Poslovni broj Gž-977/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica         1. S. C. iz Z., OIB: … i 2. M. C. P. iz Z., OIB: …, obje zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. G. G. i  I. C., odvjetnicima iz Š., protiv tuženice S. Š. iz Š., B., OIB: …, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B. & partneri iz S., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-96/2019 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-96/2019 od 12. travnja 2022. u točki      I. izreke u svemu, osim u pogledu tijeka zateznih kamata na glavnicu u razdoblju od 24. veljače 2012. do 11. travnja 2022. te se potvrđuje presuda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačava se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljica radi isplate zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu u razdoblju od 24. veljače 2012. do 11. travnja 2022.

 

III              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljica preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke citirane prvostupanjske presude u dijelu kojim tužiteljicama nije priznat trošak postupak u iznosu od 1.582,22 eur / 11.921,26 kn1 kn[1] i sudi: 

Nalaže se tuženici da tužiteljicama u roku od 15 dana naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 1.582,22 eur / 11.921,26 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinancirane Europske središnje banke za tri postotna poena.

 

IV              Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljicama iznos od 2.575,94 eur / 19.408,42 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2012. do isplate po stopi preciziranoj u izreci dok je točkom II. izreke naloženo tuženici da tužiteljicama u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 512,23 eur / 3.859,37 kn1.

 

2. Protiv presude žalbe podnose obje strane pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14.,  70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

 

2.1. Tužiteljice se žale protiv odbijajućeg dijela presude o glavnoj stvari i odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka (koje odluke se izričito ne navode u izreci presude ali proizlaze iz sadržaja obrazloženja) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev kao i zahtjev za naknadu troškova postupka uključujući i trošak žalbe.

 

2.2. Tuženica žalbom pobija dosuđujući dio presude o glavnoj stvari i troškovima postupka, predlažući da se u pobijanom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a tužiteljicama naloži podmirenje troškova postupka uključujući i trošak žalbe, podredno presudu u pobijanom dijelu predlaže ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu imovinske štete u iznosu od 5.151,88 eur / 38.816,85 kn1, nastale u njihovom stanu u prizemlju stambene kuće u Brodarici, uslijed prodora vode iz gornjih etaža iste kuće.

 

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje:

 

- da su stranke suvlasnice stambene kuće u B., te da su vlasnice posebnih dijelova u istoj tako da je tuženica vlasnica četiri stana - dva na prvom katu i dva u visokom potkrovlju dok su tužiteljice vlasnice svaka u ½ dijela stana u prizemlju iste kuće,

- da stranke u predmetnim stanovima ne žive jer tužiteljice svoj stan koriste za ljetni odmor i zadnji puta su u istome bile u lipnju 2011. dok tuženica svoje stanove koristi kao apartmane za iznajmljivanje,

- da je 4. veljače 2012. župan Š.-k. županije donio Odluku o proglašenju elementarne nepogode za cijelo područje Š.-k. županije zbog izvanredno velike visine snijega, snježnih nanosa i jakog mraza („Službeni vijesnik Š.-k. županije broj: 2/12.) koji je dana 2. veljače 2012. zahvatio cijelo područje ove županije,

- da je u veljači 2012. došlo do puknuća vodovodne cijevi na prvoj etaži kuće te da je uslijed izlijevanja vode nastala šteta u stanovima tuženice,

- da je sa gornje etaže došlo do poplavljivanja stana tužiteljica u prizemlju čime im je nastala šteta na namještaju, uređajima, električnim instalacijama, podovima i zidovima, što su tužiteljice saznale 23. veljače 2012. kada ih je o tome izvijestila tuženica koja je prva došla u kuću, obaviještena od strane susjeda da u kući plavi voda,

- da je neposredno potom 27. veljače 2012. po prijedlogu tužiteljica pokrenut i proveden izvanparnični postupak osiguranja dokaza poslovni broj R1-24/2012 u okviru kojeg je izvršen očevid i građevinsko vještačenje po vještaku K. prema kojem je do prodora vode u stan tužiteljica došlo iz gornjih etaža uslijed čega je nastala šteta za čiju sanaciju je potreban iznos od 5.151,88 eur / 38.816,85 kn1,

-  radilo se o slijedećim oštećenjima:  plafoni, zidovi i podovi bili su natopljeni vodom; ulazna drvena vrata bila su nabubrena od vlage; dvoja krila drvenih, furniranih, sobnih vrata bila su uništena vlagom; drveni prozori s griljama bili su natopljeni vodom; nabubreni trokrilni sobni ormar bio je uništen vlagom; madraci i podnica kreveta u spavaćoj sobi bili su trajno oštećeni; krevet dimenzija 140x190 s madracem u spavaćoj sobi bio je trajno oštećen; kupaonski ormarić s ogledalom bio je uništen,

- da su se tužiteljice obratile tuženici sa zahtjevom za naknadu štete u mirnom postupku te da nisu prihvatile po tuženici ponuđeni iznos od 1.990,84 eur / 15.000,00 kn1 već su ustale predmetnom tužbom,

- da je građevinskim vještačenjem po vještaku B. utvrđeno je predmetna kuća u vrijeme štetnog događaja bila priključena na jedno mjerilo za vodu - vodomjer koji vodom opskrbljuje čitavu kuću a nalazi se ispred zgrade na ulici, od istog vodomjera idu cijevi koje hladnu vodu dovode do svakog stana, vertikale hladne vode idu u zidu do etaža, sve su cijevi pod pritiskom mreže a hladna voda ide do svakog točila u stanu (wc, tuš, sudoper, umivaonik…), dok se cijevi hladne vode račvaju  prema potrebi i zanatu struke,

- da u vrijeme štetnog događaja u veljači 2012. vodomjer nije bio zatvoren, da su cijevi bile pod pritiskom, da je zbog nezatvaranja zajedničkog vodomjera i ispusta vode iz cijevi te zbog opisanih vremenskih uvjeta i niskih temperatura došlo do zamrzavanja vode u cijevima i puknuća cijevi na slaboj točki na prvom katu kuće, da je po popuštanju temperatura voda pod pritiskom nastavila teći i curiti po prvom katu kuće i u prizemlje,

- da se šteta desila zbog neprovođenja preventivne zaštite vodomjera i cijevi, tj. nezatvaranja dovoda hladne vode na zajedničkom vodomjeru i nepražnjenja vode iz sustava cijevi, što da se mora raditi u objektima u kojima se ne živi ili se živi povremeno, posebno zimi te da nebriga postoji sa obje strane,

- da je građevinski vještak B. zbog proteka vremena (9 godina) od provedenog postupka osiguranja i novog očevida, priklonio se mišljenju vještaka K. iz postupka osiguranja dokaza o tome da je za sanaciju štete potreban iznos od 5.151,88 eur / 38.816,85 kn1 budući da je potrebno cijeli stan u prizemlju, nakon sušenja, bojati sa svim potrebnim predradnjama, zamijeniti stare laminatne podove novim, ulazna vrata i prozore od punog drva eventualno sanirati nakon što se osuše od vlage, a sve trajno oštećene dijelove namještaja i sobna vrata zamijeniti s novim.

 

7.  Na temelju gornjih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženica nije dokazala da postoji uzročna veza između teških vremenskih uvjeta u veljači 2012. zbog kojih je proglašena elementarna nepogoda na tome području i nastale štete. Prihvaćajući nalaz i mišljenje građevinskog vještaka B., utvrđuje da je uzrok štete puknuće cijevi na prvom katu objekta, uslijed smrznuća vode u cijevima u veljači 2012. do čega je zbog neprovođenja preventivne zaštite vodomjera i cijevi, tj. nezatvaranja dovoda hladne vode na zajedničkom vodomjeru i nepražnjenja vode iz sustava cijevi, što da se mora raditi u objektima u kojima se ne živi ili se živi povremeno, posebno zimi. Stoga utvrđuje da su stranke podjednako odgovorne za nastalu štetu jer je nebriga zbog nezatvaranja zajedničkog vodomjera i ispusta vode iz svih cijevi, postojala na obje strane, kako tužiteljica kao suvlasnica stana u prizemlju tako i tuženice kao vlasnice kata i potkrovlja predmetne zgrade.

 

8. Utvrđujući visinu štete prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka iz postupka osiguranja dokaza, kojem se priklonio i vještak B., u iznosu od 5.151,88 eur / 38.816,85 kn1, sud nalaže tuženici da plati tužiteljicama polovinu toga iznosa od 2.575,94 eur / 19.408,42 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od         24. vljače 2012. (dan nakon saznanja za štetu) do isplate. Pitom cijeni sadržaj odredbi članka 1045. stavak 1. i 2. te članka 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) te odredbe Uredbe o održavanju zgrada („Narodne novine“ broj: 64/97. - dalje Uredba o održavanju zgrada) dok odluku o troškovima donosi primjenom članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a.

 

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbama stranaka obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati. Ovdje treba reći da tuženica pogrešno tumači da bi sud prvog stupnja kao uzrok štete utvrdio „slučaj“, što da proturječi konačnoj odluci o obvezi tuženice da tužiteljicama naknadi štetu.

10. Tužiteljice u žalbi ističu da sud prvog stupnja nije izveo dokaz saslušanjem 1-tužiteljice, čime sadržajno ukazuju da im je onemogućeno raspravljanje pred sudom (članak 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a). Ova povreda postupka nije počinjena pored činjenice da je u postupku saslušana 2-tužiteljica, da su tužiteljice (majka i kći) suvlasnice istog stana te da tužiteljice niti sada u žalbi ne navode na koje okolnosti je trebalo saslušati 1-tužiteljicu, a koje okolnosti bi bile različite ili bitnije od onih o kojima je iskazivala 2-tužiteljica.

 

11. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava, svaka stranka u žalbama osporava zaključak prvostupanjskog suda o utvrđenoj odgovornosti za nastalu štetu.

 

11.1. Tako tužiteljice u žalbi ukazuju kako su prilikom odlaska iz stanu prizemlju u lipnju 2011. zatvorile dovodni ventil vode u svojem prizemnom stanu i ispustile vodu iz svojih vodovodnih cijevi a to nisu mogle učiniti i na zajedničkom ventilu i vodomjeru jer bi na taj način zatvorile vodu tuženici u njezinim gornjim stanovima. Stoga smatraju da su poduzele sve što su mogle u sprječavanju štete za koju da je isključivo odgovorna tuženica u čijem stanu je došlo do puknuća cijevi.

 

11.2. Tuženica, pak, smatra da su sve vodoinstalacije u zgradi u vrijeme štetnog događaja bile zajedničke jer zgrada nema posebnog mjerila za svaki poseban stan već jedno zajedničko mjerilo o kojem da su svi suvlasnici dužni voditi jednaku brigu, pa kako niti tužiteljice nisu postupile prema obvezana koje se nameću u vrijeme elementarnih nepogoda, tada da svaka stranka odgovara za štetu koja nastala u njezinu stanu.

 

12. Protivno iznesenim žalbenim navodima stranaka, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, u svemu osim u pogledu tijeka zateznih kamata i odluke o visini troškova postupka.

 

13. U ovome postupku tužiteljice od tuženice potražuju naknadu imovinske štete uzrokovane prodorom vode u njihov prizemni stan uz tvrdnje da je upravo na vodovodnim instalacijama unutar stanova tuženice na gornjim etažama došlo do puknuća cijevi te izlijevanja vode i poplavljivanja stana tužiteljica. U takvoj su pravnoj situaciji tužiteljice bile u obvezi dokazati pretpostavke postojanja izvanugovorne odgovornosti tuženice za štetu - kumulativne pretpostavke koje se odnose na postojanje osobe štetnika, protupravnu štetnu radnju, nastalu štetu i njezinu direktnu uzročnu vezu s protupravnom radnjom, sukladno članku 1045. stavak 1. ZOO-a.

 

13.1. Osim toga, s obzirom na nedvojbeno utvrđenje da su stranke vlasnice zasebnih posebnih dijelova (stanova) etažirane stambene zgrade te posljedično tome suvlasnice na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, tada kod prosuđivanja o tužbenom zahtjevu valja uvažiti i odredbe Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15. - pročišćeni tekst - dalje ZV), koje reguliraju međusobne odnose suvlasnika oko obveza održavanja, upravljanja i snašanja troškova i obveza, kako u pogledu posebnih dijelova zgrade tako i onih koji služe zajedničkoj upotrebi.

13.2. Odredbom članka 80. ZV-a je propisano da suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine dužan je za taj stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, te za njima namijenjene uređaje, osobito svjetlovodne, plinovodne, vodovodne, toplovodne i sanitarne naprave, kao i sve druge pripatke toga posebnoga dijela brinuti se i tako ih održavati da drugim suvlasnicima ne nastane nikakva šteta (stavak 1.) te da za svu štetu koju drugi suvlasnici pretrpe u svezi s izvršavanjem dužnosti iz stavka 1. ovoga članka, ili zbog njezina neizvršavanja, odgovara im onaj suvlasnik čija je to bila dužnost održavanja, a ako je to bila dužnost više suvlasnika - oni odgovaraju za tu štetu solidarno (stavak 2.). U smislu članka 85. stavak 1. ZV-a cijelom nekretninom pa tako i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade upravljaju svi suvlasnici kroz poslove redovne i izvanredne uprave (članak 86. i 87. ZV-a) a troškove i obveze u smislu članka 89. stavak 1. ZV-a snose razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima prvenstveno kroz osnivanje zajedničke pričuve.  

 

13.3. Iz Uredbe o održavanju zgrada proizlazi da vodovodna instalacija u stanu se ne smatra zajedničkim dijelovima već isključivo vlasništvom one osobe koja je vlasnik tog posebnog etažnog dijela dok zajedničke dijelove zgrade čine, između ostalog, vodovodne instalacije od glavnog vodomjera za zgradu do odvajanja instalacije za pojedini stan ili drugi posebni dio zgrade odnosno do vodomjera u stanu ili drugom posebnom dijelu zgrade.

 

14. Uvažavajući činjenična utvrđenja provedenog postupka i gore citirane propise proizlazi zaključak da, s obzirom na utvrđenje da je do puknuća cijevi došlo u gornjem stanu tuženice, tada da se radi o cijevima koje ne predstavljaju zajedničke dijelove zgrade nego vodovodne instalacije u vlasništvu tuženice kao vlasnice toga posebnog dijela zgrade o kojima je tuženica dužna voditi brigu i održavati ih da drugim suvlasnicima ne nastane šteta. Kako se radi o propustu tuženice tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ista odgovorna za naknadu štete nastale tužiteljicama.

 

15. Međutim, treba uvažiti nesporno utvrđenje da je u vrijeme dešavanja štetnog događaja u veljači 2012. bila proglašena elementarna nepogoda za cijelo područje Š.-k. županije zbog izvanredno velike visine snijega, snježnih nanosa i jakog mraza. Prema članku 11. Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda („Narodne novine 73/97. i 174/04.) vlasnici i korisnici materijalnih dobara obvezni su samostalno poduzeti mjere zaštite tih dobara od elementarnih nepogoda. Prema mišljenu vještaka to je u odnosu na stranke ovog postupka pretpostavljalo obvezu da kao vlasnice predmetne kuće, koja u naravi predstavlja vikendicu/apartmane koji se koriste samo sezonski te u kojima u to vrijeme nitko nije živio, da radi zaštite od mraza i niskih temperatura isprazne vodu iz vodovodnih cijevi u čitavoj kući otvaranjem ventila na najnižoj koti te zatvore i zaštite izolacijom glavni zajednički dovodni ventil na mjerilu kako bi se spriječilo zaleđivanje vode u cijevima i pucanje istih jer kada su cijevi prazne, vodomjer zatvoren i zaštićen (slama, stiropor itd.), tada se u cijevima nema što smrznuti. Provedenim građevinskim vještačenjem je utvrđeno da zajednički vodomjer nije bio zatvoren, da su cijevi bili pod pritiskom, da je zbog nezatvaranja zajedničkog vodomjera i ispusta vode iz cijevi te zbog opisanih vremenskih uvjeta i niskih temperatura došlo do zamrzavanja vode u cijevima i puknuća cijevi na slaboj točki na prvom katu kuće.

15.1. Nesporno je utvrđeno da je zajednički vodomjer jedan za cijelu kuću i predstavlja zajednički dio zgrade o kojem stranke kao suvlasnice zgrade trebaju zajednički upravljati u smislu članka 85. stavak 1. ZV-a, a prema utvrđenjima provedenog postupka stranke to nisu učinile. Naime, uvažavajući nimalo redovnu vremensku situaciju tijekom zime u D. (elementarna nepogoda sa snijegom), osim tuženice niti tužiteljice, kao dobri gospodari svoga objekta, nisu poduzele ništa u periodu od vremena nastupa loših vremenskih uvjeta 2. veljače 2012. odnosno od proglašenja elementarne nepogode 4. veljače 2012. pa sve dok 2-tužiteljica iz Z. nije došla u B. tek 23. veljače 2012. Pritom treba reći da protivno žalbenim navodima tužiteljica, provedenim građevinskim vještačenjem nije utvrđeno da bi u vrijeme štetnog događaja svaki stan imao ventil na dovodu hladne vode i mogućnost pražnjenja neovisno od drugih stanova, budući da vještak K. u postupku osiguranja dokaza na ovu okolnost nije dao nikakve podatke radi čega se vještak B. nije mogao očitovati o situaciji iz veljače 2012.

 

16. Stoga, kada je sud prvog stupnja utvrdio da je nebriga postojala na svakoj strani podjednako i naložio tuženici da tužiteljicama podmiri samo polovinu iznosa potrebnog za sanaciju štete u visini od 2.575,94 eur / 19.408,42 kn1, sud je na taj način sadržajno primijenio odredbu članka 1092. stavak 1. ZOO-a utvrdivši da se doprinos tužiteljica kao oštećenica vlastitoj šteti od 50% sastoji u njihovom propustu. Time su i prema stajalištu ovoga suda tužiteljice pridonijele da šteta nastane odnosno bude veća, radi čega imaju pravo samo na razmjerno sniženu naknadu štete.

 

17. Međutim, osnovano se žalbom tuženice ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužiteljicama na dosuđeni iznos imovinske štete od 2.575,94 eur / 19.408,42 kn1 priznata zakonska zateznu kamata s početkom tijeka od 24. vljače 2012. a radi se o danu nakon dana saznanja za štetu i štetnika. Kako iz stanja spisa proizlazi da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim građevinskim vještačenjem vještaka B. iz 2021. (koji je prihvatio visinu štete iz postupka osiguranja dokaza) po cijenama na dan presuđenja tada tužiteljicama pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 12. travnja 2022. pa do isplate (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021.) 

 

18. Stoga je pravilnom primjenom članka 1086. ZOO-a i članka 1089. stavak 2. ZOO-a u vezi s člankom 29. stavak 1. ZOO-a u tom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti te odbiti tužiteljice sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 24. veljače 2012. do 11. travnja 2022.

 

19. Nadalje, osnovano se žalbom tužiteljica ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod donošenja odluke o troškovima postupka, iz razloga što je pogrešno izvršeno prebijanje troškova te tužiteljicama nije priznat trošak iz postupka osiguranja dokaza. Sud prvog stupnja pravilno je tužiteljicama u osnovu i visini priznao troškove za pojedine radnje punomoćnika i pristojbene obveze navedene u obrazloženju odluke o troškovima postupka u visini od 2.257,78 eur / 17.011,25 kn1 primjenom članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

19.1. Tome iznosu treba pridodati troškove izvanparničnog postupka osiguranja dokaza u iznosu od 603,89 eur / 4.550,00 kn1 sukladno članku 168. ZPP-a koja propisuje da troškove postupka osiguranja dokaza, koje prethodno podmiruje stranka koja je podnijela prijedlog, ista može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova prema uspjehu u parnici. Od ukupnog iznosa troškova izvanparničnog i parničnog postupka od 2.861,67 eur / 21.561,25 kn1, tužiteljicama pripada 50% sukladno ostvarenom uspjehu u sporu što iznosi 1.430,84 eur / 10.780,63 kn1, čemu treba pridodati troškove građevinskog vještačenja u visini od 663,61 eur / 5.000,00 kn, koji tužiteljicama pripada u cijelosti, tako da je tužiteljicama trebalo dosuditi ukupno 2.094,45 eur / 15.780,63 kn1.

 

19.2. Kako je tužiteljicama pobijanom presudom već dosuđen iznos od 512,23 eur / 3.859,37 kn1, tada im je ovom presudom trebalo dosuditi daljnje troškove  postupka u iznosu od 1.582,22 eur / 11.921,26 kn1.

 

              20. S obzirom da su stranke podjednako uspjele u žalbenom postupku, tužiteljice sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka a tuženica sa sporednim zahtjevom za isplatu zateznih kamata, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka povodom žalbi, primjenom članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 4. ZPP-a. 

 

21. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 21. veljače 2024.

 

              Predsjednica vijeća

  Ivanka Maričić-Orešković, v.r.