Poslovni broj: 20 Kž-466/2022-7

Poslovni broj: 20 Kž-466/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika A. B., zbog kaznenog djela iz čl. 179.a Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 14 K-464/2020-34 od 11. svibnja 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba okrivljenika A. B. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu okrivljeni A. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji, iz čl. 179.a KZ/11 (valja napomenuti da je prvostupanjski sud pri navođenju „Narodnih novina“ u kojima je KZ/11 objavljen zajedno s izmjenama i dopunama, pogrešno naveo broj 126/19, budući navedene izmjene i dopune nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a strože su za počinitelja), pa je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

1.1.              Na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda te mu se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2.              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19, valja napomenuti da pri navođenju izmjena i dopuna Zakona na koji se poziva prvostupanjski sud nije naveo „Narodne novine“ broj 126/19., a koje su bile na snazi u vrijeme donošenja odluke). Okrivljenik A. B. obvezan je na plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 800,00 kuna kao troškove paušala u roku od petnaest dana.

 

2.              Protiv navedene presude žalbu je u zakonskom roku podnio okrivljeni A. B. putem branitelja H. J., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavajući žalbu ukine pobijanu presudu i oslobodi ga optužbe. Ujedno predlaže da ga se pozove na sjednicu vijeća povodom odlučivanja o njegovoj žalbi.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 84/22, dalje: ZKP/08-22, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koje je dopisom broj KŽ-DO-502/2022-3 od 27. rujna 2022. isti vratilo ovom sudu.

 

5.              Povodom prijedloga okrivljenika održana je javna sjednica vijeća na koju je pristupio zamjenik županijske državne odvjetnice u Varaždinu Goran Supančić, okrivljenik A. B. osobno uz zamjenika branitelja B. O., odvjetnika u Z..

 

6.              Na javnoj sjednici vijeća zamjenik branitelja okrivljenika, naveo je da ostaje u cijelosti kod podnijete žalbe i žalbenih razloga, da je u međuvremenu dana 12. listopada 2023. presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Kžzd-2/2022 odbijena žalba oštećene u ovom predmetu te je stoga ista pravomoćno osuđena za počinjenje kaznenih djela na štetu malodobne L. B., konkretnije kaznenog djela neprovođenja odluke i povrede djetetovih prava. Također u međuvremenu je došao i zaključak poliklinike za zaštitu djece i mladih koji je dodatno potvrdio zaključke vještaka u kaznenom predmetu protiv T. B., da je ista malodobnu L. B. de facto emocionalno zlostavljala, manipulirala njome i izlagala ju traumatičnim iskustvima, a sve kako bi onemogućila da dijete ostvari kontakt sa ovdje okrivljenim. Isto je posebno istaknuto, budući da je obrana u ovom predmetu pozivala prvostupanjski sud da napravi uvid u predmet protiv T. B., a budući da je riječ o istim događajima, da su tamo ispitani svjedoci tih događaja poput voditelja mjere nadzora i drugih, koji su direktno kontrirali navodima T. B. što sud nije učinio, a  prema stavu obrane sada kada je presuda protiv iste pravomoćna ta činjenična utvrđenja, kao i činjenično utvrđenje da je dijete bilo izmanipulirano naprosto mora biti uzeto u obzir. Zaključno, nakon što je T. B. osuđena odnosi su se u potpunosti normalizirali te ista nakon toga nije više lažno prijavljivala okrivljenika, niti je nastavila vršiti bilo kakve štetne radnje na štetu okrivljenika i njihove kćeri.

 

7.              O. A. B. pridružio se navodima svog branitelja. Ujedno je naveo da njegova kći L. cijelo vrijeme nakon njihovog razvoda braka, odnosno od svibnja 2018. živi sa svojom majkom T. B. u V.. Dijete viđa po planu, svaki drugi vikend provodi kod njega, kao i praznike, a prema pravomoćnoj parničnoj presudi.

 

8.              Žalba nije osnovana.

 

9.              Žalitelj tvrdi da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno zašto su neka dokazna sredstva manje relevantna ili uopće nisu relevantna, niti je jasno kako su sva dokazna sredstva činjenično usklađena. Ukoliko su iskazi svjedoka i oštećene već dovedeni u pitanje vještačenjem te utvrđenjima, primjerice voditelja mjere nadzora i sl. u drugom postupku, samim time da je ova pobijana presuda kontradiktorna i nejasna, odnosno da se ne može ispitati na adekvatan način. Iako se žalitelj poziva na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iste u stvari ne konkretizira, već se poziva na drugu pravomoćnu presudu. Stoga je sud u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ispitao pobijanu presudu i nije utvrdio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

10.              Ono čime se žalitelj bavi je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Okrivljeni tvrdi da je oštećena nakon prekida bračne zajednice s njim ponovno pokušala ostvariti kontakt te nakon što je saznala da on ima drugu partnericu, počela je vršiti pritisak na njega onemogućujući mu kontakt s djetetom, a što je gotovo dovelo do otuđenja malodobne kćeri spram njega. Pri tome je oštećena ne samo onemogućavala kontakte djeteta s ocem nego je redovito lažno iskazivala pred institucijama socijalne skrbi te je pokušala namještati odnosno kreirati dokaze na način da je pribavljala medicinsku dokumentaciju za dijete, uvjeravajući doktore da je dijete traumatizirano, a ujedno je vršila i visoki emocionalni pritisak na dijete. Tako je oštećena nepravomoćno osuđena (a sada već pravomoćno) zbog počinjenja djela na štetu malodobne L. te je u postupku dokazano da je oštećena kontinuirano manipulirala, lagala te tjerala dijete na iznošenje neistina kako bi malodobnu kćer otuđila od oca.

 

11.              Ovdje treba napomenuti da se nepravomoćne presude ne mogu koristiti u dokaznom postupku te je ispravno postupio prvostupanjski sud kad navedeno nije uzeo u obzir, bez obzira što je u oba predmeta radila ista sutkinja kojoj je poznato stanje stvari iz oba spisa. Naime, svaki kazneni postupak je postupak za sebe i ne mogu se dokazi iz jednog predmeta koristiti u drugom, bez obzira što se oba predmeta odnose na isto vremensko razdoblje. Isto se odnosi i na dokaze iz pravomoćne presude. Naime, svi dokazi moraju se provesti na raspravi.

 

12.              Žalitelj zaključuje da je vještacima u drugom postupku utvrđeno da je majka manipulirala djetetom, pa da samim time iskaz djeteta ne može biti vjerodostojan. Nadalje isti sud, u drugom postupku, utvrdio je da je majka počinila kazneno djelo i da bi od sebe otklonila odgovornost da je iznosila neistinite navode, pa se samim time iskaz majke u ovom postupku o istim događajima, ne može uzeti kao nesporan i vjerodostojan.

 

13.               Kao što je već navedeno dokazi iz drugog postupka ne mogu se koristiti u ovom postupku već dokazi na temelju kojih se temelji presuda moraju biti provedeni u konkretnom predmetu. Osim toga, valja napomenuti da je u tom drugom postupku na koji se žalitelj neprestano poziva, ovdje oštećena imala status okrivljene te se u tom drugom postupku sudilo njoj, a ne okrivljeniku iz ovog postupka. U ovom postupku sudi se okrivljeniku, a ne oštećenoj te činjenica da je ovdje oštećena tamo bila osuđena za neke radnje i postupke ne oslobađa krivnje okrivljenika, koji pak je počinio neke druge radnje, odnosno konkretno radnje koje mu se činjenično stavljaju na teret optužnicom.

 

14.              Navodi žalitelja da je prvostupanjski sud samoinicijativno izašao izvan okvira optužnice nisu točni. Naime, optužnica je podignuta pred Općinskim sudom u Varaždinu od strane Općinskog državnog odvjetništva (ODO) u Varaždinu 17. srpnja 2020. (listovi 2 do 4 spisa), time da je ODO u Varaždinu 3. studenog 2020. (listovi 153 do 155 spisa) izmijenio optužnicu na način da je suzio vremenski okvir počinjenja kaznenog djela koje je u prvobitnoj optužnici bilo od mjeseca svibnja 2018., bez navođenja do kada se isto zbivalo, dok je u drugoj optužnici taj vremenski okvir od mjeseca svibnja 2018. do mjeseca prosinca 2019., dakle vremenski period je sužen, a ne proširen. Ukoliko je prvostupanjski sud oštećenu i ispitivao o događajima van okvira optužnice to je radi dobivanja šire slike i radi cjelokupnog razumijevanja situacije. Ono što je bitno je da je prvostupanjski sud ostao u okvirima optužnice činjenično opisane u izreci presude.

 

15.              Žalitelj postavlja pitanje tko je točno žrtva i čije je pravo doista bio povrijeđeno, budući okrivljenik i njegovo dijete nisu mogli ostvariti svoja osnovna prava garantirana obiteljskim zakonom, Ustavom i međunarodnim konvencijama zbog samovolje majke koja je postala toliko intenzivna da je stvorila traumu kod djeteta, zbog čega joj je okrivljenik u razdoblju od par mjeseci uputio par uvreda.

 

16.              Žalitelj smatra da iz optužnice ne proizlazi da bi okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo već da je počinio prekršaj iz čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji prekršaj je radnja koju je okrivljenik počinio kao rezultat očitog nasilja oštećene prema njemu i njegovom djetetu, odnosno riječ je o verbalnoj obrani vlastitog djeteta. Tu se navodi da je čak i u prekršajnom postupku utvrđeno da je majka emocionalno manipulirala djetetom i kršila djetetova prava dok je okrivljenik bio oslobođen krivnje jer nije imao namjeru omalovažavati i vrijeđati dostojanstvo treće osobe, već je izražavao svoj vrijednosni sud te je na takav način iskazivao svoj revolt i pokušavao potaknuti oštećenu da prestane činiti štetu djetetu te je on u tome bio uporan, a ne u vrijeđanju oštećene.

 

17.              Okrivljenik cijelo vrijeme tvrdi da nije počinio kazneno djelo opisano u optužnici, a da iz provedenih dokaza ne proizlazi izravna namjera, već upravo suprotno, a kamoli pogibeljnost djela, budući da navedene uvrede nisu ni na kakav način utjecale na oštećenu koja je nastavila činiti kazneno djelo na štetu djeteta još duži vremenski period te je prijavu podnijela tek kada je okrivljenik prijavio nju i kada se nisu mogli dogovoriti oko ostvarivanja kontakata s djetetom preko ljeta. Stoga je za žalitelja u konkretnom slučaju sporno da li je opisano ponašanje za koje se tereti, uopće kazneno djelo.

 

18.              U ovom je predmetu nesporno da se ne samo okrivljenik neprimjereno ponašao, već i njegova bivša supruga T. B., ovdje oštećena. Do njihovih sukoba dolazilo je zbog kontakata s njihovom maloljetnom kćeri L.. Okrivljenik navodi da je problem nastao kad je oštećena saznala da si je on pronašao drugu partnericu. Od tada mu je oštećena sprečavala redovne susrete s djetetom. Dakle, postojala je međusobna netrpeljivost okrivljenika i oštećene te se protiv njih oboje vodio kazneni postupak.

 

19.              Međutim, ovaj kazneni postupak pokrenut je i vođen je protiv okrivljenika A. B., pa se u ovom postupku ne može niti utvrđivati krivnja oštećene. Ista je bila okrivljena u nekom drugom kaznenom postupku, kada se utvrđivala njezina krivnja te činjenica da je ista za isto vremensko razdoblje suđena, ne oslobađa odgovornosti ovdje okrivljenika. Naime, iz iskaza same oštećene, koji iskaz potvrđuje i njezina sestra proizlazi da je okrivljenik u inkriminirano vrijeme, dakle od svibnja 2018. do prosinca 2019. u V. prilikom preuzimanja kćerke L. B. postupao protivno odredbi čl. 10. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17), time što je svjesno omalovažavao i vrijeđao dostojanstvo svoje bivše supruge T. B., verbalno ispoljavao agresivnost prema njoj na način da je vikao na nju, vrijeđao je i omalovažavao govoreći joj da je loša majka, kurva glupača, da nije normalna i da se treba liječiti na psihijatriji, čime je spram nje vršio psihičko nasilje teškim kršenjem propisa o zaštiti nasilja u obitelji i time kod bliske osobe izazvao strah za njenu sigurnost te ju je doveo u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno neko teže kazneno djelo.

 

20.              Stoga, iako okrivljenik isto poriče, prvostupanjski sud je provedenim dokaznim postupkom točno i potpuno utvrdio da je isti počinio kazneno djelo nasilja u obitelji, iz čl. 179.a KZ/11, na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, pri čemu nije povrijedio odredbe KZ/11.

 

21.              Prema čl. 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi, između ostaloga, i žalbu zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi.

 

22.              Za počinitelja kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 propisana je kazna zatvora do tri godine. Okrivljeniku su uzete u obzir olakotne okolnosti na njegovoj strani, a to su njegova dosadašnja neosuđivanost te činjenica da je naknadno uspostavljen bolji odnos između njega i oštećenice i da nema problema oko viđanja zajedničkog djeteta, dok mu se otegotnim okolnostima može cijeniti činjenica da je kazneno djelo spram supruge činio u vremenskom razdoblju od jedne i pola godine, što ukazuje na njegovu upornost i ustrajnost u činjenju istog. Doduše, bitno obilježje ovog kaznenog djela je trajanje, dakle nije dovoljna jedna radnja ili jedan događaj već je potrebno trajanje. Međutim, duljina trajanja tog kaznenog djela mora se odraziti na visinu odmjerene kazne. Prvostupanjski sud je pogrešno okrivljeniku otegotnim cijenio nekritičnost prema svom ponašanju te neprihvaćanje svoje odgovornosti u nastalim problemima. Naime, okrivljenik je poricao počinjenje kaznenog djela za koje se teretio i za koje je proglašen krivim, pa nije realno očekivati da bi, za kazneno djelo za koje se ne smatra krivim, okrivljenik morao prihvatiti svoju odgovornost ili da bi morao biti kritičan prema svom ponašanju. Uzevši u obzir olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je okrivljenik osuđen, primjerena počinjenom kaznenom djelu i osobi okrivljenika te da će se istom postići svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno ostvariti će se svrha generalne i specijalne prevencije, tj. utjecat će se na širu populaciju ljudi da ne čine kaznena djela, kao i na počinitelja da shvati štetnost činjenja istog.

 

23.              S obzirom na dosadašnju neosuđivanost okrivljenika, odnosno njegov uredan predživot, činjenicu da su se odnosi između njega i njegove bivše supruge normalizirali, da više nema problema oko viđanja zajedničke kćeri, u konkretnom se slučaju realno može očekivati da okrivljenik i bez izvršenja kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela. Stoga je prvostupanjski sud osnovano i opravdano  okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu, s rokom provjeravanja u trajanju od dvije godine, smatrajući da će se istom postići svrha iz čl. 56. KZ/11. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

24.              S obzirom na navedeno, žalba okrivljenika A. B. nije osnovana, a budući da ovaj drugostupanjski sud ispitujući žalbu nije utvrdio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, to je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

 

U Varaždinu, 21. veljače 2024.