REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-660/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Draženke Ilak i Mirjane Šebalj Meglajec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Zrinki Prilić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama od 2. lipnja 2026., poslovni broj: P-595/2025-15, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ... kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama od 2. lipnja 2026., poslovni broj: P- 595/2025-15.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, [broj] sklopljenog 19. travnja 2005. između tužiteljice ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tužene ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženoj naknadu u visini od 2,50% od iznosa kredita, a koji glasi: „NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.(…).“.

II. Nalaže se tuženoj ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužiteljici ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 611,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2005. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 664,81 EUR sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 138,27 EUR.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/03, koje je primijenio na to činjenično stanje, te u pogledu stava prvostupanjskog suda, da je tužitelj kao potrošač morao biti upoznat koji se točno troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kredita, navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti, a to prije svega da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ugovora, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, da je predmetno ograničenje uvedeno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj; 143/2013) i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena, predviđena i naknada za obradu kredita, pa da je hrvatsko zakonodavstvo samo formaliziralo ono što se već godina ugovaralo u ugovorima o kreditu.

2.2. Osim toga, navodi da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da ne provodi test nepoštenosti, pa da je u tom dijelu počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

2.3. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je na pogrešan način tumačio smisao i doseg odredbi ZZP-a, koje se imaju primijeniti na konkretna slučaj, odnosno da nije cijenio te odredbe u duhu prava EU i relevantne prakse Suda EU, koja je primjenjiva na ovakve slučajeve.

2.4. Tuženik ustraje u istaknutom prigovoru zastare a osporava i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20).

2.5. Zaključno predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna, te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama.

5. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužiteljica tužbom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 19. travnja 2005., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom se tužiteljica obvezala na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, obračunate s datumom ugovora, te da se naloži tuženiku da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužiteljici iznos od 611,57 eura sa zateznim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit za zatvaranje obveza u iznosu od 38.927,00 CHF, te da je odredbom članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% na iznos kredita i da je tužiteljica po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženiku iznos od 611,57 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužiteljica pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice te na temelju materijalne dokumentacije, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretno troškove podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva, kao i da je predmetna odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj, pa je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili neprihvaćanja postavljenih uvjeta, odnosno nametnutih obveza, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada pa da se po prirodi stvari o ovoj naknadi nije moglo pregovarati, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava i da je stoga ništetna, zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 dalje ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazao da se o naknadi pregovaralo s tužiteljicom, pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 10. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 2,50% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužiteljici što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužiteljica financijski oštećena što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora nepoštena, a time i ništetna, pa žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužiteljica, kao potrošač, nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženik u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 611,57 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom. Pri tome valja imati u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su- IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženik prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07 nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/07 ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužiteljica isplatila tuženiku naknadu iz članka 10. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Žalbeni navodi tuženika da je tužiteljici neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20), nisu osnovani jer se isti Zakon primjenjuje samo u ovršnim i stečajnim postupcima.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Tuženik odluku o troškovima postupka žalbom posebno i ne osporava, a ovaj drugostupanjski sud, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, na pravilnost odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

19. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

20. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe .

Slavonski Brod, 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić