REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1002/2018-91

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja LEGENDA PROMET d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 227, OIB: 80810821515, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2A, protiv tuženika LOTTE CONFECTIONERY CO., Ltd., Yangpycongro 21 gil, 10 Youngdeungpo-gu, Seoul, 07207 Republic of Korea, OIB: 07036847917, kojeg zastupa punomoćnik Josip Martinić, odvjetnik iz Zagreba, Ivana Lučića 2a, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 16. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 886.580,00 EUR plativo u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 247.961,24 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog troška za iznos od 7.970,00 EUR.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom u lipnju 2016. započeo postupak pregovora za sklapanje ugovora kojim bi tužitelj postao distributer tuženikovih proizvoda na području Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Republike Srbije. Ističe da su pregovori trajali sve do siječnja 2017. u kojem razdoblju su bili dogovoreni mnogi ključni elementi budućeg ugovora te da je tuženik čak tužitelju poslao i primjerke ciljanih proizvoda. Tvrdi da je u posljednjoj fazi pregovora tuženik prekinuo pregovore s objašnjenjem da ima ugovor s klijentom iz Slovenije koji distribuira njegove proizvode za područje za koje su se vodili pregovori s tužiteljem. Tako tvrdi da je s obzirom na navedeno tuženik pregovarao te naposljetku i prekinuo pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz razloga što je već prilikom započinjanja pregovora znao da ima ugovor sa slovenskim društvom radi distribucije njegovih proizvoda.

1.2. Stoga tužitelj tvrdi da su mu zbog vođenja pregovora nastali troškovi konzultacija u pregovorima u iznosu od 120.000,00 EUR koji sadrže 50 radnih sati mjesečno te uključuje i slanje e-mailova, telefonske pozive i putne troškove po cijeni sata od 300,00 EUR kroz osam mjeseci vođenja pregovora, zatim putni troškovi radi putovanja u Bugarsku radi posjeta bugarskom distributeru u iznosu od 3.500,00 EUR, putni troškovi radi obilaska klijenata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u iznosu od 3.850,00 EUR, trošak susreta tužitelja s ključnim kupcima u iznosu od 4.280,00 EUR, troškovi izrade studije tržišta u iznosu od 5.000,00 EUR, troškovi izrade studija tržišta Bosne i Hercegovine u iznosu od 5.000,00 EUR, troškovi izrade ugovora u iznosu od 5.250,00 EUR, trošak marketinškog plana u iznosu od 5.750,00 EUR, šteta zbog gubitka reputacije u iznosu od 15.000,00 EUR, šteta s osnove izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 262.500,00 EUR zbog odbijanja poslovne ponude društva INDACO SpA zbog pregovora s tuženikom te šteta u vidu smanjene distribucije žvakaćih guma za društvo Tisak d.d. u razdoblju od studenog 2016. nadal je u ukupnom iznosu od 456.450,00 EUR iz razloga što je među strankama dogovoreno da će glavni partner tužitelja u distribuciji tuženikovih proizvoda biti navedeno društvo zbog čega je isto otkazalo uvoz žvakaćih guma brenda Arcuri. Tako tužitelj tvrdi da mu je nastala ukupna šteta u iznosu od 886.580,00 EUR naknadu koje zahtijeva tužbom od tuženika tvrdeći da je tuženik vodio pregovore i iste prekinuo, sve u skladu s odredbom članka 251. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

2.1. Tuženik odgovorom na tužbu prvenstveno ističe da tužbu treba odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti. Naime tvrdi da ovaj sud nije nadležan odlučivati o tužbi tužitelja jer navodna štetna radnja koja je navodno uzrokovala štetu tužitelju, odnosno odluka tuženika o povlačenju iz pregovora za konkretnu liniju proizvoda s tužiteljem je donesena i izvršena u inozemstvu pa se stoga smatra da je i šteta tamo nastala. Nadalje tvrdi da hrvatsko pravo nije mjerodavno pravo za navodnu predugovornu odgovornost tuženika jer su i navodna štetna radnja i navodne posljedice nastupile u inozemstvu. Tvrdi da čak kada bi i bila uspostavljena nadležnost hrvatskih sudova i kada bi hrvatsko pravo bilo primjenjivo, da tužitelj ne bi bio ovlašten potraživati naknadu navodno pretrpljene štete od tuženika iz razloga što tuženik nije vodio niti je odustao od pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer suprotno tvrdnjama tužitelja je tuženik bio apsolutno ovlašten voditi pregovore s tužiteljem i odustati od pregovora u trenutku kada je zaključio da s tužiteljem neće uspjeti usuglasiti uvjete suradnje. U svakom slučaju smatra tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovanim.

2.2. Ne spori da je vodio i prekinuo pregovore za konkretan paket proizvoda s tužiteljem, međutim, tvrdi da su neosnovani tužiteljevi navodi da je tuženik neopravdano prekinuo pregovore u kasnoj fazi, a da je i sam tužitelj bio svjestan da su tuženikovi proizvodi već 4 godine prije početka pregovora bili prisutni na tržištima u regiji, kao i da je tuženik već ranije imao sklopljen ugovor sa slovenskim distributerom. Naime, ističe da je od 1. veljače 2012. imao sklopljen Ugovor o distribuciji sa slovenskim društvom BCA d.o.o. koji je pokrivao tržište Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Crne Gore, Albanije i Makedonije, koja suradnja se nastavila i tijekom sljedećih godina uz određena ograničenja u smislu pokrivenosti Republike Slovenije i drugačije uvjete distribucije. Tuženik tvrdi da je tužitelj na vlastitu inicijativu pristupio tuženik u i izrazio svoj interes za uspostavljanjem poslovne suradnje, a da je tuženik bio zainteresiran proširiti suradnju s novim potencijalnim partnerom pod uvjetima koji bi bili u interesu obiju stranaka pa je odlučio razmotriti poslovnu ponudu koju je trebao ponuditi tužitelj te da je tako započeo postupak pregovora. Tuženik tvrdi da je očekivao da je tužitelj u trenutku iniciranja pregovora bio upoznat s činjenicom da je tuženik već ranije obavljao distribuciju svojih proizvoda putem lokalnog distributera buduće se predstavljao kao iskusan poduzetnik na lokalnom tržištu pri čemu ga je bez obzira na to tuženik i sam obavijestio o navedenom tijekom pregovora. Nadalje tvrdi da su pregovori napredovali sporo te da se stranke nisu usuglasile niti o kojem ključnom elementu potencijalnog distribucijskog aranžmana, a da dio ključnih elemenata nije uopće ni raspravljan. Također navodi da je tuženik tijekom pregovora zatražio od tužitelja da dostavi svoje prodajne projekcije kao jednu od osnovnih pretpostavki za sklapanje suradnje da bi tuženik mogao izvršiti internu procjenu potencijalne suradnje, međutim, da je tužitelj bez da je tuženiku dostavio iste dostavio nacrt ugovora o distribuciji koji je predložio tuženiku. Budući se stranke nisu dogovorile čak niti o planu prodaje, što je osnovni element distribucije, pregovori za tuženika nikada nisu došli do točke u kojoj bi stranke pregovarale o konkretnom sadržaju i tekstu ugovora. Osim toga navodi da je na tužiteljev zahtjev prethodno dostavio tužitelju određene detalje o proizvodima i vrsti njihova pakiranja, a nakon što je bio upoznat s načinom pakiranja tužitelj je tražio da se za njega proizvede točno određeno pakiranje, za koje mu je tuženik odgovorio da takvo pakiranje ne može proizvesti te je shvatio da dizajn pakiranja, kojeg nije mogao proizvesti, čini bitnu okolnost za distribuciju kakvu je tužitelj planirao. Budući da pregovori s tužiteljem nisu tekli očekivanim slijedom te s obzirom da je tuženik bio zainteresiran proširiti distribuciju svojih proizvoda, obnovio je u siječnju 2017. Ugovor o distribuciji s društvom BCA d.o.o. uz proširenje na tržište Republike Hrvatske te je o tome obavijestio tužitelja.

2.3. S obzirom na vrlo ranu fazu pregovora s tužiteljem, tuženik ističe da nije u potpunosti dokumentirao cjelokupan tijek pregovora, međutim, upire na sadržaj e - maila kojim je obavijestio tužitelja o prekidu pregovora kao posebno značajnim, a iz sadržaja kojeg je razvidno da je tuženik već od prije obavijestio tužitelja da se nalazi u poslovnom odnosu s društvom BCA d.o.o., kao i da je to tužitelju bilo poznato. Neovisno o tome, tuženik je i dalje ponudio tužitelju da sklope sporazum o distribuciji drugog asortimana proizvoda te naveo da će biti voljan pronaći način suradnje s tužiteljem, koju suradnju je tužitelj odbio.

2.4. U bitnome nadalje ističe da pregovori s više distributera ne predstavljaju ponašanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da tužiteljeva konstrukcija bi dovela do apsurdnog presedana prema kojem bi se stranke mogle slobodno upustiti u pregovore isključivo ako niti jedan od stranaka nije stranka istog ili sličnog poslovnog odnosa jer bi u tom slučaju bilo koji proizvođač, ukoliko želi promijeniti postojećeg distributera, morao prethodno raskinuti postojeću distribuciju i tek onda započeti pregovore s novim distributerima. Tako tvrdi da je tuženik prekinuo pregovore na temelju opravdanih i legitimnih poslovnih razloga te da je tužitelj isključivo kriv za eventualno pretrpljenu štetu jer nije niti razmotrio niti iskoristio mogućnost dogovora suradnje s tuženikom. Također tvrdi da nisu ispunjeni preduvjeti za postojanje odgovornosti za štetu na temelju članka 251. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je započeo pregovore s tužiteljem uz namjeru sklapanja ugovora o distribuciji, koji je naposljetku i sklopio s partnerom s kojim je uspio dogovoriti uvjete suradnje pri čemu pregovori nisu napredovali kako je tuženik očekivao pa je prekinuo pregovore u relativno ranoj fazi na temelju opravdanog razloga. Ističe da pregovori ne stvaraju obveze za pregovaratelje te pregovaratelji mogu prekinuti pregovore u bilo koje vrijeme tijekom pregovora te da sklapanje ugovora s jednom stranom ne može rezultirati izvanugovornom odgovornošću za štetu.

2.5. U odnosu na zahtjev za naknadom stvarne štete u vidu naknade troškova konzultacija, putnih troškova, sastanaka, izrade studije o tržištu, sastavljanja ugovora i marketinškog plana, tuženik tvrdi da je tužitelj propustio predložiti ijedan vjerodostojan dokaz koji bi potvrdio da mu je ta šteta kako je specificirana i zaista nastala, a da nije dokazao niti da je pretrpio reputacijsku štetu. Osim toga upire na odredbu članka 251. stavak 6. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a da zajedničke troškove snose na jednake dijelove te tvrdi da tuženik nikako u konkretnom slučaju ne može biti odgovoran za troškove pregovora koje tužitelj zahtijeva. U odnosu na zahtjev za naknadu štete s osnove izmakle koristi tuženik naglašava da tužitelj ne bi bio ovlašten zahtijevati naknadu izmakle koristi čak ni kada bi odgovornost za štetu bila utvrđena jer u tom slučaju može zahtijevati samo stvarnu štetu, a ne izmakli dobitak. Tvrdi da ako bi hipotetski oštećene strane mogle zahtijevati izmaklu korist na temelju predugovorne odgovornosti za štetu da bi tužba za naknadu štete bila osnovana samo ako postoji stvarna uzročna veza između postupanja štetnika i izgubljenog dobitka te da bi u tom slučaju tužitelj trebao dokazati da je zaista propustio priliku sklopiti ugovor koji je trebao zaista biti sklopljen. Također tvrdi da je tužitelj propustio dokazati da mu je za navodnu štetu koja mu je navodno nastala zbog gubitka ugovora o distribuciji žvakaćih guma o kojem je pregovarao s društvom Tisak d.d., kao i zbog odbijanja poslovne ponude koje mu je navodno uputilo društvo Indaco SpA, isključivo odgovoran tužitelj te tvrdi da tuženik ne može biti odgovoran za eventualno pretrpljenu štetu u tom smislu jer je tužitelj isključivo sam kriv za svu izmaklu korist iz takvih pregovora jer ih je vodio ne uzimajući u obzir jasnu činjenicu da nije imao sklopljen ugovor o distribuciji s tuženikom. Tako navodi da je jasno da je tužitelj propustio dokazati da je postojala izravna izvjesnost stjecanja koristi koja se izjalovila isključivo zbog postupanja tuženika te da je postojala objektivna i visoka vjerojatnost da bi tužitelj zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen upravo tuženikovim postupanjem. Neovisno o navedenom, tuženik tvrdi da je tužitelj propustio podnijeti vjerodostojne dokaze koji bi potvrditi kako postojanje tako i novčanu vrijednost navodno propuštenih poslovnih prilika. Tako tuženik prigovara i visini i osnovi tužbe za naknadu navodne štete.

3.1. Tuženik je opetovano tijekom postupka isticao prigovor nenadležnosti ovog suda te je predlagao odbaciti tužbu u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na navedeni prigovor ističe se sljedeće.

3.2. U konkretnom predmetu radi se o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu s inozemnim elementom pa je za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavna odredba članka 53. stavak 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 88/01 i 101/17, dalje u tekstu: ZRSZ). Prema odredbi članka 53. stavak 1. ZRSZ-a u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama članka 46. i članka 50. do 52. toga Zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske. Nadležnost za ovaj spor ne postoji prema odredbama članka 46. i članka 50. do 52. ZRSZ-a pa ostaje za ocjenu je li šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske. Tužitelj je u ovom predmetu utužio vidove štete koji su mu nastali na području Republike Hrvatske čime su ispunjene pretpostavke za vođenje postupka pred ovim sudom. Valja istaknuti da se tuženik prilikom isticanja prigovora nenadležnosti pozivao na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se odnosila na pojam štete nastale u prometnoj nezgodi i zauzeto pravno shvaćanje u pogledu tog vida štete, a koje stajalište nije primjenjivo u konkretnom odnosu imajući u vidu štetu koju tužitelj zahtijeva konkretnom tužbom. Stoga je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim te prema ocjeni ovog suda nije bilo mjesta odbacivanju tužbe i oglašavanju ovog suda nenadležnim.

4. Tuženik je također tijekom postupka isticao da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni prava Republike Hrvatske kao mjerodavnog prava, međutim, odredbom članka 28. ZRSZ-a propisano je da je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika (stavak 1.), dok je za protupravnost radnje mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila, a ako je radnja izvršena ili je posljedica nastupila na više mjesta - dovoljno je da je radnja protupravna po pravu bilo kojega od tih mjesta. Stoga, s obzirom da su posljedice prekida pregovora u utuženim vidovima štete nastupile na području Republike Hrvatske, za rješavanje konkretnog spora mjerodavno je pravo Republike Hrvatske, odnosno konkretno Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: e-mail korespondenciju tužitelja i tuženika (list 6. do 12. spisa), ovjereni prijevod tužbe i priloga uz tužbu (list 22. do 67., 76. do 85. spisa), Rješenja Vrhovnog suda RH (list 103. do 111., 148. do 151., 161. do 167. spisa), pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH (list 112. do 113. spisa), tuženikov e-mail tužitelju od 26. siječnja 2017. s prijevodom (list 114. do 121. spisa), dijelovi starog Ugovora o distribuciji uz prijevod (list 122. do 132. spisa), pismo namjere koje je tuženik dostavio tužitelju (133. do 137. spisa), dijelovi novog Ugovora o distribuciji uz prijevod (list 138. do 147. spisa), komentar Zakona o obveznim odnosima (list 152. do 154., 158. do 160. spisa), presuda VS RH Rev-900/2006 (list 155. do 157. spisa), prijedlog Ugovora uz prijevod (178. do 184. spisa), Ugovor (list 185. do 247. spisa), e-mail korespondencija (list 248. do 309. spisa), faktura broj 04/2016 od 14. listopada 2016. (list 312. i 594. spisa), faktura broj 03/2017 od 30. lipnja 2017. (list 313. i 595. spisa), faktura broj 05/2016 od 1. prosinca 2016. (list 313. i 596. spisa), račun broj 13038/V001/10001 od 23. listopada 2017. (list 315. do 316. spisa), ovjereni prijevodi s engleskog jezika (list 317. do 478. spisa), Revidirani godišnji financijski izvještaji tužitelja za 2017. (list 548. do 588. spisa), faktura broj 01/2017 od 28. veljače 2017. (list 593. spisa), e-mail korespondencija uz priloge i ovjereni prijevod (list 597. do 642. spisa i list 644. do 732. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka LB (iskaz na listu 750. do 752. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje LBČ (iskaz na listu 765. do 767. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje HB (iskaz na listu 782. do 784. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka NB (iskaz na listu 786. do 788. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka OB (iskaz na listu 795. do 796. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja RB u svrhu dokazivanja (iskaz na listu 758. do 760. spisa i list 857. do 859. spisa).

5.2. Sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje poslovnih knjiga tužitelja na okolnost visine troškova koje je tužitelj imao u svrhu pregovaranja s tuženikom kao niti gospodarsko vještačenje na okolnost izgubljene dobiti radi ugovora koji se nisu sklopili iz razloga koji će biti navedeni kasnije u obrazloženju ove presude.

6. Sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

7.1. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadom štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala jer je tuženik vodio pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, suprotno kojem načelu ih je i prekinuo, u ukupnom iznosu od 886.580,00 EUR.

7.2. Prema tvrdnjama tužitelja zbog tako nesavjesno vođenih pregovora mu je nastala šteta u vidu:

- troškova konzultacija u pregovorima kroz osam mjeseci trajanja pregovora u ukupnom iznosu od 120.000,00 EUR (50 radnih sati mjesečno po cijeni sata u iznosu od 300,00 EUR),

- putnih troškova radi obilaska klijenata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u iznosu od 3.850,00 EUR,

- putnih troškova radi putovanja u Bugarsku radi posjete bugarskom distributeru tuženika u iznosu od 3.500,00 EUR,

- troška susreta tužitelja s ključnim kupcima u iznosu od 4.280,00 EUR,

- troškova izrade studije tržišta Republike Hrvatske u iznosu od 5.000,00 EUR,

- troškova izrade studije tržišta Bosne i Hercegovine u iznosu od 5.000,00 EUR,

- troškova izrade ugovora u iznosu od 5.250,00 EUR,

- troškova izrade marketinškog plana u iznosu od 5.750,00 EUR,

- izgubljene zarade u vidu smanjene distribucije žvakaćih guma za društvo Tisak d.d. u ukupnom iznosu od 456.450,00 EUR (26.850,00 EUR mjesečno od studenog 2016. do dana podnošenja tužbe),

- izgubljene zarade zbog odbijanja poslovne ponude društva Indaco SpA u ukupnom iznosu od 262.500,00 EUR (17.500,00 EUR mjesečno) te

- gubitka reputacije u iznosu od 15.000,00 EUR.

8.1. Među strankama nije sporno da su među strankama vođeni pregovori te da je tuženik prekinuo pregovore dopisom od 26. siječnja 2017. (list 120. do 121. spisa).

8.2. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva te visina zahtjeva po svim utuženim osnovama.

9. Odredbom članka 251. ZOO-a propisano je da pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju (stavak 1.), ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (stavak 2.). Suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovore (stavak 3.). Nadalje, ako se drugačije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove (stavak 6.).

10. Kad je riječ o sklapanju vrjednijih i složenijih ugovora, ali ne samo takvih, dvije strane često imaju različita gledišta o čitavom nizu tehničkih, komercijalnih, financijskih i pravnih pitanja, koja gledišta je nužno uskladiti, odnosno nužno je postići suglasnost u nizu pitanja pa radi postizanja suglasnosti strane razmjenjuju ideje, stajališta, prijedloge, i o njima raspravljaju. Upravo takav postupak razmjene međusobnih ideja, stajališta i prijedloga te nagovaranja na prihvaćanje vlastitih zamisli naziva se pregovorima. Pregovori su stoga međusobna razmjena podataka, stajališta i mišljenja pregovaratelja ili njihovih zastupnika o budućem obveznom ugovoru koji kane sklopiti. Kod pregovora pregovaratelji se upoznaju s potencijalnim suugovarateljem i sa činjenicama u vezi sa eventualnim budućim ugovorom, predočuju se međusobno gospodarske i pravne posljedice sklapanja ugovora, ispituje se solventnost, poslovno poštenje, planovi itd. drugog pregovaratelja, a prihvaćanjem ponude u načelu se prethodni rad ne uračunava. Unatoč svemu navedenom sami pregovori ne stvaraju nikakvu obvezu na sklapanje ugovora te je temeljno pravilo, kada je riječ o pravnom položaju strana koje pregovaraju o sklapanju ugovora, da za strane ne nastaje obveza sklapanja ugovora, pa obje strane, pod pretpostavkom savjesnosti, mogu prekinuti pregovore, odnosno odustati od daljnjeg pregovaranja. Time se zakonodavac opredijelio za načelo autonomije stranaka ostavljajući pregovarateljima mogućnosti slobode sklapanja ugovora, ali i prekidanje pregovora čak i u visokoj fazi pregovaranja.

11. Vodeći pregovore pregovaratelji primjerice obavljaju određene pripremne radnje za sklapanje ugovora, uzimaju robu na pokus, odbijaju ponude drugih ponuditelja itd. Nadalje, jedan od pregovaratelja netočnim prikazivanjem ili prešućivanjem može kod drugog stvoriti pogrešnu predodžbu o stvarnim mogućnostima sklapanja ugovora, a pitanje je želi li takav pregovaratelj uopće sklopiti ugovor ili mu je cilj saznati poslovnu tajnu, projekte, planove itd. Zbog navedenih i drugih okolnosti pregovaratelji imaju izdatke, a često jednom od njih može zbog ponašanja drugog nastati šteta. Ako bi se na takve štete nastale jednom od pregovaratelja primjenjivala stroga pravila o naknadi štete mnogi od potencijalnih suugovaratelja ne bi se ni upuštali u pregovaranja, a baš je pregovaranje institut pomoću kojeg se jedna te ista osoba o istom sadržaju ugovora upušta u pregovore s više potencijalnih suugovaratelja te između njih izabere najpovoljnijeg pa kad to učini po prirodi stvari prekida pregovore s ostalima.

12. Kako je pregovaranje s više potencijalnih ugovaratelja već gotovo pravilo i kako prigodom toga može nekom od pregovaratelja nastati šteta, ranije citirana odredba članka 251. ZOO-a propisuje dvije situacije u kojima može nastati odgovornost za štetu zbog prekida pregovora, odnosno zbog neovlaštenog korištenja dobivenih podataka (potonje nije predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari).

13. Dakle, osoba je slobodna pregovarati i ne odgovara za neuspjeh glede postizanja sporazuma, ali započinjanjem pregovora za strane uvijek nastaje obveza pridržavanja načelu savjesnosti i poštenja. Uz ono što je općenito protivno načelu savjesnosti i poštenja, u pregovorima je tom načelu posebno protivno upuštanje u pregovore bez namjere sklapanja ugovora s drugom stranom. Pregovaratelj koji je vodio pregovore bez namjere sklapanja ugovora, odgovara za svu štetu nastalu drugom pregovaratelju vođenjem pregovora te je temelj te odgovornosti odgovornost iz delikta jer osoba koja nema namjeru sklapati ugovor ne smije niti početi pregovaranje i stvarati privid kao da takav ugovor želi. Dokazivanje nepostojanja namjere na sklapanje ugovora u trenutku početka pregovora je na oštećenom, konkretno na tužitelju koji tvrdi da mu je nastala šteta zbog toga što je ovdje tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja prekinuo pregovore, pri čemu nema odgovornosti za štetu zbog prekida pregovora bez utemeljenog razloga.

14. Glede opsega odgovornosti za štetu, oštećenik može u ime naknade štete zahtijevati samo stvarnu štetu, a ne izmakli dobitak jer se u fazi pregovaranja opseg naknade svodi na učinjene troškove u vezi s pregovaranjem jer pregovori s jednim osobama ne sprječavaju pregovaratelje pregovarati i s drugim osobama pa se oštećenik ne može pozivati na izgubljeni dobitak zbog toga što nije s trećim sklopio povoljan ugovor jer ga pregovori sa štetnikom nisu mogli spriječiti u prihvaćanju neke druge povoljnije prilike i donošenju poslovne odluke da se takav ugovor ne sklopi.

15. Imajući u vidu ranije citiranu zakonsku odredbu ističe se da svaka strana snosi svoje troškove, kao što su primjerice troškovi putovanja, angažiranja stručnjaka, zastupnika, troškovi dopisivanja i slično jer po logici stvari takvi troškovi ulaze u poduzetnički rizik poduzetnika, dok zajedničke troškove snose strane na jednake dijelove (u konkretnoj pravnoj stvari zajednički troškovi kao takvi nisu utuženi). Stranke mogu i drugačije urediti snošenje troškova (eventualnog) sklapanja ugovora, ali u konkretnom predmetu stranke nisu na drugačiji način uredili navedeno pitanje niti su tvrdile da je takav eventualno sporazum postignut.

16. Stoga je ovaj sud primarno iz ponuđenih dokaza morao utvrditi je li ovdje tuženik započeo, vodio i u konačnici prekinuo pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja kako to tužitelj tvrdi.

17. Iz provedenih dokaza proizlazi da je upravo ovdje tužitelj inicirao započinjanje pregovora s tuženikom. Navedeno proizlazi iz samog sadržaja pisma namjere (list 137. spisa), zatim iz iskaza svjedoka FB koji je iskazivao da je zajedno sa direktorom tužitelja odlučio surađivati na ostvarivanju suradnje s tuženikom , zatim iz iskaza svjedokinje HB koja je iskazivala da je tužitelj stupio u kontakt s tuženikom putem konzultanta FB te iz iskaza svjedokinje LBČ koja je iskazivala da je radi ostvarivanja suradnje upravo tužitelj bio taj koji je kontaktirao tuženika. Ranije spomenuto pismo namjere tuženik je nesporno uputio tužitelju kako bi zahvalio tužitelju za interes koji je pokazao za društvo tuženika i njegove proizvodne linije te kako bi potvrdio interes za međusobnu suradnju u distribuciji proizvoda tuženika na području Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije.

18. Iz iskaza svjedoka FB proizlazi da su među strankama pregovori vođeni intenzivno pa da je tuženik i poslao tužitelju i uzorke proizvoda, kao i da je u svrhu vođenja pregovora održan sastanak na kojem je sudjelovala i svjedokinja LBČ, da je tužitelj u svrhu vođenja pregovora i ostvarivanja suradnje obavio i istraživanje i analize tržišta Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je održan sastanak sa potencijalnijom marketinškom agencijom te obavljen posjet bugarskim distributerima tuženika, kao i da je tužitelj kontaktirao potencijalne kupce te održao sastanak sa društvom Tisak d.d. koje je bilo potencijalni maloprodajni distributer tuženikovih proizvoda.

19. Iz iskaza svjedokinje LBČ, koja je kao predstavnik tuženika sudjelovala u pregovorima, proizlazi da je ona bila u kontaktu s tužiteljem tijekom razdoblja od šest mjeseci te da je u svrhu pregovora radi ostvarivanja suradnje poslala tužitelju i uzorke proizvoda, zatim da je u pregovorima nastupila ozbiljno te da je u svrhu istih bila i na sastanku održanom u Republici Hrvatskoj gdje je došla ne samo radi tužitelja nego i radi drugih poslova. Iz kontakata sa svjedokom FB čula je da se tužitelj trudi ostvariti suradnju s tuženikom te je bila upoznata sa radnjama tužitelja, osim s sastankom s potencijalnim kupcima, međutim, da tijekom vremena razdoblja pregovora nije došlo do dogovora oko konkretnog proizvoda, cijene i plana prodaje te je stoga odluka o prekidu pregovora došla u skladu s procedurom tuženika od strane glavnog čovjeka odjela HBČ. Naime, iskazivala je da je odluka o okončanju pregovora donesena u siječnju 2017. iz razloga što su pregovori trajali već šest mjeseci, a niti jedna od bitnih stavaka još uvijek nije bila dogovorena, pri čemu je istaknula da nije dovoljno navesti samo ime proizvoda, nego i specifikacije u pogledu veličine, sastojaka i načina pakiranja, odnosno proizvode koje gramaže i u kojem pakiranju te koliko komada u kutiji te mora biti definirano i hoće li biti proizvod u papirnatom ili plastičnom pakiranju te dizajn proizvoda, bez kojih detaljiziranih podataka proizvod niti ne može biti definiran, a upravo zbog čega je i tužitelju poslala uzorke proizvoda s podacima o cijeni. Iz iskaza svjedokinje također proizlazi da je prijedlog ugovora poslan tuženiku samo mjesec ili dva nakon što su započeti pregovori, odnosno prije nego što su se konkretno oko bilo čega dogovorili.

20. Činjenicu da je tuženiku na samom početku pregovora poslan nacrt ugovora s modelom moguće suradnje u kojem su izvršili i analizu ulaganja u marketing i učešće principala, kao i potencijalnu distribucijsku mrežu, kao i da je zatraženo pismo namjere, proizlazi i iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja.

21. U bitnome radnje koje je tužitelj poduzimao u svrhu pregovora i ostvarivanja suradnje s tuženikom potvrdila je i svjedokinja HB, dok je i svjedok OB potvrdio da je na inicijativu tužitelja kao predstavnik Tiska d.d. sudjelovao na sastanku s tužiteljem, tema kojega je bila prezentacija moguće suradnje s društvom Tisak d.d u pogledu distribucije žvakaćih guma i ostalih proizvoda tuženika, ali na kojem sastanku se nije ulazilo u detalje jer se radilo o prezentacijskom, a ne o operativnom sastanku.

22. Iz svih tako provedenih dokaza, kao i iz pisane korespondencije koja prileži spisu, proizlazi da je tužitelj poduzimao radnje u svrhu aktivnih pregovora s tuženikom, međutim, da je i tuženik u toj komunikaciji sudjelovao, da je dostavljao uzorke svojih proizvoda i postavljao upite te zahtjeve radi ostvarivanja moguće suradnje s tužiteljem, što su sve legitimne radnje koje stranke u tijeku pregovora mogu poduzimati, kako je to prethodno ranije navedeno. Iz iskaza svjedokinje LBČ, samog sadržaja pisma namjere kojeg je tuženik dostavio tužitelju te iz pisane korespondencije koja prileži spisu međutim ne proizlazi da je tuženik pregovore vodio i okončao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koju odlučnu činjenicu je tužitelj u ovom predmetu morao dokazati, odnosno tužitelj u konkretnom predmetu nije dokazao da se tuženik eventualno upustio u pregovore bez namjere sklapanja ugovora tužiteljem . Kako je to već prethodno detaljno obrazloženo (točke 11. i 12. obrazloženja) pregovaranje jedno te iste osobe o istom sadržaju ugovora s više potencijalnih suugovaratelja nije pregovaranje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao što nije niti izbor najpovoljnijeg. U konkretnom slučaju tužitelj je bio upoznat s činjenicom da je tuženik od ranije surađivao sa slovenskim društvom radi distribucije njegovih proizvoda te nastavak pregovora tuženika s tim društvom ne znači da istovremeno pregovaranje istih poslova s tužiteljem predstavlja nesavjesno i nepošteno pregovaranje. Tuženik je obavijestio tužitelja o tome da je sa slovenskim društvom obnovio ugovor o distribuciji svojih proizvoda za područje Republike Hrvatske te je prekinuo pregovore s tužiteljem istovremeno pružajući tužitelju priliku da eventualno distribuira njegove proizvode ukoliko slovensko društvo ne ispune svoje obveze na godišnjoj razini te je, suprotno tužiteljevim navodima, pozvao tužitelja da ga obavijesti ukoliko ima ideja za neki drugi način suradnje sa željom da se pronađe neki drugi način suradnje s tužiteljem. Navedeno dodatno ide u prilog tome da tuženik nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prekinuo pregovore s tužiteljem.

23. Imajući tako u vidu da prema ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao spornu osnovu svog zahtjeva, odnosno da je tuženik pregovarao i prekinuo pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelj nema osnove na ime naknade štete zahtijevati stvarnu štetu u vidu nastalih mu troškova koje je utužio u ovom predmetu, a u svakom slučaju nema osnovu zahtijevati izmakli dobitak jer se u fazi pregovaranja, kako je to već ranije obrazloženo, opseg naknade svodi na učinjene troškove u vezi s pregovaranjem jer pregovori s jednim osobama ne sprječavaju pregovaratelje pregovarati i s drugim osobama pa se tužitelj kao eventualni oštećenik ne može pozivati na izgubljeni dobitak zbog toga što nije s trećim sklopio povoljan ugovor jer ga pregovori sa tuženikom kao eventualnim štetnikom nisu mogli spriječiti u prihvaćanju neke druge povoljnije prilike i donošenju poslovne odluke da se takav ugovor ne sklopi.

24. Osim toga, iako slijedom iznijetoga nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, treba istaknuti da iz iskaza svjedoka proizlazi da društvo Tisak d.d. nije distribuiralo žvakaće gume brenda Arcuri, s koje osnove je tužitelj utužio izmaklu korist u vidu smanjene distribucije žvakaćih guma za Tisak d.d., a navedeni svjedok je i sam iskazivao da bi s obzirom da je obnašao funkciju direktora nabave zasigurno znao da je takav ugovor o distribuciji postojao. Također iz dokumentacije koja prileži spisu ne proizlazi da bi tužitelj odbio poslovnu ponudu društva Indaco SpA zbog pregovora s tuženikom pa da bi zbog toga izgubio dobit koju zahtijeva ovom tužbom. Dapače iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je u jednom trenu upravo to društvo prekinulo pregovore s tužiteljem dopisom od 16. lipnja 2017. da bi u konačnici takav ugovor, kako to tuženik i tvrdi, između tog društva i tužitelja i bio sklopljen ugovor o distribuciji. Treba nadodati i da u svakom slučaju nije osnovan niti utuženi vid štete s osnova gubitka reputacije s obzirom da i iz iskaza svjedokinje HB proizlazi da nitko od njihovih klijenata nije raskinuo ugovor s tužiteljem radi toga jer tužitelj u konačnici nije ostvario suradnju s tuženikom. Dodatno se ističe i da tužitelj u spis nije dostavio dokaz da je FB platio troškove njegovih konzultantskih usluga pa da bi, čak i da je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim, s uspjehom naknadu tog troška zahtijevao od ovdje tuženika, već je iz provedenih dokaza utvrđeno da navedenom konzultantu ti troškovi nikada nisu plaćeni. Povrh svega navedenog tužitelj nije dostavio niti putne naloge niti dokaze iz kojih bi proizlazila stvarna visina putnih troškova i troškova susreta s kupcima koje je utužio u ovom predmetu, kao što nije dostavio niti dokaze da su mu i u kojoj visini nastali eventualni troškovi izrade studija tržišta i marketinškog plana. Dapače, iz iskaza svjedoka NB, zaposlenika Real grupe, proizlazi da u konačnici to društvo nije ništa konkretno radilo vezano za proizvode tuženika glede marketinških usluga.

25. Stoga je slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva te imajući u vidu sva ranije iznesena utvrđenja, ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo vještačenje radi utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva.

26. Odluka o zahtjevu tuženika koji je u cijelosti uspio u ovom sporu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 164. stavak 1. i članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 904. do 905. spisa), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25, dalje u tekstu: Tarifa) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 50/26), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (886.580,00 EUR) i vrijednosti boda od 2,00 EUR.

27. Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 12. ožujka 2019. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 5. rujna 2019. (Tbr. 8.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. prosinca 2019. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. prosinca 2019. (Tbr. 8.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 4. veljače 2020. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 28. siječnja 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. ožujka 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 7. travnja 2021. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 17. lipnja 2021. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. rujna 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 14. listopada 2021. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. prosinca 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 19. siječnja 2022. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 25. travnja 2022. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. listopada 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 24. studenog 2022. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. listopada 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. svibnja 2026. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. srpnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 11.550,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 2.887,50 EUR,

- trošak prijevoda u ukupnom iznosu od 1.523,74 EUR (računi na listovima 832. do 835. spisa), odnosno ukupno mu je kao potreban priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 247.961,24 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

28. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka ocijenjen je neosnovanim u odnosu na zatraženi trošak sastava podnesaka od 21. rujna 2018., 22. listopada 2018. (datiran s 19. listopadom 2018.) i 18. prosinca 2019. jer su ti troškovi ocijenjeni nepotrebnima s obzirom da je tuženik punomoć za zastupanje mogao u spis dostaviti bez popratnog podneska ili uz odgovor na tužbu za trošak sastava kojeg je tuženiku priznata zatražena nagrada u cijelosti, jednako kako je u spis mogao dostaviti povratnicu kao dokaz dostave bez potrebe sastavljanja popratnog podneska. Nadalje, tuženikov zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak pristupa na ročišta 3. prosinca 2019. i 27. svibnja 2026. iz razloga što mu za pristup na navedena ročišta koja su odgođena prije početka raspravljanja pripada prema Tbr. 9.5. Tarife ne više od 50 bodova, u kojem iznosu su mu ti troškovi i priznati. Tuženikov zahtjev stoga je odbijen za ukupni iznos od 7.970,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. kolovoza 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu . Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.