REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-516/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja ROCHE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, kojeg zastupa punomoćnik Trpimir Gugić, odvjetnik u OD Gugić, Kovačić i Krivić u Zagrebu, protiv tuženika Stečajna masa iza APEIROS USLUGE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Preradovićeva ulica 25, OIB: 91450025272, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Stajčić, odvjetnik u OD Marić, Stajčić i Perkov u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine , zaključio je glavnu raspravu 16. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te donio i objavio presudu 28. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja ROCHE d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem St-3197/2024 nad tuženikom Stečajna masa iza APEIROS USLUGE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Preradovićeva ulica 25, OIB: 91450025272, u iznosu od 291.531,32 EUR, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 45.536,88 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 21.055,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem naslovnog suda u predmetu broj St- 1432/2023 od 4. listopada 2024. nastavljen stečajni postupak nad tuženikom radi naknade diobe te su pozvani vjerovnici dužnika, ovdje tuženika, da u roku od 30 dana od isteka osmoga dana od dana objave rješenja na mrežnoj stranici e -Oglasna ploča Trgovačkog suda u Zagrebu prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju, u skladu s pravilima Stečajnog zakona o prijavi tražbina, na propisanom obrascu, u 2 primjerka, s ispravama iz kojih tražbina proizlazi, odnosno kojima se dokazuje te da prilože potvrdu o uplaćenoj sudskoj pristojbi. Tužitelj je dana 19. rujna 2024. prijavio svoju tražbinu u stečajni postupak dužnika, ovdje tuženika, slanjem svoje prijave na propisanom obrascu stečajnom upravitelju dužnika, ovdje tuženika. Tražbina tužitelja prijavljena je u ukupnom iznosu od 291.531,32 EUR. Rješenjem naslovnog suda u predmetu broj St-3197/2024 od 22. siječnja 2025., a koje je objavljeno na e-oglasnoj ploči suda dana 23. siječnja 2022., a protiv kojeg nije izjavljena žalba, tražbina tužitelja u iznosu od 291.531,32 EUR, uvrštena je u osporene tražbine 2. višeg isplatnog reda te je tužitelj kao vjerovnik upućen da u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke, pokrene pa rnicu radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 291.531,32 EUR. Naime, iz Tablice prijavljenih tražbina, objavljene na e-oglasnoj ploči suda dana 7. siječnja 2025., proizlazi kako je stečajni upravitelj dužnika, ovdje tuženika, osporio tražbinu tužitelja uz obrazloženje kako radi nedostatka dokumentacije stečajnog dužnika, nije moguće sa sigurnošću utvrditi postojanje tražbine. Činjenica da je dokumentacija nedostatna kod stečajnog dužnika, ovdje tuženika, ni na koji način ne utječe na osnovanost tražbine tužitelja. Tužitelj je uz prijavu tražbine dostavio sve račune, dostavnice, otvorene stavke, a također i Godišnji ugovor o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. godinu. Sva dokumentacija, na osnovi koje tužitelj bazira svoju tražbinu, uredno je dostavljena stečajnom upravitelju (čak dva puta). Također, uz račune, dostavljene su i dostavnice, a iz kojih je vidljivo da je tuženik robu uredno zaprimio, a istovremeno tuženik nikada nije prigovorio predmetnim računima. Potpuno je irelevantna činjenica da stečajni dužnik, ovdje tuženik, nema potpunu dokumentaciju, pa stoga navedeno ne može utjecati i ne utječe na činjenicu da je tražbina tužitelja, u iznosu od 291.531,32 EUR, prijavljena u stečajnom postupku koji se pred naslovnim sudom pod brojem St- 3197/2024 vodi nad dužnikom, ovdje tuženikom, u potpunosti osnovana.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je predmetna tražbina osporena u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom kao stečajnim dužnikom i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. St-1432/2023 te da je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice. Tuženik i dalje u cijelosti ostaje pri osporavanju predmetne tražbine te osporava kako osnovu tako i visinu utužene tražbine. Tuženik osporava vjerodostojnost računa temeljem kojih je tužitelj prijavio predmetnu tražbinu u stečajni postupak, točnije, tuženik osporava da je tužitelj isporučio tuženiku robu koja je navedena u tim računima. Prvenstveno se ističe da je Godišnji ugovor o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. godinu stupio na snagu 1. veljače 2022. godine, dok su predmetni računi broj 8230/2/2 i 9568/2/2 izdani prije stupanja na snagu tog Ugovora odnosno 14. listopada 2021. godine i 11. studenog 2021. godine. Stoga, navedeni Godišnji ugovor ne predstavlja pravni temelj odnosno ugovorni odnos temeljem kojeg su izdana navedena dva računa. Nadalje, tuženik ističe da pravni prednik tuženika nije imao infrastrukturu za preuzimanje i skladištenje medicinske opreme koja je predmet računa na kojima tužitelj temelji utuženu tražb inu. Iz predmetnih računa proizlazi da je tužitelj pravnom predniku tuženika isporučio medicinsku opremu u ukupnoj vrijednosti od 2.176.060,48 kn odnosno 26.793 komada Accu-Chek Active 50 Tests, a koji se imaju čuvati na temperaturi od 2 do 25 stupnjeva Celzijusa. Dakle, za prijevoz i skladištenje navedene medicinske opreme, pravni prednik tuženika je trebao imati posebno opremljena prijevozna sredstva i skladište, koji bi bili prikladni za prijevoz i skladištenje iste, a sve u skladu s relevantnim propisima i tehničkim uvjetima. Posebno se napominje da je registrirano sjedište pravnog prednika tuženika bilo na adresi u [adresa], a na kojoj se nalazi obiteljska kuća. Na toj adresi je i prebivalište bivšeg zakonskog zastupnika društva APEIROS USLUGE d.o.o. – EČ. Nadalje, iz dokumentacije priložene tužbi nije razvidno gdje i na koji način je predmetna medicinska roba dostavljena odnosno preuzeta. Također, ističe se da stečajni upravitelj prilikom preuzimanja svoje dužnosti i preuzimanja poslovne dokumentacije tuženika nije pronašao dokaze o tome da je tuženik u posjedu predmetne medicinske robe odnosno da je istu preprodao trećim osobama, dok je stečajni upravitelj istovremeno utvrdio kako je UČ, kao raniji direktor pravnog prednika tuženika, oštetio tuženika raznim nezakonitim financijskim transakcijama, uključujući neosnovana podizanja novca s računa tvrtke u protuvrijednosti od 393.216,20 EUR. Imajući u vidu navedeno, tuženik je protiv bivšeg zakonskog zastupnika tuženika UČ podnio kaznenu prijavu zbog kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, prouzročenja stečaja, prijevare i krivotvorenja isprave. Sukladno članku 2.3. predmetnog Godišnjeg ugovora, tužitelj je isporučivao pravnom predniku tuženika medicinsku robu na mjestu o kojem je tužitelja obavijestio pravni prednik tuženika. Stoga, tuženik predlaže na okolnost mjesta isporuke robe saslušati odgovorne osobe tužitelja koje su potpisale predmetni Godišnji ugovor. Također, tuženik predlaže obvezati tužitelja da dostavi odobrenje tužitelja za prostorije u kojima je pravni prednik skladištio predmetnu medicinsku opremu, a koje je odobrenje tužitelj morao izdati sukladno odredbi članka 8.1. Sporazuma o tehničkim uvjetima i kvaliteti za distribuciju. Imajući u vidu da je tužitelj prodavao pravnom predniku tuženika medicinsku opremu čiji prijevoz, skladištenje i prodaja podliježe specifičnoj zakonskoj regulativi, tuženik predlaže obvezati tužitelja da dostavi dokaze o tome da je pravni prednik tuženika prevozio i skladištio predmetnu medicinsku opremu sukladno odredbama predmetnog Godišnjeg ugovora te sukladno pravilima struke. Sukladno članku 5. Općih uvjeta godišnjih ugovora koje sklapa tužitelj, pravni prednik tuženika je imao imenovati osobu odgovornu za sigurnost proizvoda te o tome obavijestiti tužitelja. Stoga se predlaže obvezati tužitelja da priloži dokaz o osobi koja je imenovana kao osoba odgovorna za sigurnost proizvoda. Nadalje, tuženik predlaže obvezati tužitelja da dostavi dozvole koje su uvjet za zakonito obavljanje poslova nabave, primitka, skladištenja, prodaje i isporučivanja predmetne medicinske opreme, a koje je pravni prednik tuženika imao dostaviti tužitelju sukladno odredbi članka 1.2. Sporazuma o tehničkim uvje tima i kvaliteti za distribuciju. Tuženik predlaže obvezati tužitelja da dostavi i izvješća o revizijama provedenim od strane tužitelja u prostorijama pravnog prednika tuženika, sukladno odredbi članka 1.5. Sporazuma o tehničkim uvjetima i kvaliteti za distribuciju. Tuženik ističe da su računi pravnog prednika tuženika bili u blokadi u razdoblju od 21. travnja 2021. godine do 22. travnja 2021. godine, zatim od 26. travnja 2022. godine do 10. siječnja 2023. godine te od 10. veljače do 29. travnja 2024. godine.Stoga je poslovno i životno nelogično da je tužitelj sklopio ugovor o prodaji medicinske opreme u vrijednosti od više milijuna kuna s poslovnim subjektom koji je bio u blokadi u pretežitom razdoblju trajanja navodne poslovne suradnje. Tuženiku je nevjerojatno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio 1. siječnja 2022. godine predmetni Godišnji ugovor višemilijunske vrijednosti, iako je u tom trenutku tužitelj prema pravnom predniku tuženika imao otvorena potraživanja najmanje u iznosu od 50.923,35 kn. Napominje se da je člankom 3. predmetnog Godišnjeg ugovora utvrđeno da je tužitelj od pravnog prednika tuženika primio jednu bjanko zadužnicu, međutim, tužitelj istu nije priložio ni uz svoju prijavu tražbine u stečajnom postupku niti predmetnoj tužbi. Postavlja se pitanje zašto tužitelj tom bjanko zadužnicom nije naplatio otvoreno dugovanje pravnog prednika za 2021. godinu. Također, poslovno i životno je nelogično da je predmetnim Godišnjim ugovorom vrijednost pokrića utvrđena u iznosu od 100.000,00 kn, a tužitelj je samo temeljem predmetnih računa isporučio robu u vrijednosti od 2.176.060,48 kn. Člankom 3.3. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda koje sklapa tužitelj propisano je da će tužitelj najmanje jednom godišnje vrišti reviziju iznosa vrijednosti pokrića te se, stoga, predlaže obvezati tužitelja da dostavi dokaz o tome da je vršio navedenu reviziju. Člankom 3.5. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda koje sklapa tužitelj propisano je da će u slučajevima da vrijednost dospjelih, a nenaplaćenih tražbina tužitelja pređe iznos vrijednosti pokrića (100.000,00 kn), pravni prednik tuženika dostaviti tužitelj nove zadužnice. Iako je vrijednost dospjelih, a nenaplaćenih tražbina tužitelja nesporno prešla iznos od 100.000,00 kn, tužitelj svojoj prijavi tražbine u stečajnom postupku, a niti predmetnoj tužbi, nije priložio zadužnice koje mu je pravni prednik tuženika bio obvezan izdati. Stoga se predlaže obvezati tužitelja da dostavi dokaz o tome da je od pravnog prednika tuženika zatražio dostavu novih zadužnica temeljem članka 3.5. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda koje sklapa tužitelj. Tuženik ističe da je suprotno načelu pažnje dobrog gospodarstvenika da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika koji je u financijskim poteškoćama, bez odgovarajućeg sredstva osiguranja, sklopio ugovor višemilijunske vrijednosti. Tuženik, nadalje, ističe da je u 2021. godini nad pravnim prednikom tuženika proveden porezni nadzor u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika iskazivao veći iznos pretporeza, između ostalog, i temeljem računa koje je pravnom predniku tuženika izdavao tužitelj. Poreznim rješenjem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika protuzakonito iskazao pretporez temeljem računa primljenih od tužitelja u ukupnom iznosu od 5.013,881,15 kn. Navedeno predstavlja daljnju indiciju da su i predmetni računi izdani za prodaju robe koja nije stvarno isporučena. Slijedom svega navedenog, razvidno je da su predmetni računi fiktivni tj. izdani za prodaju robe koja nikada nije izvršena te je, stoga, stečajni upravitelj u savjesnom obavljanju svoje dužnosti osnovano osporio predmetne tražbine tužitelja. Zaključno, tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na cjelokupnu utuženu tražbinu. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom Sudu u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te naložit i tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove ovog postupka.
3. U podnesku od 20. svibnja 2025. tužitelj u odnosu na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako su u cijelosti neosnovani navodi tuženika u pogledu osporavanja vjerodostojnosti računa temeljem kojih je prijavljena tražbina u stečajni postupak koji se pred naslovnim sudom vodi pod brojem St -1432/2023, a također je neosnovano osporavanje tuženika u pogledu navodne isporuke robe navedene u spomenutim računima. Tražbina tužitelja prijavljena je na temelju računa, i to računa broj 8230/2/2, računa broj 9568/2/2, računa broj 28/2/2, računa broj 1136/2/2, računa broj 2583/2/2 te računa broj 2581/2/2, kao i otvorenih stavki tužitelja na dan 06.09.2024. god. Navedeno je vidljivo i iz Tablice prijavljenih tražbina od 3. siječnja 2025., a gdje je stečajni upravitelj tuženika kao pravnu osnovu tražbine naznačio računi za ispostavljenu robu. Tužitelj je uz prijavu tražbine dostavio sve račune, dostavnice, otvorene stavke, kao i Godišnji ugovor o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. god. (u daljnjem tekstu: Godišnji ugovor). Stečajni upravitelj tuženika svoje osporavanje temelji na činjenici nedostatka dokumentacije, obzirom da mu bivši zakonski zastupnik nije dostavio nikakvu poslovnu niti knjigovodstvenu dokumentaciju vezanu uz tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika). Na osnovi navedenog stečajni upravitelj tuženika stoga, očito pogrešno, zaključuje kako tražbina tužitelja ne postoji. Postupanje ranijeg pravnog zastupnika tuženika u pogledu poslovne i knjigovodstvene dokumentacije društva te propuštanja predaje iste stečajnog upravitelju na njegov poziv, ne utječe na osnovanost tražbine tužitelja te činjenicu da je isti izdao račune za naručenu robu, a koja je potom uredno isporučena. Uostalom, sam stečajni upravitelj je u svojem Izvješću o gospodarskom položaju stečajnog dužnika i njegovim uzrocima od 03.01.2025. god. naveo kako je od ranijeg zakonskog zastupnika zatražio dostavu poslovne i knjigovodstvene dokumentacije, no da mu ista nije dostavljena uz obrazloženje da je cjelokupna dokumentacija uništena u prometnoj nesreći. Tužitelj kao vjerovnik ne može odgovarati za postupanje stečajnog dužnika, ovdje tuženika, odnosno njegovog bivšeg zakonskog zastupnika, a kako to tuženik implicira u svojem odgovoru na tužbu. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava isporuku tužiteljeve tražbine, pritom se pozivajući na odredbu čl. 2.3. Godišnjeg ugovora gdje tvrdi kako je sukladno spomenutom članku tužitelj isporučivao pravnom predniku tuženika medicinsku robu na mjestu o kojem je tužitelja obavijestio pravni prednik tuženika. Tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika, pritom ponovno napominjući kako je uz svoju prijavu tražbine u Stečajnom postupku, osim računa i otvorenih stavaka, dostavio i dostavnice, a iz kojih je nedvojbeno vidljivo kako je tuženik odnosno njegov pravni prednik, naručenu robu uredno zaprimio. Na dostavnicama se jasno vidi kako je tuženik odnosno njegov pravni prednik iste potpisao, pečatirao pa je jasno kako je roba isporučena. Naime, predmetne dostavnice sadrže naznaku kupca, mjesto isporuke, broj dostavnice, broj narudžbe kupca, broj naloga, datum dostavnice kao i narudžbe te bruto težinu proizvoda koji se dostavljaju. Također je na svakom računu naznačen i broj dostavnice koji se podudara sa brojem same dostavnice, koja je pečatirana i potpisana od strane tuženika, a temeljem koje je potvrđena isporuka robe. Dakle, suprotno navodima tuženika, isporuka je izvršena sukladno ugovornim odredbama. Stoga, jasno je kako je tužitelj isporučio robu pravnom predniku tuženika, a da je isti tu robu i zaprimio, obzirom da je na dnu svih dostavljenih dostavnica vidljiv datum preuzimanja te pečat i potpis tuženika. Također, na samoj dostavnici naznačeno je „Molimo da nam ovjerenu dostavnicu pošaljete faxom ili e-mailom u roku od 48 sati od primitka robe. Ukoliko potvrda ne uslijedi u navedenom roku, smatrat ćemo da je navedena roba dostavljena u cijelosti te bez ikakvih prigovora na kvalitetu, rokove trajanja ili isporučenu količinu.“ Tužitelj ističe kako tuženik nikada nije prigovorio dostavljenoj robi, odnosno da dostava robe ne bi bila izvršena u cijelosti, te da bi postojali eventualni prigovori na kvalitetu, rokove trajanja ili isporučenu količinu robe. U odnosu na tuženikove navode u pogledu skladištenja te odobrenja tužitelja za skladištenje lijekova/medicinskih proizvoda, tužitelj napominje kako je odredom članka 8.1. navedeno da je „Ugovaratelj dužan lijekove/medicinske proizvode skladištiti isključivo u prostorijama koje je odobrio ROCHE. Ako Ugovaratelj želi promijeniti lokaciju skladišta, prije nego li to učiniti treba dobiti pisano odobrenje od ROCHEA.“ Dakle, suprotno navodima tuženika, pisano odobrenje tužitelja nužno je u isključivo u situaciji promjene lokacije skladišta. Navedeno ni na koji način ne utječe na činjenicu osnovanosti tražbine tužitelja u Stečajnom postupku. Isto tako, činjenica da je registrirano sjedište pravnog prednika tuženika na istoj adresi kao i prebivalište zakonskog zastupnika pravnog prednika tuženika, ne utječu na osnovanost tražbine tužitelja u ovom postupku. U pogledu navoda tuženika za dostavom dozvola koje je ugovaratelj bio dužan ishoditi, tužitelj ističe kako je spomenute dozvole koje su uvjet za zakonito obavljanje poslova nabave, primitka, skladištenja, prodaje i isporučivanja lijekova/medicinskih proizvoda, ugovaratelj prema ugovoru trebao dati na uvid tužitelju. Stoga, tužitelj istima ne raspolaže a pritom nije ni jasno, kada bi takvom dokumentacijom uopće raspolagao, na koju okolnost bi se takva dokumentacija uopće pribavljala odnosno dostavljala u ovom postupku. Tužitelj ističe kako svi navodi tuženika kojima prebacuje odgovornost i postupanje bivšeg zakonskog zastupnika tuženika na samog tužitelja, nisu osnovani. Tužitelj je osnovanost svoje tražbine u ovom postupku dokazao, a na tužitelju svakako ne može biti odgovornost niti obveza da dostavlja dokumentaciju koja se odnosi na obveze samog tuženika odnosnog njegovog pravnog prednika, a još manje njegovog bivšeg zakonskog zastupnika. Tuženik potpuno neosnovano prebacuje na tužitelja odgovornost odnosno obveze koje je tuženik odnosno njegov pravni prednik preuzeo po Godišnjem ugovoru. Stoga, svi navodi tuženika u pogledu obveza tuženika koje su proizlaze iz sklopljenog Godišnjeg ugovora, tužitelj otklanja kao neosnovane, imajući u vidu činjenicu da je takvo što upravo bila obveza tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, a što on sam očito, u nedostatku dokumentacije, ne može dokazati. Navodi tuženika o fiktivnim računima nemaju nikakav pravni temelj, a posebno uzevši u obzir navode u vezi s prikazom iznosa pretporeza od strane pravnog prednika tuženika, obzirom da navedeno svakako nije u vezi s tužiteljem. Neosnovane su tvrdnje kako bi izdani računi bili fiktivni, obzirom da postoje uredno izdani računi, kao i potpisane dostavnice vezane uz navedene račune, a što potvrđuje kako ne samo da su računi za predmetnu robu uredno i pravovremeno ispostavljeni, već je ta ista roba uredno isporučena tuženiku odnosno njegovom pravnom predniku, a što je uos talom isti i potvrdio svojim potpisom. Sukladno svemu gore iznesenom, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti na način da se utvrdi osnovanom tražbina tužitelja, i to kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.
4. U podnesku 17. lipnja 2025. tuženik se sukladno raspravnom rješenju od 9. lipnja 2025., očitovao na podnesak tužitelja od 20. svibnja 2025. Tuženik u cijelosti ostaje pri svim navodima iznesenim u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 9. lipnja 2025. godine te ističe da podnesak tužitelja ne mijenja činjenično i pravno stanje stvari niti otklanja osnovanost prigovora tuženika. Tuženik prije svega ističe da tužitelj u svojem podnesku ne osporava ključnu činjenicu da su predmetni računi broj 8230/2/2 i 9568/2/2 izdani prije stupanja na snagu Godišnjeg ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. godinu. Navedeni računi su izdani 14. listopada 2021. i 11. studenog 2021., dok je Godišnji ugovor stupio na snagu tek 1. veljače 2022. Ova činjenica sama po sebi čini nemogućom činjenicu da su predmetni računi pravno valjani temelj za bilo kakvu tražbinu, obzirom da u trenutku njihova izdavanja nije postojao ugovorni odnos između strana koji bi opravdao takvu poslovnu transakciju. Što se tiče navoda tužitelja o dostavnicama koje navodno potvrđuju isporuku robe, tuženik ističe da sama činjenica postojanja dokumenta koji sadržava potpis i pečat ne dokazuje stvarnu isporuku robe, već može ukazivati na fiktivno poslovanje. Posebno se ističe da društvo APEIROS USLUGE d.o.o. nije imalo niti jednog zaposlenog, što dodatno ukazuje na nepostojanje kapaciteta za obavljanje djelatnosti nabave, skladištenja i distribucije medicinske opreme visoke vrijednosti kakva je u pitanju. Tuženik osporava navode tužitelja da dostavnice dokazuju stvarnu isporuku robe te ističe da je u 2021. godini nad pravnim prednikom tuženika proveden porezni nadzor u kojem je utvrđeno da je društvo APEIROS USLUGE d.o.o. protuzakonito iskazao pretporez temeljem računa primljenih od tužitelja u ukupnom iznosu od 5.013.881,15 kn. Ova činjenica, utvrđena od strane nadležnih poreznih vlasti, predstavlja snažnu indiciju da su računi izdani za prodaju robe koja nije stvarno isporučena, već su služili za nezakonito iskazivanje pretporeza. Porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb KLASA: UP/I-471-02/22-01/221 od 2. ožujka 2023. godine nedvojbeno potvrđuje ovu činjenicu. Postojanje potpisa i pečata na dokumentu ne isključuje mogućnost da je takav dokument stvoren radi prikrivanja nezakonitih financijskih aktivnosti, posebno uzevši u obzir sve ostale okolnosti slučaja koje upućuju na fiktivno poslovanje. Tuženik posebice ističe da potpisi direktora društva APEIROS USLUGE d.o.o. na dostavnicama za predmetnu robu ne znače da je ovdje tuženik tj. njegov pravni prednik priznao odnosno potvrdio primitak isporuke predmetne robe. Naime, stečajna masa nije pravni sljednik stranke brisane iz sudskog registra, ali se u ime i za račun stečajne mase mogu voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja u nju ulazi pa sukladno tome ona može biti stranka u postupku i priznat joj je procesni pravni subjektivitet. Dakle, pravne, ili bilo kakve druge radnje društva APEIROS USLUGE d.o.o. ne mogu se smatrati radnjama pravnog prednika tuženika, tj. ne mogu imati učinak na pravnu poziciju tuženika kao stečajne mase.
5. U podnesku od 25. lipnja 2025. tužitelj u pogledu navoda tuženika sa ročišta održanog 9. lipnja 2025., gdje je isti naveo kako ne postoje isprave iz kojih bi proizlazilo da je roba prodavana krajnjem korisniku od strane stečajnog dužnika, tužitelj ističe kako ni to nije ni od kakve važnosti za ovaj postupak. Naime, činjenice u pogledu toga što je stečajni dužnik odnosno tuženik radio sa robom te da li je ista dalje prodavana krajnjem korisniku, potpuno su nebitne i irelevantne te ovaj postupak te ne utječu na osnovanost tražbine tužitelja. Naime, ovaj je postupak tužitelj pokrenuo radi utvrđenja osnovanosti tražbine koja mu je (neosnovano) osporena od strane stečajnog upravitelja. Predmetna tražbina uredno je prijavljena na temelju važeće dokumentacije . Nadalje, u odnosu na tvrdnje tuženika kako je odobrenje za prijevoz i skladištenje medicinske opreme sukladno odredbama Godišnjeg ugovora zajednička isprava parničnih stranaka, pa predlaže da sud obveže tužitelja da takva odobrenja dostavi u spis, tuženik ponovno ističe kako je spomenuti dokument u potpunosti irelevantan. Naime, spomenuta isprava ne utječe na osnovanost tražbine tužitelja u ovom predmetu pa je nejasno iz kojeg razloga tužitelj traži dostavljanje iste u spis. Dostavljanje takve isprave u ovaj predmet, ne bi utjecalo na donošenje odluke, obzirom da takva isprava ne predstavlja dokaz na osnovi kojeg bi sud utvrđivao osnovanost ili neosnovanost tražbine tužitelja. Sukladno svemu gore iznesenom, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti na način da se utvrdi osnovanom tražbina tužitelja, i to kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.
6. U podnesku od 29. srpnja 2025. tužitelj u bitnome navodi kako je u odnosu na dva računa na koje se tuženik poziva, a koji su izdani prije sklapanja Godišnjeg ugovora, konkretno račun broj 8230/2/2 od 14.10.2021. god. te račun broj 9568/2/2 od 22.11.2021. god., riječ o računima na temelju kojih je uspostavljena poslovna suradnja tužitelja i društva APEIROS USLUGE d.o.o. u stečaju, OIB: 31897923667 (u daljnjem tekstu: APEIROS USLUGE d.o.o.), a potom je sklopljen i ugovor u pisanom obliku. Tužitelj također ističe kako je on svoju tražbinu prijavio ne samo na osnovi računa kao vjerodostojne isprave (a koji računi su između ostalog bili i gore spomenuti računi broj 8230/2/2 od 14.10.2021. god. te račun broj 9568/2/2 od 22.11.2021. god.), već i na osnovi otvorenih stavaka na dan 06.09.2024. god., kao vjerodostojne isprave. Također, važno je istaknuti kako stečajni upravitelj tuženika tražbinu tužitelja nije osporio uslijed činjenice da su spomenuti računi bez pravnog osnova (a što uostalom nije točno), već uslijed nedostatka dokumentacije kod samog tuženika. Stoga, činjenica koji je pravni osnov računa ispostavljenih prije sklapanja samog Godišnjeg ugovora, ne utječe niti je od važnosti za činjenicu da su isti računi uredno prijavljeni u stečajni postupak koji se nad tuženikom vodi pred naslovnim sudom pod brojem St- 1432/2023 (u daljnjem tekstu: Stečajni postupak), te da je tražbina tužitelja osnovana. U odnosu na navode tužitelja da je bivši zakonski zastupnik APEIROS USLUGE d.o.o. kao fizička osoba u prosincu 2022. godine uplatio oko 300.000,00 HRK u korist tužitelja, gdje tuženik navodi kako nije jasno po kojoj osnovi i iz kojeg razloga, tužitelj navodi sljedeće. Tužitelj posebno naglašava kako je iz dostavljenih uplata vidljivo kako su iste vršene u korist društva ROCHE PHARMAHOLDING B.V., a ne u korist tužitelja, kako to tuženik želi iskonstruirati. Pritom, upravo iz navedenih uplata očito je kako postojao određeno poslovni odnos sa povezanim društvom tužitelja, a u koji tužitelj ne ulazi obzirom da se ne odnosi na njega konkretno. Dakle, ne samo da je postojao poslovni odnos tužitelja i društva APEIROS USLUGE d.o.o., već je i društvo APEIROS USLUGE d.o.o. bilo očigledno u određenom poslovnom odnosnu sa povezanim društvom tužitelja. Tužitelj ističe kako je prigovor zastare u cijelosti neosnovan, obzirom da je najstariji račun tužitelja izdan 14.10.2021. god., dok je tužitelj svoju tražbinu prijavio u Stečajni postupak dana 19.09.2024. god., a zatim je ponovno, dopisom upućenim stečajnom upravitelju, dana 16.10.2024. god. dostavio svoju prijavu tražbine. Naime, odredbom čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZOO), određeno je kako međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgova i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Stoga, u konkretnom slučaju, zastarni rok za tražbinu tužitelja iznosi 3 godine, a prije isteka kojeg roka je tužitelj istu prijavio u Stečajni postupak. Uz to, stečajni upravitelj nije osporio tražbinu tužitelja uslijed zastare već uslijed nepostojanja dokumentacije kod tuženika.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: rješenje St-1432/2023 od 4.10.2024. (str. 5. – 8. spisa), prijava tražbine (str. 9. – 30. spisa), rješenje St- 3197/2024 od 22.01.2025. (str. 31. – 34. spisa), tablicu prijavljenih tražbina (str. 35. – 37. spisa), račune i dostavnice (str. 38. – 49. spisa), Godišnji ugovor o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. godinu (str. 50. – 73. spisa), Sporazum o tehničkim uvjetima i kvaliteti za distribuciju (str. 74. – 95. spisa), zk. Izvadak (str. 112. spisa), katastarski plan (str. 113. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (str. 114. – 120. spisa), dopis (str. 121. spisa), ispis s portala InSOLVE (str. 122. – 124. spisa), porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/22-011/221 od 2. ožujka 2023. (str. 125. – 148-. spisa), Izvješće o gospodarskom položaju stečajnog dužnika (str. 113. – 155. spisa). Sud je tijekom postupka saslušao svjedoke: ŠČ, PČ, ĐČ, OČ, te stečajnog upravitelja tuženika.
8. Sud je izvršio uvid i u potvrde o uplatama na str. 164. – 167. spisa, koje je tuženik dostavio u prilogu podneska kojim se očitovao sukladno raspravnom rješenju ovoga suda od 9. lipnja 2026. (a nakon čega je prethodni postupak zaključen). Međutim, iz tih potvrda proizlazi da je odgovorna osoba tuženika prije otvaranja stečajnog postupka izvršila određene uplate za korist društva ROCHE PHARMHOLDING B.V., a na ovdje tužitelja, pa se ne radi o odlučnoj činjenici za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Pored toga, tuženik niti ne osporava postojanje tražbine tužitelja ističući prigovor ispunjenja, već ističe prigovor nepostojanja tražbine iz razloga što tužitelj nije nikada isporučio robu tuženiku.
9. Sud nije proveo dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka UČ jer je tuženik na ročištu za glavnu raspravu od 16. srpnja 2026. odustao od tog dokaznog prijedloga. Sud nije izvršio uvid u tablice uplata tuženika koje su dostavljene uz podnesak od 28.10.2025. niti Godišnjem ugovoru za 2020. te 2021. godinu jer se radi o ispravama koja je dostavljenim nakon zaključenja prethodnog postupka, dok iz činjeničnih navoda tužitelja ne proizlazi da se radi o ispravi koju tužitelj nije mogao ranije bez svoje krivnje dostaviti u sudski spis.
10. Nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
11. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja ROCHE d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 269A, OIB: 18787746778, prijavljena u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem St - 3197/2024 nad tuženikom Stečajna masa iza APEIROS USLUGE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Preradovićeva ulica 25, OIB: 91450025272, u iznosu od 291.531,32 EUR, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.
12. Tužba je pravovremena u smislu odredbe čl. 267. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24, dalje: SZ). Tužitelj je rješenjem ovoga suda posl.br. St-3197/2024 od 22. siječnja 2025. upućen na parnicu protiv tuženika kao stečajnog dužnika radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 291.531,32 EUR kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u roku od 8 (osam) dana od dana pravomoćnosti tog rješenja. Rješenje o upućivanju u parnicu je objavljeno na eOglasnoj ploči suda dana 23. siječnja 2025. i protiv tog rješenja nije izjavljena žalba, što tuženik nije osporavao. Stoga je rješenje dostavljeno sukladno odredbi čl. 12. st. 3. SZ-a dana 31. siječnja 2025., dok je postalo pravomoćno 11. veljače 2025. Kako je tužba podnesena 10. veljače 2025., to je tužba pravovremena.
13. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj podnio prijavu tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom u iznosu od 291.531,32 EUR (proizlazi iz prijave na str. 9. – 27. spisa) kojom je prijavio u stečajni postupak glavnicu uvećanu za zatezne kamate,
- da je prijava tražbine podnesena na temelju računa 8230/2/2, računa broj 9568/2/2, računa broj 28/2/2, računa broj 1136/2/2, računa broj 2583/2/2 te računa broj 2581/2/2, kao i otvorenih stavki tužitelja na dan 6. rujna 2024.
- da je račun br. 2581/2/2 na str. 13. spisa izdan 23. ožujka 2022. na iznos od 383.265,38 kn (50.868,06 EUR) za 4.719 komada robe accu-chek active i da račun prati dostavnica broj 3210057952 od 24. ožujka 2022.
- da je račun 2583/2/2 na str. 14. spisa izdan 23. ožujka 2022. na iznos od 119.064,86 kn (15.802,62 EUR) za 1.466 komada robe accu-chek-performa i da račun prati dostavnica broj 3210057954 od 24. ožujka 2022.
- da je račun br. 1136/2/2 na str. 15. spisa izdan 7. veljače 2022. na iznos od 441.498,33 kn (58.596,90 EUR) za 5.436 komada robe accu-chek active i da račun prati dostavnica broj 3210056564 od 8. veljače 2022.
- da je račun br. 28/2/2 na str. 16. spisa izdan 7. siječnja 2022. na iznos od 407.468,20 kn (54.080,31 EUR) za 5.017 komada robe accu-chek performa i da račun prati dostavnica broj 3210055598 od 10. siječnja 2022.
- da je račun br. 9568/2/2 na str. 17. spisa izdan 22. studenog 2021. na iznos od 383.265,38 kn (50.868,06 EUR) za 4.719 komada robe accu-chek active i da račun prati dostavnica broj 3210053992 od 23. studenog 2021.
- da je račun br. 8230/2/2 na str. 18. spisa izdan 14. listopada 2021. na iznos od 441.498,33 kn za 5.436 komada robe accu-chek active i da račun prati dostavnica broj 3210052788 od 15. listopada 2021., pri čemu je tužitelj u stečajnom postupku prijavio dio tražbine u iznosu od 55,29 EUR je je u preostalom dijelu račun plaćen (proizlazi iz otvorenih stavki na str. 19. spisa),
- da je ukupna tražbina po osnovi glavnice na temelju prethodno navedenih računa prijavljena u iznosu od 230.271,25 EUR (proizlazi iz otvorenih stavki na str. 19. spisa), dok je s osnova zateznih kamata na prijavljenu glavnicu prijavljen iznos od 61.260,07 EUR pri čemu tuženik nije osporavao pravilnost obračuna zateznih kamata na str. 19. – 25. spisa niti iskazanu cijenu robe na ispostavljenim računima,
- da je stečajni upravitelj osporio prijavljenu tražbinu tužitelja kao stečajnog vjerovnika iz razloga osporavanja – nedostatak dokumentacije stečajnog dužnika zbog kojeg nije moguće sa sigurnošću utvrditi postojanje tražbine (proizlazi iz tablice prijavljenih i osporenih tražbina na str. 35. – 37. spisa)
- da su dostavnice na str. 39., 41., 43., 45., 47., 49. spisa, koje prate računa na temelju kojih je prijavljena tražbina, potpisane od strane osobe ovlaštene za zastupanje dužnika po zakonu do dana otvaranja stečajnog postupka i ovjerene pečatom tuženika,
- da je između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca prije otvaranja stečajnog postupka dana 24. siječnja 2022. potpisan Godišnji ugovor o kupoprodaji medicinskih proizvoda za 2022. godinu na str. 50. – 73. spisa.
14. Između stranaka je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj isporučio robu tuženiku za koju je ispostavio račune na temelju kojih je prijavljena tražbina, radi li se o fiktivnim računima i je li osnovan prigovor zastare.
15. Sud je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan. Odredbom čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), propisano je kako međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Tuženik nije osporavao datume dospijeća plaćanja naznačene na računima, a iz kojih proizlazi da je račun broj 8230/2/2 dospio 13. prosinca 2021., račun broj 9568/2/2 je dospio 21. siječnja 2022., račun broj 28/2/2 je dospio 8. ožujka 2022, račun broj 1136/2/2 je dospio 8. travnja 2022., račun broj 2583/2/2 je dospio 22. svibnja 2022. te račun broj 2581/2/2 je dospio 22. svibnja 2022. Kako je najstariji račun dospio 13. prosinca 2021. , dok je tužitelj prijavio tražbinu u stečajnom postupku podnošenjem prijave tražbine dana 19. rujna 2024. (potvrde na str. 26. i 27. spisa), to od dana dospijeća računa do podnošenja prijave tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom nije protekao trogodišnji zastarni rok.
16. Nije osnovan tuženikov prigovor da ne postoji pravna osnova za izdavanje računa br. 9568/2/2 od 22. studenog 2021. na iznos od 383.265,38 kn i računa br. 8230/2/2 od 14. listopada 2021. na iznos od 441.498,33 kn jer je Godišnji ugovor sklopljen u siječnju 2022., dok su računi ispostavljeni prije sklapanja predmetnog ugovora. Naime, svaki od ispostavljenih računa prati dostavnica koja je ovjerena pečatom tuženika i potpisana od strane osobe ovlaštene za zastupanje dužnika po zakonu do dana otvaranja stečajnog postupka, što tuženik tijekom postupka nije niti osporavao. Kako je ovjerom dostavnice tuženik potvrdio primitak robe u količini i po vrsti specificiranoj u ispostavljenim računima, to je tužitelj u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao da se radi računima koje prati vjerodostojna dokumentacija o isporuci robe. Ugovor o kupnji i isporuci robe (medicinskih proizvoda) nije formalan, već neformalan ugovor u smislu odredbe čl. 376. ZOO-a, pa činjenica što je Godišnji ugovor za 2022. godinu sklopljen nakon isporuke robe po predmetnim računima nije od utjecaja na postojanje ugovornog odnosa između stečajnog dužnika prije otvaranja stečajnog postupka i ovdje tužitelja.
17. Nije osnovan tuženikov prigovor da roba po ostalim ispostavljenim računima (izdanim nakon sklapanja Godišnjeg ugovora) nije isporučena tuženiku.
18. Godišnjim ugovorom, koji je sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca, je u čl. 1. određeno da će prodavatelj prodavati tijekom kalendarske godine 2022., a kupac kupovati proizvode iz proizvodnog asortimana Roche Grupe iz Priloga 1, po cijeni z cjenika u Prilogu 1 (čl. 2.). Ugovoreno je da će prodavatelj isporučivati kupcu proizvode na paritetu CPT skladište kupca odnosno na drugo mjesto o kojem kupac obavijesti prodavatelja pisanim putem, pri čemu sva odstupanja i promjene stranke mogu riješiti pisanim putem (čl. 2.3.).
19. Na temelju sadržaja sklopljenog Godišnjeg ugovora sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik bili tijekom 2022. godine u ugovornom odnosu na osnovi kojeg se tužitelj obvezao prodavati a tuženik kupovati proizvode iz proizvodnog asortimana tuženika.
20. Nisu odlučni tuženikovi prigovori kojima ukazuje da je životno nelogično da su čl. 3.3. Godišnjeg ugovora ugovorne strane ugovorile vrijednost pokrića u iznosu od 100.000,00 kn, a tužitelj je samo temeljem predmetnih računa isporučio robu u vrijednosti od 2.176.060,48 kn. Naime, Godišnjim ugovorom stranke su suglasile svoju volju oko bitnih i sporednih uglavaka ugovora te su stranke ovlaštene ugovoriti ugovorom sve što nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Okolnost što je tužitelj kao prodavatelj pristao na osiguranje koje iznosi manje od vrijednosti isporučene robe ne čini ugovor niti isporuke robe fiktivnom, jer se takvom ugovornom odredbom tužitelj izložio financijskom riziku s obzirom na to da je isporučio robu za koju nije osigurao jamstvo.
21. Člankom 3.3. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda , na koji se poziva tuženik, je određeno da će tužitelj najmanje jednom godišnje vrišti reviziju iznosa vrijednosti pokrića, pa je tuženik predložio obvezati tužitelja da dostavi dokaz o tome da je vršio navedenu reviziju. Sud nije prihvatio tuženikov dokazni prijedlog jer se ne radi o odlučnoj činjenici za dokazivanje isporuke robe s obzirom na to da se radi o ugovornoj odredbi koja je ugovorena radi osiguranja financijskog položaja tužitelja u poslovnom odnosu s tuženikom, a koja okolnost ne utječe na činjenicu je li roba isporučen ili nije.
22. Člankom 3.5. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda , na koji se poziva tuženik, je određeno da će u slučajevima da vrijednost dospjelih, a nenaplaćenih tražbina tužitelja pređe iznos vrijednosti pokrića (100.000,00 kn), pravni prednik tuženika dostaviti tužitelj nove zadužnice. Tuženik ukazuje da, iako je vrijednost dospjelih, a nenaplaćenih tražbina tužitelja nesporno prešla iznos od 100.000,00 kn, tužitelj svojoj prijavi tražbine u stečajnom postupku, a niti predmetnoj tužbi, nije priložio zadužnice koje mu je pravni prednik tuženika bio obvezan izdati , slijedom čega je tuženik predložio obvezati tužitelja da dostavi dokaz o tome da je od pravnog prednika tuženika zatražio dostavu novih zadužnica temeljem članka 3.5. Općih uvjeta ugovora o kupoprodaji medicinskih proizvoda koje sklapa tužitelj. Sud nije proveo ovaj dokazni prijedlog jer, kao što je prethodno već obrazložio, nepostupanje po takvoj ugovornoj odredbi općih uvjeta poslovanja tužitelja nije odlučne činjenica za dokazivanje isporuke robe s obzirom na to da se radi o ugovornoj odredbi koja je ugovorena radi osiguranja financijskog položaja tužitelja u poslovnom odnosu s tuženikom, a koja okolnost ne utječe na činjenicu je li roba isporučen ili nije.
23. Nisu odlučni tuženikovi navodi kojima ukazuje kako stečajni upravitelj tuženika nije raspolagao dokumentacijom odlučnom za utvrđenje da tražbina postoji, što je i logično s obzirom na to da takva dokumentacija nije niti predana stečajnom upravitelju nakon otvaranja stečajnog postupka jer je, prema navodima odgovorne osobe, "uništena u prometnoj nezgodi" (proizlazi iz Izvješća o gospodarskom položaju stečajnog dužnika i njegovim uzrocima od 3. siječnja 2025.).
24. S obzirom na to da svakom od računa prileži i dostavnica ovjerena pečatom tuženika i odgovorne osobe, sud je utvrdio da je tuženik zaprimio robu specificiranu u utuženim računima.
25. Pored toga, na okolnost isporuke robe sud je saslušao (i) svjedoke ŠČ, PČ, ĐČ, OČ, te je saslušao stečajnog upravitelja tuženika.
26. Iz iskaza svjedoka ŠČ proizlazi da je potpisao na strani tužitelja kao prokurist ugovor o kupoprodaji robe. Radi se o okvirnom, krovnom ugovoru, dok je kupoprodaja robe i narudžba robe vršena na temelju narudžbenica, odnosno telefonske narudžbe. Nije mu poznato je li tuženik naručio medicinsku robu od tužitelja. Poslove provjere temeljem okvirnog ugovora i svih njegovih priloga radi poslovni odjel prodaje i o tome nema saznanja. Nema saznanja o tome da je nad tuženikom proveden porezni nadzor. Navodi da mu nije poznato tko je direktor tuženika, s obzirom na to da tužitelj ima na stotine kupaca. Tužitelj ima praksu praćenja distribucijskog lanca medicinskih proizvoda za određene proizvode, dok za proizvode koji su predmet ugovora takva praksa ne postoji. U razdoblju od 3 godine je tuženiku prodano proizvoda u vrijednosti od oko 700 tisuća eura, dok je poslova odluka uprave bile da je kao sredstvo osiguranja od tuženika zatražena zadužnica na iznos od 100 tisuća kuna, a za vrijednost predmeta nabave preko 2 miliona kuna.
27. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je svjedok iskazivao uvjerljivo, a njegov iskaz nije u proturječju s ispravama u spisu niti iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Na temelju iskaza saslušanog svjedoka sud je utvrdio da je Godišnji ugovor okvirni ugovor, dok je narudžba robe vršena na temelju narudžbenica, odnosno telefonske narudžbe, te da tužitelj ima praksu praćenja distribucijskog lanca medicinskih proizvoda za određene proizvode, dok za proizvode koji su predmet ugovora takva praksa ne postoji.
28. Iz iskaza svjedoka PČ proizlazi da je bio zaposlen kao regionalni voditelj za područje dijabetesa kod tužitelja te da je tužitelj imao tri divizije, za područje farmaceutike, dijabetesa te dijagnostike. Navodi da je tuženik bio jedan od kupaca, dok je tužitelj imao u regiji Hrvatska oko 50 kupaca. Navodi da je tužitelj poslovao na način da bi sa kupcima sklopio ugovor, a u to vrijeme je tužitelj ostvarivao godišnji promet u iznosu od oko 100 miliona eura. Na temelju sklopljenih ugovora su kupci predali tužitelju minimalna jamstva te je na temelju sklopljenih ugovora započeta poslovna suradnja s kupcima na način da su isporučivani proizvodi, a kupac bi plaćao cijenu. U odnosu na određivanje količine i vrsta robe koja je kupcima isporučivana, svjedok navodi da bi kupci telefonski kontaktirali logistiku kako bi provjerili koju vrstu robe imaju na stanju te bi na temelju usmene, telefonske narudžbe tužitelj ispostavio račun i dostavnicu koju bi primatelj robe trebao potpisati da je preuzeo robu. U odnosu na način na koji su kupci preuzimali robu, svjedok odgovara da su se kupci legitimirali na skladištu koje se nalazilo na Ferenščici i tamo bi ih dočekala roba spremna za preuzimanje. Navodi da su prilikom preuzimanja kupci potpisivali potvrdu o tome da je roba preuzeta. Kupci su imali rok od 90 do 180 dana za plaćanje robe, odnosno prvo su preuzeli robu, a potom u ostavljenom roku plaćali robu. Navodi da je tuženik uredno plaćao, a potom je prestao plaćati preuzetu robu. Na upit ima li saznanja koji su računi ispostavljeni računi tuženiku i koju je robu preuzeo, a nije platio, svjedok odgova ra da je tužitelj u tom trenutku imao u asortimanu 5 do 6 proizvoda, što uključuje t rakice i iglice za dijabetes. Svjedok navodi da je njegov posao bio sklopiti krovni ugovor, a ne pojedinačne narudžbe na temelju kojih su kupci preuzimali robu, te da svjedok nije ispostavljao račune niti zaprimao narudžbe od kupaca, već je to činila logistika tužitelja, SAP sustav. Radi se o sustavu koji prati stanje robe na skladištu, izdavanje samih računa i sve što je vezano za računovodstvo logistike. Tuženik je preuzimao robu na skladištu tužitelja. Tuženik je bio manji kupac te je robu sam preuzimao. Na strani tuženika je komunicirao s vlasnikom. Ne može se sjetiti imena osobe na strani tuženika jer je u to vrijeme imao jako puno kupaca. U trenutku kada je tuženik prestao plaćati preuzetu robu svjedok navodi da je kontaktirao odgovornu osobu tuženika, ali se ovaj nije javljao. U odnosu na način na koji je povjerio ispunjava li tuženik uvjete za skladištenje medicinskih proizvoda, svjedok odgovara da misli da je tuženik imao skladište, dok je financijsku stabilnost provjerio na Poslovna.hr. Svjedok navodi da su kupci prilikom sklapanja ugovora predočili ispravu iz koje je bilo vidljivo za što su registrirani – izvadak iz sudskog registra, a kad je određena državna institucija provjerila ispunjavaju li uvjete za obavljanje djelatnosti za koju se žele registrirati, tada više nije bilo potrebno od strane tužitelja provjeravati ispunjavaju li kupci takve uvjete. Na upit ima li saznanja kome je tuženik dalje prodavao preuzetu robu, svjedok navodi da o tome nema saznanja, dok na upit imaju li zakonsku obvezu praćenja distribucijskog lanca, svjedok navodi da takvu obvezu tužitelj nema i da bi to bilo nemoguće jer je u odjelu dijabetesa u tom trenutku bilo zaposleno oko 6 osoba, dok je bilo prodano u razdoblju od jedne godine oko 800 000 pojedinačnih kutija. Postoji obveza tužitelja da utvrdi gdje je završio pojedini proizvod jedino u slučaju prijave nuspojave Ministarstva zdravstva. Nadalje navodi da se suradnja prekida u trenutku kada kupac prekorači valutu plaćanja, kontaktira se pravna služba koja potom pokreće određene postupke radi naplate potraživanja. U odnosu na razloge zbog kojih je sklopio u 2022. godini godišnji ugovor s tuženikom kada je u tom trenu imao tuženik nepodmirene obveze, svjedok odgovara da je to politika poslovanja farmaceutskih i dijagnostičkih proizvođača u Republici Hrvatskoj s obzirom na velika kašnjenja uplate od države prema institucijama i apotekama. Nema saznanja o tome da je Porezna uprava provodila porezni nadzor nad tuženikom vezano uz pravo na odbitak pretporeza, uključujući i po ispostavljenim računima u iznosu od 2 miliona kuna.
29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je iskazivao uvjerljivo i njegov iskaz nije u proturječju s iskazima ostalih svjedoka niti ispravama u spisu. Na temelju iskaza saslušanog svjedoka sud je utvrdio da je tuženik bio jedan od kupaca i da su kupci na temelju sklopljenih ugovora predali tužitelju minimalna jamstva te je na temelju sklopljenih ugovora započeta poslovna suradnja s kupcima na način da su isporučivani proizvodi, a kupac bi plaćao cijenu, a u tom dijelu je iskaz svjedoka u skladu sa sadržajem Godišnjeg ugovora i pripadajućih Općih uvjeta, koji su propisivali iznos minimalnog jamstva koje je tuženik bio dužan predati tužitelju. Neovisno o tome što je svjedok iskazivao da je na temelju sklopljenih ugovora započeta poslovna suradnja s kupcima, iskaz u tom dijelu nije u proturječju s računima i dostavnicama u spisu (rčn. Br. 9568/2/2 i 8230/2/2) koji su ispostavljeni i ovjereni prije potpisivanja Godišnjeg ugovora budući da tužitelj može odstupiti od svog uobičajenog načina postupanja prilikom sklapanja pravnih poslova i primati pojedinačne narudžbe i na temelju usmenog dogovora, a ne isključivo pisane isprave.
Sud je prihvatio iskaz i u dijelu u kojem je svjedok iskazivao da su kupci telefonski kontaktirali logistiku kako bi provjerili koju vrstu robe imaju na stanju te bi na temelju usmene, telefonske narudžbe tužitelj ispostavio račun i dostavnicu koju bi primatelj robe trebao potpisati da je preuzeo robu , pri čemu su se kupci legitimirali na skladištu koje se nalazilo na Ferenščici i tamo bi ih dočekala roba spremna za preuzimanje te prilikom preuzimanja robe bi potpisivali potvrdu o tome da je roba preuzeta. U tom dijelu je iskaz svjedoka u skladu s iskazom svjedoka ŠČ koji je također iskazivao da se narudžba temeljem Godišnjeg ugovora vršila telefonskim putem te u skladu s ovjerenim dostavnicama, kao dokazu da je isporučena roba preuzeta od strane odgovorne osobe tuženika. Sud je utvrdio i da je pojedinačne narudžbe na temelju kojih su kupci preuzimali robu i ispostavljanje računa činila logistika tužitelja, SAP sustav, a radi se o sustavu koji prati stanje robe na skladištu, izdavanje samih računa i sve što je vezano za računovodstvo logistike. U tom dijelu je iskaz svjedoka životno logičan jer je tužitelj velika korporacija pa je logično da narudžbe i izdavanje robe prati putem centraliziranog informatičkog sustava. Sud je također utvrdio da je tuženik preuzimao robu na skladištu tužitelja jer je bio manji kupac te je robu sam preuzimao, a čl. 2.3. Godišnjeg ugovora je izričito ugovoreno da će prodavatelj isporučivati kupcu proizvode na paritetu CPT skladište kupca ili drugo mjesto o kojem kupac obavijesti prodavatelja, pa je očito da je između ugovornih strana bilo ugovoreno skladište tužitelja kao mjesto preuzimanja robe.
Sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka i da su kupci prilikom sklapanja ugovora predočili ispravu iz koje je bilo vidljivo za što su registrirani – izvadak iz sudskog registra, a kad je određena državna institucija provjerila ispunjavaju li uvjete za obavljanje djelatnosti za koju se žele registrirati, tada više nije bilo potrebno od strane tužitelja provjeravati ispunjavaju li kupci takve uvjete, jer u tom dijelu iskaz svjedoka nije u proturječju s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Naime, čak i da tuženik nije ispunjavao uvjete za registriranu djelatnost, takva okolnost nije odlučna jer bi se eventualno radilo o sklapanju ugovora koje je u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a zabranjeno samo jednoj strani, a posljedica toga ne bi bila nevaljanost ugovora, već bi strana koja je prekršila takvu zabranu snosila odgovarajuće posljedice.
Sud je na temelju iskaza svjedoka utvrdio i da tužitelj nema zakonsku obvezu praćenja distribucijskog lanca jer bi to bilo nemoguće s obzirom na to da je u odjelu dijabetesa u tom trenutku bilo zaposleno oko 6 osoba, dok je bilo prodano u razdoblju od jedne godine oko 800 000 pojedinačnih kutija, odnosno da postoji obveza tužitelja da utvrdi gdje je završio pojedini proizvod jedino u slučaju prijave nuspojave Ministarstva zdravstva (što tuženik nije niti tvrdio u konkretnom slučaju).
30. Iz iskaza svjedoka ĐČ proizlazi da nema saznanja o poslovnom odnosu između tužitelja i tuženika jer njena pozicija u firmi se ne tiče komercijalnog dijela, dok je za poslovni odnos saznala tek kad je dobila poziv za ročište i spis. Nema saznanja o tome da tuženik nije platio određene račune tužitelje. U sklopljenom ugovoru s tuženikom je naznačena kao kontakt osoba za vigilanciju, a što konkretno takvi poslovi obuhvaćaju prikupljanje pritužbi na korištenje i uporabu medicinskih proizvoda s područja odjela za dijabetes. U odnosu na osobu za sigurnost proizvoda imenovanu po čl. 5. općih uvjeta ugovora, svjedok je iskazao da o tome nema saznanja te nadodaje da ju nikad nitko od strane tuženika niti drugi korisnici nisu kontaktirali kao osobu zaduženu za vigilanciju. Kod tužitelja navodi da je obavljala dvije funkcije u odjelu za dijabetes i to market access manager i product manager, dok je za provjeru kvalitete tvrtke koja radi s tužiteljem bila zadužena osoba u odjelu Pharma divizije, a ne ovdje svjedok.
31. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer nije u proturječnosti s ostalim izvedenim dokazima i na temelju tog iskaza utvrdio da je svjedok ĐČ po Godišnjem ugovoru bio naznačen kao kontakt osoba za vigilanciju, a takvi poslovi obuhvaćaju prikupljanje pritužbi na korištenje i uporabu medicinskih proizvoda s područja odjela za dijabetes.
32. Iz iskaza svjedoka SČ proizlazi da je telefonskim putem zaprimala narudžbe od kupaca jer je radila u odjelu logistike te bi na temelju zaprimljene narudžbe u SAP sustavu fakturirala robu i davala nalog kroz taj sustav skladištu za izdavanje robe kupcima. Nakon preuzimanja robe od skladiš ta bi zaprimala dokumente o zaprimanju robe. Radi se o dostavnicama na kojima je navedena količina robe, a koju bi kupci ovjerili svojim pečatom i žigom. Nakon što su svjedoku predočene dostavnice na str. 43, 45 i 47 spisa, svjedok odgovara da se radilo upravo o takvim dostavnicama. Ne sjeća se tko je kontaktirao radi narudžbe robe jer njen posao nije da provjerava uplate, već to radi računovodstvo. Pojašnjava da je gospodin PČ obavijestio odjel logistike da je potpisan ugovor i da kreću raditi s određenim kupcem dok je prilikom telefonskog poziva se kupac predstavio da zove iz Apeiros usluge d.o.o. Navodi da je kupac – tuženik preuzimao robu na skladištu.
33. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je uvjerljiv i u skladu s iskazima ostalih svjedoka koji su također iskazivali da su narudžbe išle telefonskim putem , odnosno iskazom svjedoka PČ koji je također iskazivao da je narudžbe i račune pratio SAP sustav. Sud je na temelju iskaza svjedoka utvrdio da je nakon preuzimanja robe od skladišta zaprimala dokumente o zaprimanju robe – dostavnice, na kojima je bila navedena količina robe, a koju bi kupci ovjerili svojim pečatom i žigom, te da je upravo i tuženik ovjerio dostavnice nakon preuzimanja robe, a što je svjedok potvrdio nakon što su mu predočene isprave str. 43., 45. i 47. spisa.
34. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika (stečajnog upravitelja Maroja Stjepovića), proizlazi da pri ispitivanju tražbine nije pronašao nikakve dokaze da je do isporuke robe došlo, a do takvog zaključka je došao iz sljedećeg razlog. Navodi da dužnik nije imao niti jednog zaposlenog, nije imao nikakvo prijevozno sredstvo, nije imao nikakve poslovne prostorije ili skladište, dok je sjedište društva bilo u obiteljskoj kući. Nakon otvaranja stečajnog postupka je stupio usmeno u kontakt s ranijim zakonskim zastupnikom stečajnog dužnika gospodinom UČ, od kojeg je tražio informacije i dokumentaciju, a koji je rekao da nema apsolutno niti jedan jedini papir ili ispravu ovog društva, dakle nije imao niti jedan račun, izvode, mailove, dopise, laptop i ostalo te nije mogao reći tko je vodio poslovne knjige za dužnika. Navodi da iz rješenja Porezne uprave koje je doneseno u postupku nadzora je utvrđeno da nije bilo isporuke i da iz tog razloga Porezna uprava ne priznaje ulazni PDV po ispostavljenim računima. Iz navedenih razloga je kao stečajni upravitelj ocijenio da do isporuke nije došlo, a zbog čega je osporio tražbinu. Navodi da mu je bilo nevjerojatno da za tako veliko potraživanje i ozbiljnog vjerovnika nije postojala zadužnica kao osiguranje plaćanja, a i činjenica da bi isti ispostavljao račune i izdavao robu usprkos činjenici da je tuženik bio u blokadi. Tužitelj i tuženik su bili u suradnji oko dvije godine, u kojima je došlo do spornih isporuka, a misli da prije tog razdoblja nisu poslovno surađivali. Do ovakvih zaključaka je došao iz prometa po računa jer do primopredaje poslovne dokumentacije došlo. Nije pronašao 26.793 komada medicinske robe iz spornih računa, niti mu se ikad itko javio vezano uz tu robu. Nije pronašao niti novac od preprodaje medicinskih proizvoda na računu društva jer je račun bio u blokadi. Na upit je li iz prometa po računu stečajnog dužnika prije otvaranja stečajnog postupka vidljivo je li b ilo eventualno izvršenih uplata od strane trećih osoba i ako je mogu li se takve uplate povezati s ovdje medicinskom opremom, zz tuženika je iskazao da je bilo uplata koje su izvršile treće osobe na račun dužnika i to oko desetak osoba za koje je utvrdio u sudski registar sa velikom vjerojatnošću da se ne radi o društvima koje se bave prodajom medicinske opreme. Nadalje navodi da se uvijek radilo o okruglim iznosima te da prilikom uplate nije bilo naznačeno po kojoj osnovi se vrši plaćanja, a dok je novac isti dan i to u odnosu na svaku transakciju podigao zz UČ. O tome je ponio prijavu nadležnom državnom tijelu te je u tijeku kazneni postupak. Navodi da ima saznanja da je odgovorna osoba tuženika do otvaranja stečajnog postupka podigla oko 400.000,00 eura s računa dužnika prije otvaranja stečajnog postupka, radi povrata iznosa od 400.000,00 eura je vođen spor koji je pravomoćno okončan za račun stečajnog dužnika, međutim radi se o nenaplativom iznosu s obzirom na to da gospodin UČ nema imovine te mu je račun u neprekidnoj blokadi od 10 godina. Na upit je li u trenutku osporavanja tražbine zatražio od banke promet po računu, zz tuženika odgovara da se ne može sjetiti da je tražio prije ili poslije. Navodi da je prije osporavanja zatražio podatke od Porezne uprave te da je upravo jedan od razloga osporavanja tražbine činjenica da je Porezna provela nadzor te utvrdila da nije bilo isporuke. Navodi da Porezna uprava u tom trenutku nije imala URE i IRE s obzirom na to da odgovorna osoba nije surađivala niti s Poreznom upravom. Navodi da je u konkretnom stečajnom postupku bilo oko 3-4 prijave i da je jedina tražbina osporena od ovdje tužitelja.
35. Sud je prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem je iskazivao da nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom nije izvršena primopredaja dokumentacije, da dužnik nije imao niti jednog zaposlenog, nije imao nikakvo prijevozno sredstvo, nije imao nikakve poslovne prostorije ili skladište, dok je sjedište društva bilo u obiteljskoj kući, te u dijelu u kojem navodi da je rješenjem Porezne uprave donesenim u postupku nadzora utvrđeno da Porezna uprava ne priznaje ulazni PDV po ispostavljenim računima. Sud je prihvatio i iskaz u dijelu u kojem navodi kako pri preuzimanju dužnosti nije pronašao 26.793 komada medicinske robe iz spornih računa niti je pronašao novac od preprodaje medicinskih proizvoda na računu društva jer je račun bio u blokadi, kao i u dijelu u kojem je iskazao da je bilo uplata koje su izvršile treće osobe na račun dužnika i to oko desetak osoba za koje je utvrdio u sudski registar sa velikom vjerojatnošću da se ne radi o društvima koje se bave prodajom medicinske opreme, a uvijek se radilo o okruglim iznosima dok prilikom uplate nije bilo naznačeno po kojoj osnovi se vrši plaćanja te je novac isti dan i to u odnosu na svaku transakciju podigao zz UČ, a o tome je ponio prijavu nadležnom državnom tijelu te je u tijeku kazneni postupak. U tom dijelu je iskaz u skladu s Izvješćem o gospodarskom položaju stečajnog dužnika kao i rješenjem Porezne uprave.
36. Međutim, stajalište je ovoga suda da okolnost što stečajni upravitelj nije raspolagao dokumentacijom te što mu je bilo nevjerojatno da za tako veliko potraživanje i ozbiljnog vjerovnika nije postojala zadužnica kao osiguranje plaćanja, a i činjenica da bi isti ispostavljao račune i izdavao robu usprkos činjenici da je tuženik bio u blokadi, nisu odlučne za utvrđenje činjenice je li došlo do isporuke robe. Činjenica je da je odgovorna osoba tuženika potpisala i ovjerila pečatom dostavnice, što tuženik tijekom postupka nije osporavao, dok iz iskaza svjedoka SČ proizlazi da se radi upravo o dostavnicama vezanim uz spornu isporuku. Isto tako nije odlučno niti gdje je završila roba koju je tužitelj isporučio budući da tužitelj kao prodavatelj nije imao zakonsku obvezu praćenja distribucijskog lanca. Nije odlučno niti što je protiv bivšeg direktora tuženika podnesena kaznena prijava (na str. 121. spisa) jer se radi o kaznenom postupku u tijeku, u kojem nije donesena pravomoćna sudska odluka koja bi u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a vezala ovaj sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca.
37. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako tuženik nije imao infrastrukturu za preuzimanje i skladištenje medicinske opreme jer je registrirano sjedište tuženika u sporno vrijeme bilo na adresi u [adresa], na kojoj se nalazi obiteljska kuća. To stoga jer se radi o razlozima na strani tuženika koji ne utječu na činjenicu je li tužitelj ispunio svoju obvezu isporuke naručene robe, već takva okolnost eventualno može na strani tuženika dovesti do odgovarajućih posljedica – građanskopravnih ili prekršajnopravnih, a osobito imajući u vidu utvrđenu činjenicu u ovom postupku da tužitelj nije imao zakonsku obvezu praćenja distribucijskog lanca prodane medicinske opreme. Upravo iz tog razloga nisu odlučni niti prigovori da se na adresi registriranog sjedišta tuženika nalazila obiteljska kuća, kako je to tuženik naveo u odgovoru na tužbu i dostavio na tu okolnost zemljišnoknjižne izvatke i katastarski plan.
38. Sud nije na tuženikov prijedlog naložio tužitelju da dostavi odobrenje za prostorije u kojima je prednik skladištio predmetnu medicinsku opremu odnosno dokaz o prijevozu robe, jer se ne radi o odlučnim činjenicama za presuđenje. Premda je točkom 8.1. Sporazuma o tehničkim uvjetima i kvaliteti distribucije ugovaratelj dužan lijekove skladištiti isključivo u prostorijama koje je odobrio tužitelj sukladno važećim zakonskim propisima, ovaj sud smatra da eventualno kršenje takve ugovorne odredbe može povući određene zakonom propisane pravne posljedice na strani tuženika, no ne utječe niti anulira činjenicu da je isporuka robe izvršena. Pored toga, radi se o obvezi ovdje tuženika da pod određenim uvjetima skladišti isporučenu robu , a koja obveza po naravi stvari nastaje tek nakon što tužitelj ispuni svoju obvezu isporuku robe. Isto tako, a s obzirom na to da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je tuženik preuzimao robu na skladištu tužitelja, sud nalazi da nije bilo potrebno niti pribavljanje (po tuženikovom prijedlogu) isprave od tužitelja o tome da je tuženik prevozio robu po propisima jer se radi o tuženikovoj, a ne tužiteljevoj obvezi. Sud nije pribavljao niti dokaz o osobi koja je imenovana kao odgovorna za sigurnost proizvoda kod pravnog prednika tuženika jer se prema čl. 5. Općih uvjeta radi o tuženikovoj, a ne tužiteljevoj obvezi, pa se ne radi o odlučnoj činjenici za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Nije odlučna niti činjenica je li tuženik za čitavo vrijeme trajanja Godišnjeg ugovora pružao tužitelju i usluge unaprjeđenja prodaje medicinskih proizvoda jer takvu činjenicu tužitelj nije niti istaknuo u tužbi niti na toj činjenici temelji svoj tužbeni zahtjev (čl. 2. st. 1. ZPP-a).
Nije odlučna niti činjenica je li tuženik imao dozvolu za zakonito obavljanje djelatnosti jer se radi o razlozima na strani tuženika, slijedom čega sud nije pribavljao od tužitelja ispravu kako je to tuženik predložio sukladno čl. 1.2. Sporazuma o tehničkoj suradnji. Pored toga, tom odredbom je propisano da tuženik daje "na uvid" tužitelju sve dozvole, a ne u posjed, pa je sud prihvatio tužiteljeve tvrdnje da ne posjeduje takve isprave.
Sud nije prihvatio niti tuženikov prijedlog za dostavom izvješća o reviziji sukladno čl. 1.5. Sporazuma o tehničkoj suradnji jer se radi o suvišnom dokaznom prijedlogu. Naime, sud u parničnom postupku utvrđuje odlučne činjenice, dok dokaze provodi na okolnost spornih činjenica (u konkretnom slučaju pravnoj osnovi i isporuci robe). Kako predmet ovog parničnog postupka nije ispitivanje je li tužitelj vršio revizije tuženikovih prostorija, to se prema stajalištu ovoga suda radi o suvišnim dokaznim prijedlozima.
39. Sud nije niti pribavljao podatke od FINE o razdobljima blokade pravnog prednika tuženika jer se radi o nesporno činjenici, koja pred toga nije odlučna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
40. Sud je uvidom u porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/22-011/221 od 2. ožujka 2023. (str. 125. – 148-. spisa) utvrdio: da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, obavilo nad tuženikom nadzor poreza na dodanu vrijednost u kojem su utvrđene nezakonitosti; da porezni obveznik nije sudjelovao u postupku poreznog nadzora i nije dostavio poreznom tijelu poslovne knjige; da je u nadzoru utvrđeno da porezni obveznik nije obračunao PDV/neosnovano iskazao odbitak PDV -a, slijedom čega je došlo do povećanja osnovice poreza na dodanu vrijednost. U odnosu na isporuku tužitelja, na str. 11. tog rješenja je obrazloženo da se obavljao porezni nadzor za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., odnosno razdoblje koje prethodi ispostavljanju spornih računa, dok je na str. 20. i 21. tog rješenja utvrđeno da je porezni obveznik pretporez temeljem pet računa koje je ispostavio tužitelj, no kako nije dostavio evidencije, poslovnu dokumentaciju niti druge isprave, porezno tijelo je zaključilo da nisu ispunjeni materijalni uvjeti prava na odbitak pre tporeza. Dakle, suprotno tuženikovim navodima, u poreznom nadzoru koji je obavljen nad tuženikom su utvrđene nezakonitosti u vezi s pdv-om zbog toga što porezni obveznik nije dostavio zatraženu dokumentaciju, a ne zbog toga što je utvrđeno da nije bilo isporuke dobara ili usluga. Zbog toga sud smatra da nije bilo potrebno službenim putem pribavljati spis nadležne porezne uprave. Osim toga, radi se o rješenju koje je doneseno u postupku poreznog nadzora koji je proveden nad tuženikom, a u kojem tužitelj nije niti sudjelovao, dok je tužitelj pružio sudu dovoljno adekvatnih dokaza radi utvrđenja odlučne činjenice – isporuke robe.
41. Slijedom navedenog, a kako je sud utvrdio na temelju provedenog dokaznog postupka da je došlo do isporuke robe, dok tuženik nije osporavao visinu cijene iskazanu u ispostavljenim računima, sud je temeljem odredbe čl. 376. ZOO-a i čl. 270. SZ-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 291.531,32 EUR, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.
42. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a. Visina troškova je određena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 157/15, 37/22, 126/22 o 130/23, dalje: Tarifa).
43. Tužitelju su nastali troškovi sastava tužbe u iznosu od 4.386,00 EUR (Tbr.7.1. Tarife), sastava 4 obrazloženog podneska od 20.5.2025./24.6.2025./28.7.2025./7.10.2025. u iznosu od po 4.386,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 9.6.2025. u iznosu od 4.386,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 8.9.2025./16.7.2026. u iznosu od po 4.386,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife). Sud je priznao tužitelju troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 5.11.2025. u iznosu od 100,00 EUR jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, već je ročište zbog nepristupanja svjedoka odgođeno prije početka raspravljanja. Pored četiri obrazložena podneska koje je priznao u visini propisanoj Tbr.8.1.Tarife, sud je tužitelju priznao po Tbr.8.3. Tarife ostale obrazložene podneske i to od 27.10.2025./9.12.2025./16.2.2026. i to za svaki u iznosu od po 200,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na troškove zastupanja na ročištu za objavu kojem je pristupio u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.3. Tarife), sve radnje uvećane za PDV od 25%, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 676,88 EUR.
44. Dakle, tužitelju su priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od 45.536,88 EUR uvećano za zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose od dana presuđenja do isplate (č. 151. st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO- a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
45. U preostalom dijelu koji iznosi 21.055,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).
U Zagrebu, 28. kolovoza 2026.
Sutkinja
Ines Božić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
