnost da se s predmetnom robom postupalo prema čl. 4. st. 2. i 3. Pravilnika o načinu postupanja s predmetima oduzetim u prekršajnim postupcima koji su postali vlasništvo Republike Hrvatske zbog njezinih svojstava i mogućeg utjecaja na zdravlje i život ljudi te zaštitu prirode i okoliša. Navedene okolnosti i propisi kojima se uređuje postupanje s oduzetom robom i njezin trošarinski status nisu odlučni za utvrđivanje objektivne tržišne vrijednosti stvari koju tuženik, nakon što je pravna osnova njezina stjecanja otpala, više nije u mogućnosti vratiti tužitelju. Sama okolnost da je s predmetnom robom trebalo postupati prema posebnim pravilima ne znači da njezina tržišna vrijednost odgovara cijeni koju je tuženik ostvario njezinom prodajom. Za utvrđivanje te vrijednosti prvostupanjski sud pravilno je izveo dokaz vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke.

26. Nije osnovan ni žalbeni razlog da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zato što prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke FĆ i ŠĆ na okolnost elemenata koji su utjecali na procjenu vrijednosti robe i način njezine prodaje. Odlučna činjenica u ovom sporu nije zbog kojih je razloga tuženik robu prodao upravo za iznos od 1.503,32 EUR, već kolika je bila objektivna tržišna vrijednost robe koju više nije moguće vratiti. Ta je činjenica utvrđena vještačenjem, pa saslušanje predloženih svjedoka o okolnostima procjene i načina prodaje nije bilo potrebno za donošenje odluke.

27. Nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja isprava i drugih dokaza na koje se prvostupanjski sud poziva, zbog čega se pobijana presuda može ispitati. Time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik sadržajno ukazuje.

28. Prema tome, okolnost da je tuženik predmetnu robu prodao za 1.503,32 EUR ne može ići na tužiteljev teret. Njemu je pravomoćnom odlukom određeno vraćanje 12.000 litara plinskog ulja, a koje tuženik zbog prethodnog raspolaganja više nije u mogućnosti vratiti. U takvoj situaciji tužitelju pripada novčani ekvivalent stvari koju bi mu tuženik inače bio dužan vratiti, a prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja pravilno utvrdio da taj ekvivalent iznosi 10.512,34 EUR.

29. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a kada je tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 10.512,34 EUR.

30. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke pobijane presude, koju tuženik pobija kao posljedicu osporavanja odluke o glavnoj stvari, a u žalbi ne iznosi posebne razloge kojima bi doveo u pitanje pravilnost obračuna pojedinih troškova ili njihove visine.

31. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Nikolina Mišković