REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-891/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja GK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 , kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja OK, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Šarlija Čorić, odvjetnice u Zagrebu, 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. sklopljenog između tužitelja GK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

- u čl. 12.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 2,65% (slovima: dva cijelih šezdeset i pet posto) od iznosa kredita..''

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., nadoknaditi tužitelju GK troškove postupka u iznosu 1.136,55 EUR (tisućustotridesetšest eura i pedesetpet eurocenti) sa zateznim kamatama od 28. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 14. kolovoza 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9014022298, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 2.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Poziva se na praksu VSRH Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. kao i suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C- 84/19, C-222/19 i C-252/19. Predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl.12.3.

Ugovora te traži troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Navodi da visina naplaćene naknade koju bi tužitelj potraživao natrag u slučaju da se pobijana odredba utvrdi ništetnom je 50,57 EUR pa je stoga vrijednost predmeta spora od 1.400,00 EUR-a previsoko naznačena i očito utječe i na vrstu spora kao i na sudske troškove pa predlaže odrediti vrijednost predmeta spora u visini iznosa navedene naknade. Osporava pravni interes tužitelju tražiti utvrđenje spornih ugovornih odredbi ništetnim. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP -a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ o potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite. Ovo osobito iz razloga što je u ovom predmetu riječ o nenamjenskom kreditu, dakle kreditu čiju namjenu ne znamo te tužitelj nije dokazao da je isti podignut u potrošačke svrhe. Stoga se poziva tužitelj na dostavu dokaza kojim dokazuje da su sredstva iz kredita potrošena za potrošačke potrebe. Ističe prigovor zastare. Navodi da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. U konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja su bile jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporne odredbe mogle utvrditi ništetnim. Dodatno, nije sporna odredba članka 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tužitelj je potpisom ugovora o kreditu broj: 9021232823 u odredbi točke 2. Ugovora jasno potvrdio da se ukupan trošak kredita sastoji između ostalog, i sada sporne naknade za obradu, a koja mu je uredno bila prikazana u otplatnoj tablici koja je činila sastavni dio ugovora o kreditu i na koju je svjesno pristao. Dakle, ne može se tužitelj pozivati na to da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice kad se radi o naknadi koja je utvrđena u fiksnom iznosu i plaća se odmah prilikom isplate kredita. Osporava potrošački status tužitelju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. (list 5-8 spisa) te je saslušan tužitelj (list 155-156 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nepoštenim/ništetnom odredbe čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008., sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) od 2,65 % od ugovorenog iznosa kredita.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008., u kojem je u čl. 12.3. ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) od 2,65 % od ugovorenog iznosa kredita od ugovorenog iznosa kredita.

8. Sporan je pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnim sporne odredbe, osnova zahtjeva dakle valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari.

9. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP-a određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Polazeći od navedenog, budući da je tužitelj ugovorna strana Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. u kojem se nalazi sporna odredba čiju valjanost osporava u ovom postupku, sud ocjenjuje da tužitelj ima pravni interes u ovoj parnici tražiti utvrđenje ništetnosti sporne odredbe (tako i VSRH Rev 1051/2022 od 27. rujna 2023.) odnosno isti je svakako zainteresirana osoba, u smislu čl. 327. ZOO-a. Također, neosnovan je prigovor zastare jer pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO-a (tužitelj uz deklaratorni zahtjev nije postavio kondemnatorni).

10. Čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. utvrđeno je da je tužitelj kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor, dakle niti kao vlasnik obrta niti kao nositelj samostalne djelatnosti. U čl. 1. ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 2.000,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 12.3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) od 2,65 % od ugovorenog iznosa kredita.

10.1. Tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi da je sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu sa tuženikom te da je sredstva potrošio za svoje osobne potrebe, hranu, stanovanje i slično. Prilikom pregovora u vezi sklapanja predmetnog ugovora imao je dojam da ne može pregovarati u vezi pojedinih odredbi. Djelatnik u banci nije ga posebno upozorio na odredbu ugovora prema kojoj bi bio dužan platiti tzv. ulaznu naknadu. Sredstva ostvarena ugovorom o kreditu su mu isplaćena te je ugovor u cijelosti otplatio pa tako i predmetnu ulaznu naknadu. Prilikom sklapanja navedenog ugovora o kreditu nije imao otvoreni obrt niti trgovačko društvo.

10.2. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim i iskrenim, sud izvodi zaključak da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije skrenuta pažnja na spornu odredbu ( čl. 12.3.) ni koje obveze iz iste proizlaze, a kamoli da mu je pojašnjeno o kakvim se to troškovima radi. Radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu, a tužitelj nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi pa tako ni u vezi sporne odredbe. Iz ovog se dalje zaključuje da tužitelju nije posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita odnosno nije mu jasno i transparentno predočeno od čega se (struktura) naknada sastoji i koje troškove/usluge pokriva, dakle nije mu razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.). Ovo potonje, sud je utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 96. ZZP/07) da se o spornoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.) što tuženik tijekom postupka, osim saslušanjem tužitelja, nije dokazivao Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

10.3. Polazeći od navedenog, izvodi se zaključak da je tužitelj sklopio navedeni ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, u spornom ugovoru tužitelj je nastupao kao potrošač, a tuženik kao trgovac, sve sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, dakle u konkretnom slučaju radi se o potrošačkom ugovoru.

10.4. Nadalje, prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je da je ista ništetna, sukladno čl.102. ZZP/07.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 od 3. rujna 2020., ECLI EU:C:2020:631 i C-224/19 od 16. srpnja 2020., ECLI EU:C:2020:578, zauzeo shvaćanje da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.1. Tumačenjem mjerodavnih odredbi navedene Direktive, Sud Europske unije u presudi C-620/17 od 3. listopada 2019., ECLI:EU:C:2019:820, zauzeo je daljnje shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

12.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega , međutim nije nužno da su sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita specificirano navedene. Kod provođenja testa poštenosti dovoljno je preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.2. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Sporna odredba sadržana je u samom ugovoru o kreditu što ukazuje da je tužitelj mogao izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvati li takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Pojednostavljeno rečeno, ugovorna odredba o naknadama ispunjava zahtjev transparentnosti ako prosječni potrošač može na temelju jasnih i razumljivih riječi shvatiti ekonomske posljedice tog troška , dakle potrošač mora unaprijed znati koliko će ga te naknade koštati . Iz okolnosti konkretnog slučaja, polazeći od gornjeg utvrđenja, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13.3. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.4. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Polazeći od gore navedenog, dakle da se o spornoj odredbi Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. nije posebno pregovaralo, da je sadržaj istog unaprijed pripremio tuženik, da tužitelj (potrošač) kao korisnik kredita nije imao objektivnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe niti mu je pružena mogućnost njenog ne/prihvaćanja niti je mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina iste, da tuženik (banka) nije posebno objašnjavao tužitelju zašto je visina naknade vezana za iznos kredita odnosno jasno i transparentno predočio od čega se (struktura) naknada sastoji i koje troškove/usluge pokriva, sud ocjenjuje da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja (tuženik nije postupao u dobroj vjeri) i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, slijedom čega je sporna odredba nepoštena (tako i VSRH Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

14.1. Budući da je ugovorna odredba iz čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9014022298 od 14. kolovoza 2008. kojom je ugovorena jednokratna naknada (tzv. ulazna naknada) u visini od 2,65% od ugovorenog iznosa kredita nepoštena ista je ništetna, sukladno čl. 102. ZZP/07.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke presude.

16. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio isključivo deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i naznačio VPS u iznosu od 1.400,00 EUR. Po prigovoru tuženika sud je na ročištu od 18. svibnja 2026. odredio VPS u naznačenom iznosu. Naime, ZPP ne sadrži posebne odredbe o vrijednosti predmeta spora u slučaju kada je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovora odnosno pojedine odredbe . Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 , 51/23) u čl. 25. propisuje da kada se vrijednost predmeta spora ne može utvrditi prema posebnim propisima i prema odredbama toga zakona, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos od 1.327,22 eura. Analognom primjenom navedene odredbe ocijenjeno je da je tužitelj pravilno postavio VPS (tako i ŽS Velika Gorica Gž-336/2021 od 18. siječnja 2023.).

17. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 1.400,00 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

18. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, podneska od 22. ožujka 2026. (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 18. svibnja 2026. i 7. srpnja 2026. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 200,00 EUR što ukupno iznosi 800,00 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 1.000,00 EUR.

19. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu uz plaćenom iznosu od 26,55 EUR i prvostupanjsku presudu u iznosu od 110,00 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 50/2026), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 1.136,55 EUR. O trošku pristupa na ročište za objavu nije odlučeno jer nije poznato hoće li isti nastati.

20. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. kolovoza 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu;

- tuženiku po pun.