24 P-628/2026

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81, Šibenik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB. 94942865620, zastupan po punomoćniku Bori Ercegu, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, 28. kolovoza 2026. godine

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.361,36 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje na iznos od:

- 3,83 EUR teku od 1. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- 7,38 EUR teku od 1. travnja 2008. godine pa do isplate,

- 0,57 EUR teku od 1. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- 22,03 EUR teku od 3. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 5,58 EUR teku od 1. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 23,34 EUR teku od 2. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 25,63 EUR teku od 2. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 26,73 EUR teku od 2. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 23,65 EUR teku od 1. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 23,37 EUR teku od 2. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 19,12 EUR teku od 1. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 15,20 EUR teku od 1. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 16,46 EUR teku od 1. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 19,42 EUR teku od 1. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 18,18 EUR teku od 1. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 16,59 EUR teku od 2. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 20,24 EUR teku od 1. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 23,97 EUR teku od 1. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 27,76 EUR teku od 1. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 26,91 EUR teku od 1. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 33,48 EUR teku od 1. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 31,87 EUR teku od 3. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 35,05 EUR teku od 1. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 54,11 EUR teku od 1. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 49,44 EUR teku od 2. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 65,05 EUR teku od 1. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 56,57 EUR teku od 1. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 50,02 EUR teku od 2. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 68,09 EUR teku od 1. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 80,02 EUR teku od 3. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 71,32 EUR teku od 1. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 72,51 EUR teku od 1. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 66,89 EUR teku od 1. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 68,97 EUR teku od 2. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 88,54 EUR teku od 1. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 92,08 EUR teku od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 113,73 EUR teku od 1. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 105,30 EUR teku od 1. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 92,36 EUR teku od 1. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 92,08 EUR teku od 2. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 90,46 EUR teku od 1. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 94,74 EUR teku od 2. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 99,21 EUR teku od 1. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 99,34 EUR teku od 1. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 97,06 EUR teku od 2. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 98,24 EUR teku od 2. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 99,62 EUR teku od 1. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 98,16 EUR teku od 2. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 98,29 EUR teku od 1. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- 97,00 EUR teku od 1. rujna 2012. godine pa do isplate,

- 93,73 EUR teku od 1. listopada 2012. godine pa do isplate,

- 96,96 EUR teku od 2. studenog 2012. godine pa do isplate,

- 98,34 EUR teku od 1. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- 97,67 EUR teku od 2. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- 91,03 EUR teku od 1. veljače 2013. godine pa do isplate,

- 95,27 EUR teku od 1. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- 96,24 EUR teku od 2. travnja 2013. godine pa do isplate,

- 94,27 EUR teku od 2. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- 88,97 EUR teku od 1. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- 86,72 EUR teku od 1. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- 89,34 EUR teku od 1. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- 90,82 EUR teku od 2. rujna 2013. godine pa do isplate,

- 95,63 EUR teku od 1. listopada 2013. godine pa do isplate,

- 1.420,80 EUR teku od 14. listopada 2013. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 200,00 Eura u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. dana 28. kolovoza 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i Volksbank d.d. Zagreb(pravni prednik tuženika) sklopili Ugovor o kreditu br. 214595 dana 14. veljače 2008. godine, a kojim pravnim poslom je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 28.679,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te kao dokaz priložio Ugovor o kreditu br. 214595dana 14. veljače 2008. godine.

1.1.Tužitelj navodi kako u fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre, te metodu za izračun parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa.

1.2. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka), u odnosu na koje tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti.

1.3. Pritom da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu ništetne su ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa nadalje.

1.4. Naime, valutna klauzula CHF da nije isto što i valutna klauzula EUR. Valuta EUR i valuta HRK da su u jakoj međusobnoj vezi jer HNB štiti tečaj valute HRK u odnosu na valutu EUR dok valuta CHF slobodno fluktuira na međunarodnom financijskom tržištu. Valuta CHF da je tzv. „valuta utočišta“, dakle sigurna valuta za ulagače, u ovom slučaju banke, budući da se za vrijeme svjetske financijske krize ili prilikom promjena na svjetskom tržištu kapitala trguje valutom CHF na način da se radi velike trgovine tom valutom, odnosno pretvaranjem kapitala iz drugih valuta u valutu CHF, njegova vrijednost uvelike povećava (valuta jača).

1.5. Banke da su znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti, ali budući da su banke u kontekstu davatelja kredita zapravo „ulagači“ za razliku od potrošača kao korisnika kredita, banka da je zapravo rizik prebacila na potrošače, u ovom slučaju tužitelja.

1.6. Navedeno da utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine kada navodi: „da su banke potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta da su razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. To što su se i banke, kako tvrde, zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore sa valutnom klauzulom u švicarskim francima da ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, one su znale za taj rizik, a što je u ovom slučaju najbitnije, taj rizik da su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali. CHF je specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti.

1.7. No, za drugu ugovornu stranu, ovdje potrošača, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik.“

1.8. Dakle, Vrhovni sud da je u citiranoj odluci objasnio razliku između valute CHF, te valuta EUR i HRK kao i odnos tih valuta, pa da je u cijelosti neosnovano izjednačavati valutnu klauzulu u redovnom poslovanju u Republici Hrvatskoj sa opisanim postupanjem banaka koje se odnosu na valutu CHF. Naime, opisano postupanje banaka da je utvrđeno nepoštenim i nesavjesnim i poduzeto je u cilju oštećenja potrošača bez da su isti na jasan i nedvojben način upoznati s rizicima opisanog postupanja.

1.9. Glede svega ranije navedenog, da su zauzeti jasni i nedvojbeni stavovi sudova, kako slijedi: Trgovački sud u Zagrebu je dana 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj 26 P-1401/2012, a kojom presudom da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne.

1.10. Opisane povrede od strane tuženika da su vršene na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

1.11. Navedena odluka da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 16. srpnja 2014. godine kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14, od dana 9. travnja 2015. godine.

1.12.U međuvremenu da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik.

1.13. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 605/2015 od 13. prosinca 2016. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tuženika te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da su banke, dakle i ovdje tuženik, "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo" (t. I. 1. izreke drugostupanjske presude.

1.14. Nadalje, tužitelj navodi da je Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. odbačena revizija tuženika i potvrđeno da su banke, dakle i ovdje naznačeni tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

1.15. Posebice se ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 03. veljače 2021. godine donio odluku, poslovni broj U-III-4150-2019 kojom je odbio Ustavnu tužbu tuženika u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od dana 3. rujna 2019. godine, a čime je potvrdio u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske istaknuta u ovoj pravnoj stvari.

1.16. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je razvidno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak CHF nepoštena i ništetna.

1.17. Slijedom svega do sada navedenog, tužitelj da je ovlašten na povrat preplaćenog iznosa koji se odlikuje u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.18. Tužitelj ističe da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti koji se odnose na mehanizam valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da je tuženik postupao protivno navedenom, opisano postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

1.19. Tužitelj da se obratio tuženiku osobno u poslovnici banke, te zatražio dostavu cjelokupne relevantne dokumentacije koji se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te je od tuženika ishodio sljedeće isprave: Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, početni otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od dana početka otplate kredita do danas.

1.20. Temeljem od strane tuženika dostavljenih isprava, tužitelj je sačinio izvansudsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Jurici Dobriniću iz Makarske, Stjepana Radića 7A. U svome Nalazu i mišljenju vještak je naveo da, budući da su u ugovorima potrošača, prema ranije navedenim odlukama sudova promjene valute tečaja CHF proglašene ništetnim, tuženik je obvezan izvršiti povrat izračunatih preplaćenih iznosa po osnovi pretplate tečajne razlike. U slučaju ovog kredita razlika preplata razlike tečaja valute CHF do dana 30. rujna 2014. godine iznosi 34.672,00 kuna.

1.21. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese odluku kao u izreci.

2. Tuženiku je 27. travnja 2026. godine dostavljena tužba s prilozima i pozivom na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na zakonske posljedice ukoliko ne podnese odgovor na tužbu i ako bude udovoljeno uvjetima iz članka 331.b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/15, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).

2. Kako tuženik u određenom roku (a niti kasnije do današnjeg dana) nije podnio odgovor na tužbu, a tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu su mu uredno dostavljeni, te s obzirom na to da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, time da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, odnosno da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da ponese odgovor na tužbu, to je temeljem čl. 331.b.st.1. ZPP-a valjalo donijeti presudu zbog ogluhe.

3. Primjenom čl. 155. ZPP-a, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi postupka za sastav tužbe prema Tbr. 7. t.1. u iznosu od 200,00 Eura, dok tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi budući je tužitelj oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj 51/2023).

Šibenik, 28. kolovoza 2026. godine

Sudac :

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, a istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- tuženiku