REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž R-106/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženog Tribje j.d.o.o. Umag, Ulica Tribje 14, OIB 15067203666, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Jovin, odvjetnik u Puli, radi utvrđenja, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv rješenja i presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pr-32/2023-27 od 27. veljače 2026., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje se rješenje i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj Pr-32/2023-27 od 27. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom prvostupanjskog suda riješeno je:

„I Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari kao nepravovremena u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

»1. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja nije prestao, te je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslao s danom 10.07.2023. godine.«“

1.1. Istom odlukom presuđeno je:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

»2. Utvrđuje se da je radni odnos između tužitelja i tuženika raskinut dana 08.08.2023. godine.

3. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 2.498,00 (dvijetisućečetristodevedesetosam) eura neto na tekući račun tužitelja koji se vodi kod

Addiko banke i to kako slijedi:

- 427,37 (četristodvadesetsedam eura i tridesetsedam centi) eura neto, razliku plaće za mjesec srpanj 2023.;

- najmanje tri plaće na ime nastale štete kako propisuje članak 125. stavak 1. Zakona o radu i to 1.720,11 (tisućusedamstodvedeset eura i jedanaest centi) eura neto;

- naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (4 tjedna) u visini jedne mjesečne plaće odnosno razlike iznosa od 350,52 (tristopedeset eura i pedesetdva centa) eura, te je tuženik za sve isplate dužan obračunati i uplatiti doprinose iz i na plaću kako to propisuje zakon.«.

II Nalaže se tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženiku Tribje j.d.o.o. iz [adresa], OIB: 15067203666, naknadi troškove postupka u iznosu od 497,71 (četristodevedesetsedam eura i sedamdesetjednog centa) eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ovog rješenja 31. srpnja 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posl jednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tuženik odbija s razlikom zatraženog parničnog troška u iznosu od 1.252,29 (tisućudvjestopedesetdva eura i dvadesetdevet centi) eura kao neosnovanom.“

2. Pravovremene i dopuštene žalbe protiv navedene odluke podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj u žalbi, u bitnome, navodi da tuženik nije dokazao da je u vrijeme odjave tužitelja postojao ili da mu je bio uručen otkaz ugovora o radu sukladno članku 120. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023.; dalje: ZR), a odjava s osiguranja za koju je tužitelj saznao 5. kolovoza 2023. da ne može zamijeniti izvanredni otkaz ugovora o radu. Predlaže preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda.

2.2. Tuženik žalbom pobija rješenje o troškovima postupka sadržano u toč. II. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je riječ o procjenjivom predmetu pa mu je trebalo priznati nagradu za svaku poduzetu radnju. Predlaže preinačiti odluku i priznati mu zahtijevane troškove u cijelosti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Sa žalbama je postupljeno prema članku 359. stavka 1. u vezi s člankom 381. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

– ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP).

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Predmet spora je utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i nalog tuženiku da tužitelja vrati na posao, da su utvrdi sudski raskid ugovora o radu s danom 8. kolovoza 2023. te da se tuženiku naloži isplata novčanog iznosa od 2.498,00 eura, od čega 427,37 eura neto po osnovi razlike plaće za mjesec srpanj 2023., 1.720,11 eura neto na ime nastale štete kako propisuje članak 125. stavak 1. ZR-a i 350,52 eura neto po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor (4 tjedna), kao i da mu tuženik na sve isplate obračuna i uplati doprinose iz i na plaću kako to propisuje zakon.

7. Ispitavši pobijanu odluku u granicama razloga određenih u žalbama, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

8. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Sud prvog stupnja je na temelju članka 282. ZPP-a odbacio tužbu za utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na posao s danom 10. srpnja 2023., s obrazloženjem da nije pravovremeno zatražena sudska zaštita sukladno članku 133. stavku 2. ZR-a.

10. Prvostupanjski sud odluku u tom dijelu temelji na utvrđenju:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme s početkom od 18. siječnja 2023. te zatim na neodređeno vrijeme od 18. travnja 2023., na radnom mjestu kuhara,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. srpnja 2023. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede radnog odnosa , jer je 7. srpnja 2023. inicirao incident odnosno tučnjavu na radnom mjestu tako što je s nožem u ruci fizički napao kolegu uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da je na Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. srpnja 2023. rukom napisano da je radnik odbio potpisati odluku,

- da je tužitelj 1. kolovoza 2023. saznao da je odjavljen s mirovinskog osiguranja s danom 10. srpnja 2023. pa da je već tada imao saznanje da mu je radni odnos prestao, s obzirom na to da iz iskaza svjedoka VP proizlazi kako je tužitelj i ranije mijenjao poslove tako da tužitelju nije moglo biti nepoznato da je odjava s mirovinskog osiguranja vezana uz prestanak radnog odnosa,

- da je tužitelju 2. kolovoza 2023. počeo teći petnaestodnevni rok iz članka 133. stavka 1. ZR-a od saznanja za povredu prava unutar kojega može zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, a istekao je 16. kolovoza 2023.,

- da je tužitelj, kao radnik, 6. kolovoza 2023. uputio tuženiku, kao poslodavcu zahtjev za zaštitu prava od 5. kolovoza 2023. u kome navodi da je bio privremeno nesposoban za rad u vremenskom razdoblju od 8. srpnja 2023. do 4. kolovoza 2023. te da je 5. kolovoza 2023., kada je žalio predati doznake za bolovanje, od strane tuženika dobio obavijest da je odjavljen kao radnik s danom 10. srpnja 2023., a o čemu nije obaviješten niti usmeno niti pismeno, a otkaz da mu se ne može uručiti tijekom bolovanja već tek nakon povratka na posao te stoga smatra kako je još uvijek zaposlen jer mu ugovor o radu nije prestao otkazom,

- da je 6. kolovoza 2023. započeo teći rok od 15 dana unutar kojega je poslodavac mogao odlučiti o radnikovom zahtjevu za zaštitu prava, a isti rok za poslodavca završava dana 21. kolovoza 2023.,

- da je 5. rujna 2023. započeo teći rok od 15 dana unutar kojega radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a koji rok je istekao 20. rujna 2023.,

- da je stoga tužba od 7. studenoga 2023. podnesena izvan roka koji je člankom 133. ZR-a propisan za ostvarenje sudske zaštita prava iz radnog odnosa, slijedom čega sud tuženikov prigovor prekluzije da je sudska zaštita prava iz radnog odnosa zatražena izvan zakonom propisanog roka ocjenjuje osnovan im.

10.1. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 8. kolovoza 2023. prema članku 125. stavku 1. ZR-a jer se takav zahtjev može podnijeti samo u slučaju ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, dok u postupku nije utvrđeno da otkaz poslodavca nije dopušten, jer je tužba u tom dijelu odbačena kao nepravovremena. Iz istog razloga odbijen je i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 1.720,11 eura neto.

10.2. Odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za mjesec srpanj u iznosu od 427,37 eura, jer je na temelju iskaza tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika HP i svjedoka VP utvrđeno da je dobio plaću do dana odjave 10. srpnja 2023.

10.3. Tužbeni zahtjev za isplatu neiskorištenog godišnjeg odmora od četiri tjedna u visini od 350,52 eura neto odbijen je kao neosnovan na temelju članka 82. u vezi s člankom 78 ZR-a, jer tužitelj, kao radnik, nema šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod tuženika, kao poslodavca, kako je to propisano u članku 77. stavku 3. ZR- a pa mu ne pripada pravo na puni godišnji odmor od četiri tjedna što bi iznosilo 20 radnih dana, već mu pripada pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora po članku 78. ZR-a odnosno na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora iz članka 77. ZR-a za svaki mjesec trajanja radnog odnosa, a što bi konkretno za pet mjeseci trajanja radnog odnosa iznosilo 10 radnih dana odnosno 80 radnih sati što daje novčani iznos od 222,85 neto, a koji iznos je tužitelju i isplaćen 7. studenoga 2023.

11. Prema odredbi članka 133. stavka 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

11.1. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da za početak tijeka roka iz članka 133. stavka 1. i 2. ZR-a nije odlučno kada je tužitelju uručena odluka o otkazu ugovora o radu, već kada je tužitelj saznao za povredu prava iz radnog odnosa, u konkretnom slučaju kada je tužitelj saznao za prestanak radnog odnosa odnosno odjavu s mirovinskog osiguranja. S obzirom na to da je tužitelj za povredu prava iz radnog odnosa saznao početkom kolovoza 2023. (neovisno o tome je li to bilo 1. kolovoza 2023. kako to sud utvrđuje u pobijanoj odluci ili pak 5. kolovoza 2023. kako priznaje sam tužitelj) evidentno je da je tužba koju je radi zaštite prava iz radnog odnosa podnio 7. studenoga 2023. nepravovremena.

11.2. Proizlazi stoga da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku kada je tužbu tužitelja za utvrđenje da mu radni odnos nije prestao i za vraćanje na rad odbacio kao nepravovremenu pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijano rješenje, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a.

12. Odluka o odbijanju novčanog zahtjeva u pretežitom je dijelu posljedica odbacivanja tužbe, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za godišnji odmor, a žalbom u tom dijelu nije niti određeno osporena pa je u ovom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

13. Odluku o parničnim troškovima je sud prvog stupnja donio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022.; dalje: Tarifa) te je tuženiku priznao jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova, što iznosi 3.000,00 kuna / 398,17 eura uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 99,54 eura po Tbr.42. Tarife, ukupno 497,71 euro, dok je za razliku u iznosu od 1.252,29 eura zahtjev tuženika odbio kao neosnovanom.

13.1. U konkretnom slučaju tužitelj je na temelju iste činjenične osnove (otkaza ugovora o radu) prema tuženiku podnio više zahtjeva koji su prvenstveno vezani uz ocjenu suda je li sudska zaštita zatražena pravovremeno.

13.2. Člankom 37. stavkom 1. ZPP-a je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

13.3. Prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova između ostalog i u sporovima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife.

13.4. S obzirom na to da su se u ovoj parnici izvodili dokazi na okolnost pravovremenosti sudske zaštite, dok se nisu izvodili posebni dokazi radi utvrđenja visine naknade plaće, zahtjeva za naknadu štete i razlike naknade za godišnji odmor, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je tuženiku odmjerio samo jednokratnu nagradu prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanoga u rješenju broj: Rev-408/2024-2 od 29. svibnja 2024.

13.5. Stoga je odbijanjem žalbe tuženika potvrđena odluka o parničnim troškovima sadržana u pobijanoj odluci, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a.

14. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Puli 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus