REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-517/2026-26.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 28. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 173,24 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2014. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 411,63 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. siječnja 2005. u Zagrebu s tuženikom (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 016-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 2.) uz rok otplate od 10 godina (članak 3.), a člankom 8. Ugovora ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, u kojem slučaju je tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika. Tužitelj navodi da je dana 13. svibnja 2014. prijevremeno otplatio predmetni kredit, prilikom čega je s osnova takse iz članka 8. Ugovora tuženiku platio iznos od 1.305,26 HRK (173,24 EUR). Tužitelj smatra da taksa iz članka 8. Ugovora ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita i da to navedenu ugovornu odredbu čini ništetnom jer je protivna čl. 1068. st. 4. u vezi sa čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da se radi o odredbi iz unaprijed formuliranog ugovora o kreditu koji je pripremio tuženik i da na sadržaj predmetne odredbe tužitelj nije imao utjecaja niti je o istoj mogao pregovarati, odnosno tražiti da se ta odredba izostavi. Tvrdi da se u pogledu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 214. ZOO. Također, ističe da se radi o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, što je čini nepoštenom i ništetnom i u smislu čl. 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Navodi da iz sporne odredbe Ugovora nije jasno na koje troškove se navedena naknada odnosi, na temelju čega tuženik određuje visinu naknade te na temelju kojih parametara se može mijenjati njezina visina tijekom otplate kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da mu tuženik vrati iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana kada ju je tužitelj platio pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik osporava osnovanost tužbe u cijelosti te istu predlaže odbaciti, odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Ističe prigovor zastare navodeći kako je do dana podnošenja tužbe proteklo skoro deset godina od dana kada je tužitelju navodno naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, osporava tužitelju aktivnu legitimaciju i svojstvo potrošača, osporava da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila ništetna, navodi da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena i da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o zaštiti potrošača, tvrdi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva te da sporna ugovorna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik tvrdi da je naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu u skladu sa čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, ističe da spomenuta zakonska odredba ne isključuje pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, navodi da bi iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime premetne naknade odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO. budući da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također, navodi kako sporna odredba Ugovora o kreditu nije protivna ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva te da predmetna naknada zapravo predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu čl. 345. st. 3. ZOO., a naplata navedene naknade u skladu je s europskom pravnom stečevinom i praksom ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u drugim zemljama Europske unije. Tuženik tvrdi da nije bio nepošten stjecatelj te da tužitelj stoga nema pravo na zatezne kamate od dana kada je sporna naknada naplaćena, a pri tome ističe da ga tužitelj prije podnošenja tužbe nije pozvao na vraćanje utuženog iznosa. Smatra da tužitelj nema pravo pozivati se na ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 8. jer je uzrok ništetnosti manjeg značaja i jer je ugovor u cijelosti ispunjen. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
4. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom ugovorio kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.800,00 CHF uz kamatu od 5,25% dekurzivno godišnje i uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 695,25 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Isto tako, nije sporno da je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno da je u slučaju prijevremene otplate banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke.
5. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, njegovo svojstvo potrošača, je li tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li ugovorna odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, odnosno je li ista protivna prisilnim propisima i je li prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja kao potrošača. Također, među strankama je sporno je li nastupila zastara i ima li tužitelj pravo na isplatu zateznih kamata od dana kada je sporna naknada plaćena.
6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje stana koji je koristio isključivo za osobne potrebe, da s bankom nije pregovarao o uvjetima kredita, da su on i supruga pažljivo pročitali ugovor prije potpisivanja, da nije uočio spornu ugovornu odredbu o naknadi jer su bili usredotočeni na odredbe ugovora u kojima je bio naveden iznos kredita, rok otplate i slično, da prilikom sklapanja ugovora nitko nije spominjao naknadu za prijevremenu otplatu i da je za tu obvezu saznao tek kada je odlučio otplatiti kredit nekoliko mjeseci prije ugovorenog roka otplate te da nije imao mogućnost izbora ili pregovora o naknadi, već je istu morao platiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom dogovaranja kredita i sklapanja ugovora nije mogao s bankom pregovarati o pojedinim odredbama ugovora kao što je primjerice kamatna stopa i valuta obveze. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.
7. Budući da je upravo tužitelj s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu i to u svojstvu korisnika kredita, isti je aktivno legitimiran tražiti od tuženika da mu vrati iznos koji je naplaćen na temelju ništetne ugovorne odredbe. Imajući u vidu namjenu kredita koja proizlazi iz samog ugovora, a to je rješavanje stambenog pitanja što je tužitelj potvrdio u svom iskazu, sud je zaključio da se radi o potrošačkom ugovoru. Činjenica da je tužitelj tijekom svoje karijere obnašao visoke državne funkcije nije od utjecaja na prethodno iznesene zaključke, odnosno na njegovo svojstvo potrošača prilikom ugovaranja ovog kredita.
8. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
9. Iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, proizlazi da je korisnik kredita dužan obavijestiti banku o namjeri prijevremene otplate najmanje 30 dana unaprijed te da je banka u slučaju prijevremene otplate ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke. Imajući u vidu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO te da tužitelj nije mogao s bankom pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi već je istu morao prihvatiti kao sastavni dio ugovora o kreditu sa svim uvjetima koje je banka jednostrano odredila i ponudila tužitelju.
10. Nadalje, tužitelj prilikom dogovaranja uvjeta kredita nije bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja takse (naknade) za prijevremenu otplatu kredita, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se ista određuje. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da je Odluka o naknadama banke doista bila uručena ili barem predočena tužitelju prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao u potpunosti predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora. Također, treba istaknuti da ni u obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 13. svibnja 2014. nije navedeno na koji način je utvrđena naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 209,80 CHF.
11. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornoj ugovornoj odredbi i općim aktima banke nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP). Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu uz uvijete koje jednostrano odredi kreditor i bez navođenja svih parametara na temelju kojih se sporna naknada (taksa) određuje, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.
12. Tuženik nije naveo koji su mu to konkretno troškovi nastali prijevremenom otplatom kredita niti je dostavio odgovarajuće isprave na temelju kojih bi bilo moguće utvrditi eventualne troškove koji bi se mogli dovesti u izravnu vezu s prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Pritom treba istaknuti da je tužitelj izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita svega nekoliko mjeseci prije početno ugovorenog roka otplate. Tuženik je u konačnici odustao od dokaznog prijedloga provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Dakle, tuženik nije dokazao da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta ili da je imao bilo kakve izravne troškove.
13. Dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor nije prihvaćen jer saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost tužitelja o spornim odredbama ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao korisniku kredita objasniti parametre za određivanje ugovorene naknade.
14. Sud nije posebno analizirao dostavljene izjave zaposlenika tuženika DT i LT budući da iz njihovih pisanih izjava jasno proizlazi da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita pa se stoga može zaključiti da nemaju neposrednih saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora, dogovorima koji su prethodili sklapanju ugovora, odnosno informiranosti tužitelja o spornoj naknadi ili mogućnosti pregovaranja o ugovornoj odredbi iz čl. 8. Ugovora o kreditu.
15. Iz dostavljenog pregleda prometa za klijenta (list 29 spisa) proizlazi da je tužitelju dana 13. svibnja 2015. naplaćena naknada u iznosu od 1.305,26 HRK, a navedeni iznos odgovara naknadi za prijevremeni povrat u visini 209,87 CHF koja je navedena u obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 13. svibnja 2014. (list 18 spisa).
16. Slijedom svega gore navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o naknadi (taksi) za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, nepoštena i ništetena. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. S obzirom na to da ništetnost navedene ugovorne odredbe ne uzrokuje ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak.
17. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.
18. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
19. Navedeno shvaćanje iz 2020. primjenjuje se ne samo u postupcima u kojima je postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine ugovorne odredbe, već i u konkretnom slučaju gdje djelomična ništetnost ugovora predstavljala prethodno pitanje o kojem je bilo neophodno odlučiti prije odlučivanja o zahtjevu za isplatu (vidjeti pod točkom 16. obrazloženja). Ovakav zaključak logično proizlazi i iz citiranog mišljenja VSRH u kojem se jasno navodi da zastarni rok počinje teći ne samo od dana pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena, nego i od dana kada je ništetnost "na drugi način ustanovljena". Dakle, ništetnost može biti ustanovljena i incidentno, kao prethodno pitanje u kondemnatornom postupku, bez zasebnog deklaratornog zahtjeva. Ovakvo šire tumačenje potvrđeno je u brojnim recentnijim odlukama VSRH (npr. Revd-1882/2020-2, Rev-425/2022-2, Rev-
895/2023-2, Rev-396/2021-3, Rev-425/2022-2, Rev-895/2023-2, Rev-822/2024-6, Rev-895/2023-2), dok shvaćanje iz odluke VSRH Rev-x-183/2011-2 predstavlja napuštenu sudsku praksu.
20. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
21. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 7. svibnja 2024. i 6. veljače 2026. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 11. studenog 2024., 17. ožujka 2025. i 9. srpnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25 % (Tbr. 46) iznosi ukupno 375,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,63 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR.
U Zagrebu 28. kolovoza 2026.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima
2. Tuženiku po punomoćniku
