REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Pn-3183/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u pravnoj stvari tužitelja VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d. u Zagrebu protiv tužene Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], zastupana po Vedrani Maršić, zamjenici općinske državne odvjetnice u Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 16. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Sedla, odvjetnika te punomoćnice tužene Željke Nenadović, zamjenice općinske državne odvjetnice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 6.825,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2022. do isplate s time da se stopa zatezne kamate do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.131,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2022. do isplate i iznosa od 39.763,75 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2017. do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 704,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj VZ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj 9 K-14/13 od 6. rujna 2013. kao II. optuženik proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela poticanja (I. optuženog ĐZ) na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo člankom 291. stavcima 1. i 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11) te je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja kazna mu je, na temelju članka 55. KZ-a/11, zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, a koji rad se imao izvršiti u roku kojeg odredi tijelo za probaciju. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 709/13-8 od 5. ožujka 2015. odbijena je žalba tužitelja te je presuda Županijskog suda u Zagrebu potvrđena, čime je ista postala pravomoćna i izvršna. Probacijski ured Zagreb I Ministarstva pravosuđa RH je rješenjem: KLASA: 730-17/16-01/2065, URBROJ: 514-05-02-02-11/6-17 24 od 11. svibnja 2017. rasporedio tužitelja na izvršavanje rada za opće dobro u Vojni muzej MORH-a, gdje je isti odradio 240 (dvjestočetrdeset) radnih sati. Kako tužitelj zbog opravdanih zdravstvenih razloga nije mogao nastaviti (dovršiti) izvršavanje cit. sankcije na način određen u rješenju, Probacijski ured je rješenjem iste klase, URBROJ: 514-05-02-02- 11/6-17-26, od 18. rujna 2017. rasporedio tužitelja na rad u Ustanovu za upravljanje sportskim objektima u Zagrebu, gdje je isti odradio 33 (tridesettri) radna sata, tj. sveukupno je od 18. svibnja do 28. rujna 2017. izvršio 273 (dvjesto sedamdeset tri) radna sata, kako to stoji u Evidenciji Probacijskog ureda Zagreb I Ministarstva pravosuđa RH od 13. studenog 2017. (iste Klase). Međutim, tužitelj ističe da tako dobiveni podaci ne odražavaju potpuno i stvarno činjenično stanje jer je u Ustanovi Upravljanje sportskim objektima u Zagrebu u razdoblju od 25. rujna 2017. do 13. listopada 2017. sukladno vlastitim (osobnim) evidencijama odradio još 121 sat rada uz prethodno odrađenih 240 sati – dakle, da je odradio sveukupno 361 sat rada za opće dobro temeljem (ukinutih) presuda Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda RH,. U međuvremenu, tužitelj je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu i VSRH podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je odlukom broj U-III-2768/2016 od 4. listopada 2017. tužbu usvojio te ukinuo presude Županijskog suda u Zagrebu i VSRH te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, slijedom čega je daljnje izvršavanje sankcije obustavljeno kao bespredmetno. U ponovljenom kaznenom postupku, pred Županijskim sudom u Zagrebu (pod brojevima: K-84/17 i K-30/19 – nakon ukidnog rješenja VSRH broj I Kž 11/2019 od 11. travnja 2019.), isti je sud (ŽS u Zagrebu), presudom broj K-30/19 od 21. svibnja 2019., tužitelja (ponovno) proglasio krivim za cit. kazneno djelo i osudio ga na istu kaznu kao i u ranijem postupku. Međutim, tužitelj je 15. lipnja 2019. protiv navedene presude podnio žalbu, povodom koje žalbe je Vrhovni sud Republike Hrvatske (kao sud drugog stupnja), na sjednici održanoj 12. prosinca 2019. donio presudu broj I Kž 394/2019 kojom je od (ondje optuženika, ovdje tužitelja) odbijena optužba da bi počinio naprijed navedena kaznena djela, čime je navedeni kazneni postupak pravomoćno okončan i to: odbijanjem predmetne optužbe protiv tužitelja. Iz svega navedenog razvidno je da za raniju osudu te posljedično za izvršavanje rada za opće dobro kao kaznene sankcije prema tužitelju VZ

– u okviru koje je isti odradio ukupno 361 (tristošesdeset) radnih sati – nije bilo zakonite i valjane osnove, tj. da je pravomoćnošću presude VSRH od 12. prosinca 2019., kojom je od tužitelja odbijena optužba za predmetno kazneno djelo, isti stekao pravo na svekoliku naknadu štete zbog neopravdane osude i zbog lišenja (tj. konkretno: ograničenja) slobode u vidu rada za opće dobro koje je pretrpio temeljem neopravdane osude, sve u smislu čl. 494. st. 1. i čl. 498. st. 1. toč. 3. ZKP/97. U okviru navedene štete zbog neopravdane osude, ističe da je i prije okončanja kaznenog postupka pravomoćnom odbijajućom presudom, a uslijed neopravdane osude, dodatno pretrpio i poseban vid nematerijalne štete, tj. štetu u vidu povrede časti, ugleda te prava na dobar glas zbog negativne reakcije opće javnosti i životne sredine, i to kroz i danas mrežno dostupni javni medijski napis u dnevnim novinama „Jutarnji list“ od 31. svibnja 2019. (članak autora DZ, nadnaslova „PORAZAN SLUČAJ Okrivljenik će proći bez kazne“ i naslova: „Apsurd pravosuđa“, na str. 3) u kojem je krajnje zlonamjerno, prijezirno i neutemeljeno navedeno da će tužitelj 'izbjeći kaznu' za navodno počinjeno kazneno djelo koje je predmetom optužbe jer će ga, zbog navodnih tek 'tehničkih' povreda zakona u ranijem tijeku postupka, na koncu 'spasiti zastara'; te kroz i danas mrežno dostupnu javnu reportažu NOVA-e TV u emisiji „Provjereno“ od 14. studenog 2019. u kojoj je neutemeljeno i zlonamjerno iskrivljeno iznijeto da „država štiti VZ“ kao navodno 'nelegalnog posjednika' nekretnine koja je bila posredni predmet kaznenog postupka, sve sa zaključnim zlonamjernim pitanjem: „Upitali smo Vrhovni sud hoće li poduzetnik VZ uopće odgovarati, odnosno je li njegova presuda otišla u zastaru. Odgovorili su nam da je javna sjednica zakazana za 12. prosinca“. Konačno, također u okviru štete zbog neopravdane osude, ć ističe da je tijekom neopravdanog vršenja rada za opće dobro (18. svibnja 2017. do barem 28. rujna 2017.) pretrpio i materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti koju je mogao ostvariti redovitim aktivnim poslovanjem kao voditelj poslovanja trgovačkog društva registriranog u [adresa]. Slijedom navedenog, potražuje nastalu nematerijalnu štetu zbog povrede prava osobnosti neosnovanom kaznenopravnom osudom i neosnovanim izvršavanjem kaznenopravne sankcije koju procjenjuje kao satisfakcijsku protuvrijednost iznosa od 180.500,00 kuna / 23.956,47 eura, tj. iznosa od 500,00 kuna / 66,36 eura po stvarno izvršenom satu (361 sati) neopravdanog (nezakonitog) rada za opće dobro; a materijalnu štetu zbog gubitka redovito očekivane zarade iz poslovne djelatnosti procjenjuje na iznos od 299.600,00 kuna / 39.763,75 eura, tj. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od po 10.000,00 eura mjesečno u (minimalno procijenjenom) 4. mjesečnom trajanju (V. – IX. mj. 2017. g.) neopravdanog rada za opće dobro (i to iznosa od 10.000 eura po srednjem tečaju HNB u predmetnom relevantnom III. kvartalu 2017. g. – 1 euro = 7,49 kuna, po tečaj HNB-a). Prije podizanja ove tužbe, navodi da se s istovjetnim – po osnovi i visini – zahtjevom, tj. prijedlogom mirnog rješenja spora 12. rujna 2022. obratio nadležnom Ministarstvu pravosuđa RH (sukladno čl. 495. st. 2. ZKP/97) u okviru zakonskog roka od 3 (tri) godine od primitka presude VSRH od 12. prosinca 2019., no nije zaprimio nikakvu obavijest ili odluku o zahtjevu pa smatra da su se time stekle sve procesne pretpostavke (iz čl. 186.a ZPP te čl. 496. st. 1. ZKP/97) za podnošenje ove tužbe. Predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 480.100,00 kuna/ 63.720,22 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 180.500,00 kuna / 23.956,47 eura teku od 12. rujna 2022. do isplate, a na iznos od 299.600,00 kuna / 39.763,75 eura teku od 29. rujna 2017. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tužena Republika Hrvatska (dalje u tekstu: tužena) u odgovoru na tužbu predlaže odbaciti tužbu budući da tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu iako je tako određeno člankom 186.a Zakona o parničnom postupku. Smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba glava XXX. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06) u svezi s člankom 573. Zakona o kaznenom postupku (NN (152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22). Ako sud tužbu ne bi odbacio, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kako glede naknade nematerijalne štete, tako i materijalne. Ističe kako tužitelj nije objasnio visinu štete niti je dostavio dokaze o tome, pa ni o eventualno izgubljenoj zaradi, a sam navodi kako je u mirovini. Ističe prigovor zastare potraživanja. Naime, smatra da od odluke Ustavnog suda RH navedene presude više ne egzistiraju te je to početak zastare za naknadu štete. I prema tumačenju da zastara potraživanja teče od pravomoćnosti presude u ponovljenom postupku (tri godine prema članku 230. Zakona o obveznim odnosima), s obzirom na to da tužitelj nije podnio državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora, što je bio je dužan, a tužbu je podnio 15. prosinca 2022. pa je nastupila je zastara potraživanja. Osporava da je tužitelj odradio broj sati koje navodi (prema vlastitoj evidenciji). Predlaže da sud tužbu odbaci; odbije tužbu i tužbeni zahtjev i dosudi tuženoj naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-14/13 od 6. rujna 2013. (list 10-21 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-709/13-8 od 5. ožujka 2015. (list 22-27 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 11. svibnja 2017. (list 28-31 spisa), molbu od 12. srpnja 2016. (list 32-37 spisa), obavijest od 13. studenoga 2017. (list 38 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2768/2016 od 4. listopada 2017. (list 39-55 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-30/2019 od 21. svibnja 2019. (list 56-70 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-394/2019-6 od 12. prosinca 2019. (list 72-77 spisa), isječke iz novina (list 78-84 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 18. rujna 2017. (list 86-87 spisa), zahtjev radi postignuća nagodbe o naknadi štete od 12. rujna 2022. (list 89-96 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 5. srpnja 2019. (list 115-123 spisa), odgovor na podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora od 17. listopada 2019. (list 124- 125 spisa), dopis Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-30/2019 od 20. veljače 2026. (list 133 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika poslovnog papira (list 136-139 spisa), dopis Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 13. studenoga 2017. (list 141-146 spisa) te je saslušan tužitelj (list 147-148 spisa).

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade zbog neosnovane osude i neosnovanog izvršavanja rada za opće dobro kao vida lišenja (tj. ograničenja) slobode i pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 23.956,47 eura te zahtjev za isplatu imovinske štete u iznosu od 39.763,75 na ime izgubljene zarade iz poslovne djelatnosti, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da je kazneni postupak pravomoćno okončan odbijanjem optužbe protiv tužitelja pa je neutemeljeno izvršavao kaznenu sankciju radom za opće dobro, slijedom čega ima pravo na naknadu svake štete.

6. Među strankama je sporno jesu li ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka s obzirom da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za nagodbu, a ne nadležnom državnom odvjetništvu, osnovanosti i visina te je potraživanje tužitelja u zastari.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 477. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, dalje u tekstu: ZKP/ 97, ili po drugoj numeraciji čl. 495. ZKP/97). U tom čl. 477. st. 2. ZKP/97 određeno je da je oštećenik dužan prije podnošenja tužbe obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. U konkretnom slučaju tužitelj je takav zahtjev podnio Ministarstvu pravosuđa 14. rujna 2022., što je u konačnici među strankama nesporno.

8. Člankom 186.a ZPP –a propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Stavkom 7. rečenog članka propisano je da se te odredbe ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.

9. Kako tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama ZKP/97 o pravu na naknadu štete, to je isti obraćanjem Ministarstvu pravosuđa sa zahtjevom za postizanje nagodbe postupio sukladno čl. 477. st. 2. ZKP/97 te time ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje ove tužbe kako to propisuje čl. 186a. st. 7. ZPP –a.

10. Naime, u članku 573. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'', broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 130/2020., 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.; dalje u tekstu ZKP/08 određeno je da stupanjem na snagu toga Zakona prestaje važiti ZKP/97, osim, između ostalih, odredbi Glave XXX. koje će se primjenjivati do donošenja posebnog zakona.

11. Odredbe Glave XXX. ZKP/97 koje su ostale na snazi do donošenja posebnog propisa su odredbe koje reguliraju postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba (članci 476. do 484.a. ili po drugoj numeraciji članci 494. do 503.) pa te odredbe treba primijeniti u konkretnom slučaju.

12. Člankom 476. st. 1. ZKP/97 (ili po drugoj numeraciji 494. st. 1.) propisano je da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka, novi postupak pravomoćno obustavljen, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od prigovora ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

13. U konkretnom slučaju tužitelj je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-14/13 od 6. rujna 2013. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine koja kazna mu je na temelju članka 55 KZ zamijenjena radom za opće dobro na slobodi na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada koji će se izvršiti u roku kojeg odredi tijelo za probaciju, s tim da rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

13.1. Navedena presuda potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-709/13-8 od 5. ožujka 2015. čime je postala pravomoćna te je tužitelj kao osuđenik rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 11. svibnja 2017. raspoređen na izvršavanje rada za opće dobro u Vojni muzej MORH-a s danom 18. svibnja 2017. te mu je određeno da je 730 sati rada određenih presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-14/13 od 6. rujna 2013. obvezan odraditi u roku od 24 mjeseca.

14. Iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 13. studenoga 2017. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 18. svibnja 2017. do 28. rujna 2017. djelomično izvršio rad za opće dobro i to u pravnim osobama Vojni muzej MORH-a, Ilica 256 b, Zagreb, gdje je izvršio 240 radnih sati te u Ustanovi Upravljanje sportskim objektima, Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, gdje je izvršio 33 radna sata, odnosno ukupno je izvršio 273 radna sata.

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2768/16 od 4. listopada 2017. ukinute su presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-709/13-8 od 5. ožujka 2015. i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-14/13 od 6. rujna 2013. čime je otpala osnova za daljnje izvršavanje rada za opće dobro, a protiv tužitelja je u konačnici odbijena optužba u ponovljenom postupku presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-394/2019-6 od 12. prosinca 2019.

15.1. Navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj je primio 20. siječnja 2020. kako to proizlazi iz dopisa Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K- 30/2019 od 20. veljače 2020.

15.2. Kako je tužitelj navedenu presudu primio 20. veljače 2020., to je neosnovan prigovor zastare tuženika jer se tužitelj sa zahtjevom radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade obratio Ministarstvu pravosuđa 12. rujna 2022., dakle u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je optužba u odnosu na njega odbijena (čl. 477. st. 1 ZKP/97 ili po drugoj numeraciji čl. 495. st. 1. ZKP/97), čime je i prekinuo tijek zastare. I sama tužba, u konačnici, u ovom predmetu podnesena je u roku od tri godine sve sukladno čl. 477. st. 1 ZKP/97 ili po drugoj numeraciji čl. 495. st. 1. ZKP/97). U konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-394

16. Tužitelj u iskazu navodi da je pored evidencije koju mu je dostavio Probacijski ured, odradio još 121 sat rada. Navodi da je odradio sve što mu je određeno presudom gospodina ĆZ te je odradio ukupno oko 700 i nešto sati, odnosno onoliko koliko je određeno tom presudom. Najprije je bio određen u biblioteku u Vojarni na Črnomercu te mu je tamo bilo rečeno da briše prašinu po knjigama. Na to se žalio te je tada upućen na Jarun kako bi još odradio godinu dana da kupi lišće. Kada je tamo došao, rečeno mu je da svaki dan parkira tamo automobil kako bi oni imali evidenciju da je dolazio. Na upit tko mu je to rekao, naveo je da se javio u upravu komunalnog poduzeća Jaruna i tamo su mu rekli da se parkira preko mosta i da se javi u kancelariju. U toj kancelariji je bio jedan gospodin, ne zna kako se zvao niti ga je zanimalo i bila je jedna čistačica. Taj gospodin mu je rekao da može ući u tu kancelariju i kad njega nema ako mu je hladno. Njegov zadatak je bio kupiti lišće. Taj rad je odradio sjedeći i čitajući novine i odradio je preko 500 sati, odnosno godinu dana. Na upit kako to da mu to nije evidentirano, naveo je da mu evidencija nije vođena jer je sjedio i čitao novine. Na upit kako to da je sjedio i čitao novine ako mu je bilo određeno da kupi lišće, naveo je da hoće li on sa stabla skidati lišće ako ga nije bilo. Sve sate je odradio kako mu je gospodin ĆZ naredio, a za ove sate naveo je da ćemo se vidjeti i na Europskom sudu. Na upit, a vezano uz potraživanje gubitka očekivane zarade iz poslovne djelatnosti, naveo je da je 30 godina imao privatnu firmu u Njemačkoj. Tu firmu je imao čitavo vrijeme i za vrijeme trajanja kaznenog postupka. Tu firmu više nema od kad mu je umrla supruga, a to je bilo prije 12 do 13 godina. Na upit kako to da je u kaznenom postupku prijavio da je umirovljenik s mjesečnom mirovinom u iznosu od 500,00 eura i 450 kuna, a u ovom postupku tvrdi da je zbog rada za opće dobro gubio zaradu iz poslovne djelatnosti, naveo je da je to bila njegova privatna firma i da to u kaznenom postupku nije prijavljivao. Nakon što mu je predočen list 137-138 spisa, naveo je da je iz toga vidljivo da je imao privatnu firmu, a potraživanje od 10.000,00 eura mjesečno na ime očekivane izgubljene zarade, proizlazi iz njegove godišnje bilance pa to upravo iznosi 10.000,00 eura. Na upit vezano uz navode o povredi časti, ugleda te prava na dobar glas i koje su to bile reakcije opće javnosti i životne sredine, naveo je da je iz Njemačke došao 1992. u Republiku Hrvatsku i kupio je zemljište na Mirogoju jer je tamo 1960-ih godina, prije nego što je otišao u Frankfurt, izučio zanat i zbog toga je htio kupiti to zemljište iako supruga to nije htjela. Mediji su pisali da je VZ došao sa 3.000.000,00 DEM i kupio Gortan, da je došao u Zagreb i da je podmitio za to zemljište. Mediji su ga željeli ogaditi i zbog toga mu je supruga i preminula. Na upit kako se osjećao zbog toga, naveo je da mu je bilo jadno i da je imao pištolj da bi pucao. Na upit kako se zdravstveno osjećao u to vrijeme kada mu je bio određen rad za opće dobro i kada je brisao prašinu i skupljao lišće, naveo je da je bio psihički i fizički srušen. Danas pije 10 tableta dnevno, a i tada je pio neke. Prije 10-15 godina dijagnosticiran mu je tumor prostate, koji se u to doba rasplamsao te je tražio doktore na sve moguće strane. Po njemu, sve mu je to donio Mirogoj.

16.1. Iskaz tužitelja cijenjen je istinitim u dijelu u kojem je naveo da je izvršavao kaznenu sankciju radom za opće dobro najprije u vojarni na Črnomercu, a potom na Jarunu jer je navedeno podudarno rješenju Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 11. svibnja 2017. i rješenju Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 18. rujna 2017., no nije prihvaćen u dijelu u kojem navodi da je osim nesporno odrađenih 273 radna sata, odradio oko 700 i nešto sati, odnosno sve što mu je presudom odrađeno. Ovaj dio iskaza tužitelja suprotan je njegovim tvrdnjama iz tužbe u kojoj navodi da je pored 273 radnih sati odradio još 121 radni sat koji mu nije evidentiran. Osim toga, imajući u vidu da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2768/16 od 4. listopada 2017. ukinuta pravomoćna odluka kojom je tužitelj osuđen i da je o toj odluci Županijski sud u Zagrebu dopisom poslovni broj K-84/17 od 30. listopada 2017. obavijestio Probacijski ured Zagreb I, kako to proizlazi iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju, Sektor za probaciju, Probacijski ured Zagreb I od 13. studenoga 2017., jasno je da tužitelj nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske više nije niti imao pravomoćnu osnovu temeljem koje bi bio dužan izvršavati kaznenu sankciju. Stoga tužitelj, svojim iskazom s uspjehom nije doveo u upitnost podatke o evidenciji o broju odrađenih sati rada (list 141-146 spisa) iz koje je razvidno da je tužitelj s radom za opće dobro započeo 18. svibnja 2017. i završio 28. rujna 2017. odradivši ukupno 273 radna sata. Također se napominje i da je presudu temeljem koje je tužitelj bio pravomoćno osuđen na rad za opće dobro donio Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od suca Marijana Garca, kao predsjednika vijeća i sudaca porotnika Jasenke Perhoč i Stjepana Rabuzina, kao članova vijeća, a ne ĆZ pa se i u tom dijelu iskaz tužitelja cijenio neistinitim.

16.2. Nadalje, čak i da se prihvati da je tužitelj i tijekom listopada izvršavao kaznenu sankciju rada za opće dobro, i nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2768/16 od 4. listopada 2017., prema stavu ovog suda opravdano eventualni dolasci tužitelja na Jarun nisu evidentirani kao rad za opće dobro jer iz samog iskaza tužitelja proizlazi da isti nije odradio ono što mu je bilo određeno jer je sjedio i čitao novine, a nije skupljao lišće što mu je bilo određeno kao način rada za opće dobro. Pritom nije prihvatljiv iskaz tužitelja da nije mogao skupljati lišće jer ga nije bilo imajući u vidu da je vrijeme kada je to tužitelj trebao činiti rujan i listopad, dakle jesensko doba kad lišće prirodno opada.

16.3. Nije prihvaćen niti iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da je zbog izvršavanja kaznene sankcije radom za opće dobro gubio zaradu iz poslovne djelatnosti jer je u iskazu naveo da privatnu firmu koju je imao u Njemačkoj više nema od kada mu je umrla supruga, a ona je umrla prije 12 do 13 godina, dakle 2013. ili 2014. S obzirom da je rad za opće dobro izvršavao 2017. godine očito nije mogao gubiti zaradu u tvrtki koju više tada nije niti imao. Čak i da je tužitelj zbog proteka vremena omaškom pogrešno iskazao da je tvrtku zatvorio 2013. ili 2014. godine, tužitelj ničim nije dokazao visinu izgubljene zarade. Iz dostavljenog poslovnog papira (list 136-139 spisa) nije vidljiva ikakva financijska bilanca tvrtke, a navodi tužitelja o njegovoj godišnjoj bilanci bez ikakve financijske dokumentacije kojom bi isti bili potvrđeni, nisu adekvatan dokaz za izgubljenu zaradu. Tužitelj sudu takve dokaze nije pružio, a teret dokaza tih činjenica je na njemu u smislu odredbe čl. 7. i čl. 219. ZPP-a. Zbog toga je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 39.763,75 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2017. do isplate na ime naknade štete za izgubljenu zaradu.

16.4. Sud vjeruje tužitelju da se osjećao jadno zbog pisanja medija o cijelom slučaju i da je bio psihički i fizički srušen kada je izvršavao kaznenu sankciju.

17. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovane osude i neosnovanog lišenja slobode izvršavanjem kaznene sankcije radom za opće dobro u razdoblju od 18. svibnja 2017. do 28. rujna 2017., ukupno 273 radna sata pa je istome sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima(''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) dosuđen iznos od 6.825,00 eura. Prilikom odlučivanja o visini naknade sud je imao u vidu sve okolnosti slučaja, vodio je računa o vremenu trajanja izvršavanja kaznene sankcije, posljedicama na ličnost tužitelja, trajanju i težini traume koju je kod tužitelja izazvala osuda i izvršavanje kaznene sankcije, dob u kojoj je isti osuđen i izvršavao kaznu zbog čega je isto predstavljalo veći teret i patnju nego za mlađu, radno sposobnu osobu, kao i osjećaj srama (jada, kako je tužitelj iskazao te fizičke i psihičke devastacije), kao i činjenicu da neosnovana osuda i posljedično tomu neosnovano izvršavanje kaznene sankcije predstavlja grubi napad na slobodu i prava čovjeka i građanina kao i da sama činjenica povrede slobode ima za posljedicu duševne boli tužitelja, jer je izdvojen iz obitelji, ali i zbog reakcije sredine pa, prema shvaćanju ovog suda, naknada u iznosu 25,00 eura po satu rada za opće dobro, primjerena je naknada tužitelju u smislu odredbe čl. 19. u vezi sa odredbom čl. 1100. ZOO. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 17.131,47 eura, tužitelj je odbijen kao neosnovanim.

18. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO - a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice duguje i kamatu, dok je u pogledu visine kamatne stope sud primijenio čl. 29. st. 2. ZOO.

19. Kamata na iznos neimovinske štete dosuđena je temeljem čl. 1103. ZOO od dana podnošenja pisanog zahtjeva radi postignuća nagodbe nadležnom ministarstvu, tj. od 12. rujna 2022. do isplate.

20. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (63.720,22 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

21. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva.

22. Dakle, kada je tuženik osporavao osnov i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično usvojen tada se smatra da je tužitelj glede osnove zahtjeva (X) uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva (Y) omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y: 2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika (Z1-Z2).

23. Kako je u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja djelomično usvojen, smatra se da je glede osnove zahtjeva uspio u omjeru od 100 %. U odnosu na visinu tužitelj je uspio u omjeru od 10,71 %, a tuženik 89,29 %. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i visine, tužitelj je uspio u omjeru od 55,36 % (100%+10,71), a tuženik u omjeru od 44,65% (0%+89,29%).

24. Oduzimanjem postotka uspjeha tužitelja i postotka uspjeha tuženika dobije se 10,71% u kojem postotku je odmjerena naknada troškova postupka tužitelju.

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32. toč.1. OT – 500 bodova), sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 500 bodova), zastupanje na ročištima 17.02.2026. i 16.06.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 500 bodova svako), sastav podneska od 25.10.2023. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 500 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 1.250,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura, ukupno 6.581,81 eura, sukladno čl. 155. ZPP – a te mu je odmjerena naknada koja odgovara 10,71%, odnosno 704,91 eura.

26. Nije priznat trošak sastava podneska od 20.02.2026. jer sastav istog nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a budući da je tužitelj ovjereni prijevod na hrvatski jezik trebao dostaviti već uz tužbu. Nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu jer punomoćnik tužitelja na to ročište nije pristupio.

27. S obzirom na to da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 28. kolovoza 2026. do isplate.

28. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na tužbu

- tuženiku po OGDO u ZG