REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-705/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović- Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Šebalj Meglajec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tužene ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Đakovu, od 15. lipnja 2026., poslovni broj: P-389/2025-9, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene ... [adresa] djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Đakovu, od

15. lipnja 2026., poslovni broj: P-389/2025-9:

1. potvrđuje u točkama I. i II. izreke,

2. preinačuje u točki III. izreke (troškovi postupka) tako da se nalaže tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 321,07 eura, umjesto iznosa od 339,82 eura.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9013961066 sklopljenog dana 28. srpnja 2008. između tužitelja MC i tuženika ..., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,65% (jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku ..., [osobni identifikacijski broj], tužitelju MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 202,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. srpnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje 2 Poslovni broj: P-389/2025-9 banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 339,82 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/24; dalje ZPP), smatrajući da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je proturječna sama sebi i razlozima presude. Navodi da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge zašto i kako smatra da navedena odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te ujedno ukazuje i na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima i o zabrani manjeg značaja, kao i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024.

2.2. Dalje navodi da prvostupanjski sud nije izvršio uvid u dostavljena pravna mišljenja koja se odnose na utjecaj zastare i pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda i da iz toga proizlazi da se prvostupanjski sud nije očitovao o svim činjenicama važnim za sporna pitanja u ovom predmetu. Smatra da je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda u odnosu na nastupanje zastare u izravnoj suprotnosti s odredbama članak 215. stavka 1. i članka 1111. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima pa da shvaćanje da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od utvrđenja ništetnosti u potpunosti negira postojeće zakonsko uređenje. Ističe da navedene okolnosti prvostupanjski sud nije obrazložio, kao niti Opće uvjete poslovanja tuženice, koji se moraju smatrati dijelom ugovornih odredaba i koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka te da je tužiteljica pristala na primjenu Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kredita provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditnom odnosu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita, a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Ujedno navodi da naknada za obradu kredita podrazumijeva sve troškove razmatranja zajma, odobravanja ili obrade kredita, kao i druge slične troškove povezane s poslovima kreditorima, koji su nastali zbog odobravanja kredita pa da je njezin iznos, oblik i dan plaćanja već preciziran u ugovoru. Pri tome se poziva na predmete Suda EU: C-39/24 i C-699/23, ističući da predmetna odredba ugovora zadovoljava sva tri uvjeta za utvrđenje poštenosti i da tuženica, sukladno navedenim odlukama Suda EU, nije bila dužna specificirati usluge za koje se naknada plaća niti trošak svake od tih usluga.

2.3. Osim toga, tuženica osporava da bi izostanak pregovora o ugovornoj naknadi bio dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, navodi da se ulazne naknade naplaćuju odmah prilikom isplate kredita pa da nema govora o znatnoj neravnoteži, kao niti o ekonomskoj neizvjesnosti za korisnika kredita.

2.4. U odnosu na odbijeni prigovor zastare ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024., navodi da tužitelj u općem zastarnom roku nije niti pokušao ostvariti svoje pravo, a pasivnost tužitelja nipošto ne bi smjela pasti na teret tuženice, osporava odluku o tijeku zakonske zatezne kamate smatrajući da je ista suprotna stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koji se poziva prvostupanjski sud i da kamata može teći tek po dospjelosti obveze, dakle u ovom slučaju najranije od dana pravomoćnosti sudske odluke.

2.5. Zaključno u žalbi osporava i odluku o troškovima postupka, posebno trošak pristupa na ročište za objavu presude smatrajući da isti nije bio nužan. Osporava i pravo tužitelja na trošak sudske pristojbe u punom iznosu jer je tužba podnesena putem informacijskog sustava. U svakom slučaju navodi kako prvostupanjski sud nije ispravno zbrojio troškove koje je priznao. Naime, pravilnim zbrojem iznosa 281,25 eura + 26,55 eura na ime pristojbe za tužbu + 13,27 eura na ime pristojbe za presudu dobije se iznos od 321,07 eura, a ne 339,82 eura kako to navodi prvostupanjski sud

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. dalje ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP- a, ovaj sud je utvrdio da takve bitne povrede nisu počinjene. Presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9013961066 od 28. srpnja 2008., zaključenog između parničnih stranaka, kojom se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65% od iznosa kredita, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 202,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate 29. srpnja 2008. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, nenamjenski kredit, u iznosu od 12.800,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 10 godina, te da je odredbom članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,65% od iznosa kredita i da je tužitelju predmetna naknada naplaćena 29. srpnja 2008., u iznosu od 211,20 eura.

7.1. U predmetu je sporno je li odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja.

8. Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza tužitelja i materijalnih dokaza, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s tuženicom u svezi naknade za obradu kredita nije mogao pregovarati, da je tuženica bila dužna tužitelju pružiti potpune informacije na temelju kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, kako bi nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, što bi bilo moguće isključivo da je tuženica tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojima se sporna odredba čini suštinski razumljivom, međutim da to tuženica nije učinila, jer je prema iskazu tužitelja istoj predan unaprijed sastavljen ugovor, koji je tužitelj mogao potpisati ili ne realizirati kredit.

8.1. Dalje prvostupanjski sud zaključuje da je plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,65% od iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da je predmetna odredba transparentna u smislu članka 100. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07; dalje ZZP), s obzirom da je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena, odnosno da se ocjena razumljivosti ne svodi samo na ocjenu je li tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice sporne odredbe jer razumljivost odredbe podrazumijeva između ostalog i definiranje što je svrha navedene jednokratne naknade, odnosno na koje usluge i troškove se ista odnosi, kao i zašto je određena baš u visini 1,65% od iznosa kredita, o čemu ugovor ne sadrži bilo kakve podatke odnosno parametre, pa je očito da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.2. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te utvrđuje da zastara počinje teći od dana donošenja presude kojom je utvrđena ništetnost, a zakonska zatezna kamata na iznos naknade za obradu kredita od dana naplate kao dana stjecanja, s obzirom da je tuženica kao stjecateljica nepoštena.

8.3. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 339,82 eura.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a, dokazala da je o ulaznoj naknadi pregovarala s tužiteljem. Prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

11. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebno u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,00% iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovom naknadom. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela što predstavlja naknada za obradu kredita te nije tužiteljici omogućila pregovaranje o predmetnoj odredbi niti joj je dala obavijesti koje bi svrhu naknade za obradu kredita učinile razumljivom. Osim toga tuženica kao banka nije dokazala kakve je stvarne troškove imala zbog sklopljenog ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja predmetnog Ugovora.

12. Kako je banka dužna u samom Ugovoru ili kroz predugovorne informacije jasno i transparentno predočiti koje konkretno stvarne usluge i troškove predmetna ulazna naknada pokriva, to nije od značaja pozivanje tuženice na Opće uvjete poslovanja banke bez da je potrošaču omogućila jasan i potpun uvida u stvarnu uslugu koja se za taj iznos daje.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom), treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iako je sporna odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati niti je tužitelju objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024- 2 od 23. listopada 2024., što konačno znači da je predmetna odredba ništetna u smislu članak 102. stavka 1. ZZP-a. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženice neosnovane.

15. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita i da je u pitanju ništetna ugovorna odredba, tuženica je u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 202,27 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna.

16. Prvostupanjski sud je, osim navedenog, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja."

16.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

17. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 12.3 Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

18.1. Suprotno navodima žalbe, tužitelj je platio polovinu pristojbe na tužbu, u iznosu od 26,55 eura, ali prema vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi bila naznačena, koliko joj je prvostupanjski sud priznao dok bi puni iznos pristojbe, koju bi tužitelj bio dužan platiti prema vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi iznosila 53,09 eura.

18.2. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je, u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a, dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka, pa je stoga u situaciji kada je punomoćnik tužitelja na ročište za objavu presude i pristupio (strana 100. spisa) prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava, sukladno Tbr. 9 točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023) priznao ovaj trošak.

18.3. Pravilno međutim tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio troškove. Naime, prvostupanjski sud osnovanim je smatrao slijedeće troškove: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife) trošak sastava obrazloženog podneska od 13. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 točka 1. tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima od 12. svibnja 2026. i 8. lipnja 2026. u iznosu od po 50,00 eura svako (Tbr. 9 točka 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9 točka 3. Tarife) što ukupno iznosi 225,00 eura, odnosno sa pripadajućim PDV-om od 25% trošak iznosi 281,25 eura, kako je to pravilno obračunao prvostupanjski sud. Navedenom trošku dodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura, pa zbroj navedenog troška iznosi 321,07 eura, a ne 339,82 eura kako je to pogrešno zbrojio prvostupanjski sud, zbog čega je odluku o trošku valjalo preinačiti sukladno članku 380. točki 3. ZPP-a.

19. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka.

20. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić