REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-3415/2026-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Stipice Jakića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika Sofie Petković, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 016-50-035128 od 19. kolovoza 1997. sklopili tužiteljica LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnica kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 642,14 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28. kolovoza 2026. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.137,95 eura sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 9. siječnja 2024. podnijela tužbu u kojoj je navela da su stranke 19.08.1997. sklopile Ugovor o kreditu broj: 016-50-035128 pram kojem je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.000,00 DEM. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu, a koji je tužiteljica potpisala bez da je imala mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa 9.50 % Promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope te je time tužiteljica kao korisnica kredita stavljena u neravnopravan položaj zbog čega je na njezinu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetne sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu su apsolutno protivne Zakonu o obveznim odnosima kojima je propisano da činidba mora biti dopuštena, određena ili odrediva te je ugovor ništav ako je predmet obveze nedopušten, nemoguć ili neodrediv. Činidba je činidba nedopuštena ako je predmet obveze protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske, dok je činidba odrediva ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja. Sukladno članku 1065. ZOO/78 (članak. 1021 ZOO/05) ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Sukladno dugogodišnjoj praksi sudova te pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, broj 123/16) iz predmeta „Potrošač” cijena kredita je upravo kamata koju banka zaračunava svojim korisnicima kredita. Iako se navedene ne odnose direktno na predmet one govore o stajalištu najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i Ustavnog suda RH o tome da je upravo kamata u ugovoru o kreditu cijena samog ugovora. Naime, odredbe članka 1065. i 1066. ZOO/78 (članci 1021. i 1022. ZOO/05) jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako su bitni sastojci Ugovora ništetni, ništetan je i cijeli Ugovor o kreditu jer Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je VSRH u odlukama VSRH GZZ 105/2002 Rev -907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora. Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Sa time dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi 247. ZOO-a koji propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Sukladno članku 1021 ZOO/05 / 1065 ZOO/78 ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Ništetnost dijelova ugovora sukladno odredbi člancima 322 ZOO/05 / 103 ZOO/78 i 326 ZOO/05 / 107 ZOO/78 utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Predmetna ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostarnoj odluci tuženika je nepoštena ugovorna odredba suprotna općem načelu obveznog prava savjesnosti i poštenja. Mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji dvije ugovorne odredbe koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu druge strane uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Ključna ništetna ugovorna odredba jest odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi članka članak. 1021 ZOO/05 čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti suprotne strane ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate mogao i poremetiti i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito mogao povećati anuitet pa time protivno ugovoru usporiti i plaćanje glavnice Smatramo da je bitno za naglasiti da je isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li korisnik kredita kreditno sposoban. Tužiteljica posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobro stručnjaka, a na što ga obvezuje i članak 10. ZOO. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanje u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 295 i 296 ZOO/05 jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelja sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su djelomično ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. S obzirom na nedvojenu ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope ovom tužbom tražimo da sud utvrdi ništetnost predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika. U odnosu na ulaznu naknadu tužiteljica je navela da je u članku 3. Ugovora o kreditu navedeno da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu zahtjeva za odobrenje kredita u iznosu od 1,5 % kredita te da je isti naplatio predmetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 300,00 DEM dakle, to iznosi po srednjem tečaju DEM na spram kune dana 19.08.1997. godine 1.068,45 HRK (141,81 EUR) i to dana najkasnije dana 19.08.1997. Predmetna naplata naknade temeljem ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna jer Banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetne naknade i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Predmetna naknada se također temelji na nekoj neodređenoj odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dakle jednostrani akt banke. Predmetna ugovorna odredbe je nedvojbeno nepoštena jer sa njim tuženik osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetna ugovorna odredba ugovoru o kreditu o naknadi za obradu kredita je stavljena u ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknadu za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Sa time je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz kredita, jednom sa predmetnom naknadom za obradu i drugi puta sa redovnim kamatama temeljem ugovora o kreditu. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Nadalje, te odredbe su stavljene u ugovor u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik o čijem sadržaju na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati. Sukladno članku 323. ZOO/05 (104 ZOO/78) posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO/05 (210 ZOO/78) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO/05 (214 ZOO/78) nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu sa nepoštenim ništetnim odredbama tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečenih ukupno iznos kako je gore određeno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i ulazne naknade te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 141,86 eura/1.068,45 kuna s naslova ulazne naknade sa zateznim kamatama tekućima od 19. kolovoza 1997. do isplate uz naknadu parničnih troškova.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je ugovor o kreditu zaključen 19. kolovoza 1997., a da je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu 16. rujna 2003. te se isti zakon ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu. Ukazuje da su neosnovani navodi tužitelja o postojanju neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača i postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i da su neosnovani navodi tužiteljice o povredi Zakona o obveznim odnosima. Neosnovano da tužiteljica ukazuje da je tuženik mijenjao kamatnu stopu jednostrano jer je način i metoda promjene kamatne stope propisana tuženikovim jasno dostupnim aktima. Nadalje, tuženik ukazuje da je u samom ugovor jasno određen i preciziran način izračuna naknade koja se naplaćuje te tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i prigovor tijeku zatraženih zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.
3.Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-167/2024-14 od 19. prosinca 2025. suđeno je:
„ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016 -50 035128 od 19.08.1997. sklopili tužiteljica LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnom politikom Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje, kao i da je u cijelosti ništetan članak 3. predmetnog Ugovora o kreditu.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 141,53 EUR / 1.066,35 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 1997. i to do 30. lipnja 2002. po stopi od 18 % godišnje, a od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" broj 153/04), a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije 2 Poslovni broj P-167/2024-14 prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 eura sa zateznim kamatama tekućima od 19. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan. IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 0,33 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.“
4.Povodom žalbe tuženice protiv navedene presude presudom i rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž - 232/2026-3 od 12. ožujka 2026. suđeno je:
I.Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomice se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-167/2024-14 od 19. prosinca 2025. u: - točki I izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-50-035128 od 19.08.1997. koji su sklopili tužiteljica LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor i to u pogledu utvrđenja da je ništetan članak 3. predmetnog Ugovora o kreditu - točki II izreke presude.
II Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomice se prihvaća, te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P -167/2024- 14 od 19. prosinca 2025. u: - točki I izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-50-035128 od 19.08.1997. koji su sklopili tužiteljica LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik 2 Poslovni broj: Gž-232/2026-3 Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj - kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnom politikom Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje točki III izreke (troškovi parničnog postupka) i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje.
III O troškovima postupka povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.“ sa obrazloženjem da prvostupanjski sud zaključuje da činidba ugovorena spornom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi nije odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO/91 iz razloga jer je tuženik početno ugovorenu kamatnu stopu od 9,50 % godišnje više puta jednostrano mijenjao, pa da je time došlo do povrede ravnopravnosti u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Međutim, tuženik je tijekom postupka isticao kako početno ugovorena kamatna stopa od 9,50 % godišnje tijekom otplate predmetnog kredita nije nikada mijenjana. Dakle, tužiteljici je kamata za cijelo razdoblje otplate, sve do otkaza kredita, ostala u visini početno ugovorene kamate. Tuženik je navedenu odlučnu činjenicu dokazao ispravom – potvrdom o kamatnoj stopi – koju je priložio svom podnesku od 20.8.2024. Iz navedenog da nedvojbeno proizlazi kako pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži razloge koji su proturječni sadržaju isprava koje prileže spisu predmeta, a radi čega se ne može ispitati. S obzirom na navedeno, sud također nije ocjenjivao da li je sporna odredba uzrokovala povredu ravnopravnosti u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog navedenog sud je točku I izreke presude u dijelu utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukinuo i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje sukladno odredbi čl. 369. st.1. Zakona o parničnom postupku s time da je u odnosu na odluku o troškovima postupka naveo da su žalbeni navodi tuženika o nezakonitosti odluke o troškovima parničnog postupka su osnovani. Naime, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova, tako da je u konkretnom slučaju vps upravo dosuđeni iznos od 141,53 eura. Zbog navedenog, sud je odluku o troškovima postupka također ukinuo sukladno odredbi čl. 380. st. 1. točka 3. ZPP-a. U ponovljenom postupku sud će pravilno utvrditi činjenično stanje, te ponovno ispitati da li je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na dostavljene dokaze od tužene, te pravilno izračunati troškove postupka imajući u vidu pravilnu vrijednost predmeta spora.
5.Stoga je ovaj sud u ponovnom postupku imajući u vidu obrazloženje drugostupanjskog suda odlučivao o dijelu zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka te o troškovima postupka.
6.Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje.
7.U ponovnom postupku tužiteljica je ostala kod navoda tužbe te se očitovala podneskom od 10. lipnja 2026. navodeći da je pogrešan stav drugostupanjskog suda te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna i kao takva ne može opstati , dok podneskom 15. lipnja 2026. ukazuje na odluku Županijskog suda u Vukovaru u vezi pravnog interesa na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu konkretno u tom predmetu tzv. izlazne naknade.
8. Tuženik se očitovao podneskom od 25. lipnja 2026. protiveći se navodima tužitelja jer da tužitelj uopće nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je Ugovor o kreditu zaključen 1997. prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača pa je promašeno upiranje tužitelj ice na pretpostavke nepoštenosti propisane istim zakonom te da se valjanost navedene odredbe može ocjenjivati prvenstveno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok u odnosu na dostavljenu sudsku praksu ukazuje da je riječ o drugoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja nije primjenjiva u ovom predmetu.
9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi osnovan.
10.Predmet spora u ovoj fazi postupka (obzirom na to da je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je sud utvrdio ništetnost naknade za obradu kreditnog zahtjeva te u dijelu u kojem je naložena isplata predmetne naknade) je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno poslovnoj politici Banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50 % godišnje
11.U ponovnom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu dok druge dokaze nije izvodio, a niti su stranke predlagale izvođenje daljnjih dokaza.
12.Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao Bankom sklopila Ugovor o kreditu broj 016-50-035128 od 19. kolovoza 1997. koji je ovjeren po Javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba 19. kolovoza 1997. pod OU-498/97.
13.Među parničnim strankama je sporna osnovanost zahtjeva odnosno je li ništetna odredba kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s poslovnom politikom banke, a preko ugovorene kamatne stope od 9,50% godišnje.
14.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 1997. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u svrhu uređenja kuće. U odnosu na kredit tužiteljica je navela da je sama uplatila dio kredita, a dio kredita su platili jamci jer nije bila u mogućnosti plaćati kredit pa se skidala rata kredita jamcima kao i da nije mogla pregovarati oko uvjeta ugovora o kreditu sa bankom.
15.Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskazivala u skladu sa sjećanjem pri čemu je sud uzeo u obzir da je od sklapanja ugovora o kreditu proteklo dulje vremensko razdoblje.
16.Prije svega valja navesti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 1997. na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007., 79/2007.) već su u konkretnom slučaju mjerodavne opće odredbe o ništetnosti sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), obzirom na to da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91).
17.U odnosu na navode tuženika kojima ukazuje na nedostatak pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe odnosno da tužitelj ica uopće nema pravni interes za istu jer tužiteljica utvrđenjem ništetnosti odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom ne može ostvariti nikakvu pravnu, ekonomsku ili kakvu drugu korist te da tužiteljica u tužbenom zahtjevu predlaže utvrditi ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi preko iznosa početno ugovorene kamatne stope što uopće ne postoji odnosno nije se ostvarilo ukazuje se da sukladno odredbi 187. ZPP propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
17.1.Takva se tužba može podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti ne mora biti nužno ekonomski, već proizlazi iz sudjelovanja u pravnom odnosu i interesa da se utvrdi pravna valjanost ugovornih odredbi. Nadalje, na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba te na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 109. st. 1. ZOO-a).
18. Sukladno odredbi čl. 103. ZOO-a ništav je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo dok je odredbom čl. 10. ZOO-a, propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.
19.Odredbom čl. 11. ZOO-a je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, odredba čl. 46. st. 1. ZOO-a, propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, s time da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (čl. 47. ZOO -a) pri čemu, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi (članak 50. st. 1. ZOO -a).
20.Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je člankom 2. ugovorena kamatna stopa na način da je propisana redovna kamata od 9,50% godišnje (devet zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću je promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
20.1.Tuženik je dostavio potvrdu iz koje proizlazi da se navedena kamatna stopa od 9,50% nije mijenjala odnosno da je prilikom korištenja kredita 25.08.1997. kamatna stopa bila 9,50%, da je bila važeća do dana otkaza kredita 29.05.2000 te se od dana otkaza na dospjelo dugovanje primjenjivala zakonska zatezna kamata (list 123 spisa).
21. Međutim, bitno je utvrditi je li ista odredba neovisno o tome što je tuženik dostavio potvrdu da je kamatna stopa od sklapanja ugovora o kreditu do otkaza istog kao takva uzrokovala povredu ravnopravnosti u pravima i obvezama na štetu tužiteljice odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
22. Kako je odredbom iz članka 2. Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 1997. ugovorena kamatna stopa od 9,50 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (dakle jednostranoj odluci tuženika), razvidno je da je ista ugovorna odredba temeljem naprijed navedenih članaka 103. stavka 1. i članka 47. ZOO-a, ništetna i protivna prisilnom propisu odnosno odredbama članka 50. stavka 1., članka 49. i članka 47. ZOO-a neovisno o dostavljenoj potvrdi tuženika.
23. Sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama je nesporno da su ugovori o kreditu sklopljeni po unaprijed po tuženiku formuliranom sadržaju i da stranke prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nisu pregovarale o visini kamatne stope, odnosno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužiteljica kao korisnica kredita na tu odredbu svog ugovora mogla utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima koji se nalaze na unaprijed tiskanom dijelu ugovora ne može pojedinačno pregovarati. Dakle, navedena ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ona ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već sadrži jedino ovlaštenje tuženika da samovoljno, po vlastitoj odluci i bez potrebe da tužiteljici kao korisnici kredita objasni razloge svoje odluke, povisi ili snizi početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Ovo stoga jer je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima, odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, navedena formulacija iz spornog članka 2. Ugovora o kreditu je neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužiteljica u vrijeme sklapanja svog ugovora o kreditu iz takve odredbe nije mogla znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati.
24. Ugovaranjem takve odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno članku 26. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO-a jer je neizvjesna cijena kredita, odnosno iznos koji će tužiteljica do kraja ugovornog razdoblja morati vratiti tuženiku. U predmetnoj odredbi nisu navedeni nikakvi parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, nego je odluka o cijeni kredita, odnosno visini kamatne stope u potpunosti prepuštena tuženiku, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
25. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je imao na umu i osnovno načelo dvostrano obveznih odnosa propisanih ZOO-a prema kojima su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici obveznih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednakih vrijednosti činidbe, kao i zabrane zloupotrebe prava zbog čega je ocijenio da se tužiteljica osnovano poziva da je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenljive kamatne stope, koja je promjenjiva su skladu s odlukom banke, suprotna osnovnim načelima obveznog prava. Naime, korisnik kredita od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljica ni približno nije mogla ocijeniti buduću kamatu i kretanja na tržištu kapitala, jer tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije određena ni odrediva, te nije mogla biti jasna ni tužiteljici, pa je posljedično tome sud takvu odredbu kojom se ugovara promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom banke ocijenio neodređenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja, budući je očigledno prouzročila neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa stoga i ništetnom u smislu članka 103. stavka 1. ZOO -a.
26.Sud ocjenjuje, imajući na umu temeljna načela obveznog prava, o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, savjesnosti i poštenju kojih su se sudionici dužni držati prilikom zasnivanja obveznih odnosa da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih odnosa obveznog prava te kao takva uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u ovom slučaju na štetu tužiteljice kao korisnice kredita. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, obzirom na to da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila unaprijed formulirana od strane kreditora te tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a što tuženik navedeno nije ni osporio već je naveo da su način i metoda promjene kamatne stope propisani tuženikovim javno dostupnim općim aktima. U odnosu na navedeno valja istaknuti da tužiteljica koja nema nikakve ekonomske naobrazbe nije mogla na temelju općih akata tuženika razumjeti na koji način će se mijenjati početno ugovorena redovna kamatna stopa.
26.1.Naime, tužiteljici je trebalo pojasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao korisnici kredita da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) ili da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Ovo stoga jer je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima, odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, navedena formulacija iz spornog članka 2. ugovora o kreditu je neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužiteljica u vrijeme sklapanja svog ugovora o kreditu iz takve odredbe nije mogla znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati. Naime, tužiteljica ni približno nije mogla ocijeniti buduću kamatu i kretanja na tržištu kapitala, jer tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije određena ni odrediva, te nije mogla biti jasna ni tužiteljici, pa je posljedično tome sud takvu odredbu kojom se ugovara promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom banke ocijenio neodređenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja, budući je očigledno prouzročila neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa stoga i ništetnom u smislu članka 103. stavka 1. ZOO-a.
27. Stoga je ovaj sud ocijenio da je 2. Ugovora o kreditu na čiju primjenu je tužiteljica kao korisnica kredita bezuvjetno pristala, ništava odredba.
28. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva utvrditi ništetnima navedeni dio članka 2. Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 1997. zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
29. S tim u vezi u skladu sa uputom drugostupanjskog suda valjalo je odlučiti o troškovima postupka. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom 5 Poslovni broj: Gž - 232/2026-3 ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP -a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova, tako da je u konkretnom slučaju vps upravo dosuđeni iznos od 141,53 eura u izreci.
30. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. ZPP i vrijednosti predmeta spora od 141,53 eura te čine troškovi tužiteljice potrebni radi vođenja postupka.
30.1. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 OT - 25 bodova), sastav podneska od 10.04.2024. (Tbr. 8/1 OT- 25 bodova), sastava podneska od 29.04.2025. (Tbr. 8/1 OT-25 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 27.05.2025. (Tbr. 9/1 OT-25 bodova), sastava podneska od 07.11.2025. (Tbr. 8/1 OT-25 bodova), zastupanja na ročištu 10.11.2025. (Tbr. 9/1 OT-25 bodova), sastava podneska od 10.06.2025. (Tbr. 8/1- OT 25 bodova), sastava podneska od 15.06.2026. (Tbr. 8/1 OT-25 bodova) i zastupanja na ročištu od 08.07.2026. (Tbr. 9/1 OT-25 bodova) ukupno 225,00 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura odnosno 450,00 eura, uz pdv od 25% PDV- a 112,50 eura tako da trošak iznosi 562,50 eura. Također joj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi 642,14 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.137,95 eura odbijen kao neosnovan.
30.2.Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.
31.Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 10.01.2024. i 23.12.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe jer sud ima uvid o plaćenoj pristojbi putem e komunikacije te naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima. Također joj nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 eura obzirom na to da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta zbog čega se sukladno Tbr. 2. st. 3. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 50/2026) ako viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu, ne plaća pristojba za novu odluku.
32.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Zagrebu 28. kolovoza 2026.
Sutkinja
Ingrid Šegon
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćnici
