REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 2271/24-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. lipnja 2026. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 28. kolovoza 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3.3. Ugovora o kreditu broj 070329253359 od 29. ožujka 2007. g., zaključenog između tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika OTP banke d.d. Split, OIB: 52508873833, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se vrši s izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7.3. Ugovora o kreditu broj 070329253359 od 29. ožujka 2007. g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako će za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada banke.

III.Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 1.810,13 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-15,27 EUR teče od 9. srpnja 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 9. kolovoza 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 10. rujna 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 4. listopada 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 6. studenog 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 7. prosinca 2007. g. do isplate,

-15,27 EUR teče od 9. siječnja 2008. g. do isplate,

-14,75 EUR teče od 7. veljače 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 10. ožujka 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 4. travnja 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 7. svibnja 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 4. lipnja 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 22. srpnja 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 4. kolovoza 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 9. listopada 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 10. studenog 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 5. prosinca 2008. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 13. siječnja 2009. g. do isplate

-22,51 EUR teče od 5. veljače 2009. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 12. ožujka 2009. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 15. travnja 2009. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 13. svibnja 2009. g. do isplate,

-22,51 EUR teče od 17. lipnja 2009. g. do isplate,

-25,31 EUR teče od 17. srpnja 2009. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 11. rujna 2009. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 18. rujna 2009. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 17. studenog 2009. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 16. prosinca 2009. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 22. siječnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 2. travnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 22. travnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 22. travnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 3. svibnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 7. lipnja 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 7. srpnja 2012. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 6. kolovoza 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 3. rujna 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 6. listopada 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 5. studenog 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 6. prosinca 2010. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 7. siječnja 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 2. veljače 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 3. ožujka 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 7. travnja 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 3. svibnja 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 3. lipnja 2011. g. do isplate,

-25,47 EUR teče od 4. srpnja 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 2. kolovoza 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 5. rujna 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 7. listopada 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 4. studenog 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 6. prosinca 2011. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 9. siječnja 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 7. ožujka 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 7. ožujka 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 10. travnja 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 6. srpnja 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 6. srpnja 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 6. srpnja 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 30. listopada 2012. g. do isplate,

-18,35 EUR teče od 30. listopada 2012. g. do isplate,

-263,93 EUR teče od 30. listopada 2012. g. do isplate,

-175,07 EUR teče od 2. studenog 2012. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 9. srpnja 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.782,72 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 29. kolovoza 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 13. lipnja 2024. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 29. ožujka 2007. g. zaključile Ugovor o kreditu broj 070329253359 temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit iskazan kao 115.000,00 kn, ugovorivši u unaprijed formuliranom i standardiziranom Ugovoru u čl. 3. kamatnu stopu od 8,99% godišnje kao i da je kamata promjenjiva na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke. U odredbi čl. 7. Ugovora predviđena je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati odnosno naknada utvrditi. Postupajući na opisani način bez da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu kamatne stope i iznos naknade, tuženik da je, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima te načelu savjesnosti i poštenja, a i protivno zakonodavstvu Europske unije, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog opisanog protupravnog postupanja da se protiv tuženika vodio postupak kolektivne zaštite interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 te su navedena utvrđenja iz tog postupka. Tužitelj da je, na temelju dokumentacije kredita, izradio izračun razlike radi neosnovano naplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (1.514,31 EUR) te iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita (1.689,38 EUR). Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćanju naknade za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita te tuženika obvezati na isplatu iznosa od 1.689,38 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare. Tužitelj da nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem jer je kredit u cijelosti otplaćen 1. studenog 2012. g. Sporne odredbe za koje tužitelj tvrdi da su ništetne da su pravno valjane: ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, radi se o izrazu autonomne volje ugovornih strana te su se, k tome, sve kamatne stope kretale unutar zakonom dopuštenih granica te se radilo o odredivoj činidbi. Odluke u kolektivnom sporu da nisu primjenjive na konkretni pravni posao je se odnose samo na ugovore s valutnom klauzulom u CHF. Odluke iz tog predmeta da ne stvaraju nikakvo subjektivno pravo za tužitelja. Volja ugovornih strana bila je zaključiti ugovor s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom. Što se tiče ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita da su stranke slobodnom voljom ugovorile tu odredbu prema kojoj će se ta naknada naplatiti u skladu s općim aktima tuženika odnosno Tarifom naknada za poslove s građanima. Ova odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ova naknada, tzv. izlazna naknada da je naplaćena tužitelju u iznosu od 1.319,06 kn odnosno 175,07 EUR i to dana 2. studenog 2012. g., a kako proizlazi iz prometa po računu kredita pa da je jasno da je taj zahtjev tužitelja zastario. Sva potraživanja tužitelja temeljem promjenjive kamatne stope da su u zastari jer je zadnja navodna preplata izvršena 1. studenog 2012. g.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 5. lipnja 2026. g. te je tužitelj, osim ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zatražio isplatu iznosa od 1.810,13 EUR s pripadajućim kamatama.

Na ročištu od 9. lipnja 2026. g. tuženik je izjavio kako više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 070329253359 od 29. ožujka 2007. g., plana otplate kredita, otplatnog plana s promjenama kamatnih stopa, prometa po računu i Naknade banke za usluge poslovanja s građanima u primjeni od 1. listopada 2012. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 10. listopada 2025. g. ispravljen pisanim ispravkom od 16. listopada 2025. g. te saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 070329253359 koji su 29. ožujka 2007. g. sklopili tužitelj i tuženik i to u dijelu u kojem je ugovoreno jednostrano pravo primjenjivati promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranim odlukama banke te naplaćivati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, smatrajući da su tužitelju time povrijeđena prava kao potrošača te da se radi o nedopuštenim i nepoštenim odredbama.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 29. ožujka 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 115.000,00 kn s rokom otplate od 84 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunama. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 3.1. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 8,99 % godišnje koja je promjenjiva, a promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita pristaje (3.3.).

U odredbi čl. 7.3. Ugovora ugovoreno je da će banka za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i naplaćivanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 1. studenim 2012. g. kada je tužitelj izvršio zadnju uplatu). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 6) OTP banka d.d. Split, u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 1. rujna 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Također, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 82. ZZP nepoštenom odredbom može se, između ostalog, smatrati primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, dok je odredbom čl. 83. ovog Zakona određeno da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor, koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok prema st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da je bio tridesetčetiri (34) mjeseca bez posla i da je, čim se uspio zaposliti, odmah digao kredit za svakodnevne potrebe. Naveo je da je bio granično kreditno sposoban, ali da mu je bio potreban bilo kakav kredit, a u banku tuženika da je otišao jer je bio njihov komitent. U banci da mu nisu ponudili nikakav izbor, primjerice između fiksne ili promjenjive kamatne stope, nego da je referent samo donio ugovor na potpis. Nije mu pritom službenik bilo što objašnjavao pa tako ni odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita odnosno na koji će način biti mijenjanja kamatna stopa. Na kraju da je bio prisiljen prodati stan radi otplate kredita, a tuženik je obračunao naknadu za prijevremenu otplatu u sklopu zaduženja za zadnju ratu.

Treba navesti da je tuženik i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Nadalje, Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile treba ocijeniti kao unaprijed sastavljen standardni ugovor tuženika, što znači da je tuženik bio dužan dokazati da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati jer upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja. Treba istaknuti da u Ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredbi o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane-tuženika. Tužitelju su u Ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz Ugovora mogu proizaći, pa nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva. Stoga odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju on ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

Konačni je zaključak suda da se s tužiteljiem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama o kamatama banke ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), pa je, u smislu odredbe 102. ZZP-a, ta ugovorna odredba ništetna.

U odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u kojoj su stranke ugovorile isplatu naknade u slučaju, između ostalog, prijevremene otplate kredita treba navesti:

U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio već citirani ZZP, s već citiranim odredbama čl. 81. st. 1. i 2.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 7. Ugovora o kreditu te je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, niti je objašnjeno na koji se način određuje ta naknada i zašto je u Odluci o naknadama banke za usluge poslovanja građana u primjeni od 1. listopada 2012. g. određena u postotku (4%) koji se obračunava na iznos nedospjele glavnice.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a niti zašto njena visina ovisi o visini nedospjele glavnice, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U- III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. g., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Drugim riječima, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 7. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi prijevremene otplate kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke odnosno u dijelu odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu trebalo utvrditi ništavim i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

Temeljem odredbe čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio sporni dio odredbi iz čl. 3. i 7. Ugovora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 8,99%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 3. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i u čl. 7. koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništavom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 8,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništavima te naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je i tu odredbu sud utvrdio ništavom.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope kao i visine i datuma naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

U pisanom nalazu i mišljenju od 10. listopada 2025. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu vještakinja je prvo navela sve bitne odredbe zaključenog Ugovora o kreditu odnosno da je iznos kredita bio 115.000,00 kn, rok otplate 84 mjeseca, početno ugovorena kamata 8,99%, početni anuitet 1.849,66 kn te da je 2. studenog 2012. g. tužitelj prijevremeno otplatio kredit u cijelosti.

Nadalje, da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale:

-8,99% godišnje do 5. srpnja 2007. g.,

-10,99% godišnje do 5. veljače 2008. g.,

-11,99% godišnje do 5. lipnja 2009. g.,

-12,49% godišnje do 5. srpnja 2011. g.,

-10,49% godišnje do dana prijevremene otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja kao korisnika kredita da se mijenjao od 1.849,66 kn početno do 2.041,60 kn kao najveći iznos anuiteta.

U razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita zbog promjene kamatne stope na više u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu da je ukupno preplaćeno 1.635,06 EUR. Ujedno, da u razdoblju otplate kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene kamatne stope pa shodno tome da nema ni tzv. negativnih razlika.

Nadalje, tužitelj da je kod konačne prijevremene otplate kredita dana 2. studenog 2012. g. platio preostalu glavnicu u iznosu od 32.976,57 kn, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 4% u iznosu 1.319,06 kn što odgovara iznosu od 175,07 EUR.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja od 10. listopada 2025. g., ispravljenog pisanim ispravkom od 16. listopada 2025. g., tuženik je u podnesku od 29. prosinca 2025. g. izjavio kako nema primjedbi na matematički izračun vještakinje, a na ročištu od 9. lipnja 2026. g., kako je već navedeno, da više ne osporava visinu zahtjeva.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje više naplaćenih iznosa radi povećanja početno ugovorene kamatne stope te naknade radi prijevremenu otplatu kredita koje je tužitelj isplatio temeljem odredbi Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Prema već citiranoj odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznose anuiteta uvećane radi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika. Kamatu je sud odredbi pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata koje su bile u primjeni u promatranom razdoblju.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 7. ožujka 2025. g. i 5. lipnja 2026. g. i zastupanja na ročištu od 25. rujna 2025. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 19. ožujka 2025. g. i 9. lipnja 2026. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 500 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.000,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, za sudsku pristojbu tužbe (66,36 EUR) i presude (u zatraženom iznosu od 66,36 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.782,72 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja, prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teče od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 28. kolovoza 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).