REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-157/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sucu toga suda Marijanu Muži, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica iz Oroslavlja protiv tuženika Erste & Steiermaerkische Bank d.d., OIB:23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 14. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku, 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10 /Naknada/ u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103398649, koji su dana 06. veljače 2007. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar, Zagreb, Maksimirska 48, pod poslovnim brojem OU- 142/07-1 dana 07. veljače 2007., prema kojoj je tužitelj dužan prije korištenja kredita platiti tuženiku 2,500% na iznos kredita, odnosno minimalno 26,54 eura naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.649,88 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2007. do isplate, po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. siječnja 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana .

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB : 23057039320, Jadranski trg 3a, da tužitelju NF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.233,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 28. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Osijeku rješenjem poslovni broj Gž-686/2023-3 od 4. srpnja 2024. (list 253-255 spisa), uvažio je žalbu, te je riješeno da se ukida presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici od 27. siječnja 2023. poslovni broj P-6/2021-16 i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje, odnosno postupak, te da će o troškovima žalbenog postupka odlučiti sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je 6. veljače 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103398649, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 250.000,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

2.1. Odredbom članka 10. navedenog ugovora, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita od 2,500%, odnosno minimalno 26,54 eura (200,00 HRK), bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova od čega se isti sastoji, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja ,odnosno zbog čega baš navedeni postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 2. i članka 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirano u fiksnom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste .

2.3. Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala radi čega je isti netransparentan trošak.

2.4. Trošak obrade kredita ako i postoji ne smije pasti na teret potrošača jer se banka temeljem članka 1021. ZOO/05 naplaćuje kroz ugovorenu kamatu.

2.5. Tuženik je tužitelju dva puta obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu.

2.6. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.649,88 eura (27.500,00 kuna) nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu.

2.7. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

2.8. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kredita, a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita te zahtijeva isplatu iznosa od 27.500,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2007.

3.1. Nadalje, tuženik navodi a predmetni ugovor o kreditu se ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK, navodeći da se radi o kreditu čija je namjena bila ulaganja sredstava u poslovanje društva Stan Grad d.o.o. kojeg društva je tužitelj bio osnivač i član od studenoga 2001. pa do svibnja 2018., te je ovlašten za zastupanje predmetnog društva kao prokurist.

3.2. Nadalje, navodi da je u konkretnom slučaju predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

3.3. Također, tuženik navodi da u odnosu na ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom te da je stoga bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

3.4. Tuženik navodi da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi kao primjerice operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, povezani regulatorni troškovi, te da je tuženik sukladno odredbi članka 10. u nastalim troškovima naplatio naknadu u iznosu od 2,50% od visine predmetnog kredita.

3.5. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja jer je naknada naplaćena 2007., navodeći da ukoliko bi sud smatrao da bi navedena odredba o ništetnosti o ulaznoj naknadi bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade da se treba primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

3.6. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u cijeli predmet, u priloženi ugovor o kreditu od 6. veljače 2007. (list 12-19 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 33-36 spisa), priloženu dokumentaciju (list 37-39 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 5. ožujka 2007. (list 49-53 spisa), ugovor o dugoročnom kreditu od 3. listopada 2005. (list 54-57 spisa), ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 1. prosinca 2008. (list 58-61 spisa), ugovor o kratkoročnom revolving kreditu od 1. prosinca 2008. (list 62-73 spisa), u priloženu dokumentaciju (list 85-138 spisa), saslušan je tužitelj NF kao stranka u postupku, izvršen je uvid u presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-402/2025 od 24. rujna 2025. (list 328-335 spisa).

5. Imajući u vidu cjelokupno provedeni postupak, kao i sve provedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/53, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22: dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja usklađen podneskom od 5. svibnja 2026. u cijelosti osnovan.

6. Sud nije provodio dokazni prijedlog financijskim vještačenjem na okolnosti visine potraživanja tužitelja budući je tužitelj od istoga odustao nakon što je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103398649 od 6. veljače 2007., te isplata naknade na ime troškova obrade kredita (takozvana ulazna naknada) u iznosu od 3.649,88 eura, odnosno 27.500,00 kuna.

8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare istaknut od strane tuženika, sud smatra da je isti neosnovan u cijelosti, a imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju zastara kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva početi će teći tek utvrđenjem ništetnosti osporavane odredbe predmetnog ugovora.

9. Uvidom o Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103398649 od 6. veljače 2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kao banke i NF iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika i FF iz [adresa] kao sudužnik, te da je iznos kredita 250.000,00 CHF, namjena hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku.

10. Tužitelj NF je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu potpisao u poslovnici tuženika u Zagrebu, te da mu je od djelatnika tuženika s kojima je razgovarao poznato ime UF, te RF. Predmetni ugovor je potpisao na način da je došao u poslovnicu te je sva dokumentacija bila spreman za potpisivanje, te nikakvu dokumentaciju nije dobio prije samog potpisivanja ugovora. U odnosu na naknadu iz članka 10. Ugovora, navodi da je bio upoznat s time da postoji navedena naknada, te mu je rečeno da je ugovaranje takve naknade uobičajeno jer to postoji u aktima banke. Nije bilo pregovora oko te pojedinačne odredbe, te mu je neizravno rečeno da iznos kredita mu neće biti odobren u slučaju da ne pristane na takve uvjete. Potpisao je predmetni ugovor o kreditu i nakon toga su počele poteškoće u smislu vođenja sudskih postupaka. Navodi da je osim ovog postupka pokrenuo još jedan postupak koji se vodi pred Stalnom službom ovoga suda u Ivanić -Gradu, te da je potpisao sporazum o konverziji vezan uz predmetan kredit. Osobno smatra da je naplaćena naknada od 27.500,00 kuna jako visoka te mu nije jasno što je sve sadržano u tome da bi se radilo o tako visoko naplaćenoj naknadi. Vezano uz namjenu kredita, ističe da mu nitko od djelatnika tuženika nije postavljao pitanja o tome zašto mu trebaju novčana sredstva, te ističe da su ta sredstva utrošena za njegove osobne potrebe i za potrebe njegove obitelji, te da je od tih sredstava kupljeno zemljište u Novom Čiču za iznos od 100.000,00 eura uvećano za porez na promet nekretnina, zemljište u Rakarju koje je za njegovu kćerku i kupnju osobnog automobila, kao i za radove na kući koje nije dokumentirao. Također je istaknuo da je sada prokurist u trgovačkom društvu Stan Grad d.o.o., a da mu je sin vlasnik tog društva te da je i navedeno društvo sklapalo ugovore o kreditu s tuženikom, te ističe kako se radilo o potpuno odvojenim pravnim poslovima te da su ti krediti koji su podignuti za navedeno trgovačko društvo bili iskorišteni, odnosno da su sredstva utrošena namjenski za to trgovačko društvo, a da je kredit koji je on osobno podigao bio korišten za potrebe njega i njegove obitelji. Nadalje je naveo da zemljište koje je kupio u Novom Čiču da se radi o četiri zemljišne čestice koje se koriste kao poljoprivredno zemljište te da iste nisu privedene nekoj građevinskoj namjeni, koje zemljište koristi kćer.

11. Sud iskaz tužitelja NF u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojan i istinit budući da isti ima neposredna saznanja o bitnim činjenicama utvrđivanim u ovom postupku, te nije u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima tijekom ovog postupka.

12. Iz provedenog postupka proizlazi da je u članku 3. Ugovora o kreditu od 6. veljače 2007. (list 12-17 spisa) jasno navedena njegova namjena, to jest da je to hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku, da se na konkretni ugovor o kreditu ne primjenjuju odredbe članka 3. stavak 1. ZKP-a, da je tuženik imao u mogućnosti obvezu kontrolirati kredit, te da je za vrijeme trajanja kreditnog odnosa tuženik predmetni kredit tretirao kao kredit podignut, iskorišten i otplaćen kao gotovinski kredit građana, da je tuženik s tužiteljem 20. veljače 2016. sukladno odredbama ZID ZPK sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u valutu EUR, dakle tretirao ga je kao potrošački kredit, da je tužitelj sudu predočio ugovore o kupoprodaji nekretnina koje su kupljene sredstvima od kredita, koje je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te je tužitelj u svom iskazu objasnio zbog čega se u obraćanju tuženiku pozvao na poslovnu suradnju, da je društvo Stan Grad d.o.o. imalo odvojenu poslovnu suradnju koja je bila regulirana adekvatnim ugovorima.

12.1. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, dok tuženik svoje tvrdnje tijekom postupka nije dokazao valjanim dokazima. Također, tuženik tijekom postupka nije dokazao da naknada koju je naplatio tužitelju odgovara stvarno pruženoj usluzi i nastalim troškovima prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

13. Sukladno naprijed navedenom, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamatu na cjelokupan iznos kredita i to s uračunatom ulaznom naknadom te je tuženik tužitelju zbog navedenih okolnosti isplatio drugi manji iznos kredita.

14. Na navedeni način, tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužitelja.

15. Da se radi o nepoštenim odredbama u članku 10. navedenog ugovora o kreditu, stav je i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.2.2024., gdje se u točki 26. obrazloženja navodi: "Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP nepoštena i time ništetna.", dok se u točki 26.1. obrazloženja navodi: "To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobrenja kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga."

16. Nadalje, u predmetu Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. u točki 28. obrazloženja se navodi: "Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača."

17. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14. i 70/19. dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, a kako je to odlučeno pod točkama I. i II. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora, te prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 15.3.2021. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 15.6.2022. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 21.9.2022. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 13.12.2022. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 29.8.2024. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 4.3.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 5.5.2026. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 14.7.2026. u iznosu od 200,00 eura što ukupno iznosi 1.800,00 eura uz PDV 25% odnosno 450,00 eura što ukupno iznosi 2.250,00 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 41,48 eura, sudska pristojba na presudu u iznosu od 41,48 eura tako da sveukupni troškovi parničnog postupka iznose 2.332,96 eura, a kako je to odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Velika Gorica, 28. kolovoza 2026.

Sudac:

Marijan Muža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude.