Broj:10.P-1961/2019-29

 

             Broj:10.P-1961/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz O., OIB, zastupane po punomoćnici S. M., odvjetnici iz O. društva M. i J. iz O., protiv tuženika P. banke Z. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku J. D., odvjetniku iz O. društva L. & P. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. siječnja 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. D., odvjetničke vježbenice u O. društvu M. i J. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika u O. društvu O. i R. iz O., nakon donošenja i objave dana 21. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d. iz Z., OIB, da tužiteljici M. R. iz O., OIB , isplati iznos od ukupno 8.268,81 eura/62.301,35 kuna[1] (slovima: osamtisućadvjestošezdesetosameuraiosamdesetjedancent/šezdesetdvijetisućetristojednakunaitridesetpetlipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

 

        na iznos od 15,08 EUR/ 113,65 kuna od 5. listopada 2008.

        na iznos od 39,79 EUR/ 299,81 kuna od 5. studenog 2008.

        na iznos od 29,11 EUR/ 219,30 kuna od 5. prosinca 2008.

        na iznos od 29,71 EUR/ 223,85 kuna od 5. siječnja 2009.

        na iznos od 55,52 EUR/ 418,28 kuna od 5. veljače 2009.

        na iznos od 59,64 EUR/ 449,38 kuna od 5. ožujka 2009.

        na iznos od 48,93 EUR/ 368,63 kuna od 5. travnja 2009.

        na iznos od 51,31 EUR/ 386,58 kuna od 5. svibnja 2009.

        na iznos od 46,63 EUR/ 351,30 kuna od 5. lipnja 2009.

        na iznos od 40,81 EUR/ 307,49 kuna od 5. srpnja 2009.

        na iznos od 40,07 EUR/ 301,89 kuna od 5. kolovoza 2009.

     na iznos od 44,07 EUR/ 332,02 kuna od 5. rujna 2009.

     na iznos od 40,99 EUR/ 308,85 kuna od 5. listopada 2009.

     na iznos od 40,04 EUR/ 301,65 kuna od 5. studenog 2009.

     na iznos od 44,72 EUR/ 336,94 kuna od 5. prosinca 2009.

     na iznos od 49,85 EUR/ 375,60 kuna od 5. siječnja 2010.

     na iznos od 57,55 EUR/ 433,58 kuna od 5. veljače 2010.

     na iznos od 56,38 EUR/ 424,82 kuna od 5. ožujka 2010.

     na iznos od 66,26 EUR/ 499,22 kuna od 5. travnja 2010.

     na iznos od 66,07 EUR/ 497,84 kuna od 5. svibnja 2010.

     na iznos od 75,64 EUR/ 569,90 kuna od 5. lipnja 2010.

     na iznos od 97,86 EUR/ 737,36 kuna od 5. srpnja 2010.

     na iznos od 84,99 EUR/ 640,38 kuna od 5. kolovoza 2010.

     na iznos od 115,88 EUR/ 873,07 kuna od 5. rujna 2010.

     na iznos od 105,38 EUR/ 794,00 kuna od 5. listopada 2010.

     na iznos od 152,74 EUR/ 1.150,84 kuna od 5. travnja 2012.

     na iznos od 155,11 EUR/ 1.168,65 kuna od 5. svibnja 2012.

     na iznos od 159,45 EUR/ 1.201,35 kuna od 5. lipnja 2012.

     na iznos od 154,93 EUR/ 1.167,31 kuna od 5. srpnja 2012.

     na iznos od 156,88 EUR/ 1.182,05 kuna od 5. kolovoza 2012.

     na iznos od 153,39 EUR/ 1.155,75 kuna od 5. rujna 2012.

     na iznos od 147,95 EUR/ 1.114,75 kuna od 5. listopada 2012.

     na iznos od 153,90 EUR/ 1.159,56 kuna od 5. studenog 2012.

     na iznos od 151,69 EUR/ 1.142,88 kuna od 5. prosinca 2012.

     na iznos od 157,13 EUR/ 1.183,89 kuna od 5. siječnja 2013.

     na iznos od 145,56 EUR/ 1.096,75 kuna od 5. veljače 2013.

     na iznos od 150,67 EUR/ 1.135,19 kuna od 5. ožujka 2013.

     na iznos od 156,40 EUR/ 1.178,37 kuna od 5. travnja 2013.

     na iznos od 151,00 EUR/ 1.137,68 kuna od 5. svibnja 2013.

     na iznos od 140,30 EUR/ 1.057,09 kuna od 5. lipnja 2013.

     na iznos od 138,25 EUR/ 1.041,66 kuna od 5. srpnja 2013.

     na iznos od 138,33 EUR/ 1.042,26 kuna od 5. kolovoza 2013.

     na iznos od 144,90 EUR/ 1.091,74 kuna od 5. rujna 2013.

     na iznos od 152,90 EUR/ 1.152,03 kuna od 5. listopada 2013.

     na iznos od 149,42 EUR/ 1.125,77 kuna od 5. studenog 2013.

     na iznos od 153,48 EUR/ 1.156,42 kuna od 5. prosinca 2013.

     na iznos od 151,00 EUR/ 1.137,72 kuna od 5. siječnja 2014.

     na iznos od 146,86 EUR/ 1.106,51 kuna od 5. veljače 2014.

     na iznos od 148,52 EUR/ 1.119,01 kuna od 5. ožujka 2014.

     na iznos od 144,66 EUR/ 1.089,95 kuna od 5. travnja 2014.

     na iznos od 144,09 EUR/ 1.085,66 kuna od 5. svibnja 2014.

     na iznos od 140,57 EUR/ 1.059,13 kuna od 5. lipnja 2014.

     na iznos od 144,13 EUR/ 1.085,97 kuna od 5. srpnja 2014.

     na iznos od 148,26 EUR/ 1.117,07 kuna od 5. kolovoza 2014.

     na iznos od 151,39 EUR/ 1.140,62 kuna od 5. rujna 2014.

     na iznos od 151,71 EUR/ 1.143,04 kuna od 5. listopada 2014.

     na iznos od 155,21 EUR/ 1.169,44 kuna od 5. studenog 2014.

     na iznos od 156,83 EUR/1.181,64 kuna od 5. prosinca 2014.

     na iznos od 156,89 EUR/ 1.182,10 kuna od 5. siječnja 2015.

     na iznos od 1762,04 EUR/ 13.276,07 kuna od 15. siječnja 2015.,

i to po stopi od 15% za razdoblje do 31. prosinca 2007., a za razdoblje od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015.m po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II/              U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od:

 2,93 EUR/22,09 kuna od 5. rujna 2006.

 2,48 EUR/18,68 kuna od 5. listopada 2006.

 0,62 EUR/4,67 kuna od 5. studenog 2006.

 0,82 EUR/6,18 kuna od 5. prosinca 2006.,

 

zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, se odbija kao neosnovan.

 

III/              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.390,45 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

IV/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelji u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom kao kreditorom, dana 26. srpnja 2006., zaključio Ugovor o kreditu broj 9011723310, u Podružnici tuženika u O., na iznos od 50.359,99 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 691,84 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Predmetni ugovor o kreditu je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Člankom 4. predmetnog ugovora utvrđeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ovog ugovora iznosila 4,15% godišnje. Kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja na način da je od 5. kolovoza 2007., iznosila 5,15% godišnje, od 5. listopada 2008., iznosila 5,90% godišnje, od 5. siječnja 2009., iznosila 5,95% godišnje, od 5. kolovoza 2009., iznosila 5,90% godišnje, od 5. travnja 2012., iznosila 5,10% godišnje, a od 5. veljače 2014., iznosila 3,23% godišnje. Ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala sukladno odlukama tuženika je kao takva nepoštena i ništetna.

Spornim ugovorom o kreditu ugovorena je i valutna klauzula vezana uz CHF, a ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom ugovoru o kreditu, je kao takva također nepoštena i ništetna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, a potvrđene presudom broj Pž-6632/2017, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom  se utvrđuje da  je između ostalih tuženik P. banka Z. d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom  kreditiranju, ugovorima  o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti  potrošača, kao  i Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik P. banka   Z. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do  31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima  koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj i tuženik su dana 10. rujna 2010., sklopili II Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su ugovorili moratorij otplate kredita, na rok od 17 mjeseci, kao i preostali rok otplate kredita od 62 mjeseca. Dodatkom je također utvrđeno da se kredit otplaćuje u preostalih 45 jednakih mjesečnih anuiteta, sukladno otplatnoj tablici uz Dodatak, da 1. anuitet dospijeva na naplatu dana 5. travnja 2012., a posljednji 5. prosinca 2015., te da anuiteti iznose 716,91 CHF. Dodatkom se utvrđuje nova glavnica kredita u iznosu od 29.307,21 CHF, i kamatna stopa na dan sklapanja Dodatka od 5,90% godišnje. Citirane presude Visokog Trgovačkog suda RH donesene su po Kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza Udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima, koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), određeno je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Odredbom članka 502. c. ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. tog zakona, za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojom nije ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, tužiteljevi mjesečni anuiteti su u razdoblju od isplate kredita do sklapanja II Dodatka ugovora o kreditu, od početnih iznosa od 3.186,91 kunu porasli na više od 4.300,00 kuna, dok su u razdoblju za koje je bila ugovorena visina anuiteta od 716,91 CHF uslijed aprecijacije tečaja CHF-a u odnosu na kunu, rasli do iznosa više od 4.700,00 kuna, pa je time tuženik, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  valutnoj klauzuli u CHF-u, za tijeka ovog ugovornog odnosa od tužitelja kroz povećanje anuiteta bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 73.000,00 kuna, a sve ovo u odnosu na početno ugovorene mjesečne anuitete koji su bili određeni prilikom sklapanja ugovora o kreditu i kasnije II Dodatka ugovora o kreditu. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznosa od 73.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama koje teku od svake pojedine uplate anuiteta, do prijevremene otplate kredita.    

 

2.               Tuženik se po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je isti pogrešno koncipiran na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. U konkretnom slučaju, stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, kao i u pogledu valutne klauzule te je tužitelj time u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta tijekom razdoblja korištenja kredita, a tužitelju su i prije samog zaključenja Ugovora o kreditu pružene sve informacije te je bio upoznat i s valutnom klauzulom i rizicima tečaja kao i promjene kamatne stope po kojem činjenice je potpuno neosnovano pozivanje tužitelja na nepoznavanje bilo kojeg segmenta predmetnog ugovornog odnosa. Ugovaranje valutne klauzule u potpunosti je zakonito, a sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima, a tuženik nije mogao predvidjeti niti svjetsku krizu koja je nastupila, niti izvanredni porast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je sklapanjem predmetnog ugovora pristao i na promjenjivu kamatnu stopu, a Zakon o zaštiti potrošača, a kasnije i Zakon o bankama i Zakon o kreditnim institucijama propisuju kriterije promjenjivosti kamatne stope, a tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluka nadležnih tijela banke". Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti  potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je misao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi Zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka  je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula je Zakonom izričito dopuštena klauzula te je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženiku potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja  ugovora, a niti kasnije  prilikom mijenjanja kamatne stope. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi  na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio  izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Tuženik ističe i prigovor zastare budući da pravo na povrat stečenog bez osnove dospijeva u trenutku stjecanja, odnosno u trenutku kada je plaćena rata kredita, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina nakon toga. Zastara, a kako je to definirano člankom 241. Zakona o obveznim odnosima, prekida se jedino i isključivo radnjom vjerovnika poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Tuženik se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, no ukoliko isto bude određeno, predlaže da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa odnosno povećanje iste, obzirom na sve kriterije koji su utjecali, odnosno mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3.               Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu broj 9011723310, od 26. srpnja 2006., otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 26. srpnja 2006.; pregled uplata po kreditu; II Dodatak ugovora o kreditu; otplatni plan; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB iz B. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 1. veljače 2021., i dopunu nalaza vještaka od 4. lipnja 2022.; te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 16. svibnja 2023.

             

4.               Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 1. veljače 2021., slijedi da je vještačenjem potrebno za razdoblje od isplate kredita do sklapanja dodatka ugovoru kojim se regulira moratorij, utvrditi eventualnu preplatu nastalu uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF i to kao razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta kakvi su bili utvrđeni prvim otplatnim planom, za razdoblje od prvog anuiteta do sklapanja dodatka ugovoru, odnosno do 10. mjeseca 2010. Za razdoblje od ponovne uspostave otplate kredita nakon moratorija, pa do konačne prijevremene otplate kredita, za razdoblje od 4. mjeseca 2012., pa do prijevremene otplate kredita, potrebno je utvrditi preplatu kao razliku između plaćenih anuiteta u tom razdoblju i anuiteta u visini kako je bilo ugovoreno dodatkom, odnosno u visini 716,91 CHF obračunato primjenom početnog tečaja za CHF, odnosno tečaja koji je važio na dan isplate kredita. Tužitelj je 26. srpnja 2006., kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj 9011723310. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 50.359,99 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke na dan dospijeća. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 4,15% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa odlukom o kamatnim stopama banke. Tužitelj je sa tuženikom sklopio i dodatak ugovoru dana 10. rujna 2010., kojim je ugovoren moratorij 17 mjeseci i produljenje roka otplate za 17 mjeseci. Istim dodatkom je utvrđena nova kamatna stopa od 5,90% godišnje koja je i na dalje promjenjiva. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio jednokratnom prijevremenom uplatom dana 15. siječnja 2015. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita i ništetnost valutne klauzule u CHF, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, odnosno razliku između ugovorenih iznosa anuiteta i stvarno plaćenih iznosa anuiteta temeljem mijenjanih kamatnih stopa i mijenjanih važećih tečajeva za CHF. Vještak je prikazao otplatni plan prema prvobitno ugovorenim uvjetima, a nakon sklapanja dodatka ugovoru prema uvjetima iz novog otplatnog plana (list 10 spisa). Kako bih vještak izračunao koliko je iznosio anuitet prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi u kunama, utvrđeni početni iznos anuiteta preračunao je u kune po srednjem tečaju banke za CHF na dan isplate kredita 4. kolovoza 2006., koji je iznosio 4,610695. Primjenom navedenog tečaja na dan isplate kredita, anuitet bi prema prvobitno ugovorenim uvjetima, odnosno prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,15% iznosio 691,84 CHF, odnosno 3.189,86 HRK. Uvidom u realizirani otplatni plan (list 14 spisa) vještak je utvrdio da je tužitelj koristio dva moratorija. Prvi je korišten u periodu od 11 mjeseci i to počevši od studenog 2007. do rujna 2008. Za navedeni moratorij nije dostavljen dodatak ili bilo koji drugi dokument, a također vještak nije dobio niti od tuženika, jer ga nisu imali. Drugi moratorij tužitelj je koristio sukladno dodatku ugovoru (list 7. str. 2 spisa) zaključenom 10. rujna 2010., kojim je ugovoren moratorij 17 mjeseci i produljenje roka otplate za 17 mjeseci. Istim dodatkom je utvrđena nova kamatna stopa od 5,90% godišnje, koja je i na dalje promjenjiva. Stoga je vještak prilikom izračuna preplate anuiteta u periodu nakon potpisivanja dodatka ugovoru, sukladno definiranom zadatku, preplatu računao u odnosu na iznos anuiteta koji je bio određen novim otplatnom planu koji se primjenjuje nakon sklapanja dodatka ugovoru (list 10 spisa), koji je iznosio 716,91 CHF, odnosno 3.305,45 HRK, primjenom važećeg tečaja za CHF na dan isplate kredita od 4,610695.

Temeljem dokumentacije koja prileži spisu i naknadno dostavljene dokumentacije od strane tuženika, vještak je izračunao koliko je svako mjesečno tužitelj tuženiku više platio, u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet i dodatkom utvrđeni novi anuitet, a koji su kasnije mijenjani temeljem promjena kamatnih stopa i promjena vrijednosti tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Tužitelj je dana 15. siječnja 2015., prijevremeno jednokratnom uplatom u cijelosti otplatio kredit. Stoga je vještak iz otplatnog plana po kojem je tužitelj sukladno dodatku ugovora trebao nastaviti nakon moratorija otplaćivati kredit (list 10 spisa) utvrdio da bi na dan 15. siječnja 2015., po istom preostalo neotplaćene glavnice kredita u iznosu od 7.688,67 CHF. Iz realiziranog otplatnog plana (list 14 spisa), odnosno iz otplatnog plana kako je tužitelj zaista kredit otplatio vještak je utvrdio da je na dan 15. siječnja 2015., po istom preostalo neotplaćene glavnice kredita u iznosu od 7.625,38 CHF, te je tužitelj isti iznos i otplatio prijevremenom jednokratnom uplatom. Navedene iznose preostale neotplaćene glavnice na dan prijevremene jednokratne otplate kredita vještak je primijenio prilikom izračuna preplate anuiteta u prikazanoj tablici. Razlika između utvrđenog anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima (anuitet sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,15% i tečaju za CHF na dan isplate kredita) i realiziranih iznosa anuiteta (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i važećem tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuitet), te razlika između anuiteta ugovorenih dodatkom ugovora u iznosu od 716,91 CHF i realiziranih iznosa anuiteta (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i važećem tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta) koje je tužitelj svako mjesečno plaćao tuženiku, čini preplaćeni iznos anuiteta koji je nastao utjecajem povećanja kamatne stope i porasta tečaja za valutu CHF. Tužitelj tijekom otplate predmetnog kredita za njegovu otplatu platio više ukupno 62.352,97 kune, u odnosu na iznos koji bi platio da je predmetni kredit otplaćivao prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju po kojem je tužitelju isplaćen kredit, a nakon potpisivanja dodatka ugovoru u odnosu na novi iznos anuiteta koji je određen novim uvjetima iz dodatka ugovoru, odnosno sukladno novom planu otplate.

 

5.               Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 4. lipnja 2022., na pitanja tužitelja koliko je iznosila preostala glavnica kredita prema otplatnom planu sačinjenom nakon sklapanja Dodatka ugovora na dan 1. veljače 2015.; je li preostala glavnica od 7.688,76 CHF, koja je utvrđena na dan 15. siječnja 2015., obuhvatila i uplatu anuiteta u 01/2015, odnosno uplatu 15. siječnja 2015., za slučaj da je preostali dug trebalo utvrditi prema stanju glavnice na dan 1. veljače 2015., koliko bi onda iznosila razlika između te glavnice i uplate tužiteljice u iznosu, kako je vještak utvrdila, od 48.726,18 kn na dan 15. siječnja 2015., vještak se očitovao da je preostala glavnica kredita prema otplatnom planu sačinjenom nakon sklapanja Dodatka ugovoru na dan 1. veljače 2015., iznosila je 7.688,76 CHF.; da preostala glavnica od 7.688,76 CHF, koja je utvrđena na dan 15. siječnja 2015., ne sadrži u sebi uplatu anuiteta 5. siječnja 2015., od 716,91 CHF, jer je nakon uplate predmetnog anuiteta od 5. siječnja 2015., preostala neotplaćena glavnica od 7.688,76 CHF, koja je uplaćena 15. siječnja 2015., za slučaj da je preostali dug trebalo utvrditi prema otplatnom planu sačinjenom nakon sklapanja Dodatka ugovoru, prema stanju glavnice na dan 1. veljače 2015., preostala neotplaćena glavnica iznosila bi i tada 7.688,76 CHF, te bi i tada razlika između protuvrijednosti te glavnice u HRK prema tečaju za CHF na dan isplate kredita i uplate tužiteljice u iznosu od 48.726,18 kn na dan 15. siječnja 2015., iznosila 13.276,07 kn. Navedeno proizlazi iz činjenice da je na dan 5. siječnja 2015.,, nakon plaćanja anuiteta 5. siječnja 2015., preostala nedospjela neotplaćena glavnica od 7.688,76 CHF. Slijedeći anuitet nakon toga dospijevao bi na naplatu dana 5. veljače 2015., što znači da je sve do dana 5. veljače 2015.,  nedospjela neotplaćena glavnica iznosila 7.688,76 CHF. Budući da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, nedospjela neotplaćena glavnica je i na 15. siječnja 2015., iznosila 7.688,76 CHF. Da nije bilo prijevremene otplate kredita, nedospjela neotplaćena glavnica bila bi smanjena tek po plaćanju anuiteta 5. veljače 2015., kada je dospijevao slijedeći anuitet.

 

6.               Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 22. studenog 2022., i podneskom od 25. siječnja 2023., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, pobliže opisanom pod I/izreke presude.

 

7.               Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, budući je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Predlaže da se provede dopunsko vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje kamatne stope, obzirom na sve kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita.

 

8.               Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka, kao stručno i objektivno sačinjene, a primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje su pravne prirode, budući tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, kao ni pitanja za vještaka.

 

9.               Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni kredit podigla 2006., za kupnju građevinskog zemljišta za izgradnju kuće. U to vrijeme nije bila vlasnik obrta niti tvrtke, a kredit joj je bio potreban isključivo za izgradnju obiteljske kuće. Kredit je bio u iznosu od oko 50.000,00 CHF, koji kredit joj je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, isti je u cijelosti otplatila. Rata se u odnosu na početnu povećala skoro dvostruko. Nije se interesirala za podizanje kredita u nekim drugim bankama, niti o uvjetima koje su druge banke nudile, budući je PBZ bila njena banka, gdje su joj rekli da je kredit u CHF najpovoljniji i nisu joj nudili kredit u drugim valutama. O pojedinim ugovornim odredbama nije  mogla posebno pregovarati, te je dobila već gotovi obrazac Ugovora o kreditu, a bio joj je bitan samo iznos kredita, visina anuiteta, da bi ga mogla otplaćivati sukladno njenim primanja i rok otplate kredita. Ugovor o kreditu nije pročitala, budući ga je isti dan dobila i ovjerila kod javnog bilježnika, no u banci joj nitko nije tumačio pojedine odredbe ugovora o kreditu, niti način promjene kamatne stope, niti su ju upozoravali da bi tečaj CHF mogao porasti u odnosu na kunu u tolikoj mjeri, a da je znala da će rata toliko porasti zbog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, takav kredit nikada ne bi podigla. Nije joj bila jasna ta odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli u potpunosti, odnosno znala je da bi kamata mogla malo porasti i mijenjati se kao i da bi se tečaj mogao mijenjati, no nije znala da će se desiti toliko povećanje kamatne stope i tečaja CHF. Tuženik joj nije pojasnio zašto toliko raste rata kredita, niti joj je predočio nekakve interne akte kako će se mijenjati kamatna stopa. Ranije nije imala Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom.

 

10.          Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan, okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem osobnog bankara L. D..

 

11.      Prigovor zastare sud smatra djelomično osnovanim i to u odnosu na potraživanje tužitelja za isplatom iznosa od 2,93 EUR/ 22,09 kuna od 5. rujna 2006., iznosa od 2,48 EUR/ 18,68 kuna od 5. listopada 2006., iznosa od 0,62 EUR/ 4,67 kuna od 5. studenog 2006., i iznosa od 0,82 EUR/ 6,18 kuna od 5. prosinca 2006., zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, budući je protekao zastarni rok od 5 godina, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

12.       U preostalom dijelu prigovor zastare je neosnovan, budući nije protekao zastarni rok od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u točki II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih  II-tuženik PBZ d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i II-tuženik u razdoblju od 1. studeni 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

13.          Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

14.          Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

15.          Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed  formulirao  trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

16.          Člankom 87. istog Zakona, propisano je da  je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

17.          Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

18.          Člankom 323. stavak 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju  ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

19.          Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

20.          Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 

 

21.       Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011723310, dana 26. srpnja 2006., na iznos od 50.359,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 691,84 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 691,84 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plasmana kredita, odnosno  visina  anuiteta je iznosila 3.189,86 kuna mjesečno, a prvotno ugovorena kamatna stopa je iznosila 4,15% godišnje. Tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,610695 kuna za 1 CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je koristio dva moratorija i to prvi u periodu od 11 mjeseci, počevši od studenog 2007., do rujna 2008., za koji nije dostavljen Dodatak ili bilo koji drugi dokument od strane tužitelja i tuženika, a drugi moratorij tužitelj je koristio sukladno Dodatku ugovora zaključenom 10. rujna 2010., kojim je ugovoren moratorij od 17 mjeseci i produljenje roka otplate za 17 mjeseci, a navedenim dodatkom utvrđena je nova kamatna stopa od 5,90% godišnje, koja je i dalje promjenjiva. Prema novom otplatnom planu nakon sklapanja Dodatka ugovora visina anuiteta je iznosila 716,91 CHF, odnosno 3.305,45 kuna, primjenom važećeg tečaja za CHF na dan isplate kredita od 4,610695 kuna za jedan CHF. Tužitelj je dana 15. siječnja 2015., prijevremeno, jednokratnom uplatom u iznosu od 7.625,38 CHF u cijelosti otplatio kredit. Tužitelj je tijekom otplate predmetnog kredita uplatio više ukupno 62.352,97 kuna, a sukladno prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju po kojemu je tužitelju kredit isplaćen.

 

22.          Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio  na rizike koje nosi  valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. 

 

23.          Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

24.       Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio odredbi iz članka 1., članka 2.2., i članka 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011723310, koji je sklopljen dana 26. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.  

 

25.          Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 8.268,81 euro/62.301,35 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime razlike anuiteta, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita. Za period otplate kredita ne može se primijeniti niti jedna druga kamatna stopa osim početno ugovorene na dan sklapanja Ugovora o kreditu, budući predmetnim ugovorom o kreditu nije bilo predviđeno kada se kamatna stopa trebala mijenjati, pod kojim uvjetima i na koji način, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

26.          Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO.

 

27.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 37/2022, 126/2022, 138/23).

 

28.          Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 9. rujna 2020., 8. veljače 2023., 16. svibnja 2023., 18. siječnja 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, pristup na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 2. srpnja 2020., 16. studenog 2022., 25. siječnja 2023., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 425,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.390,45 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

 

29.          Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od  143,34 eura, i sudske pristojbe na presudu u iznosu od  143,34 eura, budući tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu i presudu u navedenom iznosu, a isti je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. veljače 2022., u iznosu od 200,00 eura, uz pripadajući PDV od 25%, jer takav podnesak ne prileži spisu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. studenog 2022., u iznosu od 200,00 eura, uz pripadajući PDV od 25%, budući je tužitelj navedeni trošak zatražio dva puta, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, 21. veljače 2024.

              S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

             

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika