REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-1561/2023-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, [adresa], zastupano po punomoćnicima JO, Meliti Babić i Luki Antoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, [adresa], zastupano po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave, zaključene 24. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 28. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.583,36 EUR sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, isplati novčanu tražbinu u iznosu od 6.591,75 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 1583,36 EUR za razdoblje od dospjeća svakog iznosa do isplate, kao i u dijelu stope zatezne kamate i to preko dosuđene stope u točki I/ izreke ove presude.
IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 775,00 EUR, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da su CO s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (nadalje u tekstu: Korisnik kredita) i tuženik su dana 12.03.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 9012331576, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu od 57.300,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu Korisnika kredita. Tužitelj nadalje navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, pod poslovnim brojem:
Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u presudi Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine, presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem: Revt- 249/14 od dana 09.04.2015. godine, te presudom Ustavnog suda RH oznake: U-III- 2521/2015 od dana 13.12.2016. godine. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Rev- 2221/18 od dana 03.09.2019. godine. Tužitelj se poziva na odredbu 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje u tekstu: ZOO) kojim je određeno da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Tužitelj se poziva i na druge zakone (Zakon o zaštiti potrošača). Također navodi da imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni tužitelja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je Korisniku kredita kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Korisnik kredita je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru o kreditu se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se Korisnik kredita i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je Korisnik kredita snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao Korisniku kredita. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao Korisniku kredita istovremeno povrat plasmana od strane Korisnika kredita indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedging), a da pri tom Korisnika kredita nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora o kreditu koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu Korisnika kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je Korisnik kredita plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Korisniku kredita se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora o kreditu je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane Korisniku kredita nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti Korisnika kredita ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza Korisnika kredita prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora o kreditu je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da Korisnik kredita u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu Korisnika kredita kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora o kreditu sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a, a sve prema tvrdnjama tužitelja u tužbi. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da korisnik kredita je s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak uz ugovor o kreditu, i to dana 02.05.2011. godine (nadalje u tekstu: Dodatak ugovora) a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije bio obeštetiti Korisnika kredita kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije dana 30.09.2015. godine napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon dana 30.09.2015. godine otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Dakle, prema tvrdnjama tužitelja banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je Korisnik kredita učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Korisnik kredita nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. 72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Korisnik kredita nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Tužitelj, kao primatelj tražbine od strane Korisnika kredita (vidi točku IX. tužbe) ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu. Korisnik kredita, kao Ustupitelj, i tužitelj, kao Primatelj, su sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je Korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dok članom 2. istog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine je izričito ugovoren kako Korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja, kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s Korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu budući nije mogao odrediti tužbeni zahtjev u visini. Od dokaza tužitelj predlaže i dostavlja: saslušanje Korisnika kredita, Ugovor o kreditu br. 9012331576 od dana 12.03.2007. godine, uvid u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev- 2221/18 od 03.09.2019., i uvid u presudu Suda Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 J i dr. protiv Banca Romaneasca SA, uvid u svu dokumentaciju koja prileži tužbi i spisu suda, pribavljanje od tuženika i uvid u sve anekse koji je korisnik kredite zaključio s tuženikom vezano za ugovor o kreditu iz toč.1. ove tužbe, pribavljanje od tuženika svih otplatnih planova i uvid u iste, pribavljanje od tuženika knjigovodstvene kartice kredita, provedba financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi - pozitivnih razlika između iznosa koji je korisnik kredita tuženiku platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi korisnik kredita platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u EURima i kunama i po mjesecima, pozitivnih razlika koje je korisnik kredita uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope, a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, s time da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, zatim na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi (prvi otplatni plan), a koja se izražava na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži sa tečajem po kojem je tužitelju isplaćen iznos kredita, te glavnice nakon konverzije, sve izraženo u kunskom iznosu, odnosno EUR-ima, po potrebi i drugi dokazi, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, obavijest tuženiku , po potrebi drugi dokazi
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19. listopada 2023. ističe prigovor da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, da je tužba neuredna i stoga nepodobna za daljnje postupanje kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Svakako, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelja na podmirenje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tuženik ističe kako je sukladno odredbama Zakona o kreditnim institucijama samo druga ugovorna strana, odnosno u ovom slučaju korisnik kredita CO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) bio ovlašten zatražiti kreditnu dokumentaciju u svezi ugovornog odnosa, a ne i treće osobe koje nisu ugovorne strane iz ugovora o kreditu. Stoga se ne može smatrati da su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186. b ZPP-a jer tužitelj nije bio ni ovlašten podnijeti zahtjev za dostavom kreditne dokumentacije, jer je to mogao učiniti jedino korisnik kredita CO. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj pogrešno smatra da njegova aktivna legitimacija na vođenje ovog spora proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji je sklopljen s korisnikom kredita CO kao ustupiteljem i tužiteljem kao primateljem, a kojim ugovorom je korisnik kredita prenio svoju tražbinu koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika.Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer je riječ o tražbini koja izvorno pripada potrošaču. Dodatno, tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi temelji se na pretpostavci da su takve ugovorne odredbe nepoštene zbog toga što su nerazumljive konkretnom potrošaču, odnosno da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Potrošač kao ugovorna strana bi eventualno imao pravo u sudskom postupku dokazivati nepoštenost ugovornih odredaba, ali upravo zbog toga što se nepoštenost te ugovorne odredbe manifestira prema njemu. Intencija te zakonske odredbe je da se osigura zaštita prava konkretnog potrošača koji je ugovorna strana u tom ugovoru (i to pod pretpostavkom da je za tog konkretnog potrošača šteta uistinu nastala), a ne da takvo pravo i eventualne novčane ili nenovčane tražbine budu predmetom trgovine između različitih subjekata u pravnom prometu. Nadalje tuženik navodi da pozivanje tužitelja, i to u pretežitom dijelu tužbe, na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je ovdje suvišno, obzirom da je zastara potraživanja za tražbine po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nastupila 13. lipnja 2019. godine. Dosadašnja pasivnost korisnika kredita u potraživanju eventualno preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope ne može se kompenzirati u ovom pravnom sporu. Dodatno, tužiteljevo pozivanje na nepoštenje odredbe ugovora o kreditu o anuitetnoj otplati ne može se drugačije odrediti nego kao sugestivno. Naime, korisnik kredita je prilikom sklapanja ugovora imao pravo odabrati na koji način će otplaćivati kredit (kroz anuitete ili rate) te je svojom slobodnom voljom izabrao anuitetnu otplatu. Odredbe o anuitetnoj otplati nisu niti jednom dosadašnjom sudskom praksom utvrđene kao ništetne, stoga je nepotrebno i neosnovano pozivanje na njihovo nepoštenje. Tuženik želi istaknuti kako je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navedenom intervencijom, pokrenutom na inicijativu korisnika kredita, postignut je cilj konverzije valute, a to je uspostavljanje ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, pritom ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način da su otklonjene negativne posljedice rasta tečaja, odnosno kojom je položaj korisnika kredita izjednačen s položajem korisnika kredita u valutnoj klauzuli EUR. Navedena konverzija pri tome je provedena sukladno dobroj volji tuženika, te na jasan i precizan način kako će se konverzija provoditi. Cilj navedene konverzije jest da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Time je postignut učinak da se potrošač nalazi u situaciji kao da konkretnih odredbi koje su u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima nije nikada ni bilo, već je odnos između stranaka ex tunc reguliran novom samostalnom osnovom, koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu. Da je tomu tako govori i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos-1/2019 koji kaže kako sklopljeni dodaci ugovorima o kreditu predstavljaju „novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Obzirom da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama), tužitelj nema pravnog osnova za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u eurski kredit. Tuženik ovdje želi dodatno naglasiti slobodnu volju korisnika kredita. Nisu istinite tvrdnje tužitelja kako je sklapanje dodatka o konverziji bilo po principu „uzmi ili ostavi“. Navodi kako je 2011. godine Vlada Republike Hrvatske je zajedno s bankama (uključujući ovdje tuženika) potpisala Memorandum o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita. Navedenim Memorandumom, ovdje tuženik je dodatno proširio svoj paket mjera pomoći ublažavanja negativnog efekta jačanja švicarskog franka. Navedeni paket je uključivao: 1. dodatno smanjenje kamatnih stopa za 0,25 p.b. od 1. kolovoza 2011. g; 2. produljenje roka otplate do ukupno 40 godina; 3. ugovaranje Postupnog plana otplate uz četiri otplatna razdoblja koji omogućava značajnije sniženje anuiteta u prvom otplatnom razdoblju sa ili bez produženja roka otplate, 4. ugovaranje posebnog Fleksibilnog otplatnog plana koji kroz određeno razdoblje omogućava zadržavanje visine mjesečnog obroka u kunama u okviru granica dogovorenih s klijentom, 5. mogućnost djelomične otplate kredita iz instrumenata osiguranja ukoliko su isti bili ugovoreni uz kredit (depozit, fond, polica životnog osiguranja), 6. ugovaranje počeka otplate glavnice do 12 mjeseci, 7. refinanciranje kredita s novim stambenim kreditom u EUR valuti i to bez naknade za obradu zahtjeva, bez naknade za prijevremenu otplatu stambenog kredita u CHF i uz priznavanje postojeće procjene nekretnina, 8. konverzija kredita iz CHF u EUR, po posebno povoljnim uvjetima u periodu do 01. studenog 2011. godine, uz dodatno smanjenje kamatne stope za 0,20 postotnih bodova za prve dvije godine otplate kredita i bez naknade za konverziju. Navedenom konverzijom je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Bitno je dodatno za istaknuti kako je korisnik kredita prije sklapanja I. Dodatka ugovora bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti jer je tuženik predočio korisniku kredita sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati. Nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda, posl.br. Gos-1/2019 nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik stavlja i prigovor zastare te napominje kako je u konkretnom slučaju nesporno da do prekida zastare nikada nije došlo, s obzirom da se na tužitelja ne mogu primijeniti utvrđenja iz Parnice Potrošač i to zato što se tužitelj ni na koji način ne može podvesti pod adresata iste. Tuženik, opreza radi, dodatno naglašava da sud sukladno čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj. Stoga, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i s osnove naknade štete gdje je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza zbog provedene konverzije kredita potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat. Naime, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis korisnika kredita i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke, odnosno usprkos činjenici da je sklopljen I. Dodatak ugovoru ugovor o stambenom kreditu kojim je provedena konverzija. Ukoliko Naslov ipak prihvati provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te ukoliko se utvrdi da je prilikom konverzija prema korisniku kredita utvrđena pretplata, pravno je i logički neodrživo da tužitelj (korisnik kredita) zadrži isplaćeno na temelju I. Dodatka ugovoru (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju eventualne presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj (korisnik kredita) stekao iznos koji je priznat korisniku kredita prilikom izračuna konverzije, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja. Navedeni iznos tuženik potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče za razdoblje od 21.05.2011. do 31.12.2022. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Od dokaza dostavlja mnogobrojnu sudsku praksu.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan svjedok CO i provedeno je financijsko vještačenje.
4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. dalje ZPP) i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i i odredba o anuitetnoj otplati.
6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita CO kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 12. ožujka 2007. i Dodatak Ugovoru o kreditu od 2. svibnja 2011. Sporni su aktivna legitimacija, status potrošača na strani korisnika kredita, osnova i visina tužbenog zahtjeva te pitanje zastare utužene tražbine i zatraženog tijeka zateznih kamata.
7. Tužitelj u tužbi nije odredio tužbeni zahtjev u odnosu na glavno potraživanje i sporedna traženja u smislu čl. 186. st. 1. ZPP, međutim isto je učinio podneskom od 21. travnja 2026. nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom sporu. Tužitelj nije mogao izvršiti određenje tužbenog zahtjeva prije zaključenja prethodnog postupka jer tada nije bilo provedeno financijsko vještačenje kojim su izračunate izvršene preplate i obračunate zatezne kamate.
8. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023.), o kojem je tuženik obaviješten 12. lipnja 2023. korisnik kredita ustupio je tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2007. s naslova kamate, valute i svih plaćenih naknada.
9. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26. dalje ZPP) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ustupanjem tražbine ne mijenja se identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine.
10. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj.
11. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa Suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.
12. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 9012331576 od 12. ožujka 2007. proizlazi da se banka obvezuje korisniku kredita CO staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 57.300,00 CHF po srednjem tečaju (...). Rok otplate je 120 mjeseci. U slučaju promjene kamatne stope koja je određena čl. 4. Ugovor, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta (...). Čl. 4. Ugovora određuje se kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55% godišnje. Visina kamatne stope može se promijeniti prema uvjetima dalje navedenim u ugovornoj odredbi. kamata se obračunava u chf. Isto tako proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena adaptacija stambenog prostora dok je isto utvrđeno i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o kreditu koji je svjedoku bio potreban radi adaptacije stana.
13. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
14. Dodatkom Ugovora o stambenom kreditu od 20. svibnja 2011. ugovorne strane sporazumno ugovaraju promjenu valutne obveze otplate kredita (konverzija kredita) iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kreditu EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR. Korisnik kredita je potvrdio da je suglasan sa izračunom konverzije u iznosu od 30.095,39 EUR. Određena je fiksna kamatna stopa i iznosi 5,55% godišnje (...). Preostali iznos kredita otplaćuje se u preostalih 71 mjesečnih anuiteta. Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima konverzije kredita i da prihvaća sve eventualne rizike promjene valutne obveze otplate kredita.
15. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07. – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Predmetna je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu CHF.
16. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosnu navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
17. Osim toga, u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite odredbama ZZP/07 bilo je predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22. – dalje: ZZP/22) koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
18. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 138.a ZZP/07 valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi naknade štete jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje.
19. Slijedom izloženog, ovaj je sud vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na ovdje sporni Ugovor o kreditu koji je sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
20. Naime, svjedok CO je iskazao da mu je u banci ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF s obrazloženjem da je to najpovoljnija opcija te mu ništa drugo nije objašnjavano niti nuđeno. Naveo je da banka sastavila i osnovni ugovor i dodatak ugovora o konverziji.
21. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u CHF u odnos na rizik valutne klauzule u EUR.
22. Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da tuženik nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, jednako kao i da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu pa su time i odredbe o valutnoj klauzuli ovdje spornog Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika 21. ožujka 2006. također nepoštene i ništetne.
23. Ovdje nije sporno da su korisnik kredita i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu od 20. svibnja 2011. Na mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu primjenjuju se odredbe Zakon o zaštiti potrošača (2007) (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.) dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe ZOO. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.
24. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019 (rješenje od 4. ožujka 2020.) sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Isto valja tumačiti i u odnosu u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o potrošačkom kreditiranju (2009) (Narodne novine br. 75/09.) budući je konverzija u konkretnom slučaju bila 2011.
25. U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. ZIDZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF budući da je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. ZIDZPK/15 je stoga imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZIDZPK/15 odlukom pod brojem U- I/3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom jer je ocijenio da ZIDZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, da ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. U tom smislu treba sagledati i odredbe Zakon o potrošačkom kreditiranju (2009) (Narodne novine br. 75/09.) u konkretnom slučaju.
26. Treba istaknuti da se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.
27. Iz sadržaja odredbi jasno proizlazi da je cilj ZIDZPK/15 bio taj da se korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovede u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR. Tako je i predmtni Dodatak ugovor trebao imati istu svrhu.
28. Polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli, dodatkom ugovoru ugovorne strane uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR.
29. Ustaljeno je stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao ovdje predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (primjerice odluka broj C-26/13 od 30. travnja 2014.).
30. Korisnik kredita je s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak uz ugovor o kreditu, i to dana 02.05.2011. godine, a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju tada važećeg (2009.), no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.
31. Nesporno je da Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, to jest i savjesno i nesavjesno. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, na primjer iz Općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
32. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30.04.2014. godine u predmetu broj: C-26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
33. Ni ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
34. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
35. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Korisnik kredita je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik nije korisnika kredita izvijestio, niti upozorio kako sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora o kreditu koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu korisnika kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je korisnik kredita plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Korisniku kredita se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
36. Prva i ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora o kreditu je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP-a.
37. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti korisnika kredita.
38. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu valja sagledati u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga korisnik kredita, sve da mu je i bila pružena prilika da stavi primjedbe o predmetnom Ugovoru o kreditu ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
39. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C- 186/16 J i dr. protiv Banca Romaneasca SA. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
40. Potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu nakon sklapanja ugovora, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita. Zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih anuiteta pa do dana konverzije nisu obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kako to proizlazi iz ranije navedenih odredbi. Stoga, potrošač ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog više plaćenog pojedinačnog anuiteta pa do dana izvršene konverzije. Time je ocijenjen neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlika glavnice na dan konverzije, dok je ocijenjeno da mu pripadaju samo zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta za razdoblje od dana plaćanja pa do dana izvršene konverzije sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pri čemu zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja sukladno navedenoj odredbi jer je tuženik kao trgovac prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz 2007. morao znati da je koristio odredbe koje su nepoštene
41. Iz nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 24. ožujka 2026. sud je utvrdio: 1) Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 1.583,36 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 141,92 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.441,44 EUR. 2) Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan izračuna konverzije kredita iznosila 173.190,63 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 222.856,18 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i početnog tečaja iznosi 6.591,75 EUR. Vještak napominje kako je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR provedena dana 20.05.2011., odnosno prije donošenja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. 3) Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita ukupno iznose 202,55 EUR. 4) U odnosu na dio zadatka koji se odnosi na: „.. te da se od tako izračunatih zateznih kamata oduzme iznos preplate utvrđen konverzijom sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.“ vještak napominje kako iz dokumentacije koja prileži spisu nije vidljiva preplata utvrđena prilikom izračuna konverzije pa shodno navedenom nije moguće izvršiti uračunavanje preplate po konverziji.
42. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, jasan, točan, obrazložen i objektivno provjerljiv, a koji je dodatno potkrepljen usmenim iznošenjem nalaza. Osim toga, stranke nisu imale primjedbe niti prigovore na matematički izračun vještaka.
43. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja konačno odredio tužbeni zahtjev podneskom od 21. travnja 2026. na način da od tuženika toč. I potražuje ukupni iznos od 1.583,36 EUR spp (za razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule), dok toč. II. tužbenog zahtjeva od tuženika potražuje ukupni iznos od 6.591,75 EUR spp (za razliku glavnice na dan konverzije).
44. S obzirom na to da su ugovorne strane uredile svoje odnose Dodatkom Ugovora o kreditu koji je sklopljen 2011. prije ZIDZKP/15, tužitelj ima pravo na ukupan iznos pretplata u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u iznosu od 1583,36 EUR i zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovu promjene tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita obračunate do dana izračuna konverzije kredita u iznosu od 202,55 EUR. Budući je sud vezan tužbenim zahtjevom sud je i odlučivao pridržavajući se granica postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. st. 1. ZPP te odlučio kao u točki I izreke i prihvatio zatraženi iznos s tog osnova 1.583,36 EUR.
45. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO propisano je da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj je podnio tužbu u ovom predmetu 13. lipnja 2023. pa mu pripada pravo na isplatu zateznih kamata na iznos obračunatih zateznih kamata od tog dana, a ne od datuma kako to tužitelj potražuje. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose s obzirom na to da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor.
46. Zaključno, nije osnovan istaknuti prigovor zastare jer tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, kao i zateznih kamata na taj iznos, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (navedeno je stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. Kada se ima u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., jasno je da je podnesena prije isteka zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.) u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Time je neosnovan istaknuti prigovor zastare i u odnosu na postavljeni zahtjev (podnesak tužitelja od 21. travnja 2025.).
47. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.
48. Prilikom određivanja troškova sud je uzeo u obzir kvantitaivan i kvalitativan uspjeh stranaka u sporu. Tužitelj je u parnici uspio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.583,36 €, a tuženik s iznosom od 6.591,75 €. Stoga, tuženik je uspio u parnici u omjeru od 81 %, a tužitelj u omjeru od 19%. Tuženiku sukladno odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a pripada naknada troškova postupka u omjeru od 62% (81% - 19%). Tuženiku su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i zahtjevu. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 2.72024. i 24.7.2026. svako u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 15.4.2024. i 29.4.2026. za svaki iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife što ukupno iznosi 1.000,00 €, što uz trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife iznosi 1.250,00 EUR, a što u omjeru od 62% sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a iznosi 775,00 EUR. Slijedom iznesenog valjalo je o troškovima postupka odlučiti kao pod točkama IV izreke presude
U Zagrebu, 28. kolovoza 2026.
Sudac
Tina Jakupak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.
DNA:
1. tužitelju po pun – sp na presudu
2. tuženiku po pun
3. kal pravomoćnosti – 30 dana
